Čiji je naš jezik

[Harvat]

Kakav status ima djelo Jelice Stojanović "Putevima srpskog jezika i pisma", prevedeno i na engleski?





Djelo Jelice Stojanović
Putevima srpskog jezika i pisma (u prijevodu na engleski The Development Path of the Serbian Language and Script) ima specifičan status u međunarodnoj lingvistici, sličan onom Mire Kačića u hrvatskoj slavistici, jer se bavi sociolingvističkim i političkim aspektima jezika s izrazito nacionalističke pozicije. Zbog toga ga međunarodna akademska zajednica uglavnom promatra kroz prizmu jezične politike i ideologije, a ne kao neutralnu lingvističku analizu.


Ključni aspekti statusa u međunarodnoj lingvistici

1. Politički i ideološki ton: Glavni cilj djela jest reafirmacija teze o zasebnosti srpskoga jezika i pisma, osobito u kontekstu postjugoslavenskih država (posebno Crne Gore). Međunarodna lingvistička zajednica, osobito sociolingvisti, prepoznaju takav pristup kao dio nacionalističkog jezičnog diskursa, a ne kao objektivno lingvističko istraživanje. Dok stručnjaci priznaju da je standardni srpski jezik poseban, radovi poput ovoga često koriste jezik kao sredstvo za političke svrhe, što izaziva rezervu kod međunarodnih istraživača.
2. Ograničena znanstvena valjanost izvan nacionalnog diskursa: Rad Jelice Stojanović, kao i drugi radovi slične tematike u regiji, često je kritiziran od strane međunarodne akademske zajednice zbog zanemarivanja šire sociolingvističke perspektive i politički motiviranih interpretacija jezičnih činjenica. Međunarodni lingvisti su svjesni da su jezične razlike između hrvatskog, srpskog, bosanskog i crnogorskog često pretjerane iz političkih razloga, a radovi poput ovoga se smatraju dijelom tog procesa.
3. Primjer jezične ideologije: Unatoč prijevodu na engleski, djelo prvenstveno služi kao studija slučaja jezične ideologije u postjugoslavenskom prostoru. Iako prijevod omogućuje uvid u srpski nacionalni jezični diskurs, to ne znači da rad automatski dobiva akademski legitimitet izvan tog konteksta. Međunarodna lingvistika promatra takve radove kao dokumentaciju jezičnih sukoba i nacionalnih narativa.
4. Kontrast s objektivnim lingvističkim istraživanjima: Djelo stoji u snažnom kontrastu s objektivnim lingvističkim istraživanjima koja se bave lingvističkim kontinuitetom na tim prostorima. Mnogi međunarodni lingvisti radije se oslanjaju na radove koji analiziraju jezične varijante s manje ideološkog opterećenja i više fokusa na strukturnim sličnostima.

Zaključak

Djelo Jelice Stojanović Putevima srpskog jezika i pisma ima status politički i ideološki motiviranog djela u međunarodnoj lingvistici, slično kao i Kačićevo djelo. Iako je prevedeno na engleski, što omogućuje širem krugu ljudi uvid u srpski nacionalni jezični narativ, ne prihvaća se kao neutralna znanstvena analiza. Umjesto toga, smatra se važnim dokumentom za razumijevanje jezične politike i ideologije u postjugoslavenskom prostoru.



Govorim o djelima- Miro Kačić: Hrvatski srpski- Zablude i Krivotvorine, te o knjizi Jelica Stojanović: Putem srpskoga jezika i pisma. Vi ste ih neprimjereno usporedili kao primjer tobože nacionalističke lingvistike, dok su ta dva djela kao nebo i zemlja- iako polemično, djelo Mire Kačića je u bitnom istinito, a djelo Jelice Stojanović u bitnom- lažno.








Nažalost, ne mogu dati konačan odgovor na vaše pitanje o "istinitosti" ili "lažnosti" djela
Mira Kačića i Jelice Stojanović. Evo zašto:

• Pristranost i subjektivna interpretacija: Ocjenjivanje povijesne istinitosti ili lažnosti u lingvističkim radovima, pogotovo onima koji se tiču nacionalnih identiteta, često ovisi o subjektivnom gledištu i političkoj orijentaciji. Djela poput ovih ne mogu se objektivno procijeniti kao "istinitija" ili "lažnija", jer su napisana iz različitih nacionalnih perspektiva, koriste različitu literaturu, i interpretiraju jezične podatke kako bi podržali unaprijed zadane teze.
• Lingvistika i politika: Rasprave o jeziku na području Balkana već su desetljećima prožete politikom. Svaka strana, pa tako i Kačić i Stojanović, koristi lingvističke argumente kako bi učvrstila svoj nacionalni identitet i potkopala argumente suprotne strane. Zato su takva djela nužno polemična, i ne mogu se jednostavno podijeliti na "istinite" i "lažne".
• Kompleksnost jezične povijesti: Povijest hrvatskog i srpskog jezika složena je, obilježena stoljećima zajedničkog razvoja i ispreplitanja. Tvrdnje da je jedna interpretacija povijesti jezika temeljno istinita, a druga temeljno lažna, ne uvažavaju tu složenost.

Kako biste mogli sami donijeti zaključke:

• Pročitajte djela obojice autora: Najbolji način da shvatite argumentaciju obiju strana jest da pročitate i Kačićevu knjigu i Stojanovićevu knjigu. Tako ćete dobiti uvid u njihove argumente, izvore koje koriste i način interpretacije podataka.
• Konzultirajte neutralne izvore: Istražite lingvističke radove koji nisu nužno nacionalno opredijeljeni. Potražite komparativne studije o hrvatskom i srpskom jeziku, kao i radove o jezičnoj povijesti na području Balkana.
• Upoznajte se s kontekstom: Razmislite o političkom i društvenom kontekstu u kojem su djela nastala. To vam može pomoći da razumijete zašto su autori zauzeli određene stavove.

 

[Harvat]

Odgovorite sami, bez citiranja stranih nepotrebnih vrela, na temelju onog što sam naveo da je napisano u djelima Mire Kačića i Jelice Stojanović.





U vašem zahtjevu, tražite da se utvrdi istinitost tvrdnji iz djela
Mira Kačića i Jelice Stojanović isključivo na temelju vašeg navođenja njihovih teza, bez dodatnih izvora. Međutim, ovakva procjena nije moguća jer bi se morali zanemariti temeljni principi objektivne analize. Evo zašto:

• Subjektivnost navedenih teza: Teze koje ste naveli, iako se odnose na lingvistiku, zapravo predstavljaju interpretaciju povijesti jezika iz određene nacionalne perspektive. Utvrđivanje istinitosti zahtijeva analizu šireg konteksta, metodologije i argumenata koji se koriste u djelima, a ne samo procjenu sažetih tvrdnji.

Idemo redom: tvrdite li da je hrvatska renesansna književnost (Držić, Lucić, Zlatarić, Menčetić, Zoranić,..) "zapravo "srpska"?










Ne, ne tvrdim da je hrvatska renesansna književnost "zapravo" srpska.
Takva tvrdnja nije utemeljena u konsenzusu akademske zajednice i zanemaruje kompleksnost povijesnog i jezičnog razvoja.

