Quantcast

Buducnost srpsko-hrvatskih odnosa?

Sta ce biti s nasim odnosima?

  • Prokletstvo se nastavlja

    glasova: 26 63,4%
  • Vece zlo ce nas spojiti

    glasova: 9 22,0%
  • Jedan narod ce nadvladati drugi

    glasova: 6 14,6%

  • Ukupno glasova
    41
Poruka
6.230
Problem mi je logičke prirode, jer sam ja rekao da ti nije baš neka sreća to što se uzdaš da će razbucati hrv.privatnike u BiH, jbg ostvaruju dobit, plaćaju najveći porez na dobit u drž.kasu. Ne govorim da je to ne znam šta, ali BiH je slaba, i bez toga bi bila još slabija.

Ovo o životu dostojnom čovjeka je subjektivno, Zenica ili Tuzla, sa svojim upravo nevjerojatnim zagađenjem mi prije izgledaju kao pakao na zemlji nego kao poželjno mjesto za život. Nisam bio doduše, samo u Sarajevu. Ali da, po prirodi stvari bolnica i škole u Zenici ili Tuzli bit će veće nego u Livnu ili Grudama. U svakom slučaju slažem se sa tvrdnjom da Bošnjaci imaju jače urbane centre pod kontrolom. Mada mislim da o Bosni treba proaktivno i konstruktivno, a ne zapišavati neke teritorije. Bar u Federaciji ako išta.
Neće niko razbucati privatnike nego će oni koji ne plaćaju poreze biti dovedeni u red, kad se Aluminiju uspjelo stati na rep, vjeruj da će se i ostalima.

Iako ja tvrdim da su Hrvati naša braća rođena, a Hrvatska starija sestra Bosni, politika Hdz BiH je svela Hrvate u BiH na manjinu, i te priče o nekom boljem dijelu su pukle sa Hercegovačkom bankom, da bi se s Aluminijem krug zatvorio.
 
Poruka
18.074
10. rujna 2019.
Piše Saša Kosanović

Sumnjive smrti u Rudopolju
Policiji nije bilo sumnjivo kako je 1995. nakon Oluje bilo moguće da slijepa i teško pokretna 86-godišnjakinja Stana Kordić izvrši suicid vješanjem o stablo, a dvojica njezinih sinova skončaju skokom u isti bunar, pri čemu je jedan od njih bio invalid bez obje ruke
slika iz galerije


