Porodični kavez, Katarina Mazeti, Odiseja, 205 strana. (Nastavak
Frajera sa susednog groba)
Znači, drugarica ipak nije bila u pravu kad je rekla da je drugi deo na nivou prvog.
Izvini, Lamarita što sam pročitala pre tebe i što mislim da stvarno nije na nivou prvog dela: Mnoooogo mi je bolji, snažniji, realniji, životniji, suroviji.
Ako sam prvi deo čitala sa smeškom na usnama, drugi sam čitala s knedlom u grlu i povremeno s pogledom zamagljenim od suza.
Jesu možda sve to što me tako dirnulo, opšta mesta, malo karikirana i preuveličana, a možda i nisu, nego su samo svi problemi zgusnuti na to malo strana, pa time izraženiji. Švedska, zemlja koju mi vidimo kao potpuno uređenu, sa maksimalnim poštovanjem ljudskih prava, zaštićenom ženom, sa svom mogućom pomoći države, ovde nije takva. Naša slatka "bezbojna" Dezire je na farmi, radi barabar s mužem, muze krave, rađa i gaji decu, sprema obroke, 'rve se s beskonačnim količinama veša, ali i besparicom. Ko da nije u najrazvijenijoj evropskoj zemlji nego u Srbiji. Njeni poslovi se ne vide, nisu vredni, muž stalno nezadovoljan pomoći koju mu pruža ("ona to radi bez volje"), ona se raspada na sve strane, odrekla se svega što voli, nema trenutka za sebe, večito umorna, zapuštena... A uz sve to, EU stalno donosi neke nove propise koji zahtevaju stalna ulaganja na farmu (mlečnih krava), cena mleka sve niža, "o njihovoj sudbini odlučuju na drugom kraju zemlje ljudi u odelima" koji verovatno nikada na farmi nisu bili, ili u Briselu.
A meni je ta globalizacija, ukrupnjavanje, uništavanje malih poljoprivrednih proizvođača (i ne samo poljoprivrednih), užasna. Gubi se identitet, gubi se tradicija, džaba što se uvodi geografsko poreklo ili kako se već zovu ti razni sertifikati za zaštitu tradicionalnih, lokalnih proizvoda, gase se farme, jedemo hranu transportovanu hiljadama kilometara. Sve je naopako, nenormalno, sve diktiraju trgovinski lanci isti širom sveta, veliki koncerni, profit.
- - - - - - - - - -
P.S. Jeste ljubav pobedila, ali to se jedva vidi od svega ovog gorenavedenog.