Taj osmi mart je nekada možda i imao neku poentu, ali danas je samo dan kao i svaki drugi. Ustvari i nije, gori je od drugih, jer ga, po nekom mom zapažanju, muškarci ( čitaj - muževi ) koriste za vadjenje fleka. Donesu ružu, ili neki drugi cvet ( sreća pa sve manje vidjam one veštačke ikebane, ono je grozomorno ), ili pak neki drugi jeftin poklon ( ne mislim materijalno jeftin, više nekako moralno jeftin ) i očekuju bogznakakvu zahvalnost jer su se, eto, setili i ispoštovali
Očekuju i da se neke stvari zaborave, da se izglade, eto, tek tako, pa zaboga, doneli su cvet.
A koliko njih da zadnji dinar iz džepa, dinar koji je mogao biti mnogo koristije i pametnije potrošen, samo jer se to od njih očekuje. Pa ženi, mami, tašti, svastiki, ujni, strini, tetki, babi, sestri... koleginici... eeej, pa čemu to? Poštuj ti, bajo, sve te žene tokom cele godine, džaba taj jedan dan.
Lično, znam da ću dobiti cvet. Ali, ja taj cvet dobijem i bez povoda, tj. povod bude - eto, zato što te volim i zato što volim da vidim osmeh na tvom licu. A ovaj drugi slučaj mi je mnooogo draži. Najdraže mi je kada dobijem cvet taze ubran, pa bila to otkinuta grančica trešnje u cvetu, karanfilić koji je sam nikao negde usput, ili ruža krišom ubrana iz dvorišta... A taj koji dobijem jer se očekuje... drag mi je i sve to, ali nije to to...