- Poruka
- 368.310
Autorski tekst Vladike Grigorija
Biti čovek danas u Srbiji u najmanju ruku znači stati uz našu decu. Ako smo odgovorni i pošteni građani, ukoliko smo, kako bi to patrijarh Pavle rekao, naprosto ljudi, poslušaćemo ih. To je generacija koja gleda daleko iznad i dalje od besmislenih i destruktivnih podela i omraza i čini mi se da konačno ima nade za njih, za nas, za sve
Ovaj tekst posvećujem našim hrabrim i pametnim studentima, gledajući u njih kao u pravednike koji dolaze da spasu i sebe i nas. Nas istrošene i oronule
Prije nekoliko dana pročitao sam da je, prema izboru lingvista iz Filološkog društva „Reči“, za riječ godine u Srbiji proglašena nadstrešnica. Izbor me nije iznenadio, ali me je, uprkos tome, uznemirio. Htjedoh da kažem kako je to zbog toga što je ta riječ u našu svakodnevicu unijela jednu neizdrživu, probadajuću neizvjesnost koja dopire do kostiju. Međutim, moram dodati jednu ispravku: nije riječ o neizvjesnosti, već upravo o izvjesnosti onoga što nastaje kada se zanemare ne samo famozna „pravila struke“ već i elementarna ljudskost.
Nadstrešnica je u svakom smislu moćna metafora. Ali prelomne situacije u životu pojedinca i društva nastaju kada se izgubi granica između metafore i realnosti. A nama se upravo to dogodilo. Nadstrešnica, koja bi trebalo da štiti od prirodnih nepogoda one koji se pod njom nalaze, u djeliću sekunde pretvorila se u giljotinu koja se obrušila na njihove glave. Ono što je naročito strašno jeste činjenica što se u ovom (našem) padu izgubila granica između stvari i ljudi, između nesreće i zločina.
Biti čovek danas u Srbiji u najmanju ruku znači stati uz našu decu. Ako smo odgovorni i pošteni građani, ukoliko smo, kako bi to patrijarh Pavle rekao, naprosto ljudi, poslušaćemo ih. To je generacija koja gleda daleko iznad i dalje od besmislenih i destruktivnih podela i omraza i čini mi se da konačno ima nade za njih, za nas, za sve
Ovaj tekst posvećujem našim hrabrim i pametnim studentima, gledajući u njih kao u pravednike koji dolaze da spasu i sebe i nas. Nas istrošene i oronule
Prije nekoliko dana pročitao sam da je, prema izboru lingvista iz Filološkog društva „Reči“, za riječ godine u Srbiji proglašena nadstrešnica. Izbor me nije iznenadio, ali me je, uprkos tome, uznemirio. Htjedoh da kažem kako je to zbog toga što je ta riječ u našu svakodnevicu unijela jednu neizdrživu, probadajuću neizvjesnost koja dopire do kostiju. Međutim, moram dodati jednu ispravku: nije riječ o neizvjesnosti, već upravo o izvjesnosti onoga što nastaje kada se zanemare ne samo famozna „pravila struke“ već i elementarna ljudskost.
Nadstrešnica je u svakom smislu moćna metafora. Ali prelomne situacije u životu pojedinca i društva nastaju kada se izgubi granica između metafore i realnosti. A nama se upravo to dogodilo. Nadstrešnica, koja bi trebalo da štiti od prirodnih nepogoda one koji se pod njom nalaze, u djeliću sekunde pretvorila se u giljotinu koja se obrušila na njihove glave. Ono što je naročito strašno jeste činjenica što se u ovom (našem) padu izgubila granica između stvari i ljudi, između nesreće i zločina.