"Budi muško, brate, reci joj da je voliš, svega ti!"

Screenshot_80.png


Autobusi na liniji 511 su više nego poznati u Beogradu, uglavnom po požarima, otpadanju vrata, plafona, hladnoći, „sauni”, po kvarovima...
Situacija se, srećom, malkice promenila, pa se sada sugrađani iz Sremčice i Železnika voze kao u „civilizaciji”, ali i dalje u ovim vozilima
život pulsira u svim svojim oblicima.

Odavno je prošla ponoć, noćni autobus šiba ulicama, a putnika je tek toliko da su popunili mesta za sedenje. Neko drema, većina je pogled
za telefon zakovala. Vlada pravi noćni spokoj.

I odjednom se začuje:

"Narode, braćo moja postao sam tata, ej, ćale sam od sada”!
Začu se aplauz i čuveno „bravo, majstore”, „nek ti je živo i zdravo”...
Ustadoše ljudi, grle novopečenog tatu, ljube ga i neko upita „dečak ili devojčica?”.
Zbunjeni ćale se počeška po glavi, slegnu ramenima i kaže:
"Joooj, ne pitah, ali devojčica je, rekli su”.
Zazvoni telefon! Otac se javlja sa „ljubavi, živa li si”, putnici čestitaju i saznaju da je na svet došla Jelena.
Tu se niotkuda nađe i flaša rakije.
"Dobio sam je na poklon, e nek se otvori za sreću i zdravlje Jelene”.
Nazdravljaju putnici, grle se... eto i okretnice, pridruži se majstor od volana, sad može, kraj smene je.
Za Jelenu!
:heart2:

Starija žena sa kolicima utrčava u autobus. Nije videla tablu i pita prvog momka
"izvini, sine, koji je broj?”.
Sa slušalicama na ušima, odsutnog pogleda u daljinu, nije ni primetio da mu se neko obraća.
Ne odustaje vremešna sugrađanka i isto pitanje upućuje devojci koja sedi, ali ona samo sleže ramenima
i objašnjava da ne razume.
Iza nje isto odgovara mladić na ruskom jeziku, do njega Kinez, sa strane Kineskinja...
"Ajme, ljudi, za gde ide ovaj autobus? Ja sam pošla na Zeleni venac da kupim paradajz i paprike, tamo je jeftinije,
a ovde niko srpski ne razume. Kud putuje ovaj narod, je l’ ovo javni prevoz, ili put u majčinu?”
:ovca:


Ko bi rekao da prodajno mesto može da bude sedište autobusa!
Kozmetičke preparate i sredstva za higijenu uredno je poređala sredovečna žena koja radi za neku od multilevel kompaniju i nudi svakom
ko uđe vrlo ubedljivo sa velikim strpljenjem i veštinom ubeđivanja. Za desetak stanica prodala je petnaestak "sapuna za sve”, "deterdženta
koji menja sve praškove u domaćinstvu”... Putnici nisu negodovali zbog tezge, čak su se zainteresovali za robu. Sreća, nije bilo uobičajenog
"stajanja na jednoj nozi”.
👏👏👏

"Budi muško, brate, reci joj da je voliš, svega ti. Reci joj sad, a kad izađe iz trole pričaj šta ’oćeš,
ne mogu više ni ja da se mučim, a kamoli ona, imaj duše, brate”- zamolio je sredovečni putnik sagovornika jedne tridesetogodišnjakinje na
mestu iza sebe u trolejbusu, jer potrajalo je ubeđivanje.

Držeći mobilni telefon, devojka je ponavljala:
"Samo me zanima da li me voliš”, "dobro, to je drugo pitanje, ali hoću da znam da li me voliš”, "ne, neću da pričam ni o čemu ako mi ne kažeš”,
"a zašto je tako teško reći samo jednu reč – da ili ne?”, "budi hrabar i reci”, "ajde, budi muško”...
:zaljubljena:

– Gospodža, je l’ mogu da vas nešto zamolim? Vračam se s posla, ceo dan sam bila pred crkvom, znate, praznik je, pa se i zaradilo.
Možete mi pomognete da prebrojim „pazar”? – pita putnica koja je u autobus ušla na Adi Ciganliji sugrađanku kraj koje se smestila.
– Ama kako misliš da ti pomognem da izbrojiš? – pita je „gospodža”.
– Lepo, brate, „gospodža”. Da izbrojim. Ajde nemoj da si takva, pomagaj. I broj naglas – uz osmeh dodaje ova.
– E kakva si?! Ajde, reče „gospodža” i krenu da broji novčanice sto, dvesta, petsto, hiljadu, dve, tri, četiri hiljade i zaustavi se na 5.650 dinara.
– U, bre, ti si puna love. Imaš više u jednom džepu nego ja u novčaniku – ote se „gospodži”. U to radnici ispred crkve zazvoni telefon.
– Aljo. Ti si. Evo vračam se kući. Bilo je para. Ima više od pet ’iljada. Znam, prebrojala sam – završi ona razgovor.
– „Gospodža”, koliko ono rekosmo da ima, a? Ajd’ da opet brojimo – naglasi.
– Šta, opet? – upita „gospodža”.
– Ma opet, zaboravila sam koliko je tačno – reče.
I krenu „gospodža” još jednom da broji.
– Ala ti voliš da brojiš pare! Trebalo bi te u Ministarstvo finansija zaposliti. Kod Siniše Malog da gledaš pare – nasmeši joj se „gospodža”.
Nije ni završila misao, kad radnica izvadi pazar iz drugog džepa, sve po 10 i 20 dinara.
– ’Oćemo li i ovo da prebrojimo? – upita veselo se osmehujući.
– Ma kakva si ti „namazana”, sunce li ti tvoje. Daj ovamo – doda joj uz osmeh „gospodža” i prebroja 870 dinara.
– I kol’ko sad imam? – upita.
– Nemam pojma, imala sam keca iz matematike. Daj, sabraćemo na telefonu. Evo, ukupno 6.520 dinara.
I pamtiii – neću više da brojim – reče „gospodža”.
:ortakinje:

Putovanje autobusima, trolejbusima i tramvajima ne mora uvek da bude mučno, desi se ponekad da postane neponovljiva zabava...
Srećom...

:snesko6:
 

Back
Top