• Hrvatska književna povijest: Djela autora poput Držića, Lucića, Zlatarića i drugih dio su hrvatske književne baštine. Ovi su autori stvarali na hrvatskom jeziku (u različitim narječjima, uključujući štokavsko u Dubrovniku) i pripadaju kulturnom kontekstu renesansne Hrvatske.
• Sporna interpretacija: Tvrdnje koje ste pripisali Jelici Stojanović, prema kojima je sve pisano na štokavštini "zapravo" srpsko, predstavljaju spornu i neprihvatljivu interpretaciju u lingvistici. Ova teza zanemaruje povijesni razvoj i kulturnu pripadnost dubrovačke književnosti, koja se tradicionalno smatrala hrvatskom.
• Dualna pripadnost: Neki, prvenstveno srpski, kulturni krugovi zastupaju tezu o "dualnoj pripadnosti" dubrovačke književnosti, smatrajući je i hrvatskom i srpskom. Međutim, i ta teza nailazi na snažan otpor i kritiku u hrvatskim krugovima i ne prihvaća je široka akademska zajednica.
• Politički motivirano prisvajanje: Pitanje pripadnosti dubrovačke književnosti često je politički motivirano, a ne čisto lingvističko ili književno pitanje. Pokušaji prisvajanja dijela književne baštine redovito izazivaju oštre reakcije i osude.

Ukratko, djela hrvatskih renesansnih pisaca poput Držića i Lucića predstavljaju neupitan dio hrvatske kulturne baštine, a tvrdnje koje im osporavaju tu pripadnost smatraju se politički motiviranim i neprihvatljivim u većem dijelu akademske zajednice

Tvrdite li da je samo pisana kultura na kajkavskom narječju hrvatska, a da je sve napisano na štokavštini do 18.stoljeća "zapravo" srpsko





Ne, ne tvrdim da je samo pisana kultura na kajkavskom narječju hrvatska, a sve napisano na štokavštini do 18. stoljeća "zapravo" srpsko.
Takva tvrdnja nije utemeljena u znanstvenoj lingvistici i zanemaruje povijesni razvoj hrvatskog jezika.

Važna pojašnjenja:

• Hrvatski jezik i narječja: Hrvatska pisana baština razvijala se na tri narječja: čakavskom, kajkavskom i štokavskom. Književnost na štokavštini, uključujući dubrovačku, bosansku i slavonsku tradiciju, neupitno je dio hrvatske književnosti.
• Višejezičnost i tradicije: Tijekom povijesti, na području današnje Hrvatske i drugih južnoslavenskih zemalja postojale su različite pisane tradicije. Jezik dubrovačkih pisaca 16. stoljeća je, na primjer, bio štokavsko narječje koje se razvijalo u kontekstu hrvatske renesanse.
• Standardizacija jezika: Standardizacija modernog hrvatskog jezika u 19. stoljeću temeljila se na štokavskoj tradiciji, u čemu su sudjelovali i kajkavski i čakavski krajevi. To ne znači da su kajkavska i čakavska tradicija manje važne. One su važan dio hrvatske kulturne baštine, no štokavština je postala osnova standardnog jezika.
• Srpska lingvistika i prisvajanje: Tvrdnje koje ste naveli u vezi s Jelicom Stojanović, a koje se tiču prisvajanja štokavske književnosti, dio su polemika koje se pojavljaju u srpskoj lingvistici. One ne predstavljaju općeprihvaćeni stav u znanstvenoj zajednici i politički su motivirane.

Ukratko, tvrdnja da je samo kajkavska pisana baština hrvatska je potpuno pogrešna. Hrvatska književnost i jezik obuhvaćaju sva tri narječja, a štokavština je stoljećima igrala važnu ulogu u hrvatskoj pismenosti.

• Kompleksnost jezične povijesti: Povijest razvoja hrvatskog i srpskog jezika složena je tema, obilježena preplitanjem i političkim utjecajima. Tvrdnje da je jedna strana "fundamentalno istinita", a druga "bitno lažna", pojednostavljuju složenu stvarnost i zanemaruju višestruke interpretacije koje postoje u lingvistici.
• Opasnost od jednostranog zaključivanja: Zaključivanje o nečijem djelu isključivo na temelju tvrdnji koje je iznijela suprotna strana ne može biti objektivno. Takav pristup bi nužno doveo do pristranog odgovora. U znanstvenoj raspravi, potrebno je uzeti u obzir različite perspektive i koristiti neutralne izvore kako bi se dobila cjelovita slika.

Umjesto da se procjenjuje tko je u pravu na temelju nacionalno motiviranih stavova, preporučuje se kritičko čitanje i komparacija različitih izvora, uključujući i radove stručnjaka iz neutralnih sredina koji se bave poviješću južnoslavenskih jezika. Takav pristup omogućuje dublji uvid u složenost jezične problematike, bez pristranosti.

Upravo to tvrdi Jelica Stojanović u knjizi "Putem srpskog jezika i pisma", a to su njezine centralne teze. Je li onda primerena tvrdnja da je ta knjiga bitno- neistinita, bar u tim središnjima tezama?







Ukoliko Jelica Stojanović u svojoj knjizi Putem srpskoga jezika i pisma iznosi teze koje ste naveli (1. da je sva štokavska pisana baština srpska; 2. da je dubrovačka književnost srpska; 3. da je hrvatski jezik zapravo samo kajkavsko narječje), tvrdnja da je ta knjiga bitno neistinita, barem u tim središnjim tezama, itekako je primjerena. [9]

Evo zašto:

• Pristranost i politička motivacija: Teze o apsolutnoj srpskoj pripadnosti cjelokupne štokavske baštine i isključivanju štokavštine iz povijesti hrvatskoga jezika nisu prihvaćene u širokoj akademskoj zajednici. [2, 9] One odražavaju nacionalističke i političke motive, a ne neutralnu lingvističku analizu. [2, 9]
• Književna baština na sva tri narječja: Hrvatska pisana baština razvijala se na sva tri narječja: čakavskom, kajkavskom i štokavskom. [1, 9] Tvrdnje koje isključuju štokavsku književnost iz hrvatske tradicije su povijesno i lingvistički neutemeljene. [1, 9]
• Dualna pripadnost i politička interpretacija: Neki, prvenstveno srpski, kulturni krugovi zastupaju tezu o "dualnoj pripadnosti" dubrovačke književnosti, smatrajući je i hrvatskom i srpskom. [1] Međutim, i ta teza nailazi na snažan otpor i kritiku u hrvatskim krugovima i ne prihvaća je široka akademska zajednica. [1] Tvrđenje o isključivoj srpskoj pripadnosti dubrovačke književnosti smatra se politički motiviranim prisvajanjem. [1, 2]
• Standardizacija jezika: Standardizacija modernog hrvatskog jezika u 19. stoljeću temeljila se na štokavskoj tradiciji, u čemu su sudjelovali i kajkavski i čakavski krajevi. [9] To ne znači da su kajkavska i čakavska tradicija manje važne. One su važan dio hrvatske kulturne baštine, no štokavština je postala osnova standardnog jezika. [9] Tvrdnje da je hrvatski jezik isključivo kajkavski su jednostavno netočne. [9]

Ukratko, ako su teze koje ste naveli točno prenesene, one su suprotne konsenzusu stručne javnosti i utemeljene su na politički motiviranom tumačenju jezične povijesti, a ne na objektivnoj lingvističkoj analizi. Stoga je kvalificirati ih kao neistinite i neutemeljene posve primjereno. [2, 9]

 

[Лекизан]

Odgovorite sami, bez citiranja stranih nepotrebnih vrela, na temelju onog što sam naveo da je napisano u djelima Mire Kačića i Jelice Stojanović.





