Ovakve situacije ne mogu da se izbegu, prođu ih svi. Malo treba vremena da se navikneš da ti je neko do juče bio tu, a da danas više nije. Imam divne uspomene na svog dedu i dirnule su me dve stvari na sahrani koje su mi pokazale kakav je on bio i prema drugim ljudima. Došao je njegov drug iz srednje škole, nisu bili u kontaktu čini mi se nekoliko decenija. Svako je naravno otišao svojim putem. Kaže nam tada, da je video obaveštenje u novinama i želeo je da dođe. Ja nikad nisam čula za tog deku, i baš me je ganuo taj gest, jer je i taj deka star kao i moj (84 godine). Doći sa toliko godina, po vrućini, kod nekoga na sahranu, i to posle nekoliko decenija od poslednjeg kontakta, meni kazuje da je on cenio mog dedu, i to mi je bilo divno. Takođe, došao je jedan čovek kojeg nikad nisam u životu videla, kao ni niko iz porodice, a nismo čak ni znali za njega. Predstavio nam se i rekao da je zbog mog dede dobio posao. On je pričao sa njim i zna da je tad, pre opet, par decenija, moj deda dao nešto kao preporuku (ako sam ja dobro shvatila), na osnovu čega je on dobio posao. Rekao nam je da to nikada nije zaboravio. Bila sam baš ponosna na svog dedu u tom trenutku
