Čegar: Naši zločinci silovali djevojčice

dragon x

Buduća legenda
Poruka
48.289

Strašni zločini u Sarajevu! Tuševljak: Više od 300 Srpkinja silovano, ubijeno 120 djece​

lg.php

25.03.2021. | 09:12
Glavni inspektor Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Republike Srpske za istrage krivičnog djela ratnog zločina Simo Tuševljak rekao je Srni da su žrtve ratnog zločina u Sarajevu bili i žene i djeca srpske nacionalnosti – više od 300 Srpkinja je silovano, a snajperima i granatama pobijeno je više od 120 djece.

lg.php

“Prema našim istraživanjima i izvještajima, imamo zadokumentovano oko 300 silovanih žena u Sarajevu, ali mnogo je više žena koje su prošle kroz logore, koje su zatvarane zato što su Srpkinje ili zato što im je neko od rodbine bio na strani Vojske Republike Srpske”, navodi Tuševljak.
Tuševljak ističe da su Srpkinje činile najmanje trećinu onih koji su prošli kroz sarajevske logore i da su žene iz logora razmjenjivane za borce takozvane Armije BiH.
“Postoji i takozvana tamna brojka tih žena jer mnoge od njih iz različitih razloga nisu prijavljivale silovanja ni nama, pa čak ni svojim porodicama. Mi smo pokušavali da dođemo do njihovih svjedočenja i da se istraže ti zločini, ali vrlo mali broj žena u odnosu na zločin koji je nad njima počinjen je pristao da govori”, navodi Tuševljak.
On otkriva da je na početku rata 1992. godine 90 odsto stanova u kojima su živjeli Srbi pretreseno.
Prema njegovim riječima, policija je dolazila više puta i pretresala im stanove, tražeći navodno oružje, a u stvari su krali i otimali novac i vrijedne stvari, te su potom u te stanove podmetali oružje ili bombe i nakon toga odvodili Srbe.
Nisu bolje prolazili ni oni koji su imali regularne dozvole za oružje.

Tuševljak ističe da se, prema podacima MUP-a, i dalje traga za oko 300 Srba pobijenih po Sarajevu za koje se tvrdi da su nestali.
“Nisu nestali jer Sarajevo nije pustinja ili nepregledna šuma. Oni su pobijeni i sakriveni od strane tadašnjih vlasti u Sarajevu. Čovjek koji bude priveden u policijsku stanicu ne može nestati odatle. Oni su ga ubili, a potom sakrili tragove tog tijela”, navodi Tuševljak.
To su, kaže, sve žrtve ratnog zločina.
“Ubijeni su, a potom prikriveni od vlasti da se njihova tijela na pronađu i taj zločin sakrije, a izvršioci prikriju i zaštite. Pomenuću akciju `Trebević` 1993. godine, kada su se u Sarajevu obračunavali sa svojim kriminalnim klanovima. Sa njima su se obračunavali jer im je ponestalo Srba u Sarajevu i srpskog bogatstva”, priča Tuševljak.
lg.php

KAZANI – NA SVE NAČINE FBiH SPREČAVALA UVIĐAJ​

Govoreći o još neprocesuiranom i neistraženom zločinu nad Srbima na Kazanima, Tuševljak naglašava da je, osim civila srpske nacionalnosti koji su ubijeni na toj lokaciji, ubijen i veliki broj pripadnika takozvane Armije BiH srpske nacionalnosti koji su, bez obzira što su bili u toj armiji, odvedeni na Kazane i ubijeni.
“Nikada nisu istraženi ti zločini koji su počinjeni nad pripadnicima Armije BiH”, ističe Tuševljak.
On navodi da je danas nemoguće istražiti koliko je Srba skončalo na Kazanima jer je to na teritoriji Federaciji BiH (FBiH), gdje se na sve načine sprečavalo izvršenje uviđaja.
“Došli smo do podatka da je evidentirano da je kroz mrtvačnicu u bolnici Koševo iz Kazana prošlo 101 tijelo. Prema izjavama očevidaca i Bošnjakinje čiji je ubijeni muž izvađen iz jame Kazani, imamo stravična svjedočenja o zločinima. Ta Bošnjakinja je rekla da je tijelo svog muža pronašla među najmanje 200 leševa koji su izvađeni iz te jame”, priča Tuševljak.
On navodi da su tijela sarajevskih Srba bila sakrivena i da je mali broj ekshumiran sa pomoćnog stadiona Koševo, a da do mnogih tijela porodice ni danas nisu došle jer su sakrivena.
“Mnogi leševi su spaljivani, a mi nismo mogli da dođemo do tih lokacija i izvršimo istrage jer nismo imali saradnju iz FBiH”, naglašava Tuševljak.
Tuševljak ističe da je oskrnavljen niz spomenika srpske kulture u Sarajevu, poput Kapele “Mlade Bosne” i grobova sarajevskih porodica.
“Na pravoslavnim grobljima u Sarajevu su sakrivani i zakopavani leševi pobijenih Srba. Skrivani su i na drugim grobljima tako da se, recimo, u gornjem sloju nalaze tijela austrougarskih ili njemačkih vojnika, a ispod njih kosti civila srpske nacionalnosti koji su ubijeni u Sarajevu. Na razne načine – bacanjem na smetljišta, deponije skrivani su leševi i sistematski prikrivani zločini nad Srbima u Sarajevu”, navodi Tuševljak.
On dodaje da u tome nema sudskih epiloga kao što ih nema ni tamo gdje je evidentan ratni zločin, gdje su lica priznavala ratne zločine.
“Svi su 1995. ili 1996. godine abolirani od tadašnjeg predsjednika Predsjedništva Alije Izetbegovića i pušteni na slobodu”, ističe Tuševljak.
Prema njegovim riječima, postojale su organizovane kriminalne grupe u Sarajevu koje su hvatale uglednije Srbe, a onda bi ih za novac, riječ je o desetinama hiljada maraka, oslobađali.
“Slobodu i izlazak na teritoriju koju je kontrolisala srpska vojska Srbi su, takođe, plaćali. Za svoj izlazak i izlazak svojih porodica plaćali su na stotine hiljada maraka. To je još jedan vid zločina koji je bio dozvoljen od te armije i rukovodstva u Sarajevu”, podsjeća Tuševljak.

