DRUGI GENOCID nad Bošnjacima događa se na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, tačnije 1711. godine uoči Badnje večeri. Te noći je izvršena takozvana “istraga poturica”, kada je približno 1000 muslimana, koliko ih je, prema mjerodavnim dokazima, tada živjelo na području “Stare Crne Gore” koja se sastojala od svega četri nahije sa sjedištem u Cetinju, bilo pobijeno ili izbjeglo u Nikšić i selo Tudemile kod Bara.
Strateg, idejni promotor i agens drugog genocida bila je pravoslavna crkva. Ova tvrdnja je tačna zato što je Badnje veče najveći krišćanski praznik i što je istragu poturica opjevao i dokumentovao crkveni dostojanstvenik i pjesnik P.P.Njegoš u “Gorskom vijencu”.On je time pružio epsku podlogu i paradigmu za sve buduće genocide nad muslimanima Srbije, Sandzaka, Crne Gore i BiH.
TREĆI GENOCID nad Bošnjacima, koji će poznati srpski historičar i diplomata Stojan Novaković označiti kao “generalno trebljenje Turaka – muslimana iz naroda” događa se na tlu Srbije između 1804. i 1820.
Pored pravoslavne crkve koja od drugog genocida igra ključnu ulogu, u trećem genocidu nad Bošnjacima njoj se pridružuju historičari, političari, pjesnici..
Na čelu Srba stajao je Đorđe Petrović zvani Karađorđe. Vuk Stefanović Karadžić (1787.-1864.), upotrebljavajući famozni glagol “očistiti” za označavanje genocida nad muslimanima, kaže: “Pošto Srbi uzmu i očiste Beograd od Turaka godine 1807., premjesti se Sovjet iz Smedereva u Beograd.” (V. S. Karadžić, Srpska istorija našeg vremena, Beograd, 1969., str. z83.) Službeni Karađorđev biograf Konstantin N. Nenadović piše: “Ogorčeni Srbi i poslije toga (poslije zauzimanja Beograda, op. M. O.) klali su Turke, gdje su god koga našli, nisu štedili ni ranjenike, ni žene, ni decu tursku.” (K. N. Nenadović, život i dela velikog Đorđa Petrovića Karađorđa, Beograd, 1971., str. 166.) Isti Nenadović dalje piše: “Kako (Karađorđe) dođe u Beograd, u tajnom zasedanju Soveta, rešeno bude: da se svi Turci i iz donjeg Grada očiste. (..) No kako je po odlasku Sulejman-paše još mnogo Turaka u donjem Gradu sa ženama i decom zaostalo, taj isti dan i u Beogradu rasplamti se osvetna seča Srba nad Turcima, kojoj osveti i gorkoj razjarenosti Srba ni same vojvode niti su smele niti mogle od toga Srbe uzdržati, i ta seča dva je dana trajala, tražeći i ubijajući sakrivene Turke po kućama. I samo oni su pošteđeni bili koji su se obećali pokrstiti…
ČETVRTI GENOCIDnad Bošnjacima Hatišerifa iz 1830. i njegova aneksa iz 1833. godine (1830-1867), kojima je Srbija stekla status vazalne autonomne kneževine unutar Osmanskog carstva. Ovim dokumentom Srbija je stekla status vazalne autonomne kneževine unutar osmanskog carstva. Tada su svi Bošnjaci protjerani iz Beograda, Valjeva, Užica, Sokola, Šabca. Sve protjerane Muslimane Porta naseljava u Bosnu, gdje je za njih podigla dva naselja Gornju i Donju Aziziju tj. Bosanski Šamac i Orašje.
Bosna nije dobila samostalnost jer nije mogla da sakupi golemu sumu dukata koje je Srbija proslijedila put Porte, psolije čega je prodata za dva miliona zlatnih dukata Austrijancima.
Srpski otpor osmanskoj dominaciji pojačao se krajem XVIII i početkom XIX stoljeća, kada dolazi do podizanja tzv. srpskih ustanaka protiv Osmanlija. Ovi ustanci nisu donijeli samo nezavisnost i osamostaljenje srpskom narodu. Oni su također donijeli genocid nad Bošnjacima, kao sastavni dio srpske politike, bez obzira za kakvu se Srbiju borili – malu, srednju ili veliku. Iako su muslimani stotinama godina živjeli na području tzv. Beogradskog pašaluka, za vrijeme ovih srpskih ustanaka i poslije njih, pa sve do Berlinskog Kongresa 1878.godine, Srbi će ih sistematski, organizirano i planski etnički očistiti sa ovih područja, a potruditi će se i da zatru svaki materijalni trag njihovog boravka na tim područjima.
