Bertold Breht

  • Začetnik teme Začetnik teme Lada
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Lada

Legenda
Poruka
52.167
Bertold Breht, rođen kao Eugen Berthold Friedrich Brecht; Augsburg, 10. februar 1898 — Istočni Berlin, 14. avgust 1956) je bio najznačajniji nemački pisac drama, pozorišni teoretičar i pesnik 20. veka. Njegova dela se danas izvode širom Nemačke i sveta. Breht važi za osnivača epskog teatra.

Jačanje nacizma u Nemačkoj, gde su njegova dela zabranjena i spaljivana, naterala su ga da ode u egzil 1933. Prošao je Evropu (Danska, Finska, Rusija), pre nego što je stigao u SAD, u Kaliforniju. Zbog marksističkih ideja, napustio je SAD 1947. Tokom ovog perioda, napisao je dosta drama, uključujući Galilejev život, Majka hrabrost i njena deca, Zadrživi uspon Artura Uija, Kavkaski krug kredom i Mali organon za teatar gde je teorijski obrazložio svoje shvatanje teatra.

Definitivno se nastanio u Berlinu 1949, gde je bio upravnik Berliner ansambla. Predstave su ilustrovale njegove socijalističke ideje. Osnovao je marksistički pokret Epski teatar. Podržavao je diktatorski režim Valtera Ulbrihta i cinično poručio kritičarima: Ako narod loše misli, promenite narod!. Postao je omiljena ličnost režima u NDR i dodeljena mu je Lenjinova nagrada za mir 1955. Umro je od infarkta u Berlinu 14. avgusta 1956.
scale_1200
 
Dela:


  • Augzburški krug kredom
  • Razgovori izbeglica
  • Poslovi gospodina Julija Cezara (1949)
  • Ranjeni Sokrat (1949)
  • Prosjački roman (1934)
  • Kalendarske priče (1949)


  • Psalmi (1920),
  • Augzburški soneti (1925–1927),
  • Songovi za Operu za tri groša (1928),
  • Iz knjige građanina (1926–1927),
  • Noćni logor (1931),
  • Poeme iz revolucije (1932),
  • Soneti (1932–1934),
  • Engleski soneti (1934),
  • Kineske pesme (1938–1949),
  • Studije (1934–1938),
  • Svendborške poeme (1926–1937),
  • Štefinska zbirka (1939–1942),
  • Holivudske elegije (1942),
  • Pesme iz egzila (1944),
  • Nemačke satire(1945),
  • Dečje pesme (1950),
  • Bukovske elegije (1953)


  • Bal (1922)
  • Bubnjevi u noći (1922)
  • U džungli gradova (1924)
  • Život Edvarda II Engleskog
  • Čovek je čovek (1926)
  • Opera za tri groša (1928)
  • Uspon i pad grada Mahagonija (1928)
  • Lindbergov let
  • Lekcija o razumevanju
  • Onaj koji kaže da. Onaj koji kaže ne.
  • Preduzete mere
  • Sveta Joana
  • Izuzetak od pravila
  • Majka (1932)
  • „Okrugle glave“ i „šiljate glave“ (1936)
  • Užas i jad Trećeg rajha
  • Galilejev život (1943)
  • Majka hrabrost i njena deca (1941)
  • Suđenje Lukulu
  • Dobri čovek iz Sečuana (1943)
  • Gospodar Puntila i njegov sluga Mati (1948)
  • Zadrživi uspon Artura Uija (1956)
  • Vizije Simone Mašar
  • Švejk u Drugom svetskom ratu
  • Kavkaski krug kredom (1954)
  • Dani komune
  • Antigona (1947)
  • Koriolan (po Vilijamu Šekspiru) (1952/53)
 
Često noću sanjam

Često noću sanjam da se više ne mogu
Zaradom svojom uzdržavati.
Stolove koje pravim ne treba
Nitko u ovoj zemlji. Trgovci ribom govore
Kineski.
Moji najblizi rođaci
Gledaju me strano.
Žena s kojom sam sedam godina spavao
Uljudno me pozdravlja u hodniku
I smiješeći se
Prolazi.
 
Čujem


Na trgovima se o meni priča da loše spavam,
Moji se neprijatelji, kažu, kuće,
Moje žene oblače svoje lepe haljine,
U mom predsoblju čekaju ljudi
Za koje se zna da su ljubazni prema nesrećnima.
Uskoro
Čuće se da više ništa ne jedem,
Ali da nosim nova odela,
A najgore je: i sam
Opažam da sam prema ljudima
Postao grublji.
 
Ispitivanje dobroga


Iskorači: čujemo
Da si dobar čovjek.