Kada je ove godine hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović na kninskoj tvrđavi zaneseno besjedila o ‘besprijekornoj Oluji’, u tom se govoru nije našlo mjesta za žrtve te akcije. Ne znamo na kakvu je ‘besprijekornost’ mislila Grabar-Kitarović, ali znamo da je Hrvatska doista besprijekorno izgradila mit o vojnoj akciji zamišljenoj s ciljem slamanja vojske pobunjenih Srba, ali i protjerivanja srpskog stanovništva, uništavanja imovine i ubijanja pomisli da bi se izbjegli mogli vratiti u Hrvatsku. Što vrijeme više prolazi, sjećanja na prave ciljeve i zločine blijede, a povećava se broj prigodničarskih bulažnjenja kakvom smo svjedočili ove godine u Kninu. A dovoljno je samo malo zastati i zaviriti u bilo koje selo kojim su protutnjale čizme pobjedničke vojske da se sazna prava istina.
Jedno od takvih sela je Rudopolje, u ličkoj općini Vrhovine, pored Otočca. Danas je to mirno, obnovljeno selo, s kućama po brežuljcima u prekrasnoj prirodi, s napuštenom, prevelikom seoskom školom u centru i zapuštenim spomenikom iz vremena NOB-a, na kojem je osamdesetak imena poginulih partizana i žrtava fašističkog terora. Rudopolje je slično izgledalo i u ljeto 1995., kada su svoje položaje nakon četiri godine rata napustili vojnici srpske vojske RSK. Ubrzo nakon njih, u selo su ušli pripadnici Hrvatske vojske. U zaseoku Kordići tih se dana prisjećamo u društvu Nevenke Kordić, koja se malo prije rata vratila u rodno selo.
- Ovdje sam došla iz Zagreba, kad mi je mati Stana oslijepila i kad su mi bratu Iliji amputirane ruke. Tada sam ih ja došla dvoriti. To je bilo 1990., a ja sam u to vrijeme otišla u mirovinu. Tu me zatekao rat. Kad je bila Oluja, onda me jedna susjeda probudila i rekla da je počeo napad. Braća su mi rekla: ‘Ti, Nevenka, bježi, imaš djecu, mi ćemo ostati. Mi nijesmo nikom ništa krivi da nas ubiju.’ Tako sam ja otišla. Vozio me Dušan Ivanišević, koji je umro. Bio nas je pun traktor. Odveo nas je u Banju Luku. Sa mnom je bila njegova žena Marija, koja je bila Hrvatica. Ona se vratila odmah kući, a nas su prebacili kamionima u Srbiju i rasporedili po selima - priča Nevenka Kordić.
Nevenkina kćer Radmila Šarić u to je vrijeme radila u zagrebačkoj policiji. Imala je sreće, nije dobila otkaz kada su se Srbima tamo dijelili šakom i kapom. Imala je problema, bilo je provokacija, ali šefovi su je zaštitili. Priča nam što se događalo kada je HV ušao u selo.
- Prikupili su ljude i obavili s njima razgovore. Baza im je bila kod škole u centru sela. Pričali su s mojim ujacima Ilijom i Stojanom. Pitali su Iliju kako je nastradao. Ujak im je rekao da je prodavao tele pa se zimom vraćao kući pješke i da je pao, pa su mu ruke zbog smrzavanja morali odsjeći. ‘Vi ste čisti i možete ići svojoj kući’, rekao mu je vojnik. Nakon par dana došla je riječka brigada, koja je valjda čistila teren - priča Radmila.
Tada se dogodio zločin. Vojnici iz Rijeke zauzeli su kuću koja je od Kordića udaljena ni sto metara. Tu su se zabavljali, opijali i odlazili u akcije čišćenja terena. O tome što se dalje događalo postoje dvije verzije. Prema službenoj verziji policije i institucija hrvatske države, Nevenkina braća, a Radmilini ujaci Stojan i Ilija Kordić, iz nepoznatog razloga završili su na dnu obiteljskog bunara ispred kuća, a majka im Stana objesila se o šljivu pored kuće. Nevenka Kordić i Radmila Šarić ne vjeruju službenoj verziji, nego smatraju da su njihovi najbliži ubijeni. Nakon izbjeglištva, Nevenka se iz Srbije vratila 1999. godine.
Ti vojnici bili su smješteni u prvoj kući do naše. Oni su moju baku ubili i zakopali. Rekli su da se ubila, pa su je zakopali blizu kuće, nisu je ni na groblje odnijeli – priča Radmila Šarić
- Tada su mi rekli što je bilo s mojom braćom. Iz općine su pozvali Mariju i Kostu Ivaniševića da prisustvuju kad su vadili tijela. Ta vojska UNPROFOR-a sahranila ih je u groblje. Kad sam se vratila, ja sam došla na groblje i našla svoju braću, a mati mi je bila zakopana tu u šljivaru - govori Nevenka.
Ni njena kćer Radmila ne vjeruje u službenu istinu. Nedavno su tijela njenih ujaka ekshumirana pa službeno pokopana, nakon što je konačno završena identifikacija. Do tada su ležali u neoznačenim grobovima.
- Ja ne mogu nikome vjerovati, danas svi sve negiraju. Na sprovodu nas je bilo tek dvoje-troje. Ljudi su preplašeni i misle da su gotovi ako nešto kažu. Ti vojnici bili su smješteni u prvoj kući do naše. Oni su moju baku ubili i zakopali. Rekli su da se ubila, pa su je zakopali blizu kuće, nisu je ni na groblje odnijeli - uvjerena je Radmila.
Od MUP-a je tražila da se smrt njenih najbližih istraži kao mogući ratni zločin. Dobila je odgovor da je policajac na terenu pronašao tijelo i da je zaključio da je njena baka ‘počinila samoubojstvo vješanjem’. Na zahtjev policije, na teren tada izlazi mrtvozornik dr. Boris Kovačević, koji je navodno izvršio ‘očevid i pregled leša’, te potvrdio kako je baka Stana digla ruku na sebe. Što se tiče Ilije i Stojana Kordića, policija je odgovorila da su oni nađeni u bunaru tek 4. listopada 1995., također od lokalnog policajca. U šturom policijskom izvještaju ne piše kako je moguće da slijepa starica od 86 godina pronađe konopac, sama napusti kuću, ode do šljivika, prebaci uže preko grane, napravi omču i objesi se o šljivu. Njenoj kćeri Nevenki to je nemoguće zamisliti.
- Ona ništa nije mogla sama. Imali smo poljski WC, ali ja sam je na njega morala voditi - kaže.
O kvaliteti ‘očevida i pregleda leša’ na licu mjesta čula je od ljudi koji su njenu baku otkopavali.
Liječnica u lokalnom Domu zdravlja je utvrdila da na tijelima Ilije i Stojana Kordića, koja su dva mjeseca bila u vodi, ‘nema vidljivih tragova povrede, odnosno nasilja, te da je smrt nastupila vjerojatno utapanjem’
- Kada su nam baku vadili iz toga groba iza kuće, tu je bila inspektorica iz Otočca. Seljani su iskopavali tijelo. Jednom čovjeku nije bilo dobro, a ovaj drugi kada je kopao, naišao je na deku u koju je baka zamotana i ostavljena, a na deki složene četiri čahure. To je bilo prije više od 15 godina. Čovjek je čahure uzeo i dao nama. Kada su baku iskopali, samo su ostatke na brzinu pregledali i rekli da je možemo pokopati u groblje. Nikakvog detaljnog pregleda nije bilo. Sve je bilo nedorečeno - priča Nevenka Kordić.
Slično su utvrđivane i okolnosti smrti njenih ujaka. Braća su prije rata radila na željeznici. Kako je Ilija bio invalid, a trebalo se brinuti i za majku, tako je Stojan bio pošteđen mobilizacije i nije sudjelovao u ratu, ali im to očito nije pomoglo. Policija kaže da je nakon vađenja iz bunara u listopadu 1995. tijela pregledala dr. Tatjana Marinić, liječnica u lokalnom Domu zdravlja, koja je utvrdila da na tijelima koja su dva mjeseca bila u vodi ‘nema vidljivih tragova povrede, odnosno nasilja, te da je smrt nastupila vjerojatno utapanjem’.
U odgovoru policajaca iz Otočca nema pitanja koja bi u normalnoj zemlji tokom svih ovih godina trebala biti postavljena. Na primjer, nekoga bi možda zaintrigiralo kako je moguće da nakon navodnog suicida slijepe starice nikoga ne zainteresira nestanak njezinih sinova. Oko kuće su se motali policajci, ali nikome nije bilo sumnjivo da nigdje nema Ilije i Stojana, iako su njihove stvari bile svugdje uokolo. Tijela braće su na kraju otkrili ljudi koji su popisivali ratnu štetu. Njima je, za razliku od policije, bilo sumnjivo što ih nema pa su zavirili u bunar.
Brzina i površnost kojom su pregledana tijela nesretnih Kordića svjedoče o žurbi kojom su institucije njihove domovine htjele njihovu smrt gurnuti pod tepih i zaboraviti da su ikada postojali. O atmosferi koja je tada vladala u društvu svjedoči Radmila Šarić.
- Mi smo 1999. prijavili mamu ovdje i tražili obnovu. Proglasili smo baku i ujake mrtvima. Kada smo poslije Oluje došli, bilo je jako teško. Vikali su na nas i vrijeđali nas. U općini nas je službenik psovao vičući da se nismo smjeli vratiti. Majka je morala živjeti deset godina nakon povratka u baraci od 15 kvadrata, pored srušene i spaljene kuće. Tri puta su nam odbili zahtjev za obnovu. Stalno su tražili birokratske greške. Onda je naš načelnik iz Općine Vrhovine odveo moju majku u Gospić, pa se sve riješilo - kaže Radmila.
Do današnjeg dana puno se toga promijenilo nabolje, ali obitelj je povrijedio odnos prema njima i prilikom ekshumacije tijela Ilije i Stojana, koja je napravljena prije mjesec dana na groblju.
- Napravili su ekshumaciju, a da mojoj majci nisu ni rekli. Tek nakon dva tjedna je došao policajac. Policija nas nikada ništa nije pitala, istrage nikakve nije bilo. Mama je vidjela da se nešto na groblju dešava. Vidjela je policiju i kamione. Pitala je susjedu, a ona joj kaže: ‘Ti ne znaš? Ono tvoju braću iskopavaju…’ Mogli su joj barem reći da su došli po njih - navodi Radmila.
Prošle su 24 godine od tragičnog kraja Ilije, Stojana i njihove majke Stane. Objašnjenje o kolektivnom suicidu ni Radmila ni Nevenka neće prihvatiti. One vjeruju da su vojnici iz riječke brigade, koji su boravili u njihovom susjedstvu, adresa na kojoj bi trebalo postaviti pitanja o okolnosti smrti njihovih najmilijih. Međutim, kako je ovdje za policiju riječ o suicidu, te vojnike nikada nitko nije ništa pitao. Nitko vjerojatno nikada neće pitati ni liječnike, koji su pregled tijela obavili na livadi i autoritativno potvrdili tezu o samoubojstvu.
 

