Pozdrav svima. Vec duze vreme planiram da na nekom forumu ispricam svoju pricu, cisto da mi bude lakse jer nemam hrabrosti nekom da ispricam sve sto nosim na dusi. Jos kao mali sam imao izuzetno los odnos sa ocem, imao sam osecaj kao da me ne voli ili cak da ga mnogo nerviram, ne znam ni sam. Taj hladan odnos prema meni je bio pracen raznim maltretiranjem pa cak i vredjanjem, sto je ostavilo dubok trag na meni i gubitak smopouzdanja. Sve do kraja skole sam za njega bio nesposoban i ozbiljnim tonom mi je govorio da ne zna kako cu se snaci u zivotu i da se brine kako da me pusti da se osamostalim kad sam nesposoban iako sam bio odlican djak i vazio za prostojnog i finog decka u mom mestu. Paradoksalno je to sto me je drustvo prosto obozavalao. Nekad mi nije bilo jasno zasto sam im toliko zanimljiv i zasto svi trce za mnom, i mogu vam reci da su moju rec cenili, inace sam dosta pozitivan i mnogo volim drustvo, dok sam sa ljudima osecam se kao riba u vodi. Sve to mi je prijalo i naravno popravljalo moje psihocko stanje jer sam i sam poceo da verujem da sam nesposoban i da nikom ne trebam. Sve je bilo jos kako tako podnosljivo do pocetka srednje skole kada shvatam da sa mnom nesto nije u redu po pitanju seksualne orjentacije, uf tezak udarac. Iako sam u 7. razredu imao vezu od 2 god i bio ozbiljno zaljubljen, shvatam da sam naklonjen svom polu. U pocetku sam pokusavao da lazem samog sebe i odbijao to da prihvatim i mislio da je to sve prilazno i da ce biti sve ok, ali nije. Moji drugovi su se lozili na devojke, mastaju o njima, jure ih... i ja sam to radio ali sa mnogo manje volje i kad smuvam neku devojku nije bilo nikakve hemije, sve kao pod morati. Uzas jedan, znaci pravi se i glumi svakodnevno da si neko ko nisi, znaci non stop pod pritiskom, to ubija psihu . Kao neko ko je bio skoro obozavan od strane drustva i okoline, nisam mogao da prelomim i priznam da sam gay (iako nisam ni sa kim bio u vezi, pomisao na to mi je bilo odvratno) i tako izgubim drustvo i prijatelje koje sam voleo. Ne mogu ni da vam opisem koji je to pakao od zivota, kaznjeni ste od Boga a ni za sta niste krivi, i to ce vas pratiti ceo zivot. Pred kraj srednje se zaljubljujem u druga, taj tek pakao ne mogu da vam opise, konstatna kontrola osecanja i postupaka (da niko ne posumnja iako su mnogi posunjali). Tada sam bio nekoliko meseci u dubokoj depresiji koju sam krio, i izasao iz nje sam , ni sam ne znam kako jer je bila zvrlo ozbiljna. Mnogo losih stvari sam prosao kao srednjoskolac ali uvek je tu bio osmeh na licu i optimizan, mnogi su bili zapanjeni tolikom kolicinom optimizma a nisi ni slitili da pored njima poznatih problema ima jos, mnogo vecih. Zavrsih i tu srednju i upisah faks.....
Sada sam na kraju studija, imam sanse da se uskoro bavim advokaturom ili da radim u sudstvu ali sta mi to sve vredi jer jos uvek zivim u lazima, ne samem nikom da kazem iako mnogi sumnjaju. Ne smem ni da pomislim sta bi bilo kada bi okolina saznala a tek roditelji.... uzas!
Bez obzira sto zivim u finansijski stabilnoj porodici, sto zavrsavam fakultet, imam predispozicije da se zaposlim i uspem u poslu, sve bih to dao u zamenu za normalan zivot i malo vise ljubavi, jer ne vidim izlaz iz cele situacije. Osecam se odvartno i usamljeno iako generalno nisam jer sam okruzen ljudima ali sam emotivno zapusten sto me cini nesrecnim. Ne secam se kada sam se zadnji put poljubio, primio neku emotivnu poruku ili dobio topao zagrljaj, to su veoma teske stvari. Ja najbolje znam koliko su materijalne stvari bezvredne.
Jos vise me nervira sto ljudi misle kako mi je super u zivotu i zavide mi, a nisu svesni da bih sve dao samo da sam "normalan" i da mogu jednog dana da imam porodicu i volim svoju zenu. Da ne moram da krijem emocije i da mogu da zivim slobodno, nisu svesni koja je to privilegija u zivotu, da diploma i drustveni status ne mogu da pariraju tome.
Sbog svog stresa koji i danas prozivljavam dobio sam helico bakteriju na zelucu, koji lecim.
Voleo bio kada bi ovo procitao i neko od homofobicnih ljudi, da shvate da se homoseksualnost ne bira, vec najcesce se tako radja. Da bismo, vecina nas, da mozemo to promenili i ziveli normalno a ne ovako. Ko ima slican problem zna o cemu sam pisao i kakav je to problem. Najgore od svega je to sto ne mogu nista da promenim i ne vidim izlaz iz cele price, koja je nekad nepodnosljiva.
Izvinjavam se na preopsirnosti ali krace nije moglo, ima jos dosta stvari koje nisam napisao ali nekom drugom prilikom. PS-Mozda se javim i sa nekom lepsom informacijom!