VIŠE OD 120 SRPSKE DJECE UBIJENO​

Tuševljak kaže da su, prema podacima MUP-a, više od 120 srpske djece žrtve ratnog zločina.
“Riječ je o djeci koju su ubili u Sarajevu ili granatama ili snajperima u dijelovima Sarajeva koje su kontrolisale srpske snage. Sve je to dokumentovano i proslijeđeno Tužilaštvu BiH, a zločine je počinio Prvi korpus Armije BiH”, navodi on.

“NEVJEROVATNO JE ŠTA ČOVJEK MOŽE UČINITI ČOVJEKU”​

Tuševljak kaže da je razgovarao sa stotinama svjedoka ratnog zločina.
“Nevjerovatno je šta čovjek može učiniti čovjeku i na koji način može osmisliti da ga ponizi, maltretira i na koji način će ga ubiti. Najteže je pričati sa ocem djevojčice koja je ubijena iz snajpera. Teško je pričati sa ženom koja je nebrojeno puta silovana. Teško je pričati sa ženom kojoj su stradala djeca iz snajpera ili poginula od granata. Najteže je pričati sa nekim ko je žrtva ratnog zločina, sa nekim kome je neko najmiliji stradao samo iz razloga što se zvao Dušan, Zorica… To su teške stvari, zaista teške stvari. Postoje mnoge tajne koje sam čuo i koje će do kraja života ostati zakopane u meni jer bi odavanje tih tajni nekim porodicama ponovo nanijelo strašni bol”, priča Tuševljak.

Čegar: Naši zločinci silovali djevojčice


"Zločinci u Sarajevu silovali djevojčice i iživljavali se nad njima, pa ih bacali na ulicu i govorili da ih je ubio srpski snajperista"


IZVOR: MONDO
Nekadašnji zamjenik komandanta specijalne jedinice MUP-a Republike BiH Zoran Čegar rekao je da su zločinci u Sarajevu za vrijeme rata silovali djevojčice i iživljavali se nad njima, pa su ih bacali na ulicu i govorili da ih je ubio srpski snajperista.

"Imamo mi naše ratne zločince. Po gradu su ubijali ljude, bez obzira na nacionalnost... Ubijali su po stanovima one koji nisu bili podobni. Uđe u stan i pobije mu cijelu porodicu da mu uzme stan", rekao je Čegar, dodajući da je to veći zločini od onog u Dobrovoljačkoj ulici.

Čegar je ponovio da se u Doborvoljačkoj stvarno desio zločin, i da je to rekao organima koji se bave istragom - i stranim i domaćim.

"Sad može pričati šta god ko hoće, ali ja sam prvi očevidac koji je došao tu. Ubiti čovjeka iz neposredne blizini, prosuti mu mozak po džipu, to je meni nepojmljivo... To što sam ja vidio bio je ratni zločin i rekao sam organima koji se bave istragom, i stranim i domaćim, da je bio ratni zločin", rekao je Čegar za Depo portal.

On je rekao da su za ovaj zločin odgovorni oni koji su držali te horde i koji su ih naoružali, a nisu mogli da ih drže pod kontrolom.

"Prvi su zapucali ti koji su bili naoružani. Da li su to Zelene beretke, ili Patriotska liga, ili kako su se već oni zvali, ne znam, ali znam da nisu bili pripadnici MUP-a, kao jedine regularne vojno-policijske formacije", rekao je Čegar.

On je naglasio da onaj ko treba da zna, jako dobro zna ko je počinio taj zločin, i izrazio uvjerenje da istraga o Dobrovoljačkoj nikada neće biti pokrenuta zato što nekome nije stalo da se to riješi.

"Da je stalo, to bi se već davno riješilo", dodao je on.