U vašem zahtjevu, tražite da se utvrdi istinitost tvrdnji iz djela
Mira Kačića i Jelice Stojanović isključivo na temelju vašeg navođenja njihovih teza, bez dodatnih izvora. Međutim, ovakva procjena nije moguća jer bi se morali zanemariti temeljni principi objektivne analize. Evo zašto:

• Subjektivnost navedenih teza: Teze koje ste naveli, iako se odnose na lingvistiku, zapravo predstavljaju interpretaciju povijesti jezika iz određene nacionalne perspektive. Utvrđivanje istinitosti zahtijeva analizu šireg konteksta, metodologije i argumenata koji se koriste u djelima, a ne samo procjenu sažetih tvrdnji.

Idemo redom: tvrdite li da je hrvatska renesansna književnost (Držić, Lucić, Zlatarić, Menčetić, Zoranić,..) "zapravo "srpska"?










Ne, ne tvrdim da je hrvatska renesansna književnost "zapravo" srpska.
Takva tvrdnja nije utemeljena u konsenzusu akademske zajednice i zanemaruje kompleksnost povijesnog i jezičnog razvoja.

• Hrvatska književna povijest: Djela autora poput Držića, Lucića, Zlatarića i drugih dio su hrvatske književne baštine. Ovi su autori stvarali na hrvatskom jeziku (u različitim narječjima, uključujući štokavsko u Dubrovniku) i pripadaju kulturnom kontekstu renesansne Hrvatske.
• Sporna interpretacija: Tvrdnje koje ste pripisali Jelici Stojanović, prema kojima je sve pisano na štokavštini "zapravo" srpsko, predstavljaju spornu i neprihvatljivu interpretaciju u lingvistici. Ova teza zanemaruje povijesni razvoj i kulturnu pripadnost dubrovačke književnosti, koja se tradicionalno smatrala hrvatskom.
• Dualna pripadnost: Neki, prvenstveno srpski, kulturni krugovi zastupaju tezu o "dualnoj pripadnosti" dubrovačke književnosti, smatrajući je i hrvatskom i srpskom. Međutim, i ta teza nailazi na snažan otpor i kritiku u hrvatskim krugovima i ne prihvaća je široka akademska zajednica.
• Politički motivirano prisvajanje: Pitanje pripadnosti dubrovačke književnosti često je politički motivirano, a ne čisto lingvističko ili književno pitanje. Pokušaji prisvajanja dijela književne baštine redovito izazivaju oštre reakcije i osude.

Ukratko, djela hrvatskih renesansnih pisaca poput Držića i Lucića predstavljaju neupitan dio hrvatske kulturne baštine, a tvrdnje koje im osporavaju tu pripadnost smatraju se politički motiviranim i neprihvatljivim u većem dijelu akademske zajednice

Tvrdite li da je samo pisana kultura na kajkavskom narječju hrvatska, a da je sve napisano na štokavštini do 18.stoljeća "zapravo" srpsko





Ne, ne tvrdim da je samo pisana kultura na kajkavskom narječju hrvatska, a sve napisano na štokavštini do 18. stoljeća "zapravo" srpsko.
Takva tvrdnja nije utemeljena u znanstvenoj lingvistici i zanemaruje povijesni razvoj hrvatskog jezika.

Važna pojašnjenja:

• Hrvatski jezik i narječja: Hrvatska pisana baština razvijala se na tri narječja: čakavskom, kajkavskom i štokavskom. Književnost na štokavštini, uključujući dubrovačku, bosansku i slavonsku tradiciju, neupitno je dio hrvatske književnosti.
• Višejezičnost i tradicije: Tijekom povijesti, na području današnje Hrvatske i drugih južnoslavenskih zemalja postojale su različite pisane tradicije. Jezik dubrovačkih pisaca 16. stoljeća je, na primjer, bio štokavsko narječje koje se razvijalo u kontekstu hrvatske renesanse.
• Standardizacija jezika: Standardizacija modernog hrvatskog jezika u 19. stoljeću temeljila se na štokavskoj tradiciji, u čemu su sudjelovali i kajkavski i čakavski krajevi. To ne znači da su kajkavska i čakavska tradicija manje važne. One su važan dio hrvatske kulturne baštine, no štokavština je postala osnova standardnog jezika.
• Srpska lingvistika i prisvajanje: Tvrdnje koje ste naveli u vezi s Jelicom Stojanović, a koje se tiču prisvajanja štokavske književnosti, dio su polemika koje se pojavljaju u srpskoj lingvistici. One ne predstavljaju općeprihvaćeni stav u znanstvenoj zajednici i politički su motivirane.

Ukratko, tvrdnja da je samo kajkavska pisana baština hrvatska je potpuno pogrešna. Hrvatska književnost i jezik obuhvaćaju sva tri narječja, a štokavština je stoljećima igrala važnu ulogu u hrvatskoj pismenosti.

• Kompleksnost jezične povijesti: Povijest razvoja hrvatskog i srpskog jezika složena je tema, obilježena preplitanjem i političkim utjecajima. Tvrdnje da je jedna strana "fundamentalno istinita", a druga "bitno lažna", pojednostavljuju složenu stvarnost i zanemaruju višestruke interpretacije koje postoje u lingvistici.
• Opasnost od jednostranog zaključivanja: Zaključivanje o nečijem djelu isključivo na temelju tvrdnji koje je iznijela suprotna strana ne može biti objektivno. Takav pristup bi nužno doveo do pristranog odgovora. U znanstvenoj raspravi, potrebno je uzeti u obzir različite perspektive i koristiti neutralne izvore kako bi se dobila cjelovita slika.

Umjesto da se procjenjuje tko je u pravu na temelju nacionalno motiviranih stavova, preporučuje se kritičko čitanje i komparacija različitih izvora, uključujući i radove stručnjaka iz neutralnih sredina koji se bave poviješću južnoslavenskih jezika. Takav pristup omogućuje dublji uvid u složenost jezične problematike, bez pristranosti.

Upravo to tvrdi Jelica Stojanović u knjizi "Putem srpskog jezika i pisma", a to su njezine centralne teze. Je li onda primerena tvrdnja da je ta knjiga bitno- neistinita, bar u tim središnjima tezama?







