To šta dubrovački književnici i pisci iz 14., 15., ili 16.st. spominju Srbe ili njihove bitke/junake ne čini cili Dubrovnik srpskim gradom. Postoji niz primjera u kojima su određeni pisci pisali o događajima ili ljudima iz Hrvatske pa ih to svejedno ne čini Hrvatima. A do 14. st. žitelji Dub. republike su već stolječima dio hrvatskog nacionalnog korpusa šta sam ti kroz one linkove i dokaza.
Nego iz tvog linkanog teksta izdvajam sljedeće:
"
Višestoljetni život legende o knezu Lazaru i Kosovskoj bici na ovim prostorima bio je zanimljiv, i u mnogočemu karakterističan. Tijekom tog vremena, legenda se ne samo održala tamo, u usmenoj predaji, u pričama povjesničara i u pjesničkim sastavima književno obrazovanih pjesnika, već se i granala i širila, stječući nove detalje i, ne rijetko, sasvim nove trendove."
-Već iz uvoda je jasno da se mit i legenda o Lazaru proširala po ovim krajevima, a kako Hrvati i Srbi prije 600god nisu bili krvni neprijatelji ne čudi da su o njemu pisali i naši(pa i drugi vjerovatno) pjesnici. Kontekst vrimena ovo ono
Isprva se, kako je sasvim prirodno, tragovi ove legende nalaze u sažetim i rijetkim kroničkim zapisima, pisanim bez mašte i domišljatosti, s nekim neizbježnim pogreškama i još uvijek srednjovjekovnog duha. Jedan od njih pronašao je put u
Anale najplemenitije Republike Raguse (Li annali dell'a nobilissima Republica di Ragusa), s kraja 15. stoljeća.
Nepoznati analitičar zabilježio je da se na Kosovu polju (u Kosovom polju) na dan svetog Vida, u utorak, 15. lipnja 1389., dogodila krvava bitka između Turaka i "Bosanaca" - tako naziva Srbe - koje je predvodio "despot Lazar,
kralj bosanski" - tako titulira srbijanskog vladara - "i Vuk Branković, i Vlatko Vuković, vojvoda", te da su u njoj poginuli i car Murat i
"kralj bosanski", ali da nije donesena nikakva odluka.
-Srbin koji srpskog vladara naziva kraljem bosanskim, a bitku između Srba i Turaka naziva birkom Bosanaca i Turaka???
Jedan od tih pisaca je anonimni prevoditelj poznate grčke kronike Ivana Vojvode na talijanski.
Nesumnjivo je došao iz naših krajeva, ne krije svoje simpatije prema Srbiji, a vojsku kneza Lazara naziva "našom vojskom" (el nostro exercito). Ako je naša slutnja točna, mora biti negdje iz Boke Kotorske, a možda čak i iz samog Kotora, i jednog dana ćemo vjerojatno saznati nešto konkretnije i više o njemu.
-Obzirom da su se Srbi(uz pomoć još nekih država i njihovih jedinica) suprostavile "strancima" tj. Turcima ne čudi ni najmanje da neki pisac iz ovih krajeva srpsku vojsku vidi kao našu. Opet triba sagledat stvari iz tadašnje perspektive ne današnje. Hrvati i Srbi su do 20. st. imali puno više okršaja sa drugim silama nego međusobno, a Bizant, Franci, Mlečani, Bugari, Mongoli, Mađari, Osmalnlije.. su bili naši "vekovni" neprijatelji. Ne mi vama ili vi nama.
Dalje nisam čita jer ima hrpa teksta o Kosovskoj bitki i ne vidim tu nikakvu poveznicu Srba sa žiteljima Dub. republike samo zato jer pokoji književnik iz tog kraja piše o Lazaru ili toj bitki. Ako ima nešto iz tog teksta šta bi upučivalo da su ondašnji stanovnici Dubrovnika(14.-15.st.) bili Srbi slobodno navedi te citate.
"
Mjesto stare dubrovačke književnosti u srpskoj književnoj povijesti odavno je utvrđeno. To je „srednja književnost“ u srpskoj književnosti, koja povezuje srednjovjekovnu i modernu srpsku književnost, kako ju je početkom 20. stoljeća ustoličio Pavle Popović, na temelju mišljenja poznatih slavenskih filologa. Kao takva, zastupljena je i u našim školskim programima, od srednje škole do sveučilišta.