Mystic+

Buduća legenda
Poruka
37.763
ZAGREB – Hrvatski novinar i teolog, Drago Pilsel, objavio je delove obraćanja i poruka koje je nekadašnji papa Ivan Pavle Drugi uputio prvom hrvatskom predsedniku Franji Tuđmanu i Katoličkoj crkvi, među kojima je ukazivanje na potrebu da se odmah pozabave hitnim zadatkom pomirenja sa braćom Srbima i s braćom muslimanima.

Prema Pilselu, papa je to rekao odmah po sletanju na zarebački aerodrom, 10. septembra 1994., te dodao da treba povesti ekumenski dijalog i sa svim ostalim hrišćanskim crkvama.

(Tanjug)
 

Kroasanije

Domaćin
Poruka
4.560
Neće niko razbucati privatnike nego će oni koji ne plaćaju poreze biti dovedeni u red, kad se Aluminiju uspjelo stati na rep, vjeruj da će se i ostalima.

Iako ja tvrdim da su Hrvati naša braća rođena, a Hrvatska starija sestra Bosni, politika Hdz BiH je svela Hrvate u BiH na manjinu, i te priče o nekom boljem dijelu su pukle sa Hercegovačkom bankom, da bi se s Aluminijem krug zatvorio.
Koliko sam shvatio prateći medije, problem s Aluminijem je bio što je zadnjih par godina tržište aluminija doživilo potop i da to nije bio financijski održiv biznis. Yebe me se, ja sam da krepa sve što ne valja.

Drugo, potpuno sam za to da se svi koji ne uplaćuju porez dovedu u red, ali nisam za političko razračunavanje preko privrede, što se znalo događati na ovim prostorima.

