- Poruka
- 1.788
Uvod:
Bipolarni poremećaj je ozbiljna mentalna bolest koja se karakteriše ekstremnim promenama raspoloženja. Te promene uključuju epizode manije (izuzetno visoka energija, euforija, impulsivnost) i depresije (beznadežnost, umor, povlačenje).
Osobe sa ovim poremećajem mogu doživljavati periode stabilnog raspoloženja između ovih epizoda, ali sam poremećaj značajno utiče na svakodnevni život, rad i odnose.
Važno je napomenuti da bipolarni poremećaj nije poremećaj ličnosti, već poremećaj raspoloženja.
(Bipolarni poremećaj ranije je bio poznat kao manično-depresivna psihoza ili manično-depresivni poremećaj.)
Osobe sa bipolarnim poremećajem imaju visok rizik od suicida. Ova bolest pogađa oko 2% populacije.
Bipolarni poremećaj karakterišu epizode manije (impulsivnost, energičnost) i depresije (beznadežnost, umor). Istraživanja pokazuju da 50% osoba sa poremećajem pokušava samoubistvo, dok 15-20% umire na taj način. Glavni uzrok je nestabilnost raspoloženja, ali i društveno-ekonomski faktori poput siromaštva i izolacije.
Iako neizlečiv, poremećaj se može kontrolisati lekovima poput litijuma, koji smanjuje rizik od samoubistva, ali ima ozbiljne nuspojave. Druge terapije, poput antipsihotika i elektrošokova, takođe mogu pomoći, ali sa ograničenjima.
Nažalost, zdravstveni sistemi često ne intervenišu pravovremeno, dok alati za procenu rizika od samoubistva ostaju nedovoljno efikasni. Razvoj novih tretmana spor je, a litijum, otkriven 1940-ih, i dalje dominira terapijom.
Nije jedan poremećaj
Bipolarni poremećaj nije jedinstvena bolest, već spektar stanja, što čini univerzalni pristup neadekvatnim – litijum pomaže samo jednoj trećini pacijenata.
Razvoj lekova je otežan zbog složenosti poremećaja, jer su potrebna detaljna ispitivanja koja uzimaju u obzir varijabilnost pacijenata, etičke izazove i stroge bezbednosne zahteve. Novi lekovi nailaze na visoke prepreke za odobrenje, jer je litijum, i pored svojih ograničenja, veoma efikasan za neke pacijente. Ovo dovodi do sporog razvoja terapija i ograničenih opcija za obolele.
Istraživanja se usporavaju etičkim pitanjima uključivanja pacijenata u ispitivanja. Ipak, važno je uključiti osobe koje su imale suicidalne misli kako bi se bolje razumeo njihov način razmišljanja.
Nove tehnologije donose nadu. Projekti poput Dataminda koriste veštačku inteligenciju za brže pronalaženje lekova i personalizaciju tretmana na osnovu genetskih i kliničkih profila pacijenata. AI bi mogao omogućiti brže, efikasnije terapije prilagođene pojedincima.
Priča Blumenthala naglašava da hospitalizacija, iako traumatična, može spasiti živote. Međutim, stigma sprečava mnoge da potraže pomoć, iako za neke to znači razliku između života i smrti.
Hospitalizacija sama po sebi nije dovoljna. Sistem mentalnog zdravlja mora pružiti dugoročnu podršku, posebno tokom rizičnih perioda kao što je otpuštanje iz bolnice. Smanjenje suicida zahteva bolje procene rizika, praćenje i smanjenje prepreka za lečenje.
Poruka je ipak poruka nade. Bipolarni poremećaj se može lečiti, a samoubistvo sprečiti – uz bolje pristupe nezi, smanjenje stigme i napredak u istraživanjima.
Linkovi s istraživanjima vezanim za ovu temu:
https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S002239562100131X
https://cks.nice.org.uk/topics/bipolar-disorder/background-information/incidence-prevalence/
https://www.thelancet.com/journals/lancet/article/PIIS0140-6736(20)31544-0/abstract
https://www.thelancet.com/journals/lancet/article/PIIS0140-6736(20)31544-0/abstract
https://www.sciencedirect.com/science/article/abs/pii/S0920996423002839
https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0920996418301981?via=ihub
https://www.thelancet.com/journals/lanpsy/article/PIIS2215-0366(24)00172-X/abstract
Bipolarni poremećaj je ozbiljna mentalna bolest koja se karakteriše ekstremnim promenama raspoloženja. Te promene uključuju epizode manije (izuzetno visoka energija, euforija, impulsivnost) i depresije (beznadežnost, umor, povlačenje).