Čegar tvrdi da je u Dobrovoljačkoj ubijeno šest ljudi i da bi pokolj bio stravičan i bilo bi mnogo više mrtvih da nije bilo njega.


https://mondo.ba/Info/Politika/a109860/Cegar-Nasi-zlocinci-silovali-djevojcice.html


Pravi broj silovanih Srpkinja u Sarajevu tokom rata 1992. - 1995. godine nikada neće biti utvrđen, zločinci nikada neće biti kažnjeni.

Međunaroda komisija za istraživanje zločina nad Srbima je došla do brojke od 3000 ubijenih sarajevskih Srba, to je cifra za koju se sigurno zna a broj je svakako veći jer ga Sarajevo krije.

Sarajevo je posle Beograda prije rata 90-ih bilo najveći srpski grad po broju srpskog stanovništva u njemu. Danas Srba u Sarajevu ima najviše u masovnim grobnicama po gradu. Živih je tek dvije tri hiljade.
 

Sarajevo: Grad u kojem je ubijena Hipokratova zakletva​


U Sarajevu je od 1992. do 1996. godine ubijeno i iz tog grada protjerano oko 460 srpskih ljekara. Veliki broj njih mučen je u sarajevskim logorima.

U Sarajevu je na razne načine stradalo 460 ljekara, navedeno je u nepotpunom spisku sarajevskih ljekara srpske nacionalnosti koji su u tom gradu ubijani , zatvarani, mučeni, maltretirani i protjerani. Kroz logore je prošlo njih pedesetak, a na desetine ih je ubijeno. Spisak je po sjećanjima i svjedočenjima preživjelih ljekara pripremio Strahinja Živak, koji je u sarajevskim logorima “Viktor Bubanj” i Centralni zatvor proveo dvije godine. Ubijeni ljekari Na tom spisku, koji je u posjedu “Glasa Srpske”, je i ugledni sarajevski ljekar Milutin Najdanović, koji je ubijen u avgustu 1992. godine, o čemu je “Glas Srpske” nedavno pisao. Njegovo tijelo sa više prostrelnih rana pronađeno je na ulazu stadiona “Koševo”. Odgovorni za ovaj zločin nikada nisu pronađeni. Tu je i doktor Milica Gutović, koja je ubijena pri pokušaju izlaska iz Sarajeva. Kako tvrde svjedoci, bačena je u Miljacku 1994. godine. Na spisku je i doktor Milica Lopandić, čija je smrt nastala pod nerazjašnjenim okolnostima 1993. godine, radiolog Živojin Savčić za koga se tvrdi da je poginuo u saobraćajnoj nesreći 1994. godine, ortoped Branko Stančić koji je u decembru 1992. godine ubijen u stanu, internista doktor Milorad Tomašević za koga svjedoci kažu da je ubijen 1993. godine, doktor Gojko Šurbat koji je takođe ubijen... Mnogi od uglednih ljekara prošli su kroz Centralni zatvor, u kome je pet mjeseci proveo i prof. dr Marko Vuković. Ovaj bivši potpredsjednik Poslovodnog odbora hirurških klinika i šef Odjeljenja na Traumatološkoj klinici u Sarajevu “Glasu Srpske” je ispričao u kakvom su strahu ljekari živjeli poslije ubistva doktora Najdanovića i drugih nerazjašnjenih smrti njihovih kolega. - Pričalo se o ubistvu doktora Najdanovića. Poslije toga zavladao je veliki strah među ljekarima. Prije toga ranjen je i doktor Boriša Starović. Ranjen je u rame, a prema analizi, očigledno je bilo da je pucano sa nekog nebodera i to tamo gdje je stanovao. Ubrzo je poginuo i doktor Ranko Šurbat. Prema onome što mi je rekao njegov brat Gojko, takođe ljekar, bio je ubijen. Rekao mi je da na njegovu terasu metak nikako nije mogao zalutati - svjedoči dr Vuković. Hapšenja Iz svoje kuće u Centralni zatvor dr Vuković odveden je 2. januara 1994. godine u pola dva ujutro, bez povoda i razloga. - Spavao sam u kući i negdje oko pola dva noću čula se lupa na vratima i poziv: Otvorite, policija. Otvorio sam i ušla su petorica. Јedan mi je držao upereno svjetlo u lice, drugi oružje u tijelo, a ona trojica su se razletjela po kući. Poveli su me u stan doktora Igora Sabljaka koji je Hrvat. Izveli su ga iz stana i u ista kola nas strpali i poveli na Drugu internu kliniku. Tražili su doktora Nemanju Veljkova. Doktora Dejana Kafku su uhapsili na ulici na Dolac Malti, a doktora Medića, čijeg se imena ne mogu sjetiti, a radio je kao ginekolog, uhvatili su u kući - kazao je Vuković. Protiv njega je podignuta optužnica po kojoj se teretio za “genocid, slabljenje odbrambene moći RBiH, napuštanja vojne obaveze”. Dodaje da su ljekari u Sarajevu umirali pod nerazjašnjenim okolnostima. To je među Srbima izazvalo veliki strah. Ovo potresno svjedočenje doktora Vukovića samo je dio onoga kroz šta su prošli sarajevski Srbi u ratu. Veze Doktor Vuković kaže da su sva ova ubistva, maltretiranja i šikaniranja bila naručena. - Vjerujem da su oni koji su izvršavali zločine “Ševe”, Ćele, Prazina imali direktan prohod do vrhova muslimanske vlasti, a naročito do Ejupa Ganića i Alije Izetbegovića. Naloge za ubistva ne znam da li su davali, ali ničim nikada nisu ni pokušali spriječiti da se ta ubistva ne dešavaju. Vjerujem da je bilo naloga, ali o tome se ćuti - kaže Vuković.