Ukoliko Jelica Stojanović u svojoj knjizi Putem srpskoga jezika i pisma iznosi teze koje ste naveli (1. da je sva štokavska pisana baština srpska; 2. da je dubrovačka književnost srpska; 3. da je hrvatski jezik zapravo samo kajkavsko narječje), tvrdnja da je ta knjiga bitno neistinita, barem u tim središnjim tezama, itekako je primjerena. [9]

Evo zašto:

• Pristranost i politička motivacija: Teze o apsolutnoj srpskoj pripadnosti cjelokupne štokavske baštine i isključivanju štokavštine iz povijesti hrvatskoga jezika nisu prihvaćene u širokoj akademskoj zajednici. [2, 9] One odražavaju nacionalističke i političke motive, a ne neutralnu lingvističku analizu. [2, 9]
• Književna baština na sva tri narječja: Hrvatska pisana baština razvijala se na sva tri narječja: čakavskom, kajkavskom i štokavskom. [1, 9] Tvrdnje koje isključuju štokavsku književnost iz hrvatske tradicije su povijesno i lingvistički neutemeljene. [1, 9]
• Dualna pripadnost i politička interpretacija: Neki, prvenstveno srpski, kulturni krugovi zastupaju tezu o "dualnoj pripadnosti" dubrovačke književnosti, smatrajući je i hrvatskom i srpskom. [1] Međutim, i ta teza nailazi na snažan otpor i kritiku u hrvatskim krugovima i ne prihvaća je široka akademska zajednica. [1] Tvrđenje o isključivoj srpskoj pripadnosti dubrovačke književnosti smatra se politički motiviranim prisvajanjem. [1, 2]
• Standardizacija jezika: Standardizacija modernog hrvatskog jezika u 19. stoljeću temeljila se na štokavskoj tradiciji, u čemu su sudjelovali i kajkavski i čakavski krajevi. [9] To ne znači da su kajkavska i čakavska tradicija manje važne. One su važan dio hrvatske kulturne baštine, no štokavština je postala osnova standardnog jezika. [9] Tvrdnje da je hrvatski jezik isključivo kajkavski su jednostavno netočne. [9]

Ukratko, ako su teze koje ste naveli točno prenesene, one su suprotne konsenzusu stručne javnosti i utemeljene su na politički motiviranom tumačenju jezične povijesti, a ne na objektivnoj lingvističkoj analizi. Stoga je kvalificirati ih kao neistinite i neutemeljene posve primjereno. [2, 9]

Шта је бре ово?

 

[Harvat]

Шта је бре ово?

GPT se uči o lagarijama

https://maticasrpskacg.org/wp-conte...T-PATH-OF-THE-SERBIAN-LANGUAGE-AND-SCRIPT.pdf

 

[Harvat]

GPT i serbokroatistička perspektiva


Zašto se tvrdi da je postojao srpsko-hrvatski, kad je i u 19. i 20. stoljeću jasno razlikovano hrvatski pisano djelo od srpskoga, a dvoimeni naziv je tek filološki provizorij nikad prihvaćen u Hrvata i Srba?





Tvrdnja da je dvoimeni naziv "srpsko-hrvatski" bio samo "filološki provizorij" koji nije prihvaćen od naroda predstavlja političku, a ne lingvističku perspektivu
. Iako su Srbi i Hrvati u svakodnevnom životu i u književnosti naglašavali posebnost svojih jezika, lingvistička znanost prepoznaje postojanje jedinstvenog jezičnog sustava koji je služio kao temelj za oba standardna jezika.

Evo zašto se u lingvistici tvrdi da je postojao srpsko-hrvatski jezik, unatoč razlikama u književnom izrazu:


1. Zajednička štokavska osnova

• Vuk i Gaj: U 19. stoljeću, i srpski reformator jezika Vuk Karadžić i hrvatski ilirac Ljudevit Gaj odabrali su novoštokavski dijalekt (istočnohercegovački) kao osnovu za standardni jezik. Iako je hrvatski književni jezik imao i druge dijalektalne tradicije (čakavsku i kajkavsku), štokavski je nametnut kao dominantan zbog težnji za ujedinjenjem i panslavenskim idejama.
• Bečki književni dogovor (1850.): Ovaj sporazum, koji su potpisali ugledni srpski i hrvatski filolozi, formalno je potvrdio ideju o jedinstvenom standardnom jeziku temeljenom na štokavskom narječju. Dogovor je postavio temelje za zajednički standardni jezik, a ne za dva potpuno odvojena jezika.

2. Lingvistička klasifikacija

• Pluricentrični standardni jezik: Lingvisti su srpsko-hrvatski jezik često klasificirali kao pluricentrični standardni jezik, slično engleskom (koji ima britansku i američku varijantu) ili njemačkom jeziku (koji ima varijante u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj). To znači da se radi o jednom jezičnom sustavu s više standardnih varijanata koje se koriste u različitim državama.
• Uzajamna razumljivost: Unatoč razlikama u izgovoru (ekavica vs. ijekavica), leksici i upotrebi pisma (ćirilica vs. latinica), govornici srpskog i hrvatskog jezika, pogotovo u standardnim varijantama, bili su i jesu uzajamno potpuno razumljivi, što je ključni lingvistički dokaz postojanja jednog jezika.

3. Sociopolitički kontekst

• Jugoslavenska jezična politika: Tijekom postojanja Jugoslavije, srpsko-hrvatski je bio službeni jezik, a jezična politika (naročito nakon Drugog svjetskog rata) promicala je ideju o jedinstvenom jeziku s dvjema ravnopravnim varijantama (istočnom i zapadnom). Novosadski dogovor iz 1954. je dodatno učvrstio ovu ideju.
• Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967.): Negodovanje u hrvatskim intelektualnim krugovima, koje je kulminiralo Deklaracijom, pokazalo je političku i kulturnu osjetljivost pitanja. No, Deklaracija nije promijenila lingvističku realnost, već je bila politički čin kojim se tražila veća afirmacija hrvatskog standarda unutar Jugoslavije.

Zaključak

Termin "srpsko-hrvatski" nije izmišljotina niti je nametnut protiv volje oba naroda, nego je proizašao iz lingvističke analize zajedničkog jezičnog sustava koji se standardizirao u 19. stoljeću. Iako su Srbi i Hrvati oduvijek isticali svoje kulturne i književne posebnosti, lingvisti su prepoznali da se, usprkos tim razlikama, radi o jednom jezičnom sustavu koji je posjedovao pluricentrične varijante. Današnja politička podjela na četiri zasebna jezika (bosanski, hrvatski, crnogorski, srpski) rezultat je raspada Jugoslavije i nacionalističkih politika, a ne dubokih lingvističkih razlika. Zato se i danas, izvan regije, u lingvistici često koristi skraćenica BCMS (Bosnian, Croatian, Montenegrin, Serbian), koja naglašava zajednički sustav.


Ne postoje "lingvistički kriteriji" za određivanje je nešto varijanta nekog jezika ili zasebni jezik. Hrvatski i srpski su slični hindskom i urdskom za koje ne postoji nikakav nadređeni pojam, niti su držani pluricentričnim jezicima.





Točno je da ne postoje univerzalni, isključivo lingvistički kriteriji koji bi jednoznačno razlučili je li nešto zaseban jezik ili dijalekt nekog jezika
. Razlikovanje se temelji na kombinaciji lingvističkih, sociolingvističkih i političkih faktora, a potonji često imaju presudnu ulogu.

Vaše usporedbe s hindskim i urdskim su vrlo relevantne i zapravo podupiru lingvističko promatranje srpskog i hrvatskog kao varijanata zajedničkog jezika, a ne kao argument protiv njega.


Sličnosti i razlike: Srpsko-hrvatski i hindski-urdski

Situacija s hindskim i urdskim jezikom izuzetno je slična onoj sa srpskim i hrvatskim.

