Bipolarni poremećaj i visoka stopa samoubistava

Banovic_Strahinja

Aktivan član
Moderator
Poruka
1.788
Uvod:

Bipolarni poremećaj je ozbiljna mentalna bolest koja se karakteriše ekstremnim promenama raspoloženja. Te promene uključuju epizode manije (izuzetno visoka energija, euforija, impulsivnost) i depresije (beznadežnost, umor, povlačenje).
Osobe sa ovim poremećajem mogu doživljavati periode stabilnog raspoloženja između ovih epizoda, ali sam poremećaj značajno utiče na svakodnevni život, rad i odnose.
Važno je napomenuti da bipolarni poremećaj nije poremećaj ličnosti, već poremećaj raspoloženja.
(Bipolarni poremećaj ranije je bio poznat kao manično-depresivna psihoza ili manično-depresivni poremećaj.)

Osobe sa bipolarnim poremećajem imaju visok rizik od suicida. Ova bolest pogađa oko 2% populacije.
Bipolarni poremećaj karakterišu epizode manije (impulsivnost, energičnost) i depresije (beznadežnost, umor). Istraživanja pokazuju da 50% osoba sa poremećajem pokušava samoubistvo, dok 15-20% umire na taj način. Glavni uzrok je nestabilnost raspoloženja, ali i društveno-ekonomski faktori poput siromaštva i izolacije.

Iako neizlečiv, poremećaj se može kontrolisati lekovima poput litijuma, koji smanjuje rizik od samoubistva, ali ima ozbiljne nuspojave. Druge terapije, poput antipsihotika i elektrošokova, takođe mogu pomoći, ali sa ograničenjima.
Nažalost, zdravstveni sistemi često ne intervenišu pravovremeno, dok alati za procenu rizika od samoubistva ostaju nedovoljno efikasni. Razvoj novih tretmana spor je, a litijum, otkriven 1940-ih, i dalje dominira terapijom.

Nije jedan poremećaj

Bipolarni poremećaj nije jedinstvena bolest, već spektar stanja, što čini univerzalni pristup neadekvatnim – litijum pomaže samo jednoj trećini pacijenata.
Razvoj lekova je otežan zbog složenosti poremećaja, jer su potrebna detaljna ispitivanja koja uzimaju u obzir varijabilnost pacijenata, etičke izazove i stroge bezbednosne zahteve. Novi lekovi nailaze na visoke prepreke za odobrenje, jer je litijum, i pored svojih ograničenja, veoma efikasan za neke pacijente. Ovo dovodi do sporog razvoja terapija i ograničenih opcija za obolele.
Istraživanja se usporavaju etičkim pitanjima uključivanja pacijenata u ispitivanja. Ipak, važno je uključiti osobe koje su imale suicidalne misli kako bi se bolje razumeo njihov način razmišljanja.

Nove tehnologije donose nadu. Projekti poput Dataminda koriste veštačku inteligenciju za brže pronalaženje lekova i personalizaciju tretmana na osnovu genetskih i kliničkih profila pacijenata. AI bi mogao omogućiti brže, efikasnije terapije prilagođene pojedincima.
Priča Blumenthala naglašava da hospitalizacija, iako traumatična, može spasiti živote. Međutim, stigma sprečava mnoge da potraže pomoć, iako za neke to znači razliku između života i smrti.
Hospitalizacija sama po sebi nije dovoljna. Sistem mentalnog zdravlja mora pružiti dugoročnu podršku, posebno tokom rizičnih perioda kao što je otpuštanje iz bolnice. Smanjenje suicida zahteva bolje procene rizika, praćenje i smanjenje prepreka za lečenje.

Poruka je ipak poruka nade. Bipolarni poremećaj se može lečiti, a samoubistvo sprečiti – uz bolje pristupe nezi, smanjenje stigme i napredak u istraživanjima.


Linkovi s istraživanjima vezanim za ovu temu:
https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S002239562100131X
https://cks.nice.org.uk/topics/bipolar-disorder/background-information/incidence-prevalence/
https://www.thelancet.com/journals/lancet/article/PIIS0140-6736(20)31544-0/abstract
https://www.thelancet.com/journals/lancet/article/PIIS0140-6736(20)31544-0/abstract
https://www.sciencedirect.com/science/article/abs/pii/S0920996423002839
https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0920996418301981?via=ihub
https://www.thelancet.com/journals/lanpsy/article/PIIS2215-0366(24)00172-X/abstract
 
Poslednja izmena:
Bipolarni poremećaj spada u najteže poremećaje raspoloženja. Raspoloženje može da se promeni i u toku jednog dana.

Imala sam priliku da čitam šta pišu osobe koje imaju bipolarni poremećaj. Periodi euforije i depresije se smenjuju. Tokom euforije javljaju se brojni planovi nekad i nerealni, a depresija koju te osobe dožive posle euforije, snažno utiče na njih.

Osobe su svesne svog poremećaja i najviše im prija euforija tokom koje se osećaju srećno.

Zato što su svesne svog poremećaja, pojedine osobe same traže hospitalizaciju.

***

Da li poznajete osobe koje imaju bipolarni poremećaj?
 
Da li poznajete osobe koje imaju bipolarni poremećaj?
Poznajem🙁,jedna se skoro ubila pa sam tek posle saznao da ima taj teski psihicki poremecaj 😑
Sa drugom osobom sam posle toga pricao o tome i osoba mi rekla da ima ali je drzi koliko moze pod kontrolom i da ide godinama kod psihologa i ima terapiju.kaze da moze da se drzi pod kontrolom uz pomoc lekara.
Osoba koja se ubila nije htela nikad pravu lekarsku pomoc.
Ljudi ako osetite takvo nesto batalite sve i idite kod lekara.
 