-Lipo vas uče u školi zato i ne čudi ovolika navala na Dubrovnik
Dubrovnik nije dijelio sudbinu naših gradova na kopnu, ali je upravo zbog toga predstavljao posebnu vezu, kako s Istokom tako i sa Zapadom. Specifičan je, kako po svojoj povijesti tako i po svojoj kulturi, ali kao takav uklapa se u razdoblje zatišja u srpskoj izvornoj kulturi koje se podudara s boravkom Turaka na Balkanu i svođenjem kulturne aktivnosti na samostanske prigode i narodno stvaralaštvo."
-Osvrnit ću se posli na ovaj boldani dio jer me zanima koja je to poveznica između Kruševca, Novog Pazara, Mitrovice i Nikšića s Dubrovnikom
Tko su bili katolički Srbi, koliko su doprinijeli našoj ukupnoj kulturi, koje biste katoličke Srbe izdvojili, a koje pravoslavne?
"
Tijekom europskog nacionalnog određenja, tijekom 19. stoljeća, i Dubrovčani su se nacionalno izjašnjavali. Među intelektualcima, a prema novijim istraživanjima i među nižom inteligencijom, te među stanovništvom općenito, većina Srba u gradu i okolici bili su, naravno, katolici. Osobitost katoličkih Srba Dubrovčana je u tome što su mnogi od njih bili usmjereni na intelektualne poslove, upravo zbog tradicije koja je podrazumijevala dobro, često europsko, obrazovanje. To je bila uglavnom humanistička inteligencija, kako je u svom istraživanju utvrdio Nikola Tolja, a samo rijetki su bili pripadnici tehničke inteligencije. Druga osobitost dubrovačkog intelektualca bila je u tome što je vjerovao da njegova aktivnost mora služiti svom narodu, pa su mnogi, bez obzira na svoju usku stručnost, pisali, držali predavanja, uređivali novine, oglašavali se... Doprinos intelektualnog kruga katoličkih Srba ukupnoj srpskoj kulturi još nije dovoljno istražen. Najviše se zna o onima koji su napustili Dubrovnik i dalje razvijali svoje karijere u Beogradu, Zagrebu, Cetinju, u europskim gradovima, ali i u Rusiji. Dakle, uglavnom je ispitan rad dubrovačkog pravnog povjesničara Valtazara Bogisica, a pisano je i o filologu i numizmatičaru Milanu Rešetaru, kao i o radu i djelu Matije Bana, iako to još uvijek nije dovoljno poznato stručnoj javnosti. Mnogi su, međutim, upravo zato što je od sredine prošlog stoljeća njihovo nacionalno određenje problem u državama koje su uspostavljene u našim krajevima, gotovo nepoznati u znanosti. Tek kada se osobnosti i djela ovih Dubrovčana prvo prouče monografski, a zatim i problemski, može se odrediti njihovo mjesto u srpskoj kulturi.
Koga treba izdvojiti od Srba katolika, a koga od pravoslavaca?
Medo Pucić, zemljoposjednik, književnik, publicist, povjesničar, smatran je najuglednijim Srbinom u Dubrovniku od sredine stoljeća do svoje smrti 1882. U posljednjem desetljeću 19. i na samom početku 20. stoljeća, Antun Fabris, kao politička osoba, ali i kao razuman i tolerantan polemičar, bio je Dubrovčanin s kojim su srpski književnici, filolozi i povjesničari iz Beograda održavali najživlje veze.
U tim posljednjim desetljećima stoljeća najveći ugled među srpskom akademskom mladeži Dubrovnika imao je dum Ivan Stojanović. Možda zato što je njegovo djelo najviše proučavano, posebno nakon studije Nataše Trnavac Ćaldović o književnom nacionalnom identitetu Ivana Stojanovića, ovaj Dubrovčanin, čiji je cijeli raznoliki i raznoliki rad bio usmjeren isključivo na dokazivanje srpstva Dubrovnika, može se staviti na pijedestal.
