"obznanom" oz 30 decembra 1920 godine, KPJ je stavljena izvan zakona, i njen rad zabranjen. 1921 godine , 2 augusta proglasen je zakon o zastiti drzave, koji je imao poseban clan o komunistima
http://hr.wikipedia.org/wiki/Obznana
http://sr.wikipedia.org/sr-el/Савез....B8.D0.BA.D1.82.D0.B0.D1.82.D1.83.D1.80.D0.B5
Politička kriza koja je nastala nakon ubistva u Skupštini, uticala je da kralj Aleksandar 6. januara 1929. godine izvrši državni udar, ukine Ustav iz 1921, raspusti Narodnu Skupštinu i zavede diktaturu je značila obračun sa levičarskim pokretima i partijama.
Na inicijativu Kominterne, KPJ je pozvala narod da se oružano suprostavi diktaturi. Vlada generala Petra Živkovića posle ovog poziva je krenula svim sredstvima da uništi KPJ. Prva žrtva je bio politički sekretar KPJ Đura Đaković. U ovim akcijama policije i režima stradali su još i Nikola Hećimović, sekretrar Crvene pomoći, kao i članovi CK KPJ Marko Mašanović, Rista Samardžić, Božo Vidas Vuk, Bracan Bracanović i sedmorica sekretara SKOJ-a.
Do sredine 1932. godine, samo pred Državnim sudom za zaštitu države održana su 83 sudska procesa protiv komunista. Na robiju od 15 godina osuđeni su između ostalih: Josip Kraš, Đuro Pucar, Ivan Milutinović, Otokar Keršovani, Edvard Kardelj, Jovan Veselinov, Aleksandar Ranković, Boris Kidrič i ostali.
Od 1929. do 1932. nekoliko puta su smenjivani čelni ljudi Partije. U leto 1930. godine, po odluci Kominterne, na čelu novog rukovodstva došli su Filip Filipović i Anton Mavrak. Već naredne godine formirano je privremeno rukovodstvo s Filipom Filipovićem na čelu, a 1932. tu funkciju preuzima Milan Gorkić.
KPJ nije imao nikakav razlog da voli srbijanski rezim, ali je KPJ imao jugoslovensku orijentaciju, i nikakvu ljubav prema nemcima, za razliku od srpskih politicara, koji su tu ljubav otvoreno iskazivali i po novinama. pakt o prijateljstvu izmedju sovjetskog saveza i nemacke , je drzavni ugovor izmedju dve drzave, a ne izmedju njihovih ideologija. za staljina, je to znacilo da je izolirao nemacku od engleza, i da ne mogu napraviti ujedinjeni evropski front protiv SSSR-a. za nemce je to bilo osiguranje ledja, kada budu krenuli, na osvajanje evrope.
Od najvećeg značaja za pripreme koje je KPJ preduzimala u cilju osposobljavanja za naredne istorijske zatadke koji su se nalazili, bila je Peta konferencija koja je održana od 19. do 23. oktobra 1940. godine u predgrađu Zagreba.
Osnovni zaključci su bili da je konferencija razradila političku liniju KPJ u uslovima Drugog svetskog rata. Partija nije dolazila u sukob sa Kominternom ali je slobodnije tumačila njenu generalnu liniju, analizirajući nacionalnu stvarnost.