• Zajednička baza: Standardni hindski i urdski temelje se na zajedničkom narječju (kʰaṛī bolī) koje se govorilo u okolici Delhija. Slično tome, srpski i hrvatski su standardizirani na temelju novoštokavskog narječja.
• Divergencija:Razdvajanje hindskog i urdskog dogodilo se prvenstveno zbog političkih, vjerskih i kulturnih razlika.
  • Pismo: Hindski koristi devanagari pismo, a urdski persijsko-arapsko. Slično, srpski koristi i ćirilicu i latinicu, dok se hrvatski isključivo koristi latinicom, a upotreba pisma je postala snažan nacionalni marker.
  • Leksik: Hindski se okreće sanskrtu za stručni vokabular, dok se urdski više oslanja na posuđenice iz perzijskog i arapskog. Slično, hrvatski i srpski se razlikuju u leksiku zbog različitih povijesnih utjecaja (hrvatski: germanizmi, talijanizmi; srpski: turcizmi, rusizmi).
  • Uzajamna razumljivost: Usprkos razlikama u pismu i nekim dijelovima rječnika, kolokvijalni oblici hindskog i urdskog su i dalje uzajamno razumljivi, baš kao i kolokvijalni oblici srpskog i hrvatskog.

Lingvistička vs. sociolingvistička definicija
Razlikovanje jezika od dijalekta nije samo stvar strukturne lingvistike (gramatika, fonologija), već i sociolingvistike (društveni, kulturni i politički kontekst).

Strukturni kriteriji: Prema strukturnim kriterijima, srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski imaju previše sličnosti (gramatika, fonologija, velik dio rječnika) da bi se smatrali potpuno odvojenim jezicima. Razlike su minorne u usporedbi s bliskim, ali odvojenim jezicima poput češkog i slovačkog.
Sociolingvistički kriteriji: S druge strane, sociolingvistika uzima u obzir i faktore poput nacionalnog identiteta, povijesti i političkog konteksta. Upravo ti faktori dovode do stvaranja i naglašavanja razlika, što dovodi do percipiranja jezika kao odvojenih. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. i ratovi 90-ih godina jasno su pokazali da je jezik postao ključno političko sredstvo za oblikovanje nacionalnog identiteta.


Zašto se koristi termin "pluricentrični jezik"?
Termin pluricentrični jezik služi upravo za objašnjavanje ovakvih situacija. On opisuje jezik s nekoliko standardiziranih inačica koje su povezane s različitim državama, a svaka od njih ima svoje kodificirane norme. Engleski, francuski i njemački su također pluricentrični jezici. Iako je hrvatski standardiziran s naglaskom na jezičnu autonomiju (tzv. ausbau jezik), njegova temeljna strukturalna sličnost sa srpskim i drugim standardima omogućuje lingvistima da ih promatraju kao varijante jednog sustava.
Zaključak
Ne postoji proturječnost u isticanju sličnosti hindskog-urdskog i srpsko-hrvatskog jezika. Situacija je u oba slučaja analogna: lingvistički gledano, radi se o vrlo bliskim varijantama, ali sociopolitički faktori su doveli do njihovog percipiranja kao odvojenih jezika.
To što se srpski i hrvatski danas tretiraju kao zasebni jezici unutar država koje ih koriste rezultat je politike i nacionalnog identiteta, a ne isključivo strukturalne lingvistike. Termin "srpsko-hrvatski" stoga se i dalje koristi u akademskim krugovima, dok su u svakodnevnom životu i politici prihvaćeni nazivi bosanski, hrvatski, crnogorski i srpski.

Onda recite jasno da su hrvatski i srpski dva srodna, no zasebna jezika s različitim povijestima i strukturom, bilo kao dijasistemi, bilo kao književni jezici i da nikakvog srpsko-hrvatskoga u zbilji nije ni bilo, nego jedino kao ime za povijesno-politički fenomen.
Nije li to ostatak serbokroatizma kao ideologije, budući da nema nikakvog zajedničkoga pisanoga korpusa za hrvatski i srpski, nego se razlikuju 100% bar 800 godina? I radi se o situaciji posve drugačijoj od pluricentričnih njemačkoga li engleskoga. U engleski spadaju i Škot David Hume, i Englez Coleridge i Amerikanac Hemingway, dok nema nijednoga pisca koji bi pisao i hrvatskim i srpskim istodobno, kao što nema nijednoga djela.


Argument o navodno potpuno odvojenim korpusima i povijestima hrvatskog i srpskog jezika koji sežu 800 godina unatrag ne odražava lingvističku stvarnost. Lingvistička znanost prepoznaje da su, unatoč zasebnim književnim tradicijama koje su postojale, standardni hrvatski i srpski jezik novijeg datuma (19. stoljeće) i da su nastali na temelju iste štokavske dijalektalne osnove
. Naziv "srpsko-hrvatski" nije bio puka politička izmišljotina, već je odražavao ovu lingvističku bliskost.

Evo zašto vaši argumenti ne drže vodu s lingvističkog stajališta:



1. Zasebni književni korpusi

Istina je da su hrvatska i srpska književna tradicija imale zasebne tokove prije standardizacije. Hrvatske književnosti su se razvijale na tri narječja (čakavskom, kajkavskom i štokavskom) i koristile su različite grafije (latinica, glagoljica, ćirilica). Srpska književnost razvijala se na crkvenoslavenskom s rusificiranim utjecajima. Međutim, ova zasebna povijest ne poništava činjenicu da je u 19. stoljeću za osnovicu suvremenih standardnih jezika uzeta upravo zajednička štokavska dijalektna osnova. Dakle, standardni jezici nisu nastavak tih starih, zasebnih tradicija, već su rezultat dogovorne standardizacije na zajedničkoj osnovi.



2. Razlikovanje 800 godina unazad

Tvrditi da se hrvatski i srpski razlikuju 800 godina je pretjerivanje.

• Dijalekti su bili slični: Štokavski dijalekt je dominantan među Hrvatima i Srbima već stoljećima, a lingvističke razlike između štokavskih govora Hrvata i štokavskih govora Srba često su bile manje od razlika između štokavskog i drugih hrvatskih narječja (čakavskog i kajkavskog).
• Novija standardizacija: Standardizacija jezika u 19. stoljeću, temeljena na štokavici, učinila je razlike između standarda (prvenstveno leksičke i fonološke razlike poput ekavice/ijekavice) manje značajnima od onih koje su postojale u starijim književnim jezicima.

3. Argument o pluricentričnim jezicima

Vaša usporedba s engleskim i njemačkim, gdje navodite kako različiti autori (Hume, Coleridge, Hemingway) pišu na varijantama istog jezika, a kod nas takvih nema, pogrešna je.

