Quantcast

Cigani ucestvovali u istrebljenju Srba

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Sonnet

Primećen član
Banovan
Poruka
826
Poseban oblik genocida nad Srbima u II. svjetskom ratu, kao i u ovom, je ubijanje na
krsnu slavu. U toku II. svjetskog rata ustaše i muslimani, kao i Cigani organizovano su vršili istrebljenje Srba u Hercegovini, Bosni, Krajini, Lici, Kordunu, Baniji. Međutim njima nije bilo dovoljno fizička likvidacija, nego je njihov zločin išao do te preciznosti da su birali i vrijeme kada će to učiniti, a da Srbinu bude što teže. Srbi jedini na svijetu slave krsnu slavu; ona je za Srbina pravoslavca najveći i najdraži praznik pored Vaskrsa i Božića. Tog dana je gazda-domaćin na nogama, jer poziva sveštenika i sebi najdraže goste i prijatelje da sa njima obilježi veliki praznik, kroz koji drugi poznaju i njega i njegovu porodicu kroz vjekove, a on se kroz njega sjeća svojih predaka i svog porijekla.

Početak II. svjetskog rata u Hercegovini znači i početak ustaškog genocida u najsvetijoj srpskoj zemlji; kamenoj kolijevci srpstva i pravoslavlja: unište li se tu Srbi, neće ih biti više nigdje.

Prvih dana rata, od aprila 1941. godine pa do početka marta 1942. godine, srpski narod u Hercegovini je jedinstven oslobodilački korpus u borbi protiv ustaškog pokreta Ante Pavelića i Nezavisne Države Hrvatske, protiv ustaškog zločina i klanja. Tih dana, kao i danas, u Hercegovini su na jednoj strani ostaci nezaklanog srpskog naroda, koji spašava svoju nejač, žene i starce, a na drugoj strani su ustaše: Hrvati, njihovo "cvijeće" muslimani, kao i jedan broj Cigana koji procentualno nijesu na prvom mjestu po zločinima, ali po metodama u njihovom vršenju ne zaostaju za drugima.

Ustaše i Cigani kreću u svoju zločinačku misiju po Hercegovini, ali ne zato, kako reče veliki Dučić "što su hrabri, nego zato što stida nemaju". Najveći pokolji i zločini u Hercegovini počinjeni su u veoma kratkom roku, od maja 1941. do jula 1942. godine. U tom periodu nosioci ustaške vlasti i ustaška krvoločna rulja natrpali su živim i ubijenim Srbima mnoga rječna korita i virove, mnoge logore, kao i bezbroj jama, pećina, rupa, prla i drugih stratišta.

Trebinje i njegova okolina doživljava Golgotu, veću od one kada su od strane Austrijanaca u samom gradu 1914. godine ubijena 82 najuglednija Srbina ovog grada. Ustaše 1941. godine najuglednijim Srbima pune jame Pridvoricu, Ržanji Do, Bivolje Brdo, Kapavicu, a selo Čavaš biva prostor na kome je izvršen apsolutni genocid, ubijeno je 108 Srba, tačno onoliko koliko ih je to selo i imalo. Zatim ustaše pune Srbima jame u Vidovom Polju, Pješivcu, Gavranici; Srbi se zvjerski ubijaju i bacaju u jamu kraj sela Šurmanci, zvanu Golubinka, dubokoj preko 100 metara.

Ustaše dolaze na Ilindan 2. avgusta i blokiraju selo, kad se Srbi spremaju da proslave ovaj veliki praznik. U osnovnoj školi hapse učiteljicu, Srpkinju Stanu Arnautović, i njih 12 krvoloka, zločinaca, siluju je pred 120 učenika. Zatim su u školu doveli najljepše djevojke iz sela i sve ih silovali pred djecom. Poslije toga ustaše odvode nejač, žene i starce nad jamu, gdje naređuju majkama da svoju djecu pobacaju u nju. Ustaški obruč je bio svakog trena uži, pa su mnogi mučenici skakali živi. Od običnog genocida i zločina, ovaj se umnogome razlikuje, jer žrtva doživljava posebna psihička stanja, koja dugo traju, a koja prethode strašnoj smrti, na blagi dan i u slavu Svetog Ilije. Ustaše – zločinci konvertiti dolaze na dan Svetog Proroka Ilije, kada učiteljica sa učenicima pjeva tropar svetitelju u kojem se kaže "Danas se slavi anđeo u tijelu, osnov proroka, drugi preteča dolaska Hristova, slavni Ilija, koji je odozgo poslao Jeliseju blagodat da goni bolest i da čisti prokažene: zato on i onima koji ga poštuju šalje u izobilju iscjeljenja". Većina biva pobacana i ubijena, a i ako neko preživi, Svetog Ilije se sjeća po zločinu nad njegovim najdražima. Ustaše, posavjetovani fašistoidnim katoličkim sveštenicima to rade smišljeno ne ubijajući samo Srbe kao ljude, nego i kao pravoslavce. U tom trenutku ubija se ona duhovna vertikala u jednom narodu, ubija se vjera, kao jedan od osnovnih temelja jednog naroda.