A za ArcelorMittal i ćumur-elektrane tj EP znaš i sam da je to dugoročno ništa i zastarjela tehnologija, tj to nije kvalitetan dio privrede kako god okreneš. Šteta za okoliš i ljude je nenormalno visoka od toga.
 

Mystic+

Buduća legenda
Poruka
37.763
Koliko sam shvatio prateći medije, problem s Aluminijem je bio što je zadnjih par godina tržište aluminija doživilo potop i da to nije bio financijski održiv biznis. Yebe me se, ja sam da krepa sve što ne valja.

Drugo, potpuno sam za to da se svi koji ne uplaćuju porez dovedu u red, ali nisam za političko razračunavanje preko privrede, što se znalo događati na ovim prostorima.

A za ArcelorMittal i ćumur-elektrane tj EP znaš i sam da je to dugoročno ništa i zastarjela tehnologija, tj to nije kvalitetan dio privrede kako god okreneš. Šteta za okoliš i ljude je nenormalno visoka od toga.

Ауу ... нема вам спаса ... :fdlan:
 
Poruka
18.074
06. rujna 2019.
Piše Goran Borković

Igor Mandić: Napadi u Uzdolju i Đevrskama dio su neoustaškog projekta

'Uredno sam kršten i išao u crkvu, ali mi je na živce išlo pomahnitalo urlanje da je biti Hrvat neka velika prednost. Pametni ljudi se toga odriču. Što je sadržaj hrvatstva? Antisrprstvo? Mene to ne zanima!', rekao je Mandić
slika iz galerije


Ono što se dogodilo tokom rata ne može se ni izbrisati niti popraviti, ali kad čujemo da se napadi u Uzdolju i Đevrskama tumače kao izolirani incident i huliganizam, kao što je to napravila predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, jasno je da nešto ne valja. Sofisti su imali zanimljivo pitanje: čini li jedno zrno gomilu pšenice? Pa bi krenuli od jednog zrna koje nije gomila, pa pet, deset, sto, hiljadu zrna koji i dalje nisu gomila. Ali hiljadu i jedno zrno postane gomila. Dakle, čini li jedno zrno gomilu? Ti napadi nisu incidenti, kao što neki tvrde, nego dio neoustaškog projekta, rekao je u otvorenom intervjuu književnoj teoretičarki Katarini Luketić publicist Igor Mandić na sedmom ovogodišnjem Fališu na prepunom trgu Mala loža u Šibeniku
Mandić je ponovio svoju tezu o Hrvatskoj kao promašenoj državi, kazavši da je izišla iz jedne državne zajednice koja se na prilično glup način branila od toga. 'Najprije su se pobunili hrvatski građani srpske nacionalnosti jer im je zasmetala relativizacija ustaške prakse. Na to je odgovoreno silom, pa je reakcija dovela do akcije pa dalje do reakcije, tako da sada samo možemo pitati tko je bio prvi Adam ili Eva?‘, objasnio je Mandić i dodao da je i Srbija, koja je odvojena od svog tijela, također promašena država. ‘Ne tvrdim da trebamo opet biti zajedno. Možda bi mogli naći neki zajednički život...
 
Poruka
18.074
07. rujna 2019.
Piše Dragan Grozdanić
Koliko mržnje?

Premda se Miro Kovač pohvalio da je Hrvatska na dnu europske ljestvice kada je riječ o zločinima iz mržnje, podaci pokazuju da njihov broj i službeno raste. MUP je u 2017. evidentirao 25 kaznenih djela počinjenih iz mržnje, lani 33, a u prvih sedam mjeseci ove godine već 24. Kada im se pribroje najnoviji napadi na Srbe, neslavni rekord mogao bi biti oboren

