II
Mekgor i pukovnik, poput dva stražara, vodili su Simpsona u hladnu, prostranu
trpezariju, gde su svetlucale slike na zidovima i gde nije bilo nameštaja osim
ovalnog stola od sjajnog crnog drveta na sredini prostorije, sa sve četiri noge,
koje su se kao u ogledalu odražavale na orah-žutom parketu. Kada su sproveli
svog zatvorenika do ogromnog platna u tamnopozlaćenom ramu, pukovnik i
Mekgor zastadoše, prvi s rukama u džepovima, dok je drugi iz svojih nozdrva
zamišljeno iskopavao neku sasušenu sivu tvar nalik polenu i potom vrhovima
prstiju od nje pravio kuglice koje je bacao unaokolo.
Slika je bila zaista lepa. Lučijano je naslikao venecijansku lepoticu u
poluprofilu, naspram tople, crne pozadine. Ružičaste nijanse odeće otkrivale su
njen vitki, tamni vrat, sa izuzetno nežnim prevojima ispod uha, a njen trešnja-
crveni ogrtač, skliznuvši s levog ramena, bio je ukrašen sivim risjim krznom.
Izgledalo je kao da će dugim razdvojenim prstima desne ruke namestiti krzno
koje je padalo, ali se u tom trenutku zamrzla, a njene jedinstvene tamnosmeđe
oči zurile su s platna, uporno i mirno. U levoj ruci, sa belim naborima batistanog
rukava oko ručnog zgloba, nalazila se korpa sa žutim voćem; krunica njene kape
sijala je na vrhu tamnokestenjaste kose. Sleva, crnilo je bilo prekinuto desnim
uglom velikog prozorskog okna koje se otvaralo pravo u sumračni vazduh i
plavičastozeleni bezdan oblačne večeri.
Ipak, Simpsona nisu zadivile te čudesne igre isprepletanih senki, niti tamna
toplina cele slike. Nešto drugo je bilo u pitanju. Nagnuvši glavu u stranu, odmah
ga obli rumenilo: - Gospode, kako liči na...
- Moju ženu - dovrši Mekgor ravnodušnim glasom, razbacujući svoj sasušeni
polen.
- Neverovatno je dobra - prošaputa Simpson, nakrivivši glavu na drugu
stranu. - Neverovatno...
- Sebastijano Lučijani je - reče pukovnik, samozadovoljno žmirkajući - rođen
krajem XV veka u Veneciji, a umro je sredinom XVI u Rimu. Učitelji su mu bili
Đorđone i Belini, a njegovi suparnici Mikelanđelo i Rafaelo. Kao što vidite, u svom
radu je sjedinio snagu prvog i osećajnost drugog. Istina, nije cenio Santija, i to
ne samo zbog profesionalne sujete - legenda kaže da je našeg umetnika osvojila
rimska dama po imenu Margarita, koja će kasnije biti poznata kao La fornarina.
Zamonašio se petnaest godina pre smrti, primivši od Klementa VII prosto i
unosno nameštenje. Od tada je bio poznat kao Sebastijano del Pjombo. Piombo
znači „olovo”; naime, njegove dužnosti sastojale su se u tome da ogromnim
olovnim pečatima overava gnevne papine bule. Raskalašni monah, kakav je bio,
voleo je da banči i piše rđave sonete. Ali kakav je to majstor bio...
Pukovnik je osmotrio Simpsona, sa zadovoljstvom primetivši da je slika
ostavila gosta bez reči.
Trebalo bi ipak naglasiti da Simpson, nenaviknut na posmatranje umetničkih
dela, nije mogao u potpunosti da razume majstorstvo Sebastijana del Pjomba,
već je njega oduševljala jedna jedina stvar (osim čistog psihološkog efekta
predivnih boja na očne nerve): sličnost koju je odmah primetio, iako je tada prvi
put video Morin. I zadivljujuće je bilo to da je Venecijankino lice - glatko čelo kao
da je bilo preliveno nejasnim sjajem maslinastog meseca, potpuno crne oči i izraz
spokojnog iščekivanja njenih nežno sastavljenih usana - još više isticalo lepotu
one druge Morin, koja se uvek smejala, žmirkala, i zenice su joj poigravale u
stalnoj borbi sa sunčevim zracima, čije su svetle šare klizile po njenoj beloj
haljini, dok je reketom razgrtala šuštavo lišće u potrazi za lopticom koja se tamo
negde otkotrljala.