PETI GENOCID nad muslimanima, uglavnom Albancima i Bosnjacima, dogadja se na prostoru Srbije i Crne Gore izmedju 1876. i 1878. godine. Odlukama Berlinskog kongresa Srbija i Crna Gora sticu potpunu nezavisnost, ali uveliko prosiruju svoje teritorije. Tako se Srbija teritorijalno prosirila Niškim, pritskim, Topičkim i Vranjskim okruzima, a Crna Gora u Hercegovini (Niksic, Grahovo, Bilece i Trebinje). Toplicki i Vranjski kraj u velikom procentu naseljavali su Albanci muslimani, danas ih uopste nema na tim prostorima. U razdoblju od 1862. do 1878., za svega 16 godina nestalo je nekoliko stotina dzamija, mnoge sahat-kule, biblioteke, hanovi, bezistani u Beogradu, Sapcu, Valjevu, Uzicu, Sokolu, Nisu, Pirotu, Prokuplju, Kursumljiji i Vranju i protjerano i ubijeno na desetine hiljada muslimana – Bosnjaka i muslimana Albanaca, a svi njihovi kulturni i vjerski objekti su porušeni. Grad Niksic 1876. godine naseljavali su 98% muslimani Bosnjaci da bi 1879. ovaj grad ostao bez Bosnjaka, jer su se niksicki muslimani pokrenuli na veliki muhadzirluk prema Turskoj, Sandzaku, Albaniji, Kosovu i Bosni. Sve pod pritiskom nove crnogorske vlasti koja je Bosnjacima – muslimanima pokazala put za Tursku, tako su muslimani Niksica sa velikim bolom napustili svoj vatan i svi su se uputili u puste krajeva Anadolije, da se vise nikad ne vrate, jer nisu htjeli da im sudi kaurin.
EDMI GENOCID dešava se 1911. – 1913.
Nakon Turskog poraza, u Prvom Balkanskom ratu (1912.), Novopazarski Sandžak je bio podijeljen između Srbije i Crne Gore. Od 1912. – 1913. godine crnogorske okupacione vlasti izvršile su nezapamćen genocid nad Bošnjacima kao i pokušaj nasilnog pokrštavanja muslimana u Plavu i Gusinju: Bilans zrtava onih koji nisu htjeli pokrstavanje odvedeni su u bukagijama na mjesto Previju kod Andrijevice, gdje je streljano 850. Za deset dana u Gusinju pokrstili su 12.500 Bosnjaka i Albanaca. Poznati su masakri u Bihoru, Pešteri, te likvidacije uglednih muslimana i pokrštavanje Plavljana i Gusinjana – njih oko 12.000. za dva dana, nakon čega je došlo do rušenja poznate Plavske džamije ‘Sultanije’, (koja je inače dar Plavo-gusinjskom narodu, zbog iskazane hrabrosti protivu okupacione crnogorske vojske, u bitki na Nokšiću (Novšiću), ispod Plava, 1879. godine, kada su razbili udružene vasojevićke, kučke, moračanske, bjelopavlićke, bratonožićke i rovčanske snage, na čelu sa kučkim vojvodom Mark Miljanom, koji je tada jedva izvukao živu glavu sa nokšićkog polja kraj Lima, što je sve bilo direktnom posljedicom Prvog i Drugog balkanskog rata.
OSMI GENOCID nad muslimanima traje od osnutka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine do propasti Kraljevine Jugoslavije 1941. godine.
1919. godine također je ubijeno 450 najuglednijih građana Plava i Gusinja i ovaj osmi genocid nad Bošnjacima dogodio se upravo u Plavsko-gusinjskom kraju nakon nasilnog pokrstavanja 1912. – 1913. godine. Za razliku od tada, ovog puta je stradalo 450 najodabranijih Bosnjaka ovog kraja o kojima se inace nikako nije pisalo.
U Bijelom Polju u selu Sahovicima 7. novembra 1924 godine ubijeno oko 600 Muslimana bez ikakvog povoda, krivnje i razloga.Takodje podaci govore da je u Hercegovini od kraljevih komita bilo je oko 3000 neotkrivenih ubistava nad Muslimanima. Tako da se zbog ovih ubistava, proterivanja i zastrasivanja etnicka slika Istocne Hercegovine promijenila na stetu Bosnjaka.
Šahovićka kapetanija se sastojala iz 4 opštine. U svim opštinama, izuzev Nedakusa, koje je bilo na lijevoj obali rijeke Lim, stanovništvo je bilo bošnjačke nacionalnosti. Podsticani od velikosrpskih okupacionih vlasti, posrbljeni crnogorci su neprekidno tražili povoda da se obračunaju sa tamošnjim Bošnjacima, stanovnicima tih opstina.