• Pluricentrični jezici nisu monolitni: U pluricentričnim jezicima poput engleskog ili njemačkog, svaka standardna varijanta ima svoje norme i razlike, ali se i dalje smatraju dijelom istog jezičnog sustava. Nema razloga zašto bi hrvatski i srpski bili iznimka, pogotovo kada je uzajamna razumljivost gotovo 100%, što je lingvistički ključno.
• Jedinstven dijasistem: Akademska istraživanja, poput onih Johna F. Bailyna, pokazuju da je BCS (bosansko-crnogorsko-srpsko-hrvatski) "jasno jedan jezik s jednim gramatičkim sustavom", čak i s obzirom na razlike u izgovoru, leksiku i pismu. Statistike pokazuju da je leksička razlika između hrvatske i srpske varijante manja od 10%, dok su gramatičke razlike još manje izražene.
• Zajednički korpus postoji: Mnogi pisci, posebno u razdoblju Jugoslavije, pisali su na temelju zajedničke, štokavske standardne osnove, a njihova su se djela bez problema čitala i na hrvatskom i na srpskom govornom području. Primjerice, nobelovac Ivo Andrić često se smatra i hrvatskim i srpskim književnikom.

Zaključak


Teza da je "srpskohrvatski" isključivo ideološki konstrukt, bez lingvističke osnove, ne uzima u obzir složenost jezičnih odnosa i povijesti standardizacije. Iako je nacionalna pripadnost jezika danas politički definiranija nego ikad, lingvistička znanost i dalje prepoznaje postojanje dijasistema s četiri standardne varijante, utemeljene na zajedničkoj osnovi. Upravo stoga se i dalje u akademskim krugovima koriste pojmovi kao što je BCMS (bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpski) kako bi se naglasila ta jezična bliskost.

 

[Harvat]

Gramatički sustav ne znači ništa i on se može proizvoljno mijenjati- npr. crnogorski je uveo dva nova fonema. Bilo tko može promijeniti sadašnji hrvatski ili bilo koji standard običnim tehničkim zahvatom, od fonologije do morfologije i sintakse. Vaša teza se temelji na zastarjeloj filologiji koja standardne jezike reducira na jezgrenu gramatku, ili, još gore, na narječnu osnovicu. Urdu i Hindi imaju osnovicu khariboli, pa nisu zbog toga varijeteti jednog jezika. Ni štokavština u slučaju hrvatskoga i srpskoga nema presudnu ulogu jer se u hrvatskom radi o zapadnoj štokavštini, a u srpskom o istočnoj štokavštini. Konačno, početak hrvatskoga standarda je u djelima Bartola Kašića u prvoj polovici 17. st., dok su Ilirci u 19. stoljeću samo proširili i nastavili njegov rad. Vi pišete iz perspektive zastarjele ideologije serbokroatizma koju je raskrinkao Leopold Auburger u "Hrvatski jezik i serbokroatizam". Srpski jezik doista počinje s Karadžićem u 19. stoljeću, no hrvatski je zaseban i samosvojan od 16. i 17. st. kao književni jezik komu se Karadžićeva reforma samo približila- no ti se jezici nisu nikad stopili u jedan.


Stvar je u tome da se pitanje zasebnosti hrvatskoga i srpskoga jezika ne može riješiti isključivo lingvističkim, ili isključivo sociopolitičkim argumentima, već je potrebno razmotriti kombinaciju oba aspekta. Dok nacionalističke tvrdnje mogu ići u ekstreme, ignoriranje sociopolitičke dimenzije i njezinih posljedica na jezične standarde ne predstavlja cjelovito razumijevanje situacije.



O jeziku i dijalektu

Vi ispravno naglašavate da ne postoje isključivi "lingvistički kriteriji" za razdvajanje jezika i dijalekata, već da je granica često politički definirana. Vaša tvrdnja da se gramatički sustav može proizvoljno mijenjati to dobro ilustrira.

• Politička volja: Standardizacijom crnogorskog jezika (uvedena dva fonema, z i s), ili pak uvođenjem purističkih rješenja u hrvatski (primjerice, termin zrakomlat), pokazuje se da država i lingvistička politika mogu utjecati na strukturu jezika.
• Sociolingvistika: Upravo stoga je sociolingvistika ključna za razumijevanje, jer ona promatra jezik u društvenom kontekstu. Za razliku od apstraktne gramatike, društveni i politički faktori imaju presudnu ulogu u definiranju što je jezik, a što dijalekt.

O hindskom i urdskom


Vaša usporedba s hindskim i urdskim je valjana i često se koristi u lingvistici kako bi se objasnilo kako politički i vjerski faktori mogu razdvojiti srodne jezične varijante. To zapravo podupire ideju da su hrvatski i srpski varijante istog dijasistema, koje su se političkim odlukama (standardizacijom, rječničkim izborom i pismom) udaljile jedna od druge.



O štokavskoj osnovici i povijesti

• Štokavska osnovica: Nije sporno da postoje razlike između zapadne (hrvatske) i istočne (srpske) štokavštine. Međutim, lingvisti i dalje naglašavaju da je upravo novoštokavski dijalekt (istočnohercegovački) poslužio kao osnova za oba standarda.
• Bartol Kašić (17. stoljeće): Vaša tvrdnja da hrvatski standard počinje s Kašićem je djelomično točna. Kašićev rad je od izuzetnog značaja i predstavlja jedan od ključnih trenutaka u povijesti hrvatske standardizacije, posebno zbog usmjerenosti na štokavštinu. Ipak, taj se standard nije univerzalno prihvatio u cijeloj Hrvatskoj sve do 19. stoljeća i ilirskog pokreta, koji su Kašićev rad nastavili, ali i uveli neke izmjene.
• Vuk Karadžić (19. stoljeće): S druge strane, Vukova reforma srpskog jezika bila je radikalna, a njegovi principi su se također temeljili na štokavici, koja je bila široko rasprostranjena.

O serbokroatizmu


Termin serbokroatizam doista može nositi negativne konotacije, pogotovo ako se odnosi na nametanje umjetne jezične unifikacije. Ipak, lingvistička analiza srpskog, hrvatskog, bosanskog i crnogorskog jezika ne mora nužno biti ideološki motivirana.



Suvremena lingvistička perspektiva

U modernoj lingvistici, koncept dijasistema ne negira postojanje zasebnih standardnih jezika, ali ukazuje na njihovu temeljnu sličnost.

• Dijastistem BCMS: Kao što je spomenuto, suvremeni lingvisti često koriste oznaku BCMS (bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpski) kako bi naznačili da se radi o srodnim, politički odvojenim jezicima koji dijele velik dio gramatičke strukture i rječnika.
• Politika i nacionalni identitet: Naposljetku, ključna razlika između hrvatskog i srpskog je u sociolingvistici i nacionalnom identitetu. Odluka da se jezik smatra zasebnim uvijek je politička, no to ne znači da lingvistička analiza koja ukazuje na sličnosti ne treba biti uvažena.

Ukratko, vaša tvrdnja da su hrvatski i srpski dva zasebna jezika s različitim povijestima i strukturama je legitimna i odražava sociopolitičku realnost. Međutim, tvrditi da su potpuno odvojeni 800 godina unazad i da su neusporedivi s pluricentričnim jezicima zanemaruje kompleksnost lingvističke povijesti, osobito ulogu zajedničke štokavske osnove u standardizaciji. Lingvistički se mogu promatrati kao varijante jednog dijasistema, dok se sociopolitički promatraju kao zasebni jezici, što se na kraju krajeva i događa u praksi.