Osobe sa ovim poremećajem mogu doživljavati periode stabilnog raspoloženja između ovih epizoda, ali sam poremećaj značajno utiče na svakodnevni život, rad i odnose.
Važno je napomenuti da bipolarni poremećaj nije poremećaj ličnosti, već poremećaj raspoloženja.
(Bipolarni poremećaj ranije je bio poznat kao manično-depresivna psihoza ili manično-depresivni poremećaj.)
Osobe sa bipolarnim poremećajem imaju visok rizik od suicida. Ova bolest pogađa oko 2% populacije.
Bipolarni poremećaj karakterišu epizode manije (impulsivnost, energičnost) i depresije (beznadežnost, umor). Istraživanja pokazuju da 50% osoba sa poremećajem pokušava samoubistvo, dok 15-20% umire na taj način. Glavni uzrok je nestabilnost raspoloženja, ali i društveno-ekonomski faktori poput siromaštva i izolacije.
Iako neizlečiv, poremećaj se može kontrolisati lekovima poput litijuma, koji smanjuje rizik od samoubistva, ali ima ozbiljne nuspojave. Druge terapije, poput antipsihotika i elektrošokova, takođe mogu pomoći, ali sa ograničenjima.
Nažalost, zdravstveni sistemi često ne intervenišu pravovremeno, dok alati za procenu rizika od samoubistva ostaju nedovoljno efikasni. Razvoj novih tretmana spor je, a litijum, otkriven 1940-ih, i dalje dominira terapijom.
Nije jedan poremećaj
Bipolarni poremećaj nije jedinstvena bolest, već spektar stanja, što čini univerzalni pristup neadekvatnim – litijum pomaže samo jednoj trećini pacijenata.
Razvoj lekova je otežan zbog složenosti poremećaja, jer su potrebna detaljna ispitivanja koja uzimaju u obzir varijabilnost pacijenata, etičke izazove i stroge bezbednosne zahteve. Novi lekovi nailaze na visoke prepreke za odobrenje, jer je litijum, i pored svojih ograničenja, veoma efikasan za neke pacijente. Ovo dovodi do sporog razvoja terapija i ograničenih opcija za obolele.
Istraživanja se usporavaju etičkim pitanjima uključivanja pacijenata u ispitivanja. Ipak, važno je uključiti osobe koje su imale suicidalne misli kako bi se bolje razumeo njihov način razmišljanja.
Nove tehnologije donose nadu. Projekti poput Dataminda koriste veštačku inteligenciju za brže pronalaženje lekova i personalizaciju tretmana na osnovu genetskih i kliničkih profila pacijenata. AI bi mogao omogućiti brže, efikasnije terapije prilagođene pojedincima.
Priča Blumenthala naglašava da hospitalizacija, iako traumatična, može spasiti živote. Međutim, stigma sprečava mnoge da potraže pomoć, iako za neke to znači razliku između života i smrti.
Hospitalizacija sama po sebi nije dovoljna. Sistem mentalnog zdravlja mora pružiti dugoročnu podršku, posebno tokom rizičnih perioda kao što je otpuštanje iz bolnice. Smanjenje suicida zahteva bolje procene rizika, praćenje i smanjenje prepreka za lečenje.
Poruka je ipak poruka nade. Bipolarni poremećaj se može lečiti, a samoubistvo sprečiti – uz bolje pristupe nezi, smanjenje stigme i napredak u istraživanjima.
Linkovi s istraživanjima vezanim za ovu temu:
https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S002239562100131X
https://cks.nice.org.uk/topics/bipolar-disorder/background-information/incidence-prevalence/
https://www.thelancet.com/journals/lancet/article/PIIS0140-6736(20)31544-0/abstract
https://www.thelancet.com/journals/lancet/article/PIIS0140-6736(20)31544-0/abstract
https://www.sciencedirect.com/science/article/abs/pii/S0920996423002839
https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0920996418301981?via=ihub
https://www.thelancet.com/journals/lanpsy/article/PIIS2215-0366(24)00172-X/abstract
Poslednja izmena: