Kukavički je i licemerno bodriti mlade ljude sa strane
U svakom slučaju, teško mi je da opišem koliko stojim uz tu djecu ili, poštenije, uz nadu koju su probudili u nama. Oni, naime, brane i našu čast, naše dostojanstvo. I ma koliko bilo teško suočiti se s time da je našoj časti i našem dostojanstvu potrebna odbrana – jer to znači da ih mi sami nismo uspjeli odbraniti – nema ništa ljepše od saznanja da postoje nasljednici koji su u stanju da to učine.
Međutim, istovremeno me muči i jedna spoznaja koju me je pomalo sramota da priznam naglas, ali nema smisla ni gurati je pod tepih. Nije li, naime, licemjerno i kukavički bodriti ih i aplaudirati sa strane tim mladim ljudima – kao da smo u kakvoj pozorišnoj sali a ne u realnom životu – očekujući da oni sami iznesu teret, koji se, ako ćemo bar trunku biti iskreni, našao na njihovim plećima našom krivicom? Nije li surovo, nerealno i nadasve nepošteno očekivati od njih da ama baš sve sami iznesu u ime svih nas?
Jeste, oni se bore za svoju budućnost, i jeste da ovaj svijet, da upotrijebim tu već izlizanu frazu, na njima ostaje, ali kakvu poruku mi njima šaljemo i čemu ih to učimo očekujući od njih da ispravljaju naše pogreške i da sami popravljaju svijet koji smo mi pokvarili? I još važnije, dokle će moći tako sami da izdrže i imamo li zaista ikakvo pravo od njih očekivati da nastave, ili se pak razočarati ako odustanu, jer oni ipak svoje živote i svoje studije rizikuju iz dana u dan sve više. Poštenja radi, makar nemojmo smetnuti s uma ove činjenice.
Teško mi je da opišem koliko stojim uz tu decu ili, poštenije, uz nadu koju su probudili u nama. Oni brane i našu čast, naše dostojanstvo. I nema ništa lepše od saznanja da postoje naslednici koji su u stanju da to učine
Imajući sve ovo na umu, biti čovjek danas u Srbiji u najmanju ruku znači stati uz našu djecu. Najprije, zato što su njihovi ciljevi ljudski – da kažem to jezikom patrijarha Pavla, a znamo dobro kako se on ponio u svoje vrijeme i u sličnoj situaciji. A to što su im ciljevi čovječni znači da su božanski uzvišeni i plemeniti, tj. u najdubljem smislu riječi hrišćanski.
Ali ovaj uvid ne smije ostati samo na nivou riječi o našoj djeci – jer riječ zna biti loša maska za sopstvenu korupciju i javašluk. Zato svoje riječi moramo potvrđivati i djelom. Ukoliko smo, naime, odgovorni i pošteni građani, ukoliko smo – kako bi to patrijarh Pavle rekao – naprosto ljudi, poslušaćemo tu decu. Zamislite samo da su 1991/1992. stariji poslušali vapaj studenata – koliko bi naša tragedija koja traje već decenijama bila manja.
link
Pogledajte prilog 1668160