https://lat.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=85205
 
meni je sarajevo uvek bilo sinonim za svo zlo podeljenosti u bosni koje se sa osmehom ocrtavalo u svakom pogledu stanovnika ko je ziveo u njemu, bio taj srbin ili musliman.... ili neki zalutali rvat.
Sarajevo sinonim zla koje su Srbi 4 godine granatirali nije porusilo pravoslavne crkve dok je Banja Luka porusila sve i jednu dzamiju (kao i sve i jedno mjesto gdje su Srbi) iako nijedna granata na BL nije pala, dobra ti logika.
 
Sarajevo sinonim zla koje su Srbi 4 godine granatirali nije porusilo pravoslavne crkve dok je Banja Luka porusila sve i jednu dzamiju (kao i sve i jedno mjesto gdje su Srbi) iako nijedna granata na BL nije pala, dobra ti logika.
U sarajevskoj opštini Trnovo muslimani su spalili crkvu a sveštenika svezali i ubili.

U Sarajevu su bile tri crkve i nisu srušene samo radi medija. Zato su Srbi protjerani i pobijeni.
 
Докле више тог губитничког подсећања шта су нам урадили ?
Где су решења шта сад да предузмемо ?

Ја сам из свих горе поменутих разлога,
а и ради предупређења нових бестијалности Турака,
за то да се раздружимо.

Седнемо за сто,
констатујемо да не можемо заједно,
(потенцијалне ложаче да можемо говнастим моткама испребијамо)
и договоримо се прецизно како да се разведемо.

Тако кренемо у светлу будућност,
дигнуте главе и свесни да смо сами то све увидели, договорили и спровели,
без помоћи међунарних первертита
који би нас држали заједно
докле год сами не схватимо да то не иде ...
 

ISPOVIJESTI SRPKINjA SILOVANIH U SARAJEVU (1) - Žrtve pamte zloglasni Centralni zatvor​


Silovanja Srpkinja za vrijeme rata u BiH, naročito na početku, po raznim zatvorima u Sarajevu javna su tajna pred kojom je ratna vlast u Sarajevu zatvarala oči - za te zločine niko nije odgovarao, nijedan sudski proces nije pokrenut, niko to više i ne pominje?!

Srna je imala uvid u iskaze deset silovanih Srpkinja u zatvorima u Sarajevu, što u zvaničnim što u privatnim, kao i iskaze osam žena koje su maltretirane u sarajevskim zatvorima, a koje svjedoče o silovanju, te 17 iskaza muškaraca, zatvorenih Srba, koji takođe svjedoče o silovanju Srpkinja, a tu je i krivična prijava za silovanje 12 Srpkinja u Hrasnici.

U svojim iskazima ove bivše srpske zatvorenice i zatvorenici, svjedoci iživljavanja, pominju imena više od 30 srpskih žena, od maloljetnih djevojčica do starica, koje su seksualno zlostavljane, a među silovanim ženama pominje se najmanje pet supruga oficira JNA.

Zločinci Prazina, Ćelo, Kruško…

Najviše silovanja izvršeno je na početku rata, tokom 1992. godine, kao i 1993. godine, a nesrećne žene i djevojke često nisu znale identitet svojih mučitelja, pošto su se oslovljavali po nadimcima ili su nosili maske preko lica, a nekada su među silovateljima bili i poznanici tih žena.

Najozloglašeniji po ovom zločinu je Centralni zatvor u Sarajevu, odnosno četvrti sprat tog kazamata, u kojem je u jednom momentu na razne načine prebijano, ponižavano i zlostavljano - prema iskazu jednog svjedoka, bivšeg zatvorenika - više od stotinu srpskih žena i djevojaka.

Tu su i mnogi privatni zatvori u podrumima, stanovima, kafićima, koje su koristili sarajevski kriminalci, bliski tadašnjoj ratnoj vlasti u Sarajevu, kao što su Ismet Bajramović - Ćelo i Juka Prazina, Samir Kahvedžija - Kruško... odakle su neke od silovanih žena prebacivane u zatvor "Viktor Bubanj", dok se drugima, koje se pominju u iskazima, gubi trag. U nekima od ovih zatvora viđani su pojedini generali Armije BiH, ali i neke druge javne ličnosti.

One žene koje su preživjele silovanja nastavile su život sa teškim psihičkim traumama, ali ostaju nepoznate sudbina djevojčice Jelene ili 16-godišnje Snježane silovane pred cjelokupnom rodbinom, kao i desetine Srpkinja, o čijoj zlehudoj sudbini u svojim iskazima svjedoče srpski zatvorenici i zatvorenice koji su preživjeli sarajevske kazamate.

