Nemojte one koji vas ostavljaju same! Da se kršite i lomite, da gradite i stvarate, da hodate a da ne koračaju uz vas, da dajete a da samo uzimaju, nemojte. Jednom se zakotrljan točak otkačen sa osovine vine toliko daleko da ga je nemoguće stići i vratiti u ležište. Nauče vas baš ti koji ostavljaju da možete da se kotrljate sami.
Nemojte one koji ne prepoznaju! Da vam srce drhti ne od hladnoće već od strasti, da oko sija jer je svetlosti duša puna, da radost dolazi iz srca vašeg. Nemojte one koji od svojih mrakova ne vide snagu ljubavi kojom blistate, one koji stavljaju prst na rupe iz kojih izbijate ka životu, one koji guše vazduh koji dišete. Jednom se toliko nakupite sebe ugušenog, sputavanog, onog kojem nisu davali da do kraja ispusti ni uzdah ni krik, onog sebe koji i sam počne da stavlja ruku na usta i srce pa sve prelije. Nauče vas baš ti koji vam ne daju čemu služi težnja ka slobodi, nauče vas gurajući vas u mrak koliko je sunce važno za preživljavanje.
Nemojte one koji ne osećaju! Kada vas boli i kada je dosta, kada beže dok padate i tu su samo da se okite vašim krilima kad uzletite. Nemojte one koji brljaju po vašem mulju a sopstveni ne vide, one zbog kojih ste pušteni da kroz reku života plivate uzvodno. Jednom se i vama razbistri. Sve što ste bacali u tišinu, zagalami. Ono što ste gušili pod jastukom u noćima punog meseca, legne vam na grudi i stiska ko piton do lomljenja kostiju. To što ste pustili da se korov razbohori jednom će pitati:"Slepče namerni, što me odmah nisi skratila u korenu?"
Nemojte one koji od svog ega ne vide ko ste. Nemojte one koji vam neće dati da oprostite, ni sebi, ni njima.
Najjača ljubav je ona koja se desi iznenada, na mentalnom nivou. E, njih "hoćite". Oni su večni. Oni su duhovno jaki. Oni su mi sami. U njima je komad duše koja našu čini celom.
Pavica Veljovic