Na kraju je konferencija izglasala novi Centralni komitet od 29 članova i 9 kandidata za članove, a za generalnog sekretara je izabran Josip Broz Tito. KPJ je u to vreme imala 7.000, a SKOJ 17.800 članova
http://sr.wikipedia.org/sr-el/Пета_земаљска_конференција_КПЈ
U poznatom članku Hrvatski ustaše I komunisti (1978.) Bruno Bušić se trsio, navođenjem
fragmenata članaka iz Proletera, glasila CK KPJ, dokazati kako su komunisti iz Hrvatske
bili u cijelosti solidarni s pokušajem hrvatskih nacionalista da oružanom borbom dokrajče
velikosrpsku okupaciju, razbiju Jugoslaviju i stvore neovisnu Hrvatsku.3
Iz konteksta izvučeni vatreni poklici protiv diktature "krvavog kralja Aleksandra
poslednjeg", a pogotovo poziv partijskoga glasila iz prosinca 1932., u kojem se kaže:
"Komunistička partija pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se
potpuno na njihovu stranu.Dužnost je svih komunističkih organizacija i svakog
komuniste da taj pokret potpomognu,organiziraju i predvode",zgodni su za ostavljanje
takvog dojma.Bušić se nije zadržao samo na tome, negose potrudio uvjeriti čitatelja u
dosljednu hrvatsku orijentaciju komunista iz Hrvatske, ponudivši čak "dokaze" da je
Kominterna na prvome svom kongresu bila protivna jugoslavenskoj državi, a da su prvaci
kasnijega partizanskog pokreta u Hrvatskoj(Hebrang, Nazor) također bili boric za
hrvatsku državnost. Stoga se žestoko okomio na Bakarićevu izjavu iz 1971., da
su samo "frankovci bili tvrdi na pitanju hrvatske države".Iako iz perspektive
prognaničkog beznađa shvatljiva, politička tendencija, kojoj je žrtvovana znanstvena
ozbiljnost I sustavno promišljanje, u ovom je tekstu više nego bjelodana. Bušić je
nesumnjivo bio previše inteligentan, da ne bi bio svjestan kako je njegov članak zapravo
simpatična pripovijest za neupućene, ali je njime htio polučiti drugi cilj: pokazati I
dokazati hrvatskim nacionalistima odnosno Hrvatima uopće, da komunisti nisu
posve neupotrebljivi u borbi za nacionalno oslobođenje i državno osamostaljenje.
Također je komuniste htio poučiti, da pripadnost komunističkoj ideologiji ne mora
nuždno značiti nacionalni mazohizam odnosno odricanje od nacionalnog
identiteta.
Raščlanjujući način na koji su odnos komunista prema prvoj opsežnijoj ustaškodomobranskoj
akciji prikazivali jugoslavenski pisci (D. Lukač, D. Pešić,
Lj. Tadić, Z. Nenezić i dr.), a koji se -samo s drugim ciljem i s nakanom kompromitiranja
čak i komunista iz Hrvatske - podudara s propagandnim ocjenama B. Bušića ili F.
Tuđmana, Boban je posve uvjerljivo pokazao da se ne može govoriti o komunističkoj
potpori hrvatskom separatizmu:
"Politika 'razbijanja' Jugoslavije (navodnici u izv.!) koju je formulirala Kominterna, i
vodila KPJ, može se samo uvjetno nazvati razbijanjem Jugoslavije.
'Razbijanje' Jugoslavije nikada nije bilo svrha sama po sebi, cilj sam po sebi.
Uvijek je to bilo u funkciji revolucije na dvije pretpostavke: a) klasnorevolucionarnoj
(obrazovanje radničkoseljačkih vlada i radničko-seljačkih republika)
i b) državnopravnoj (stvaranje federacije balkanskih radničko-seljačkih
republika).
Samo uz gornje pretpostavke KPJ se orijentirala na 'razbijanje' Jugoslavije".5
Jasan dokaz za to pružaju kako partijski dokumenti, tako i politika Komunističke
partije Jugoslavije, koja je dosljedno slijedila smjernice Kominterne i vanjskopolitičke
interese "prve zemlje socijalizma".6
Upravo zbog takve uvjetovanosti svoje političke taktike, KPJ unatoč svim bučnim
frazama o pravu na samoodređenje i poklicima protiv diktature, nije uspjela
privući znatniji broj pristaša, niti postatisimbolom čak ni socijalnoga, a kamoli
nacionalnog oslobođenja.