Razlozi zbog kojih su srpske žene privođene - trivijalni su, od već uobičajenih da su "peta kolona", snajperisti, da su davale svjetlosne signale i navodile srpske granate, pa do apsurdnih - kao što su knjiga - neka narodna pjesmarica, pronađena tokom pretresa stana ili isječak iz sarajevskog "Oslobođenja" o boravku Vuka Draškovića u Moskvi, a jedna starica je hapšena čak dva puta, jer je "peta kolona i sklona bježanju", dok je jedna 16-godišnja djevojčica uhapšena samo zato što je Srpkinja.

Hapšene su u svojim stanovima, na ulici na osnovu prijava komšija, a u zatvorima su izlagane najvećim torturama, koje su podrazumijevale premlaćivanja, silovanja, javna ponižavanja, robovski položaj, pranje nogu dželatima poslije prebijanja, koje su bile poprskane krvlju, a neke - kao S. I. - silovane su i zadavljene u svom stanu.

Djevojka invalid "snajperista"

Među uhapšenim Srpkinjama bila je i jedna retardirana djevojka - R. O. sa defektnom lijevom rukom, koju su optužili da je snajperista, a tako su je i zvali - "snajperista" i predstavljali stranim novinarima.

Bar dvije od uhapšenih i silovanih žena radile su na tadašnjoj Radio-televiziji u Sarajevu, a bile su optuživane da su snajperisti i da su novinari Srne.

Žrtve u svom iskazu navode da su mnoge muke prolazile uhapšene Srpkinje koje su makar nakratko bile u zatvoru kod Juke Prazine, a sve su bez izuzetka bile silovane.

Jedna od uhapšenih žena - N. S., inače novinar, kaže da su u Centralnom zatvoru srpske zatvorenike tukli dok ih nisu usmrtili i da se "čulo pucanje kostiju", a "kada krici utihnu, stražar otvori vrata i obično kaže: 'Tropa', a drugi dođe i kaže: 'Kupi srpsko đubre'".

U tom zatvoru su se nad Srpkinjama seksualno iživljavali noću, a jednu su silovali tri puta po osmorica čuvara. Bilo je poznato šta znači "poziv na izlazak u provod" ili "odvođenje na tuširanje".

Nisu sve žene bile registrovane kod MKCK, neke su bile skrivane prilikom dolaska predstavnika MKCK.

"Najperfidniji konc-logor za Srbe - grad u kojem svako može da ti radi šta hoće, a da ti se ne predstavi ni ko je, ni šta je, grad gdje ne znaš u kojem sokaku čija banda vlada, a svi se dozivaju po raznoraznim nadimcima, dok svi stariji muslimani imaju samo jedan nadimak - "dedo" - kaže o Sarajevu u svom iskazu jedna od žrtava.

Jedna od žrtava priča da su u jednom od zatvora - podrumu zgrade u ulici Đure Đakovića žene Srpkinje silovali "danju i noću, uz tuču, prijetnje noževima da će im sjeći dojke, uši i druge dijelove tijela. Jedna je žena, najstarija, imala više od 60 godina, umrla od batina i maltretiranja (u avgustu 1993)".

Kada se desi da silovanje prijave policijskoj stanici, dobijale su odgovor: "Šta hoćete, ostale ste žive", a jedna od silovanih Srpkinja navodi u svom iskazu: "Nisam se udavala, ostala sam osramoćena, bez kuće i budućnosti, oboljela sam od raka".

Jedan ugledni sarajevski urolog - Srbin S. B. kaže u svom iskazu da je "silovanje Srpkinja postalo činjenica na koju se u tom poludjelom Sarajevu malo ko obazire - zna se za javne kuće, gdje Srpkinje koriste kao nagradu za najniže porive muslimanskih vojnika".

Svjedočanstva

U ovom istraživanju Srna se koristila direktnim izjavama silovanih Srpkinja koje su one dale pravosudnim organima Srbije. Koristila je i materijale iz arhive srpskog Tužilaštva za ratne zločine. Agencija se služila i podacima nekadašnjeg Komiteta za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovječnosti, te podacima Ginekološko-akušerske klinike (GAK) u Višegradskoj ulici, u Beogradu, gdje su primane silovane Srpkinje radi prekida trudnoće. Srna u nastavcima prenosi direktne iskaze nekih od silovanih Srpkinja (navodeći samo njihove inicijale - da ne bi bio narušen integritet žrtava), ali i iskaze drugih zatvorenih Srpkinja, svjedoka zlostavljanja.


https://www.glassrpske.com/lat/drus...-zrtve-pamte-zloglasni-centralni-zatvor/53260


Da li je moguće pomirenje u nekada drugom srpskom gradu po broju stanovništva koje živi u njemu Sarajevu ako svi ovi zločini nad civilima nikada nisu procesuirani?

Ovde ćemo iznijeti svjedočenja žrtava rata koje nisu dobile nikakvu satisfakciju u vidu kažnjavanja zločinaca.
 

