Evo sta veli Vlaho Raic, velikohrvat i srbomrzac, Trumbicev intinus i pomocnik u pisanju njegovije politicki memoara:
str. 58:
“Trumbić je isticao da je smatrao manje opasnim za budućnost Hrvatske
Pašićeve velikosrpske koncepcije nego provedbu Londonskog pakta, i,
skopčano s tim, komadanje Hrvatske. Trumbić se u podkrijepu ovog svog
gledišta pozivao na tadanju međunarodnu situaciju. Trumbić je strahovao
da bi se Italija i Srbija sporazumile... Sidni Sonino, talijanski ministar
vanjskih poslova i glavni faktor prilikom donošenja Londonskog pakta,
imao je mnogo afiniteta sa Pašićem u pogledu rješenja hrvatskog pitanja...”
str. 61:
“Velika Britanija i Francuska su isticale da je za njih i dalje
obvezatan potpis Londonskog ugovora, kojeg se Italija grčevito držala.
Položaj je Srbije bio povoljan, jer je bila stekla glas vjerna i hrabra
saveznika, te što je mogla u prilog svojih zahtjeva istaći da je na području
koje je tražila za sebe visok postotak pučanstva srpske narodnosti..
str. 63:
“Po mišljenju dra Trumbića bio je veoma povoljan rezultat očuvanja gotovo
potpune cjelokupnosti hrvatskog narodnog teritorija u tomu, što se,
uvelike i kao reakcija protiv srpskog presizanja, po prvi put nakon
stoljeća, od politički i upravo rastrkanih djelova hrvatskog naroda,
postavila čvrsta osnova za unutranju koheziju Hrvata i time utro put
stvaranju hrvatske nacije, sa jedinstvenim narodnim programom. Sve bi ovo,
mislio je d.p. Trumbić, bilo u pitanju, a i u povoljnom slučaju trebali bi
decenije da se ostvari onaj napredak koji je učinjen za nepunih 20 godina da
su, kao posljedica Londonskog ugovora, veliki djelovi hrvatskih zemalja
bili otrgnuti od uže Hrvatske”.
Vlaho Raic, Hrvatska i Srbija. 1953, Pisceva naklada, Buenos Aires.