O genocidu u Šahovićima i Pavinom Polju skoro da niko nije smio da pomene, a kamoli da napiše ili objavi, u vrijeme SFRJ, ovaj zločin se krio i zataškavao, o njemu ni danas mnogi ne znaju ništa. Izuzetak čini pokojni Milovan Đilas koji je u svojoj knjizi “Bespravna zemlja”, prvi opisao Šahovički pokolj (“Istragu poturica”). O tome da ovaj pokolj nije bio spontani čin krvne osvete, kako su ga srpska i crnogorska štampa opisivale, već temeljito pripreman zločin, govore mnoge činjenice.
U svojoj knjizi “Zemlja bez pravde”, Milovan je Đilas također je opisao ovaj pokolj u kome je kao vođa raspojasanih krvoloka bio i njegov otac Nikola Đilas. Otac mu je priznao kao se sve to dešavalo, kao i neke detalje tokom samog genocida.
Đilas piše:
“Takvog osvetničkog pohoda nije nikad bilo. Čovjek nije mogao ni slutiti da je nešto tako moglo biti skriveno u takozvanoj narodnoj duši. Pljačka iz 1918. godine, bila je prema ovome dječija igra…”
Tokom 1925. godine 50 000 Bosnjaka iselilo se iz nekoliko sandzackih gradova za Tursku.
DEVETI GENOCIDnad muslimanima traje od 1941. do 1945. godine. Prema dosadašnjim istraživanjima Kocovića, Zerjavića, Dedijera i Miletića, sve nemuslimana, Drugi svjetski rat je odnio 106.000 muslimanskih života, uglavnom civila. Ovaj broj naravno, nije konačan jer mnogi slučajevi nisu rasvijetljeni do današnjih dana. Prije svega ovdje spadaju žrtve četničkih ruku.
Krajem avgusta 1941. najviše je stradalo stanovništvo bilećkog kraja. Četnici Anta Bjelotića i Raka Lalića su na zvjerski način likvidirali 450-800 ljudi, žena, staraca i djece (ubijani kolčevima i bacani u jame). Krajem 1941. između desne obale rijeke Drine i lijeve obale Lima više nije bilo muslimana.
Ljeti i u jesen 1941. brojno bošnjačko stanovništvo, posebno seljaštvo, osobito u istočnoj Bosni, istočnoj Hercegovini i Bosanskoj krajini, bilo je izloženo pljački i masovnim ubistvima od strane šovinistički orijentiranih ustanika, naročito od strane četnika Draže Mihajlovića. Posebno su stradali Bošnjaci na području srezova istočne Bosne (Foča, Čajniče, Goražde, Višegrad, Vlasenica, Srebrenica i Rogatica). Pobijeno je i poklano više desetaka hiljada muškaraca, žena i djece, a preživjeli su tražili spas u napuštanju svojih domova, pa je veliki broj izbjeglica (muhadžira) preplavio Sarajevo, Visoko, Mostar, Banju Luku, Bosansku Gradišku, Tuzlu, Brčko, Gradačac i druga mjesta u centralnoj i sjeveroistočnoj Bosni.
U cilju da stvore etnički čiste teritorije četnici Draže Mihajlovića su izvršili u tri navrata masovne pokolje nad bošnjačkim sta¬novništvom u istočnoj Hercegovini, istočnoj i zapadnoj Bosni, te dijelovima Sandžaka. Prvi val četničkog genocida nad Bošnjacima obuhvatio je vrijeme od juna 1941. do februara 1942, drugi tokom augusta 1942. pretežno u Foči, dok se treći zbio početkom 1943. godine. U tim pokoljima masovno su stradali Bošnjaci na području Ljubinja, Avtovca, Bileće, Kulen-Vakufa, Koraja, Višegrada, Rogatice, Goražda, Čajniča, Vlasenice, Srebrenice, Nevesinja, Foče, Prozora, Jablanice, Pljevalja, Ustikoline, itd. Ovaj neviđeni genocid nad Bošnjacima odnio je na desetine hiljada života. Učesnike u ovim masakrima pomagali su partizani, ili su ih kasnije regrutovali u svoje redove.
Tačno za pravoslavni Božić 5. januara 1943. godine crnogorski četnici pod komandom Pavla Đurišića počinili su u Sandžaku grozote i nedjela. Oni su na desnoj obali Lima prema izvještaju ovog zločinca ubili oko 1.500. ljudi, žena, djece i staraca. Svoj krvavi pir četnici su nastavili po istočnoj Bosni, kada po drugi put strada stanovništvo Foče, Rogatice, Višegrada … U prvih devet genocida muslimani se nikako nisu oružjem suprostavili svojim koljačima i zlikovcima.
Srebrenica je znaci mila majka.
Ali kada je nekome dusa zadojena krvlju te ispunjena mitskim lazima, nista drugo nije za ocekivati nego da i dalje prijeti, jer mu zivot nikakvog znacaja nema.KAd ne vrijedim kao pojedinac sposobnoscu , vrijedim kao veliki Srbin