Meni nešto drugo zanima, službeno ta osoba ili osobe nemaju dijagnozu, još su mladi i u vezi su s registriranim bipolarcima. Sa svih strana upozorenja nemoj, nemoj, bipolarni je nešto strašno, ali ne slušaju i zasnuju famil8ju. Naravno znate što slijedi...

Kako objasniti te ljude koji toliko sabotiraju sami sebe, svoju djecu ali i te nesretne bipolarce ..

Virtualno poznajem osobu koja ima bipolarni poremećaj, ima malo dete i razvela se od muža.

Pošto sam na tom forumu bila supermoderator nisam mogla otvoreno da joj kažem šta mislim.

Ta osoba je imala više hospitalizacija. Mnogo, beskrajno mnogo pažnje je poklanjala ( i verovatno i sada ) svojoj bebi i mužu.

Dok je bila euforična kupovala je gomilu nepotrebnih sitnica, za samu sebe, ne za dete.

U depresivnim danima htela je da se ubije. Mrzela je dete i muža. To je i dovelo do razvoda.

Mislim da i muž ima neki poremećaj, napade panike i sl..ali svakako blaži poremećaj koji drži pod kontrolom.

Pošto je bilo maloletno, dete je pripalo majci. Mislila sam da je to nemoguće, jer ima teži poremećaj. Ali...bilo je nekih izmena u zakonu..da ne idem u detalje.

Ne mogu da shvatim zašto su se odlučili da imaju dete, znajući za tu tešku dijagnozu. Ne razumem ni njegovu, a ni njenu porodicu. Mislim da sada o detetu brine njena majka.

Strašno, ne znam šta da kažem. Žao mi je tog deteta, najviše.
 
Da, npr trčanje za suprugom koja posve gola trče ulicom, neprocjenjivo...
Ovo su vrlo retki slucajevi, a dobrom terapijom i radom se mnogo moze postici,
ne treba lepiti nakepnicu na sve, vec treba pogledati svaki slucaj za sebe.

Cini mi se da ovaj dijalog sve vise vuce na temu: koliko (i sta) razmisljamo o drugima, a koliko oni o nama?
 
Poslednja izmena:
Virtualno poznajem osobu koja ima bipolarni poremećaj, ima malo dete i razvela se od muža.

Pošto sam na tom forumu bila supermoderator nisam mogla otvoreno da joj kažem šta mislim.

Ta osoba je imala više hospitalizacija. Mnogo, beskrajno mnogo pažnje je poklanjala ( i verovatno i sada ) svojoj bebi i mužu.

Dok je bila euforična kupovala je gomilu nepotrebnih sitnica, za samu sebe, ne za dete.

U depresivnim danima htela je da se ubije. Mrzela je dete i muža. To je i dovelo do razvoda.

Mislim da i muž ima neki poremećaj, napade panike i sl..ali svakako blaži poremećaj koji drži pod kontrolom.

Pošto je bilo maloletno, dete je pripalo majci. Mislila sam da je to nemoguće, jer ima teži poremećaj. Ali...bilo je nekih izmena u zakonu..da ne idem u detalje.

Ne mogu da shvatim zašto su se odlučili da imaju dete, znajući za tu tešku dijagnozu. Ne razumem ni njegovu, a ni njenu porodicu. Mislim da sada o detetu brine njena majka.

Strašno, ne znam šta da kažem. Žao mi je tog deteta, najviše.
Da, i ja sam to primjetio isti obrazac, te osobe dolaze iz disfukcionalnih familija i nose brojne ožiljke. Na taj već postojeći križ stavili su na sebe još veći križ.. Možda zbog djetinjstva imaju sindrom žrtve, ili ne znam jeli žele možda pokazati kako ima gorih od njih ili nešto kako se oni mogu brinuti za nekoga ili što li već?
 
Virtualno poznajem osobu koja ima bipolarni poremećaj, ima malo dete i razvela se od muža.

Pošto sam na tom forumu bila supermoderator nisam mogla otvoreno da joj kažem šta mislim.

Ta osoba je imala više hospitalizacija. Mnogo, beskrajno mnogo pažnje je poklanjala ( i verovatno i sada ) svojoj bebi i mužu.

Dok je bila euforična kupovala je gomilu nepotrebnih sitnica, za samu sebe, ne za dete.

U depresivnim danima htela je da se ubije. Mrzela je dete i muža. To je i dovelo do razvoda.

Mislim da i muž ima neki poremećaj, napade panike i sl..ali svakako blaži poremećaj koji drži pod kontrolom.

Pošto je bilo maloletno, dete je pripalo majci. Mislila sam da je to nemoguće, jer ima teži poremećaj. Ali...bilo je nekih izmena u zakonu..da ne idem u detalje.

Ne mogu da shvatim zašto su se odlučili da imaju dete, znajući za tu tešku dijagnozu. Ne razumem ni njegovu, a ni njenu porodicu. Mislim da sada o detetu brine njena majka.

Strašno, ne znam šta da kažem. Žao mi je tog deteta, najviše.
To dete ima 50 posto genetski nasleđenu bolest majke... samo se čeka okidač, pa da i samo oboli...
Okidača u životu ima raznoraznih, najčešće je materijalna oskudica, siromaštvo, neizvestan život i budućnost...
Sledeća generacija potomaka nosi 25 posto genetskog sadržaja, što se smatra visokim rizikom za oboljevanje...
 

Back
Top