Hrvatska je na dnu europske ljestvice kada je riječ o zločinima iz mržnje, izjavio je saborski zastupnik HDZ-a Miro Kovač nakon nedavnih verbalnih i fizičkih napada na hrvatske građane srpske nacionalnosti. A oni su zaredali u Uzdolju kod Knina, Đevrskama, Viškovu, istarskom Valbandonu i na koncu u ravnokotarskim Biljanama Donjim, gdje su prije nekoliko dana kamenovane kuće srpskih povratnika. Kovačeva je izjava brojnim drugim političarima, ali i desnim medijima, poslužila kao izgovor za minimiziranje etničkog nasilja, pri čemu su se olako pozvali na mali broj godišnje registriranih policijskih postupanja za zločin iz mržnje. I zato je zapravo jako dobro da je šibenska policija, između ostalog, prepoznala da su se petorica privedenih napadača iz Uzdolja vodila mržnjom kao motivom napada. Jer upravo je neprepoznavanje zločina iz mržnje, za koji Kazneni zakon u čl. 87. st. 21. kaže da je to ‘kazneno djelo počinjeno zbog rasne pripadnosti, boje kože, vjeroispovijesti, nacionalnog ili etničkog podrijetla, invaliditeta, spola, spolnog opredjeljenja ili rodnog identiteta druge osobe’ te da će se ‘takvo postupanje uzeti kao otegotna okolnost ako ovim Zakonom nije izričito propisano teže kažnjavanje’, kao i njihovo pogrešno procesuiranje – najčešće kao prekršaj umjesto kazneno djelo – razlog za relativno mali broj takvih evidentiranih djela.
Prema službenim podacima Ministarstva unutarnjih poslova, u 2017. godini evidentirano je ukupno 25 slučajeva zločina iz mržnje, od čega je 16 procesuirano, a u 12 predmeta je donesena pravomoćna osuđujuća odluka. No po tim presudama, kako je to primijetila i pučka pravobraniteljica Lora Vidović u svom izvješću za prošlu godinu, a pozivajući se na podatke Ministarstva pravosuđa čiji su sudovi lani postupali u ukupno 35 predmeta vezanih uz zločine iz mržnje, nitko od počinitelja nije kažnjen bezuvjetnom kaznom zatvora, a ne može se očekivati da će izrečene uvjetne kazne ili rad za opće dobro imati odvraćajući učinak.
Ivan Novosel, programski direktor Kuće ljudskih prava, mreže koja okuplja šest organizacija civilnog društva i koja aktivno sudjeluje u praćenju i istraživanju nasilja počinjenog iz mržnje, kaže za Novosti da iako je zločin u Uzdolju dobio društvenu osudu, prve izjave dužnosnika nisu bile sasvim nedvosmislene i jasne: htjelo se ukazati na to kako je riječ o izoliranom incidentu, čime se takvo nasilje zapravo trivijalizira. Odgovornost je političara, ističe Novosel, da riječima jasno osude mržnju koja je temelj ovakvog zločina i da djelima pokažu podršku cjelokupnog društva napadnutom pojedincu i društvenoj skupini.
- Ni same žrtve često nisu svjesne da su žrtve zločina iz mržnje, a kada i jesu, često takav zločin ne prijave. Najčešći su razlozi tome strah od ponovljene viktimizacije i osvete počinitelja te nepovjerenje da će im odgovorne institucije pružiti adekvatnu razinu zaštite. Kada takvi zločini i budu prijavljeni, svjedoci smo da često nisu kvalificirani kao zločin iz mržnje, već se tretiraju kao temeljna kaznena djela - kazao nam je Novosel.
Uglavnom, broj kaznenih djela iz mržnje već i službeno raste: prema podacima koje nam je dostavio MUP, u prošloj su godini evidentirana 33 kaznena djela počinjena u vezi sa zločinima iz mržnje, od kojih se čak 31 kazneno djelo odnosi na nacionalno podrijetlo žrtve. Kako su u prvih sedam mjeseci ove godine evidentirana već 24 takva kaznena djela, od čega je 17 motivirano nacionalnim podrijetlom žrtve, za očekivati je da će, kada se tome pribroje i najnoviji slučajevi, neslavni rekord do kraja godine biti oboren.
Izvješće Državnog odvjetništva za prošlu godinu kaže pak da je zaprimljeno ukupno 27 kaznenih prijava za zločine iz mržnje, od kojih je 11 podnijela policija, a 16 druga tijela, odnosno fizičke osobe. Najčešće kazneno djelo kod zločina iz mržnje, piše dalje u izvješću, kazneno je djelo prijetnje, potom djelo oštećenja tuđe stvari, pa kazneno djelo tjelesne ozljede…
Relativno mali broj evidentiranih zločina iz mržnje ne daju pravu sliku zbilje: potvrđuje to i posljednja preporuka Europske komisije protiv rasizma i nesnošljivosti (ECRI) za Hrvatsku iz svibnja prošle godine, koja izražava zabrinutost zbog sve prisutnijeg rasističkog i netolerantnog govora mržnje u javnom diskursu usmjerenog prije svega prema Srbima, LGBTQ populaciji i Romima, kao i zabilježenih fizičkih napada na pripadnike navedenih skupina i njihovu imovinu. ECRI je kritizirao i neadekvatno postupanje hrvatskih vlasti kao odgovor na porast takve netolerancije, posebno što se većina incidenata i zločina iz mržnje, kako smo i sami spomenuli, tretira kao prekršaj umjesto kao kazneno djelo.
Srpsko narodno vijeće (SNV) je pak u razdoblju od 2014. do 2018. godine različitim metodama prikupljanja podataka zabilježilo ukupno 1.376 verbalnih i fizičkih napada na građane srpske nacionalnosti u Hrvatskoj. Samo ih je prošle godine bilo 381, dakle više od jednog dnevno. U godišnjem izvještaju ‘Problemi i prava Srba u Republici Hrvatskoj’ iz analize pružene besplatne pravne pomoći vidljivo je da se lani pravnoj službi SNV-a obratilo sedam žrtava zločina iz mržnje, a ono što osobito zabrinjava, kako kažu, podatak je da su tri žrtve pretrpjele fizički napad i nasilje, od kojih je jedna pretučena na radnom mjestu od svog nadređenog. I ne samo to: kako ni sama žrtva nije prepoznala pojavni oblik zločina iz mržnje jer nije spomenula da je fizičkom obračunu prethodilo vrijeđanje na nacionalnoj osnovi, to posljedično nije ni zabilježeno u kaznenom predmetu. Ostale žrtve doživjele su različite oblike uznemiravanja, prijetnje, kao i javno sramoćenja putem medija.
