Sokolica_M
Domaćin
- Poruka
- 4.428
Pre više od godinu dana, u jednom za mene ne baš veselom i uspešnom periodu života, dobila sam poruku ohrabrenja i saosećanja od jedne osobe, poruku koju još uvek čuvam... i stalno je čujem kao unutrašnji glas, kao opomenu... ili nadu ponajviše...
''Biser se rađa iz boli, tako što školjka leči neku ranu...''
Da li verujete da iz patnje nastaje nešto zaista dobro, u koju se to dragocenost tuga uliva kad se stiša buka i jad...?
Šta je za vas taj ''biser'' - iskustvo, saznanje...?
I onda, pre nekoliko dana, neko mi šalje poruku da se oseća kao školjka koja se prilepi uz kamen, a onda sporo i teško oporavlja od prekinutosti... Možda je do grubosti ili neveštine, ali možda bi i najnežniji pokušaj razdvajanja prouzrokovao bol...
Onda se setih kako sam se ja puno puta osetila kao ta školjka, i kako sam samo silom potisnula taj osećaj povređenosti od ljudi za koje sam bila vezana (ljubavlju ili navikom, ko će ga znati....), zapretila mu da ćuti...
Da li ste se vi osećali nekad kao školjka? Kako se lečite kad se najednom, nekad i bez razloga i objašnjenja, pokidaju niti u životu u koje ste se kleli, koje su vas unutra sastavljali i emotivno činili celinom?
Jeste li vi nekad nekoga udaljili od sebe i jeste se tad zapitali - nije li njegova duša bila ranjena, kao ta odgurnuta školjka...? Ili ste nastavili nesmetano svoj ''kameni'' život...?
Ima li rešenja...?
Možda: ne biti školjka.
Ali gde je tu lepota i dubina ljudskih odnosa...
''Biser se rađa iz boli, tako što školjka leči neku ranu...''
Da li verujete da iz patnje nastaje nešto zaista dobro, u koju se to dragocenost tuga uliva kad se stiša buka i jad...?
Šta je za vas taj ''biser'' - iskustvo, saznanje...?
I onda, pre nekoliko dana, neko mi šalje poruku da se oseća kao školjka koja se prilepi uz kamen, a onda sporo i teško oporavlja od prekinutosti... Možda je do grubosti ili neveštine, ali možda bi i najnežniji pokušaj razdvajanja prouzrokovao bol...
Onda se setih kako sam se ja puno puta osetila kao ta školjka, i kako sam samo silom potisnula taj osećaj povređenosti od ljudi za koje sam bila vezana (ljubavlju ili navikom, ko će ga znati....), zapretila mu da ćuti...
Da li ste se vi osećali nekad kao školjka? Kako se lečite kad se najednom, nekad i bez razloga i objašnjenja, pokidaju niti u životu u koje ste se kleli, koje su vas unutra sastavljali i emotivno činili celinom?
Jeste li vi nekad nekoga udaljili od sebe i jeste se tad zapitali - nije li njegova duša bila ranjena, kao ta odgurnuta školjka...? Ili ste nastavili nesmetano svoj ''kameni'' život...?
Ima li rešenja...?
Možda: ne biti školjka.
Ali gde je tu lepota i dubina ljudskih odnosa...