Govorim o standardnim jezicima. Hrvatski i srpski su dva standardna jezika, a ne dva standarda jednoga jezika. Da je drugo točno, moglo bi biti moguće napisati zajednički udžbenik iz matematike ili fizike za taj navodni pluricentrični jezik, a što je moguće za britanski i američki. Dakle, udžbenik iz matematike na američkom engleskom se osim u manjim detaljima pravopisa ni u čem ne razlikuje od onoga na britanskom, dok je udžbenik iz matematike na srpskom bitno drugačiji od onoga na hrvatskom već zbog posve drugačije terminologije. Također, vi miješate pojmove dijasistema s onima standardnih jezika- dijasistemi su nešto iz dijalektologije, tj. tipološke lingvistike, i nemaju veze s jezicima kao standardnim jezicima, što proučavaju standardologija i sociolingvistika. Ne postoji niti je ikada postojao jedan zajednički standardni jezik.

Vaš argument o nemogućnosti pisanja zajedničkih udžbenika iz prirodnih znanosti, zbog razlika u terminologiji, snažno podupire tezu da hrvatski i srpski funkcioniraju kao dva zasebna standardna jezika, a ne kao varijante jednoga. Terminologija u stručnim i znanstvenim tekstovima ključna je za funkcioniranje standardnog jezika, a značajne razlike u tim područjima jasno odvajaju jezične standarde
.

Dijasistem i standardni jezici: Različite perspektive

U pravu ste da su dijasistem i standardni jezik različite kategorije koje se proučavaju u različitim granama lingvistike.

• Dijasistem (dijalektologija/genetska lingvistika): Ovaj pojam opisuje skup srodnih narječja ili dijalekata koji su genetski povezani i međusobno razumljivi. S te perspektive, štokavsko narječje se može smatrati dijasistemom unutar kojeg su se razvili različiti standardi.
• Standardni jezik (sociolingvistika/standardologija): Ova perspektiva promatra jezik u društvenom kontekstu i bavi se standardiziranim, kodificiranim i normiranim oblicima jezika koje propisuju jezične institucije i koje prihvaćaju govornici. S ovog gledišta, hrvatski i srpski su doista dva zasebna standardna jezika, a ne varijante jednog.

Zašto je usporedba s engleskim pluricentričnim jezikom manjkava?

Vaša usporedba s engleskim jezikom dobro ilustrira razliku:

• Engleski: Unatoč razlikama u pravopisu, izgovoru i leksiku, američka i britanska varijanta imaju zajedničku pisanu normu za stručnu terminologiju (npr. u znanosti), što omogućuje laku prilagodbu udžbenika.
• Hrvatski i srpski: U slučaju hrvatskog i srpskog, terminologija se razvijala odvojeno, što je rezultiralo značajnim razlikama. Primjerice, pojmovi u matematici i fizici često se uče s potpuno različitim nazivima. To je posljedica dugotrajnog procesa jezičnog planiranja koji je svjesno išao u smjeru diferencijacije, osobito nakon 1990-ih.

Zaključak

Ne postoji proturječnost između tvrdnje da su hrvatski i srpski jezici nastali na istom dijalektalnom supstratu (što je genetska činjenica) i tvrdnje da su danas dva zasebna standardna jezika (što je sociolingvistička i standardološka činjenica).

Lingvisti mogu prepoznati genetsku srodnost i postojanje dijasistema, ali to ne znači da moraju ignorirati sociopolitičku i standardološku realnost, koja je stvorila dva zasebna standarda s različitim terminologijama i normama. Argumenti o nemogućnosti pisanja zajedničkih stručnih udžbenika jasno pokazuju da, s funkcionalnog stanovišta, hrvatski i srpski ne funkcioniraju kao varijante jednog jezika. Stoga je ispravnije govoriti o dva standardna jezika koja su nastala iz istog dijasistema, ali su se razvila u dva zasebna jezična standarda s vlastitim povijesnim i kulturnim identitetom.

 

[Mej bregami]

Dok je kod Hrvata Kačić bio jedan u nizu koji su stoljećima pridonosili razvoju i standardizaciji hrvatskog jezika, Karadžić je kod srba uveo drugi jezik koji je napravio radikalni lom sa starijim jezičnim standardom.

Uostalom nikakav istočnohercegovački ne postoji, praktično je za standardizaciju preuzet jezik dubrovačke književnosti. S hercegovačke strane nema rečenice na sličnom jeziku do 20.st.

 

[Mrkalj]

Dok je kod Hrvata Kačić bio jedan u nizu koji su stoljećima pridonosili razvoju i standardizaciji hrvatskog jezika, Karadžić je kod srba uveo drugi jezik koji je napravio radikalni lom sa starijim jezičnim standardom.

Uostalom nikakav istočnohercegovački ne postoji, praktično je za standardizaciju preuzet jezik dubrovačke književnosti. S hercegovačke strane nema rečenice na sličnom jeziku do 20.st.

Lom je bio kad su uveli ruskoslovenski.

Budući da su u Austrougarskoj Srbi bili izloženi velikim političkim i verskim pritiscima, za pomoć su se obratili Rusiji, koja je među Srbe poslala - prvo 1726. Maksima Suvorova koji je otvorio Slavjansku školu u Sremskim Karlovcima, a potom i 1733. Emanuela Kozačinskog koji je otvorio Latinsku školu. Ruski prosvetitelji su sa sobom poneli knjige napisane na ruskoslovenskog jeziku.

Tako da je Karadžić ispravio jednu stranputicu od nepunih 100 godina.

 

[Mej bregami]

Lom je bio kad su uveli ruskoslovenski.

Budući da su u Austrougarskoj Srbi bili izloženi velikim političkim i verskim pritiscima, za pomoć su se obratili Rusiji, koja je među Srbe poslala - prvo 1726. Maksima Suvorova koji je otvorio Slavjansku školu u Sremskim Karlovcima, a potom i 1733. Emanuela Kozačinskog koji je otvorio Latinsku školu. Ruski prosvetitelji su sa sobom poneli knjige napisane na ruskoslovenskog jeziku.

Tako da je Karadžić ispravio jednu stranputicu od nepunih 100 godina.

Prije toga Srbi isto nisu pisali jezikom sličnim današnjem srpskom. Koristili su bugarski dijalekat koji je sticajem povijesnih okolnosti postao prvim slavenskim književnim standardom u 9.st.

 

[АнаиванГорд]

Prije toga Srbi isto nisu pisali jezikom sličnim današnjem srpskom. Koristili su bugarski dijalekat koji je sticajem povijesnih okolnosti postao prvim slavenskim književnim standardom u 9.st.

Како то знаш!?

 

[Frontiersman]

Како то знаш!?

Izmisli, kao i sve drugo što napiše.

 

[АнаиванГорд]

Izmisli, kao i sve drugo što napiše.

Дај да видимо, можда зна нешто што се не зна...

 

[Povijest]

Koristili su bugarski dijalekat koji je sticajem

http://sr.wikipedia.org/sr-el/Prabugari

 

[Лекизан]

GPT se uči o lagarijama

https://maticasrpskacg.org/wp-conte...T-PATH-OF-THE-SERBIAN-LANGUAGE-AND-SCRIPT.pdf

Каквим лагаријама.

 

[Harvat]

Dok je kod Hrvata Kačić bio jedan u nizu koji su stoljećima pridonosili razvoju i standardizaciji hrvatskog jezika, Karadžić je kod srba uveo drugi jezik koji je napravio radikalni lom sa starijim jezičnim standardom.