"Na red dođe Pridvorica
neđe ispred same zore,
navališe "polaznici"
i na vrata i prozore.
Šta je srebro, šta je zlato
kad Srbina treba klati,
šta je džihad Nikola je
još odavno trebo znati.

Epski pjesnik, poput svjedoka opisuje zločin ustaško-muslimanske i ciganske ekspedicije nad nedužnim ženama, pa kaže:

"Ja sam dolje u potoku
Bojanine probo sise
i provuko pletenice
da niz grudi tako vise,
Onda sam je razapeo
kao što je Pilat Hrista,
da se tako obnažena,
na božićnom jutru blista."

Na osnovu kazivanja, kao i istorijskih činjenica, pjesnik prati gipkim stihom hronologiju zločina i kaže:

"Pripremite sada malje
ostavite bajonete,
Vrijeme je da oružje
oprobamo još i ovo
Ante ga je u Zagrebu
za genocid srpski kovo.
...............................................
Što života tu izgore
niko živi ne zna broja
na Božić je osvanula
Pridvorica pusta moja.
................................................
Pridvorica nije jedna
da je bogdo taman tako,
naš bi narod ovu ranu
prebolio i nekako.
No, primjera takvih ima
na stotine i još više
koje pamti srpski narod
i u svojoj duši piše.

Opis genocida kod istoričara i epskog pjesnika se razlikuje u formi kazivanja, ali su redoslijed činjenica i tačnost podataka potpuno isti. S tim što pjesnik mnogo plastičnije opisuje zločin ustaša, kao i patnje žrtava i "pakuje" ga u jednu jezičku formu koja se brže i bolje pamti, a i duže traje u kolektivnom sjećanju.

Zanimljivo je istaći da o zločinima i genocidu nad Srbima u prošlom ratu mnogo hrabrije pišu epski pjesnici nego pojedini istoričari, a o ovom najnovijem i savremenom genocidu nad Srbima u bivšoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini gotovo da se i ne piše, ako se izuzmu neki entuzijasti i patriote. Istoričari čekaju istorijsku distancu od 50 godina, kada pomru i zločinci i preživjeli svedoci. Takva istorija bez svjedoka i sa diskutabilnim dokumentima je toliko nesigurna i tragična za jedan narod, da se nažalost mora ponoviti, ma koliko bila bolna. U svojoj pjesmi Rizo kaže:

Ko na Božić u Kravicu dođe?
Srbi misle da je Karađorđe
Kad viđeše sa svih strana da se puca
stadoše im srca.
Ostaviše i Božić i Slavu
samo živi da izvuku glavu.
Ostaviše i Isusa sama
da ga Turci pogaze nogama.
......................................................
Opet im se Kravica zapali
Nema više gnijezda četničkoga
baš na Božić ogrijalo Boga
Šta je ovo, Naser borce pita
- Nemam kome Božić da čestitam
Naser Orić sa svojom elitom
Mogo bi se porediti s Titom
To su momci patriotske lige
dušmanima zadavaju brige
Pred dvojicom Šiptara Memeti
svaki četnik iz bunkera leti
Dudo, Izo i Mevlo Glogovac
nabijaju četnike na kolac
Džabe Slobo, Šešelj
i sa njima Arkan
Osta Islam da ukrasi Balkan.

Ova dosta slaba i nevješto sročena pjevanija mnogo više govori o zločinu i njegovom kontinuitetu, nego li o nekoj vrsti epske pjesme. Ovi stihovi ozbiljno upozoravaju i ujedno postavljaju pitanje: gdje su i šta rade srpski istoričari, i intelektualci danas kada se svi nalazimo u srcu srpske istorije? Na koja pitanja odgovaraju srpski intelektualci, dvije Akademije nauka? Šta se bilježi za nova pokoljenja o današnjim danima i da li će konačno srpski narod dobiti odgovor na pitanje ko je počeo rat u bivšoj SFRJ? Odakle je taj rat uvezen i ko je iz svijeta velikih sila dao signal da počne stravično krvoproliće u bivšoj Jugoslaviji?

http://www.rastko.org.yu/filosofija/jagnje/tihomir_burzanovic.html
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Top
  Blokirali ste reklame
Dragi prijatelju, nemojte da blokirate reklame - isključite Ad Blocker na Forumu, jer će tako mesto vaših susreta na Krstarici ostati besplatno za korišćenje.