ISPOVIJESTI SRPKINjA SILOVANIH U SARAJEVU (2) - Silovana u hrvatskim pa muslimanskim logorima​

Srna18.02.2011 15:00
20110215161905.jpg
ISPOVIJESTI SRPKINjA SILOVANIH U SARAJEVU (2) - Silovana u hrvatskim pa muslimanskim logorima
Ginekolog beogradske Ginekološko-akušerske klinike (GAK) u Višegradskoj ulici doktor Miomir Krstić, koji je bio na čelu tadašnje komisije za odobravanje prekida trudnoće, rekao je Srni da je u ovu ustanovu, pri Kliničkom centru "Srbija" primljena 21 silovana Srpkinja tokom rata u BiH, radi prekida trudnoće, od čega ih se šest porodilo, jer su bile u poodmakloj trudnoći.

Nijedna nije htjela da zadrži dijete, jer je nastalo silovanjem - pa su ta djeca slata u Dom za nezbrinutu djecu u Zvečanskoj ulici, u Beogradu. Od šestoro rođenih, jedno je umrlo, za jedno se javila porodica majke da ga primi, dok je preostalo četvoro otišlo na usvajanje.
Dr Krstić navodi da su se u GAK javile tri Srpkinje koje su silovane u Sarajevu. Jedna je bila sa većom trudnoćom, dok je jedna došla sa malom trudnoćom - upali su u stan i silovali je naoružani muškarci.

Liječenje u Psihijatrijskoj bolnici

Sve silovane Srpkinje koje su trudne dolazile u GAK liječene su u Psihijatrijskoj bolnici "Laza Lazarević" u Beogradu, a u jednom od psihijatrijskih nalaza od 21. novembra 1992. godine navedeno je: "Od euforije do utučenosti. Plače. Govori: "Dijete ne mogu da vidim, to ne mogu da podnesem, to me podsjeća na sve što sam preživjela".
Dr Krstić, koji je sada u penziji, sjeća se da su žrtve silovanja u Sarajevu, koje su dolazile u GAK u Višegradskoj ulici, bile mlade, a jedna je bila iz mješovitog braka, brat joj bio u Vojsci Republike Srpske.
Svaka je bila pod stresom, što je psihička reakcija na silovanje.
"Mnogo su propatile, ispričale su potresne priče, sve su obrađene psihijatrijski. Veliki problem je bio šta s njima posle. Jednu smo držali u bolnici i više od mesec dana nakon što se porodila. Za svoje dete nikada nije rekla "moje dete", nego – "ono".
Ona je i sada u kontaktu sa socijalnim radnikom. Zasnovala je porodicu, dobila dete. Za ostale žrtve silovanja ne znamo šta je sa njima bilo", kaže dr Krstić.
Dr Krstić navodi da, prema nekim uobičajenim procjenama, na 100 silovanih žena jedna ostane u drugom stanju, pa se može reći da je bilo oko 2.000 silovanih Srpkinja, s obzirom na to da se u GAK javilo njih 21 da prekinu trudnoću.
On se sjeća prvog dolaska u GAK, u septembru 1992. godine, žrtve silovanja, jedne medicinske sestre iz Brčkog, Srpkinje I. J., koja je prvo bila silovana u hrvatskim logorima, a onda je prebačena u BiH, ponovo u logor, gdje je njena golgota nastavljena.
"Ona je bila veoma lepa, imala je velike plave oči. Rekla mi je da se plašila da joj ih ne iskopaju", navodi dr Krstić.
Osim žena koje su bile žrtve silovanja, najpouzdanije su mogle o tome da svjedoče žene i muškarci koji su sa njima bili u zatočeništvu, s obzirom na to da se žrtve silovanja tek u jednom od deset slučajeva odlučuju da progovore o svojoj nesreći.
"U Centralnom zatvoru svake noći smo slušali kako gore na tom zloglasnom četvrtom spratu jauču nesrećni Srbi i ponižene Srpkinje. ...

Svirepa ubistva u privatnim zatvorima

Noću su na četvrtom spratu izgonili žene u hodnik, njih više od sto, neke su zatvarane sa djecom, jauču, čuo sam kako im govore "gledajte kako muslimani prave djecu", vodili su ih odatle negdje u javnu kuću, čuo sam to, izvodili su nas da ih gledamo u hodniku tako jadne i ponižene, bilo ih je polugolih", svjedočenja su muških zatvorenika - Srba, koji su preživjeli pakao Centralnog zatvora.
"Žene su odvodili u stan iznad zatvora, vraćane su vidno izmrcvarene, ponižene, ćutljive..."Šćućure" se u ćošku i pate; sve su to bile žene uglavnom od 25-30 godina", priča jedan od svjedoka o silovanju Srpkinja u jednom privatnom zatvoru.
U jednoj krivičnoj prijavi protiv Samira Kahvedžuća - Kruške, jednog od komandira privatnih zatvora, navodi se da je imao butik "Garfild" na Trgu solidarnosti (na Alipašinom), te da je jednom dovezao dva kamiona srpskih civila u svoj privatni zatvor, pa ih svirepo ubio, da je osnovao javnu kuću, gdje su silovane srpske djevojčice i žene od 12 do 30 godina u "svrhu relaksiranja njegovih boraca".
Zatvori gdje su vršena silovanja, a koje žrtve pominju su, osim zloglasnog četvrtog sprata Centralnog zatvora i Studentski dom "Mladen Stojanović", podrum starog hotela "Balkan" u Buća Potoku, podrum Željezničko-industrijske škole (ŽIŠ); Stan u ulici Mis Irbina, u centru Sarajeva, podrum prodavnice "Sunce", šupa kraj jedne kuće u Pofalićima, podrumi zgrada u ulici Đure Đakovića i na Alipašinom polju, podrum samoposluge kod kafića "Borsalino", podrum i kancelarije Privredne banke, kafe "Baltazar", skladište "Jugoeksporta" i prodavnice "Borovo", podrum "Poljoopskrba", podrum zgrade na Otoci kod OŠ "Alija Alijagić"; Elektrotehnička škola u Buća Potoku, zatvor u Popravnom domu za maloljetne delinkvente, podrum jedne zgrade na Dobrinji 2, MZ "Mladost", hotel "Zagreb", hotel "Evropa", kao i logor na stadionu "Famos" u Hrasnici i drugi...
(Nastaviće se)