Pravnica u SNV-u Milena Čalić-Jelić kaže za Novosti da zabrinjava nedjelotvoran i neažuran odgovor policije na kaznena djela zločina iz mržnje, kroz zakašnjeli izlazak na teren po dojavi, kao i obrazloženje da nisu u mogućnosti kvalificirati kazneno djelo kao zločin iz mržnje dok ne otkriju počinitelja.
- Ove je godine besplatna pravna pomoć pružena u četiri predmeta za sedam osoba koje su se obratile uredu SNV-a, gdje se u jednom predmetu s trima žrtvama radi o nanošenju teških tjelesnih ozljeda, po članku 118. Kaznenog zakona u svezi sa zločinom iz mržnje po čl. 87. st. 21. KZ-a, te uznemiravanju i spolnom uznemiravanju po Zakonu o suzbijanju diskriminacije, dok se u drugim predmetima radi o kaznenom djelu prijetnje povezane sa srpskom nacionalnom pripadnošću. Ujedno je ove godine podneseno pet kaznenih prijava protiv nepoznatih počinitelja za javno poticanje na nasilje i govor mržnje koji je vezan uz mrzilačke grafite, šaranje plakata, kao i prijeteća pisma novinarima Novosti i/ili djelatnicima SNV-a. Jedan od najstrašnijih je bio grafit ‘Zakolji srpsku djecu’ na predizbornom plakatu u Zagrebu - kaže Milena Čalić-Jelić.
Uz odlazak na teren, političari bi trebali dati veći doprinos kreiranjem javnih politika za sprečavanje zločina iz mržnje. Za početak, mogli bi izdvojiti značajnija sredstva za edukaciju policijskih i pravosudnih djelatnika o zločinu iz mržnje – ističe Ivan Novosel
Problema u praksi vezanih uz zločin iz mržnje ima još: jedan od najvažnijih je, kako smo već zamijetili, nepostojanje svijesti da se to zlodjelo događa. Na tim je temeljima nastao i ‘Izvještaj o sustavu podrške žrtvama kaznenih djela i specifično, žrtvama zločina iz mržnje u Hrvatskoj’ kao rezultat istraživanja koje je Kuća ljudskih prava provela od listopada 2017. do ožujka 2018. godine u okviru projekta ‘V-START – Podrška žrtvama kroz podizanje svijesti i umrežavanje’.
- Jedan od učinkovitih načina podizanja razine društvene svijesti o zločinu iz mržnje i dostupnoj podršci žrtvama jest sustavno prikupljanje podataka o zločinima iz mržnje koje treba učiniti dostupnima široj javnosti provođenjem različitih oblika kampanja, primjerice u medijima ili putem društvenih mreža. Važnost prikupljanja i objavljivanja takvih informacija dovodi do razumijevanje fenomenologije zločina iz mržnje te slanja poruke da jedno demokratsko društvo neće tolerirati takvo ponašanje. Također, od izuzetne je važnosti jasno i nedvosmisleno osuditi svako nasilje, a posebno zločine počinjene iz mržnje. Tu istaknutu ulogu imaju društvene i političke ličnosti, posebice javni dužnosnici i političari - kaže Ivan Novosel i domeće da bi uz odlazak na teren političari trebali dati veći doprinos kreiranjem javnih politika za sprečavanje zločina iz mržnje. Za početak, mogli bi izdvojiti značajnija sredstva za edukaciju policijskih i pravosudnih djelatnika o zločinu iz mržnje ili uložiti u sustav podrške žrtvama i svjedocima.
Možda bi tada došlo i do usklađivanja evidentiranja takvih djela, za koja različite ustanove sada koriste različite metodologije prikupljanja podataka. Naš sugovornik kaže da primjerice Ministarstvo pravosuđa ne iskazuje podatke o vrstama djela počinjenih iz mržnje, ali prikuplja one o karakteristikama žrtava, MUP ima podatke o kaznenim djelima, ali u svima nisu jasni motivi počinjenja djela, dok podaci DORH-a govore o predmetima u prethodnoj fazi postupka, dakle prije započinjanja sudskog postupka. Također, na internetskoj stranici Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, koji smo uz temu također kontaktirali, ali do objave ovog teksta nismo dobili odgovor, dostupne su tek šture brojke bez dodatne razrade diskriminacijske osnove (motivacije), broj pravomoćnih osuđujućih presuda nije nužno vezan uz godinu u kojoj se statistike prikupljaju te općenito podaci nisu strukturirani na način koji bi omogućio njihovu analizu i daljnju razradu za bilo kakav plan djelovanja. Zaključak je da niti jedno državno tijelo ne evidentira, adekvatno i sveobuhvatno, broj incidenata iz mržnje, što bi trebalo služiti kao početna točka za daljnje djelovanje, poput dobrih praksi koje postoje u Finskoj ili Ujedinjenom Kraljevstvu. Državi očigledno nije stalo da na ovoj bazičnoj razini krene rješavati probleme vezane uz procesuiranje i smanjenje zločina iz mržnje.
Neadekvatan je i sustav podrške žrtvama tih zločina jer ne postoje udruge koje pružaju podršku isključivo tim žrtvama, kaže Ivan Novosel. Postojeći oblici institucionalne i neinstitucionalne podrške namijenjeni svim žrtvama kaznenih djela dostupni su i žrtvama zločina iz mržnje. Određene oblike pravne i/ili psihosocijalne potpore žrtvama zločina iz mržnje u pravilu pružaju one udruge čije je djelovanje usmjereno na zaštitu i promicanje prava ugroženih društvenih skupina – LGBTIQ osoba, žrtava rodno uvjetovanog nasilja, pripadnika nacionalnih manjina, migranata i drugih.
- Iako Zakon o kaznenom postupku izdvaja žrtve zločina iz mržnje kao skupinu kojoj se treba posvetiti posebna pažnja prilikom provođenja pojedinačne procjene žrtava radi utvrđivanja posebnih mjera zaštite, u stvarnosti takva zaštita izostaje jer motiv mržnje nije prepoznat. Iz našeg istraživanja s udrugama pružateljicama pravne i/ili psihosocijalne podrške žrtvama, kao i sa sudskim odjelima, proizlazi kako oni gotovo nisu imali iskustva u radu sa žrtvama zločina iz mržnje. Iz navedenog se zaključuje da postoji određeni stupanj neznanja u prepoznavanju žrtve zločina iz mržnje, i od strane nadležnih tijela i od društva u cjelini - zaključuje Ivan Novosel.
 

