Od „bandita“ do
„Jugoslovenske armije“:
partizanski rat 1941–1945.
6. ANALIZA PARTIZANSKOG RATA
Nardonooslobodilački pokret bio je po svojoj brojnosti, te opsegu i vrsti borbenih aktivnosti, vjerovatno najveći takav nezavisni pokret u okupiranoj Evropi. Sovjetski partizani, iako mnogobrojni i aktivni u pozadini njemačkog istočnog fronta, ipak su bili tek dio Crvene armije, rukovođen – i još bitnije, snabdijevan – iz Moskve. Poređenja radi, dok je u poduhvatu „Schwarz“ bilo angažovano gotovo 90.000 osovinskih vojnika, u poduhvatu „Cottbus“, najvećoj protivpartizanskoj operacije u SSSR, bilo ih je tek oko 17.000. Od jula 1941, pa do augusta 1944, (dakle, u „gerilskoj fazi“ rata) njemački gubici u Jugoslaviji se procjenjuju na oko 14.000 poginulih i nestalih; u Bjelorusiji, žarištu partizanske aktivnosti u SSSR, ti gubici su iznosili 6000-7000 mrtvih.
35 Po zvaničnim izvorima, Wehrmacht je od 22. juna 1941, do 20. aprila 1945, na cijelom Balkanu imao blizu 21.000 mrtvih, 65.000 ranjenih i 24.000 nestalih. Postoje jake indicije da podaci na kojima se ova statistika bazirala, bar što se Jugoslavije tiče, nisu kompletni, te da su gubici bili osjetno viši. Osim velikih rupa vezanih za period najžešćih borbi, u kasnu jesen 1944, i proljeće 1945, armijska statistika sadržava samo dijelić gubitaka koje su pretrpile, inače brojne, „folksdojčerske“ i jedinice njemačke policije.
36 NOP je također podnio velike žrtve: prema popisu iz 1964, oko 180.000 njegovih članova je nastradalo u ratnim dejstvima u samoj zemlji, a prema istraživanjima Vladimira Žerjavića ukupni gubici se procjenjuju na oko 237.000 mrtvih.
37
Doprinos NOP naporima antihitlerovske koalicije ogleda se ponajprije u otežavanju eksploatacije nacističke Njemačke strateških sirovina i vezivanju njenih vojnih resursa. Od plana da se s novoosvojenih područja izvuče što je više moguće, uz minimalna ulaganja, nije se ostvario. Od četiri najvažnije sirovine sa tla okupirane Jugoslavije, Nijemci su uspjeli maksimalno iskoristiti jedino bogata nalazišta hroma u Makedoniji, što je nesumnjivo bila posljedica sporog razvoja pokreta u tom dijelu zemlje. Proizvodnja bakra u rudnicma Bor je bila niža od planirane, iako su gerilske akcije za to bile tek djelomično odgovorne (napad na rudnik Avramica u novmebru 1943, koji je Bor snabdijevao ugljem). Partizani su, međutim, svojim dejstvima po komunikacijama i rušenjem postrojenja značajno pridonijeli smanjenju izvoza boksitne i željezne rude iz zapadne Hercegovine, odnosno Bosanske krajine. Činjenica da sve ovo nije imalo dalekosežnije posljedice po njemačku privredu, zahvaljujući mjerama štednje i pronalasku alternativnih izvora, ne umanjuje važnost kampanje protiv privrednih objekata koju NOP sistematski provodi praktično od prvih dana rata. Ta kampanja je, na primjer, NDH dovela na rub ekonomskog kolapsa, u situaciju da ona nije mogla da podmiri ni vlastite potrebe, a kamoli potrebe okupacione sile, kako je prvotno bilo zamišljeno. Nijemci su stoga bili primorani da odvajaju dio vlastitih resursa – koji su do kraja 1944, i početka 1945, ionako bili napregnuti do krajnjih granica – za njeno održavanje.
38
Njemačka namjera da se okupirana Jugoslavija drži s minimumom vojnih snaga (dvije do četiri divizije smanjenog formacijskog sastava) se pokazala neostvarivom već u ljeto 1941. S druge strane, pretjerana je tvrdnja da je NOP vezivao 15 do 20 njemačkih divizija. Tako visoke koncentracije su zabilježene samo nekoliko puta, i to u relativno kratkim periodima (zimske operacije 1943/1944, dolazak Armijske grupe E iz Grčke 1944/1945). Od rane 1943, do kasne 1944, aktivne operacije protiv partizana su, u prosjeku, vezivale pet do šest divizija koje bi, po svom kvalitetu, bile dorasle frontalnim borbama sa regularnim protivnicima. Još toliko njih (različitog kvaliteta) je bilo angažovano na držanju jadranske obale, pa se stoga nisu mogle koristiti drugdje. Zbog izostanka savezničkog iskrcavanja, te jedinice su najvećim dijelom svojih efektiva bile korištene isključivo protiv NOVJ.
39 Njemačka vrhovna komanda je cijelo vrijeme rata odbijala da na Balkanu stacionira više elitnih jedinica; okupacioni kontingent je uglavnom bio sastavljen od divizija prosječne i ispodprosječne borbene vrijednosti (posadne, rezervne, jedinice sastavljene od pripadnika stranih državljana, itd).
40 Treba istaći da su čak i takve jedinice mogle biti iskorištene za osiguranje komunikacija u pozadini velikih frontova, koje bi se redovno našle pod udarom lokalnih gerilaca, kao uvertira velikim operacijama regularnih savezničkih snaga (Kursk 1943, Normandija i Bjelorusija 1944.). Također, treba obratiti pažnju na to da se brojke vezane za jačinu okupacionih snaga, same po sebi, ne mogu uzeti kao jedino mjerilo efekta gerilskih dejstava na opšte ratne napore nacističke Njemačke. Primjera radi, krajem rata je u Danskoj „na njemačkom kazanu“ bilo još oko 300.000 ljudi,
41 što bi moglo navesti na zaključak da je lokalni pokret otpora bar djelomično odgovoran za ovakvo stanje stvari. Međutim, okupacija Danske je, što se njemačkih resursa tiče, predstavljala „jednokratnu investiciju“: zahvaljujući izostanku masovnih gerilskih akcija, tamošnji okupacioni kontingent nije iziskivao stalnu popunu ljudstvom i ratnim materijalom, za razliku od onoga raspoređenog na Zapadnom Balkanu.
https://yuhistorija.com/serbian/drugi_sr_txt01c1.html