Iskoristivši slobodu koju engleski domaćin daje svojim gostima, Simpson se
nije vratio čajnom stolu, već se zaputio preko vrta, zaobišao zvezdaste cvetne leje
i ubrzo se izgubio među šahovskim senkama aleje u parku, kojom se širio miris
paprati i trulog lišća. Ogromno drveće bilo je toliko staro da su grane morale biti
podglavljene zarđalim podupiračima, te je takvo, sve pogrbljeno, bilo nalik
kakvim oronulim divovima na gvozdenim štakama.
- Gospode, kakva veličanstvena slika - prošaputa opet Simpson. Hodao je
lagano, pogrbljen mašući reketom, dok su mu gumeni đonovi jedva čujno
škripali. Treba ga precizno opisati: suvonjav, riđast, sa zarozanim belim
pantalonama i širokim sivim, dopola zakopčanim sakoom; takođe treba obratiti
posebnu pažnju na lake cvikere bez rama na njegovom rošavom okruglastom
nosu, vodnjikave, pomalo mahnite oči i pege na isturenom čelu, jagodicama i
vratu, crvenom od jutarnjeg sunca.
Bio je na drugoj godini studija, živeo je skromno i redovno je pohađao
predavanja iz teologije. Frenk i on nisu postali prijatelji samo zato što ih je
sudbina sastavila u istom stanu sa dve spavaće sobe i zajedničkim dnevnim
boravkom, već pre svega zato što se on, kao i većina ljudi slabe volje, stidljivi i
potajno strasni, nehotično vezao za nekog ko je bio pun života, čvrstih zuba,
mišićav, sa istinskom duševnom snagom, tj. jakom voljom. A što se tiče Frenka,
koji je bio ponos svog koledža, koji je veslao u trkačkom čamcu i leteo preko
terena s kožnom lubenicom pod miškom, koji je znao kako da pesnicom pogodi
sam vrh brade, gde se nalazi ista onakva kost kao u laktu, udarcem koji će
protivnika poslati u dubok san - taj izvanredni, od svih voljeni Frenk našao je
nešto svojoj sujeti laskavo u prijateljstvu slabog i trapavog Simpsona. Simpson
je, igrom slučaja, znao nešto neobično o Frenku, što je ovaj krio od ostalih svojih
pajtaša, koji su ga znali samo kao izvrsnog sportistu i bogatog momka, ne
obraćajući nikakvu pažnju na povremene glasine da je Frenk bio izvrstan crtač,
ali svoje crteže nije nikom pokazivao. Nikada nije govorio o umetnosti, uvek je
bio spreman za pesmu, dobru kapljicu i bančenje, ali bi ga ponekad iznenada
obuzela neka čama, te bi se zatvarao u svoju sobu, ne puštajući nikoga unutra,
i samo bi njegov cimer, nedostojni Simpson, znao šta ovaj smera. Ono što bi
Frenk naslikao tokom ta dva-tri dana zlovoljne izolacije skrivao bi ili uništio, a
onda bi, kao da je platio kakav danak svom poroku, ponovo postao veseli,
jednostavni Frenk. Samo jednom je o tome pričao sa Simpsonom.
- Vidiš - rekao je, mršteći naočito čelo i silovito otresajući duvan iz lule -
osećam da u umetnosti, posebno u slikarstvu, postoji nešto mekušasto,
preosetljivo, nedostojno muškarca. Pokušavam da izađem na kraj s tim
demonom, jer znam kako to može uništiti čoveka. Ako se u potpunosti prepustim
tome, onda bih, umesto mirne i uređene egzistencije sa ograničenom tugom i
ograničenim uživanjima, sa onim jasnim pravilima bez kojih svaka igra gubi čar,
bio osuđen na stalni haos, rasulo i bog će ti ga znati šta sve još ne. Do kraja
života bih se mučio, postao bih nalik onim jadnicima koje srećem na Čelsiju,
onim taštim, dugokosim budalama u somotskim žaketima - izmučenim, slabim,
naoružanim samo svojim ulepljenim paletama...