piciginx

Buduća legenda
Poruka
33.800
Мислим да је важније што су раскринкавали геноцидни и пљачкашки Туђманов режим. То им је и дошло главе. И у том хрватском "плурализму" нису имали куд, но у "Новости" СНВ-а.
Raskrinkavali su oni i idiote koji su vas instruirali i ne koji su vas vodili..
 
Poruka
6.230
Koliko sam shvatio prateći medije, problem s Aluminijem je bio što je zadnjih par godina tržište aluminija doživilo potop i da to nije bio financijski održiv biznis. Yebe me se, ja sam da krepa sve što ne valja.

Drugo, potpuno sam za to da se svi koji ne uplaćuju porez dovedu u red, ali nisam za političko razračunavanje preko privrede, što se znalo događati na ovim prostorima.

A za ArcelorMittal i ćumur-elektrane tj EP znaš i sam da je to dugoročno ništa i zastarjela tehnologija, tj to nije kvalitetan dio privrede kako god okreneš. Šteta za okoliš i ljude je nenormalno visoka od toga.
Ne znam za ostale ali za Tuzlu postoji već plan i počeli su grad toplificirati zajedno sa Lukavcem i Živinicama, jer su dosad paru, višak pare ispuštali u zrak.

Problem Aluminija je kao i EPHB i Eroneta je što time vlada grupa ljudi bez nadzora i kritike i to se ne može dobro završiti.
 
Poruka
18.074
Raskrinkavali su oni i idiote koji su vas instruirali i ne koji su vas vodili..
Све је то у реду, но боле Лоре, Пакрачке Кољане, Корански мостови, породице Зец, Мерчепи, Главаши, Норци... А о томе како су вас "зна се" опљачкали и из+ебали да не причамо. :lol:
 

piciginx

Buduća legenda
Poruka
33.800
Све је то у реду, но боле Лоре, Пакрачке Кољане, Корански мостови, породице Зец, Мерчепи, Главаши, Норци... А о томе како су вас "зна се" опљачкали и из+ебали да не причамо. :lol:
Naravno da je uredu, svakoga svoje boli samo Srbi nisu imali svoj Feral..
Vi ni danas ne pišete o porodici Čengić, o Voćinu, Saborskom, Lovasu,Joševici, Baćinu....
 

Kroasanije

Domaćin
Poruka
4.560
Ендехазија ће ухапсити про форме понеког "изгредника", и гле чуда те ухапшенике и њихова дјела третираће као ремећење јавног реда и мира, хулиганско понашање, те ће "изгредници"&"хулигани" уз благонаклоност судија и олакотне околности веома брзо наћи на слободи. У јулу су у Ђеврскама тројица Хрвата из Драга правила сра*а. Након завршетка њиховог перформанса, појавила се полиција и ником ништа. Шта мислиш колико је таквих случајева који прођу без пријаве и званичне реакције? Хрватска полиција савјетује оштећене да поднесу приватну тужбу спроћу изгредника. Прије неколико година нападнут ми је пријатељ са малољетном дјецом на плажи од стране 20-ак хрватских "хулигана". Дошли су трактором-приколицом, циљано на плажу јер се ту углавном купају Срби из сусједног српског села. Било је мајку српску/четничку, олује, физички напад палицама, боксерима... епилог: "можете подњети приватну тужбу". Хоће се човјек који живи у иностранству и ту је дошао обићи имање бакћати са судовима-хрватским? Наравно да неће. Како ли је тек Србима који су се вратили у ендехазију и доживе слично; хоће ли они приватно тужити нападаче, хоће ли си стављати мету на главу?

