Pomenuti brojčani odnos se određuje na tri nivoa- primarni, koji se odnosi na zigote neposredno posle oplođenja, sekundarni - nakon rađanja, i tercijarni sa već zrelim jedinkama.
S obzirom da se u gametogenezi (procesu formiranja polnih ćelija) stvaraju gameti sa istim brojem X i Y hromozoma, prirodno je da primarni odnos bude 1:1. Ali već na sekundarnom nivou postoji blagi disbalans od tog odnosa kod čoveka (ali i drugih životinja). Statistički, kod čoveka je muški zametak višestruko veće smrtnosti u odnosu na ženske i to dalje (između ostalog) utiče na to da početni odnos 1:1, ne bude i nadalje takav.
Između drugog i trećeg nivoa postoji direktna veza- što se više muških rađa, više će moći da doživi zrelost. Tokom postnatalne ontogeneze odnos se dodatno menja- čest biološki fenomen je da su ženske jedinke manje smrtne od muških. Tako je i kod čoveka, pa je prosečan muški vek generalno kraći. To je toliko prisutan fenomen da je zastupljen i kod čoveka i kod životinja, na svim nivoima organizacije (ćelija, tkivo...), i duhu tolerancije na razne štetne faktore (ekstremna temeperatura, glad itd).
Kod čoveka postoji i društveni kontekst svega ovoga- ravnoteža se narušavala recimo tokom oba svetska rata. Geografski- lokalno se mogu pojaviti pojedine razlike zbog prisutstva poligamije kao uobičajne pojave na pojedinim područjima.
Odnos 1:1, ima i svoje evoluciono objašnjenje. Postoji tzv.
Fišerov princip, prema kojem je taj odnos na trećem od navedenih nivoa optimalan za samu vrstu. Razna minimalna odstupanja koja od ovog odnosa postoje mogu se korigovati tako što se umesto o broju jedinki govori o roditeljskom ulaganju- koje bi moralo prema tome da bude jednako kod polova.