Ipak, demon mora da je bio mnogo jak. Frenk je na kraju zimskog semestra,
a da ništa nije rekao svom ocu (i tako ga duboko povredio), trećom klasom
otputovao u Italiju, da bi se vratio pravo na fakultet mesec dana kasnije,
preplanuo i veseo, kao da se jednom zauvek otarasio svih tih strašnih
stvaralačkih groznica.
Potom, sa dolaskom letnjeg raspusta, pozvao je Simpsona kod svog oca i
Simpson je s velikom zahvalnošću prihvatio poziv, jer ga je užasavala i pomisao
na uobičajeni povratak u svoj mirni grad na severu, gde se svakog meseca
dešavao nekakav šokantni zločin, a njegov otac, inače sveštenik, blag, bezazlen,
ali potpuno lud čovek, koji je posvećivao više pažnje harfi i sobnoj metafizici,
nego svojoj pastvi.
Posmatranje lepote, bilo da je u pitanju zalazak sunca jedinstvenih boja, lice
koje blista ili umetničko delo, nehotice nas tera da se osvrnemo na sopstvenu
prošlost i uporedimo sebe i svoje unutrašnje biće s tom krajnje nedokučivom
lepotom koja nam se ukazala. Zato se Simpson, pred kojim je davno preminula
Venecijanka uskrsla u njenom batistu i somotu, sada prepuštao uspomenama
dok je lagano šetao po ljubičastoj blatnjavoj stazi, nečujan u tom večernjem satu;
prisećao se prijateljstva s Frenkom, očeve harfe, teške i nevesele mladosti.
Zvonku šumsku tišinu povremeno je ispunjavalo pucketanje grane koju je ko
zna ko dotakao. Crvena veverica se sjurila niz stablo, pretrčala do susednog
stabla sa svojim čupavim uspravljenim repom, i opet se pela. U nežnom mlazu
sunčevog svetla između vrhova dve krošnje kružile su mušice nalik zlatnoj
prašini, a bumbar, upleten u gusti vez paprati, već je zujao uzdržanijim,
večernjim tonom.
Simpson sede na klupu poprskan belim tragovima ptičjeg izmeta, pogrbi se i
nalakti na kolena. Osetio je nalet zvučne halucinacije, koja ga je spopadala još
od detinjstva. Kada bi se našao na nekoj livadi ili, kao sada, u tihoj šumi koja je
tonula u suton, protiv svoje volje bi počinjao da strepi da li možda, u toj tišini,
čuje čitav ogromni svet koji, uz milozvučan zvižduk, putuje svemirom, gungulu
dalekih gradova, odjek morskih valova, poj telegrafskih žica iznad pustinje.
Njegov sluh je, vođen sopstvenim mislima, postepeno počeo zaista da detektuje
te zvukove. Mogao je da čuje dahtanje voza, iako su šine verovatno bile
desetinama kilometara udaljene; potom kloparanje i škripa točkova, a zatim -
kako mu se sluh sve više izoštravao - i glasove putnika, kašljanje i smeh,
šuštanje novina, a na kraju, potpuno uronivši u zvučni miraž, jasno je
razaznavao otkucaje njihovih srca, pa talasi krešenda tih otkucaja, tog brujanja,
te jeke zaglušiše Simpsona. Stresao se kada je otvorio oči, shvativši da to ustvari
lupa njegovo srce.
- Lugano, Komo, Venecija - promumlao je dok je sedeo na klupi pod
bešumnim drvetom lešnika i istog trenutka začu potmulo romorenje sunčanih
gradova, a zatim, sve jasnije, zvonjavu, fijuk golubijih krila, piskutavi smeh nalik
Morininom i neumorno koračanje nevidljivih prolaznika. Želeo je da zaustavi svoj
sluh baš tu, ali je on, poput bujice, samo prodirao dublje. Još tren i više nije
mogao da zaustavi to neverovatno poniranje: čuo je ne samo korake, već i
otkucaje. Bezbrojna srca su se nadimala i grmela, pa Simpson, došavši sebi,
shvati da su svi ti zvuci, sva ta srca, bila koncentrisana u mahnitom otkucaju
njegovog.
Podigao je glavu. Povetarac, kao lelujanje svilenog ogrtača, protegnu se niz
aleju. Zraci sunca su bili nežno žuti.
Ustade, malaksalo se osmehnu i, zaboravivši reket na klupi, uputi se ka kući.
Bilo je vreme da se obuče za večeru.