https://www.glassrpske.com/lat/drus...ana-uhrvatskim-pa-muslimanskim-logorima/53261
 

ISPOVIJESTI SRPKINjA SILOVANIH U SARAJEVU (3) - Potresna svjedočenja žrtava iz privatnih logora​


Najtragičniji primjer silovanja Srpkinja u Sarajevu jeste slučaj djevojke S. I., koju su silovala trojica muslimanskih vojnika u njenom stanu, a potom i ubili.

O njenoj nesrećnoj sudbini u iskazu priča njena prijateljica N. J., koja je bila u tom stanu za vrijeme ovog zločina, a koja je uspjela da izbjegne najgoru sudbinu - skočivši kroz prozor s prvog sprata.

Prema ovom iskazu, u stan S. I. 30. septembra 1992. došli su pripadnici Jukine vojske, koje je predvodio komandant vojne policije Hamdo Šašić.

Oni su upali u stan S. I., a Šašić je počeo da ih ispituje. Tada se "ubacio" jedan od vojnika riječima: Ne radi se to tako, nego ovako - uhvatio je Sanju za ruku i odveo u drugu sobu. Ta trojica su je maltretirali i silovali.

Šašić je rekao N. J., koja je ostala sa njim u prvoj sobi: Moramo, N., praviti balijsku djecu, a kada je N. J. ušla u sobu, zatekla je S. I. blijedu, crvenog vrata, sa pjenom na ustima. Šašić je rekao N.: Ti ćeš sutra naveče biti silovana sa moje strane.

Bjekstvo skakanjem iz stana

Hamdo i ta trojica su potom otišli, zaključali stan, a N. je skočila sa prozora prvog sprata na neke vreće sa pijeskom i pobjegla preko rijeke Željeznice u Vreoca.

Službenica iz Buća Potoka M. O. uhapšena je 29. juna 1992. godine, nakon što se vratila u svoju opljačkanu kuću, odakle je pobjegla poslije muslimanskog napada na Pofaliće 17. maja 1992. godine i paljenja srpskih kuća u Orlovačkoj ulici u Buća Potoku, koje su predvodili momak sa nadimkom Žuti i Murat Šabanović iz Višegrada (poznat po tome što je prijetio da će branu na Drini dići uvis).

Poslije hapšenja odvezli su je u podrum starog hotela "Balkan", u centru Buća Potoka. Hapšenje je predvodio Sejo (Kemo), radio u "Zraku", odjeljenje "Optika". On joj je rekao da je uhapšena, jer je kod nje pronađeno pismo iz Okučana, koje je dobila prije rata i tekst o boravku Vuka Draškovića u Moskvi (tekst iz tadašnjeg sarajevskog "Oslobođenja").

Odvoze je u podrum ŽIŠ-a (Željeznička industrijska škola). Rekli da će je ubiti i baciti u Miljacku, policajac pokušava da je pipa za grudi. Vezali su joj oči i doveli u neku prostoriju - kada su skinuli povez, vidjela je jedna vrata sa napisom "Biblioteka".

U tu prostoriju je ušlo deset mladića, tetoviranih, ošišanih... Rekli su da čekaju dolazak Juke Prazine.

Ona pominje da su u te prostorije došli i kratko se zadržali jedan poznati sarajevski pjevač i glumac (imena zabilježena u iskazu Komitetu).

Potom su je odvezli u Centralni zatvor, gdje je ispitivao Ismet Bajramović Ćelo, a poslije ispitivanja uz prijetnje "predložili" joj da prespava kod jednog mladića, koji je sjedio za pisaćim stolom.

Odvezli su je u stan tog mladića u Mis Irbinoj, kod FIS-a, tu je Ćelo prinudio, prijeteći oružjem, na seks, rekao joj da je ona treća Srpkinja koju je tu doveo. Poslije toga je pustio da ide kući.

