Što mrzim ove vikende, onako, - baš. Da ne krenete ulicom a da se ne sudarite sa bar nekoliko njih, - bulje ljudi u izloge oblepljene pozivom na akcije od 20 do 6o posto
svega i svačega, potrebnog i nepotrebnog. Čak se i i Kinezi uključili u te tako popularne akcije i doprineli da nam grad izgleda šaren poput dečjeg karusela. Za Sv. Iliju
Niška Banja ličila na Šangaj. I ništa nikome nije jasno, - nema se para a ima se s čim.
Slušam onomad razgovor, ne prisluškujem, boženedaj, ali nemoguće je ne ćuti; zavrnuće nam Ukrajina gas, ajmo mi da nabavljamo drva. Koja drva, bre, sekli ih svih ovih godina
sa i bez dozvole, ogolela brda oko Niša a drvo neće da poraste dok se oni vrate s letovanja. Prevazišli Paraliju, sad im Kušadasi merilo standarda. Hvali moj komšija poslovičnost Turaka,
kaže, kupio deci Nike majice, trenutno ih nije bilo u prodavnici ali on sačekao da naštapaju logo i eto...Ma, pričao bi mi još svašta, kaže, no žuri na Biro da se prijavi.
A meni pade na pamet ona priča o Rilkeu. Znate onu o ruži ?!
Kad je boravio u Parizu, poznati pesnik je, s prijateljicom Francuskinjom, svakodnevno prolazio jednom ulicom gde je na pločniku sedela prosjakinja. Pesnik joj nikada ništa nije stavio
u kartonsku kutiju, dok je njegova prijateljica koji put udelila novčić.
- " Zašto nikada sirotici ne udeliš nešto ?" - upita prijateljica pesnika.
- " Njoj treba udeliti nešto za dušu" - odgovori Rilke.
Sutradan pesnik stavi prosjakinji u ruku sveže ubranu ružu. Ona podigle glavu, poljubi mu ruku i otrča.
Nije je bilo nedelju dana.
Kad je ugledaše ponovo, mlada Francuskinja upita pesnika od čega li je živela sirotica svo ovo vreme kad joj ništa nije udeljeno.
- " Od ruže " - reče pesnik.
I nešto se zapitah noćas; nije li mnogima od nas potrebna neka ruža ?! Sveže ubrana. boja nije važna; boja je boja.
svega i svačega, potrebnog i nepotrebnog. Čak se i i Kinezi uključili u te tako popularne akcije i doprineli da nam grad izgleda šaren poput dečjeg karusela. Za Sv. Iliju
Niška Banja ličila na Šangaj. I ništa nikome nije jasno, - nema se para a ima se s čim.
Slušam onomad razgovor, ne prisluškujem, boženedaj, ali nemoguće je ne ćuti; zavrnuće nam Ukrajina gas, ajmo mi da nabavljamo drva. Koja drva, bre, sekli ih svih ovih godina
sa i bez dozvole, ogolela brda oko Niša a drvo neće da poraste dok se oni vrate s letovanja. Prevazišli Paraliju, sad im Kušadasi merilo standarda. Hvali moj komšija poslovičnost Turaka,
kaže, kupio deci Nike majice, trenutno ih nije bilo u prodavnici ali on sačekao da naštapaju logo i eto...Ma, pričao bi mi još svašta, kaže, no žuri na Biro da se prijavi.
A meni pade na pamet ona priča o Rilkeu. Znate onu o ruži ?!
Kad je boravio u Parizu, poznati pesnik je, s prijateljicom Francuskinjom, svakodnevno prolazio jednom ulicom gde je na pločniku sedela prosjakinja. Pesnik joj nikada ništa nije stavio
u kartonsku kutiju, dok je njegova prijateljica koji put udelila novčić.
- " Zašto nikada sirotici ne udeliš nešto ?" - upita prijateljica pesnika.
- " Njoj treba udeliti nešto za dušu" - odgovori Rilke.
Sutradan pesnik stavi prosjakinji u ruku sveže ubranu ružu. Ona podigle glavu, poljubi mu ruku i otrča.
Nije je bilo nedelju dana.
Kad je ugledaše ponovo, mlada Francuskinja upita pesnika od čega li je živela sirotica svo ovo vreme kad joj ništa nije udeljeno.
- " Od ruže " - reče pesnik.
I nešto se zapitah noćas; nije li mnogima od nas potrebna neka ruža ?! Sveže ubrana. boja nije važna; boja je boja.