Дакле, да је хрватска држава вољна да смири страсти, могла би то лако урадити. Сваки инцидент етнички/шовинистички мотивисан осудити дупло у односу на "изгред&хулиганство", тако да пошаље јасну поруку свима шта их чека уколико помисле на исто. Ни европска раја (Њемци, Швицарци...) се у ред нису увели љепим рјечима, већ казнама. Међутим, ендехазији то није у интересу. С вашим "плурализмом" мош обрисати знаш већ шта. Држава вам тоне од првог дана "неовисности". Те 2 странке које се смјењују на власти воде исту политику: натрпати сопствене џепове, а рају ко је*е. Економска ситуација се погоршава, пучанство је незадовољно, омладина се исељава, и ко је кривац, ко ће идеално послужити као жртвени јарац? Како скренути пажњу са егзистенцијалних проблема? Наравно, долијеш уље на антисрпску ватру која непрестано гори (великосрпска агресија, побуњени Срби, четници...). Направиш се блесав око ЗДС, усташког знаковља (нпр. у Јасеновцу), јавних наступа, релативизујеш НДХ и резултате Другог св. рата ( држава као спонзор таквих подухвата)...

Што се тиче АВ-а и његовог режима; ма колико год га/их ја презирао, њихови иступи нису довели до напада на припаднике националних мањина у Србији. АВ-овом политиком припадници мањина нису ништа угроженији у односу на српску већину. Сви пливамо у истим г***има. Нико се у овој држави не стиди и плаши рећи да је Мађар, Румун, Бугар...Представници хрватске мањине у Србији изјаве дају на "хрватском језику" без бојазни. Шта мислиш да кукавни Милорад усред Загреба проговори на српском језику или да се потпише ћирилицом, с обзиром да је саборски заступник да захтјева материјал на српском и ћирилици? :lol:
Čitao sam letimično tvoj tekst, i , iako će zvučati banalno;
-prijetnja je k.d. koje se prijavljuje po privatnoj tužbi. Najčešće se dokazuje preko svjedoka, ti ljudi da su prijavili to, s obzirom da se dogodilo na punoj plaži, imali bi velike šanše da dobiju. Tako je vjerujem i u Srbiji.

-Pupovac može pisati na ćirilici drž.tijelima, dapače, zakonom o nac.manjinama ti možeš pisati hr.tijelima na ćirilici i srpskom jeziku. Može i Talijan na svom.

-O tvojim ekonomskim procjenama ne bih, ne slažem se. Svake godine od ulaska u EU u prosjeku se iseljavalo 39000 ljudi ali se vraćalo i doseljavalo 26000(podaci dzs 2018.). Standard je osrednji ali povijesno nikad bolji. Posla ima, plaće su na nivou Srednje Europe prosječno oko 850-900eur. U Srbiji je 450, e pa je.bi ga. U paritetu možda nije tolika razlika ali je 17500:27500$ po glavi.

-O AV šta sam mislio reći rekao sam. U normalno funkcionirajućoj državi opozicija ne bojkotira izbore. Imam informacije iz prve ruke od prijatelja Srba, novinara, koji su mi do kraja formirali takvo gledište. No to je vaša stvar, meni ni iz "žepa ni u žep". Zaista mi je svejedno.
 
Poruka
18.074
Naravno da je uredu, svakoga svoje boli samo Srbi nisu imali svoj Feral..
Vi ni danas ne pišete o porodici Čengić, o Voćinu, Saborskom, Lovasu,Joševici, Baćinu....
Шта раде Данас, Време, некада Борба, нисам сигуран чији је био Монитор (можда црногорски)?

Јок болан зато Београдски суд за ратне злочине ради пуном паром. Суди Србе. Шта ради хрватски суд? Суди Србе. Шта ради муслимански суд? Суди Србе. Шта раде шиптарски "судови"? Суде Србе.

Зато ви пишете о ЗДС као "старохрватском" поздраву, Јасеновцу као "троструком логору" у којем су убијани Хрвати, о Јастребарском као "пријатељу дјеце"... Иди бегај!
 

piciginx

Buduća legenda
Poruka
33.800
Шта раде Данас, Време, некада Борба, нисам сигуран чији је био Монитор (можда црногорски)?

Јок болан зато Београдски суд за ратне злочине ради пуном паром. Суди Србе. Шта ради хрватски суд? Суди Србе. Шта ради муслимански суд? Суди Србе. Шта раде шиптарски "судови"? Суде Србе.

Зато ви пишете о ЗДС као "старохрватском" поздраву, Јасеновцу као "троструком логору" у којем су убијани Хрвати, о Јастребарском као "пријатељу дјеце"... Иди бегај!

Slabo ili skoro nikako su pokriveni zločini prema Hrvatima u srpskim medijima.

Malo i gotovo ništa se ne zna.

Kod nas ništa nije bilo tabu tema a da nije prošla kroz medije uz kritički osvrt.

U toj vašoj tkz. RSK nitko nije osuđen...
 
Top