Svakodnevna zlostavljanja Jukinih vojnika

Djevojka M. B. (1975), živjela je sa roditeljima i sestrom u soliteru blizu Trga Pere Kosorića, a u izjavi navodi da je silovao dva puta u toku deset dana isti mladić.

Ona je 15. decembra 1993. godine pošla da izbaci smeće, kada su je presrela tri mladića, jednog je znala iz viđenja, uvukli je u prizemlje jednog stana koji je bio prazan, a silovao je onaj koga je poznavala, dok su je druga dvojica držala, prijetili joj da nikome ne kaže ili će joj ubiti oca i majku.

"Bilo me sramota i užasno sam se plašila, nikome nisam rekla", kaže ova nesrećna djevojka i dodaje da je opet silovana kada je deset dana kasnije izašla po neka dokumenta za oca.

Opet je ugledala tu trojicu, koji su joj doviknuli "Ej, ti, četnikušo". Ona je potrčala, ali su je sustigli i opet odveli u onaj isti stan. Vrištala je, a jedan je silovao, prijetili su joj pištoljem da će je ubiti.

Nije smjela da kaže svojima, a od jedne drugarice kasnije je saznala da je jedan od njih poginuo - po opisu je zaključila da je to onaj koji je silovao.

"Jedne večeri osjetila sam da se beba mrda, rekla sam majci i sestri", navodi M. B., koja je izašla iz Sarajeva - posredstvom jednog Hrvata, za 300 maraka - do Ilidže, a odatle u Pale, pa potom u Beograd kod rodbine.

Ona je 25. jula 1994. godine došla na GAK u Višegradskoj ulici, u odmakloj trudnoći, rodila je muško dijete, teško 3.650 grama i dugo 51 centimetar i namjeravala je, kako je navela u iskazu, da ostavi bebu.

S obzirom na iskaze žrtava i potvrde da skoro nema žene koja tokom boravka u zatvoru Juke Prazine ili Ćele nije bila silovana, može se pretpostaviti, na osnovu ukrštanja svjedočenja, da su seksualna zlostavljanja pretrpjele i one zatvorene Srpkinje koje u svojim iskazima svjedoče o silovanju drugih.

Među silovanim sarajevskim Srpkinjama bile su i dvije radnice tadašnje Radio-televizije u Sarajevu.

"Svakodnevno su me silovali, molila sam da me ubiju, izvodili su i silovali i druge žene. Senad je izvodio zatvorenike i tukao u separeu u sastavu samoposluge, bilo je mnogo krvi po podu, zidovima, to sam morala da perem, Senad me prinudio da perem i masiram mu noge poslije tih prebijanja. A noge su mu bile poprskane krvlju", rekla je u svojoj ispovijesti Srpkinja N. V.

https://www.glassrpske.com/lat/drus...-svjedocenja-zrtava-iz-privatnih-logora/53262
 
Nema pomirenja sa muslimanima, niti će ikada biti. Kao ni praštanja.
Na ovaj način nema ali na tome treba raditi, narodi se moraju izmiriti. Ne mogu današnje generacije biti krive ni jednima ni drugima za zločine predaka.

Moramo raditi ma pomirenju a to čemo najbolje postići ako se svako suoči sa svojim grijesima i osudi ih.
Bošnjački narod nije loš narod, oni su ljudi i saosjećajni kao i mi Srbi samo su zavedeni propagandom.
 
Na ovaj način nema ali na tome treba raditi, narodi se moraju izmiriti. Ne mogu današnje generacije biti krive ni jednima ni drugima za zločine predaka.

Moramo raditi ma pomirenju a to čemo najbolje postići ako se svako suoči sa svojim grijesima i osudi ih.
Bošnjački narod nije loš narod, oni su ljudi i saosjećajni kao i mi Srbi samo su zavedeni propagandom.
Rane su još sveže, a oni negiraju njihove zločine što znači da nema praštanja.
 
Poslednja izmena od moderatora:
Ne može se ni oprostiti, ni zaboraviti, ali samo zato što ne vidim da bilo ko sa njihove strane priznaje uopšte ove zločine i bilo koje druge zločine nad Srbima.

Ispade Srbi samo sebe silovali, ubijali, nabijali na kolac i ostalo.
Ima ih, rijetki su i osuđeni od strane muslimanskog društva ali ih ima kao Damir Reko i Anis Kosovac.
 
Dužni smo djeci ostaviti bolji svijet a to možemo samo ako budemo bolji ljudi.

Naše najveće bogatstvo su baš ona. Svih vjera i boja kože i nacija.
Ne može se desiti kada u svim ratovima gde su učestvovali hrvati i albanci, odmah su postali koljači Srba. To je ustaljena praksa i ona se neće zaustaviti u bilo kom ratu. Kako onda propovedati mir kada do mira neće doći. Srbi su iole popustljivi. Hrvati, albanci šetaju kroz Srbiju kako im ćeš (što je ok) i niko ih ne dira. A vidi kako se oni ponašaju nezrelo.

Zlo ne treba zaboraviti, kao ni oprostiti.
A ne ne, na robiju u rudnike, sve zajedno svih vjera a njihove plate dati porodicama žrtava.
To je jedna od mogućnosti.
 

Back
Top