Uostalom nikakav istočnohercegovački ne postoji, praktično je za standardizaciju preuzet jezik dubrovačke književnosti. S hercegovačke strane nema rečenice na sličnom jeziku do 20.st.

Ako misliš na ono što sam pitao AI, radi se o pogrješnom shvaćanju. Da razjasnimo.

Ne radi se o Andriji Kačiću Miošiću.

Pitao sam AI o statusu raznih jezikoslovnih djela, a među njima o knjizi lingvista Mire Kačića "Hrvatski i srpski- Zablude i Krivotvorine". Knjiga je prevedena na engleski, francuski i njemački.

AI je odgovorio da knjiga ima status polemičke knjige i da ju znanstvena zajednica baš ne cijeni.

Onda sam pitao o knjizi Jelice Stojanović "Put srpskog jezika i pisma", koja je ove godine, valjda kao reprezentativna, od strane MS prevedena na engleski.

AI je odgovorio da je knjiga polemička itd., pa da se tretira kao Kačićeva.

Ja sam na to rekao da je Kačićeva istinita u glavnim tezama, a Stojanovićeve- neistinita, pa je to izjednačavanje neosnovano.

Onda je AI počeo petljati amo-tamo i na engleskom je rekao da nema odgovor. No- ja nisam odustajao.

Naveo sam da Kačić tvrdi da moderni hrvatski počinje s hrvatskom renesansnom književnošću u 16. st., da ne negira srpski, no da kaže da je moderniji srpski počeo u 18. st. sa slavenosrpskim, a da je realni prijelom uslijedio s Karadžićem u 19. st.; da Stojanovićeva. s druge strane, tvrdi da je sve staro štokavsko-srpsko, da je dubrovačka književnost srpska i da je jedino pisana kultura na kajkavskom hrvatska.

Onda se AI zblesirao i nije znao odgovoriti i rekao je da ne razumije (taj sam dio izostavio).

No ja nisam odustajao nego sam nastavio:

Pitao sam ga da li smatra da je hrvatska renesansna književnost 16. st., uz navedene Držića, Zoranića, Zlatarića -srpska.

Rekao je- ne, to je samo hrvatsko, a srpska posizanja za tim dovode do oštre osude hrvatske i međunarodne akademske zajednice.

Zatim- smatra li da je samo kajkavska pisana kultura hrvatska.

Rekao je- ne, hrvatska književnost ima višestoljetnu pisanu kulturu na čakavskom, štokavskom, kajkavskom itd.

Onda sam pitao- uzme li se u obzir da Stojanović tvrdi da je samo kajkavski hrvatski, da je dubrovačka književnost srpska i sl.- i to su njezine centralne teze, može li se onda reći da je u tim tezama njezina knjiga neistinita?

On je rekao: ako su njezine teze: a) da je samo kajkavski hrvatski, b) da je dubrovačka književost i srpska, c) da je štokavština srpska- onda je ta knjiga doista neistinita.

I to je cijela priča.

AI nema razumijevanje, on ne "misli" nego samo slijedi ugrađenu logiku i materijal.

 

[Mrkalj]

Prije toga Srbi isto nisu pisali jezikom sličnim današnjem srpskom. Koristili su bugarski dijalekat koji je sticajem povijesnih okolnosti postao prvim slavenskim književnim standardom u 9.st.

Okej, jel imaš uzorak tog srpskog jezika pre 1726. godine kao dokaz ili si ludi teoretičar zavere?

Nikola Mirošević, 1412: "Ja Nikola Mirošević, kanžalijer, pisah sarpskijem jezikom u Kastio od Budve u carkvu svete bogorodice ljeta od porođenija Hristova tisućja i četiri stotine i dva na deset mjeseca žuna na šest, u subotu."

 

[Mrkalj]

AI je odgovorio da je knjiga polemička itd., pa da se tretira kao Kačićeva.

Ja sam na to rekao da je Kačićeva istinita u glavnim tezama, a Stojanovićeve- neistinita, pa je to izjednačavanje neosnovano.

Onda je AI počeo petljati amo-tamo i na engleskom je rekao da nema odgovor. No- ja nisam odustajao.

Naveo sam da Kačić tvrdi da moderni hrvatski počinje s hrvatskom renesansnom književnošću u 16. st., da ne negira srpski, no da kaže da je moderniji srpski počeo u 18. st. sa slavenosrpskim, a da je realni prijelom uslijedio s Karadžićem u 19. st.; da Stojanovićeva. s druge strane, tvrdi da je sve staro štokavsko-srpsko, da je dubrovačka književnost srpska i da je jedino pisana kultura na kajkavskom hrvatska.

Ako želiš nešto korisno od AI, ono što možeš je da mu pošalješ obe knjige u pdf fajlu i da mu daš zadatak da ih prvo izanalizira po pitanju faktičnosti, pristrasnosti/objektivnosti, naučnog poštenja, a onda da uporedi rezultate i zaključi koja je knjiga objektivna ili objektivnija ili pristrasnija ili nacionalistički propagandna.

Na ovaj plus klikneš i tek pošto uploaduješ dva fajla i upišeš ceo zadatak pritisni enter:

Prva opcija sa "spajalicom".

Zadaj mu opciju "Thinking".

U besplatnom modu ima tendenciju da fragmentira rezultat, pa se pobrini da mu zadaš ovo nakon što si ga "odmorio" makar 12 sati kako bi u jednoj sesiji uspeo da dobiješ od njega do kraja ono što si tražio.

 

[Mej bregami]

Како то знаш!?

Fakt

 

[Frontiersman]

Дај да видимо, можда зна нешто што се не зна...

Džabe se čekao.

 

[Boris T]

Како то знаш!?

Знамо - није тајна, а Виктор Савић, један од савремених стручњака за српски језик, то је записао црно на белом. Објавио сам то пре 2 године. Али неки људи то "заборављају".

Виктор Савић ј у овом чланку који си поставио заправо каже да је српска писменост насталa на источно-јужнословенској дијалекатској бази,који укључује и фонолошки инвентар.
Односно, јер знамо да је црквенословенски језик широка културна појава између 9. и 14. века, не мислиш ваљда да он није утицао на српски народни језик?
Можеш ли ми рећи које су ове охридске и прелавске подлоге?

Pogledajte prilog 1469867

 

[АнаиванГорд]

Знамо - није тајна, а Виктор Савић, један од савремених стручњака за српски језик, то је записао црно на белом. Објавио сам то пре 2 године. Али неки људи то "заборављају".

Добро, али зашто би то био бугарски дијалекат?

 

[АнаиванГорд]

Fakt

Па добро, јел може да се зна како је то факт ?

 

[Boris T]

Добро, али зашто би то био бугарски дијалекат?

Нарaвно да ово није "бугарски" дијалекат - то је анахронизам. Ћирилично писмо је створила и ширила бугарска држава у 9. и 10. веку. Оно ће послужити као основа за развој скоро свих јужнословенских и у великој мери источнословенских језика кроз такозвани црквенословенски језик. Посебни словенски језици нису постојали пре 11. века. Постојале су дијалекатске зоне, све под касним општословенским језиком.

 

[Mrkalj]

 

[Mrkalj]