Što se tiče pravoslavaca, nemjerljiv je značaj i djelo Sremca Đorđa Nikolajevića, koji je gotovo tri desetljeća živio u Dubrovniku. Uz njega, osim Jovice Perovića, čiji je rad vezan uz 20. stoljeće, malo je angažiranih intelektualaca među Srbima istočnog obreda. Naime, iako bogati i obrazovani, pravoslavni Srbi često su napuštali grad i nastavljali svoj život i rad u Europi, ili Americi, a nerijetko i u Srbiji."
-U čitavom pasusu njoj su svi Srbi(katolici i pravoslavci) u Dubrovačkoj republici iz 19. i 20. stoljeća
Zašto danas ne govorimo o katoličkim Srbima?
Povijesno gledano, katolički Srbi su svoj uspon i vrhunac u Dubrovniku doživjeli u posljednjim desetljećima 19. stoljeća. Nakon toga, i u novoj državi, pitanje katoličkih Srba znatno je izgubilo na važnosti. Većina najistaknutijih umrla je bez nasljednika, što je bio rezultat njihove odluke da ne rađaju robove, ali i drugih, kobnih okolnosti. Mnogi od njih, razočarani stavom službenog Beograda, ali i općenito srbijanskog javnog i kulturnog mnijenja, na kraju su se iz Jugoslavena stopili u Hrvate.
Kao da su se ispunili strahovi Nikše Gradića, koji se s četvoricom svojih sugrađana zakleo u ugovoru u vezi s tiskanjem novina "Gušterica", i to ovjerio pečatom, "da se neće stopiti u Hrvate".
-a srca ti isukrstova
"Ima li danas katoličkih Srba u Dubrovniku?
Treba napomenuti da Nikola Tolja u svojoj knjizi Dubrovački katolički Srbi – istine i zablude, prilikom nabrajanja konkretnih imena dubrovačkih Srba u 19. stoljeću, često umjesto prezimena navodi samo inicijale određene osobe, jer, kaže, njegovi potomci, odnosno obitelji s tim prezimenom, još uvijek žive u Dubrovniku."
- I dalje ne mrdamo dalje od 19.st. pa se i kod novinara pali lampica
Zašto ste se usredotočili na 19. i 20. stoljeće?
-
Tema moje doktorske disertacije bila je vezana uz 19. stoljeće. Budući da sam se prethodno bavio dubrovačkom renesansom i barokom, ovo me vrijeme iznenadilo, u smislu brojnih pisaca koji su, pod posebnim uvjetima, nakon što je Dubrovnik okupirala prvo Francuzi, a zatim i Beč, pokušali održati svoju kulturu i tradiciju. Priznajem da me iznenadila njihova jasna nacionalna orijentacija.
Preda mnom se pojavila kultura katoličkih Srba, ličnosti snažnog integriteta, čiji je glavni cilj bio dokazati srpstvo Dubrovnika. Uz katolike, u 19. stoljeću i pravoslavni Srbi u Dubrovniku dobili su svoja prava, a bogata i moćna, iako ne toliko brojna, zajednica dobila je svoje mjesto u starom gradu. O tom razdoblju malo je pisano, a još manje istraženo. Tako sam se odlučio za svoj uži fokus. Što se tiče 20. stoljeća, ono se nametnulo u smislu da su neke ličnosti iz kruga srpskih intelektualaca u Dubrovniku nastavile svoj život i rad u prvim desetljećima ovog stoljeća. Taj dio mog rada nedavno mi je donio razrješenje sudbine Srba u Dubrovniku, koja me dugo mučila.
- I tako nakon stoljeća i stoljeća čekanja konačno se u 19.st. u Dubrovniku ujedinili srpski katolici i pravoslavci šta oće reć da je u tom trenutku nekih 98% žitelja bilo srpske nacionalnosti. A onda dođe 20.st. i odjednom nestane čarolije pa svi Srbi priko noći zaboravili da su Srbi i sve spalo na Medu Pucića i Ivana Stojanovića među katolicima i na Đorđa Nikolajevića i Jovicu Perovića među pravoslavnim Srbima, a ostali ispunili kletvu Nikše Gradića i postali Hrvati. Iz dana u dan mi je sve jasnije šta je jedan od braće Grimm vidia u vama i zašto je volia srpske narodne priče odnosno bajke