Ne može te se kupiti, ali ni grom
Koji pogodi kuću
Ne može se kupiti.
Pridržavaš se onoga što kažeš.
Ali što si rekao?
Iskren si, govoriš svoje mišljenje.
Ali kakvo je to mišljenje?
Hrabar si.
Protiv koga?
Mudar si.
Za koga?
Ne mariš za osobnu dobit.
Za čiju dobit onda mariš?
Dobar si prijatelj.
Jesi li također dobar prijatelj dobrim ljudima?

Slušaj nas: znamo
Da si naš neprijatelj. Zbog toga ćemo te
Sada staviti pred zid. Ali s obzirom na tvoje Zasluge i dobra svojstva
Stavit ćemo te pred dobar zid i ustrijeliti te
Dobrim metkom iz dobre puške i pokopati te
Dobrom lopatom u dobroj zemlji.
 
Spomen na Mariju

U plavom nekad mesecu septembru
Pod krosnjom shljive,dok tih bese dan,
Na rukama je drzah,ljubav dragu,
U zagrljaju carobnom ko san.
A nad nama na lepom nebu lelujavom
Oblak je stao,i ne mogu ni reci
Belinom kakvom visoko je sjao.
No cim ga spazih nestao je vec.

Od onog dana mnogi mesec minu,
Otplovise ko taj septembar svi
I mnoge shljive vec su posecene,
A ti me pitas : Sta sljubavlju bi?
Pa recicu ti : Ne secam se vise.
Njen obraz davno zaboravih plah.
No jedno pamtim ko da juce bese
Poljubac taj sto ga tad joj dadoh.

Ni sneg se mozda ne bi sec'o vise,
Da nije snama bio oblak taj.
O,jos ga pamtim,jos u meni dise
Taj beli oblak i taj vedri sjaj
I shljive,mozda,jos i dalje cvatu,
A njoj u krilu sedmo dete spi.
No oblak onaj tek za trenut zasja
I vec ga vetar od ociju skri.
 
Moj brat je bio pilot


Moj brat je bio pilot.
Jednog dana dobio je kartu
Spakovao je kofer i
otputovao na jug.
Moj brat je osvajač.
Našem narodu nedostaje prostor.
A osvojiti nebo i zemlju
naš je vekovni san.
Prostor koji je moj brat osvojio
leži u Kvaderama masivu
dug je metar i osamdeset
i dubok metar i pedeset.
 
KAD BI AJKULE BILE LJUDI

"Kad bi ajkule bile ljudi", upitala je mala gazdaričina kćer gospodina Kejnera, "da li bi bile bolje prema malim ribama?" "Naravno", reče on. "Kad bi ajkule bile ljudi, imale bi velike kutije u moru u kojima bi živele male ribe. U ovim habitatima bi držale sve vrste hrane - i biljke i životinje. Starale bi se da kutije uvek imaju svežu vodu, i uopšte bi pazile na sve sanitarne mere. Ako bi, na primer, neka ribica povredila svoja peraja, odmah bi bila zbrinuta, kako ajkule ne bi bile lišene nje zbog prerane smrti.

Da male ribe ne bi bile utučene, bili bi održavani veliki podvodni festivali, jer srećne ribe imaju bolji ukus od nego tužne. U školama bi ribice učile kako da uplivaju u čeljusti ajkule. Učile bi geografiju, na primer, tako da kada velike ajkule odlutaju negde, umeju da ih pronađu.

Najvažnije bi bilo, naravno, moralno obrazovanje ribica. Učile bi da je Najveća i Najlepša stvar za ribicu da se žrtvuje radosno i da mora verovati u ajkule, posebno kada joj obećavaju svetlu budućnost. Malim ribama bi se govorilo da se do ovakve budućnosti može stići samo ako nauče da budu poslušne. I nadasve, morale bi da se čuvaju svih osnovnih, materijalističkih, egoističkih i marksističkih frakcija, i da odmah prijave ajkulama ako neke od njih počnu da manifestuju takve tendencije. Kad bi ajkule bile ljudi, naravno, vodile bi ratove međusobno radi osvajanja stranih kutija sa ribicama i stranih ribica. Pustile bi svoje ribice da ratuju za njih. Učile bi strane ribice da postoje ogromne razlike između njih i ribica drugih ajkula. Male ribe, tvrdile bi, su glupe, ali ćute na različitim jezicima i stoga se ne mogu razumeti međusobno. Svaka ribica koja ubije nekoliko neprijateljskih ribica u borbi - malih stranih riba, glupih na različitim jezicima - dobile bi malu medalju od morske trave koju bi zakačile na grudi i bile nagrađene titulom "heroj".

Kad bi ajkule bile ljudi, naravno, imale bi umetnost. Bilo bi izložbi predivnih slika čeljusti ajkula u slavnim bojama. Pozorišta na morskom dnu bi prikazivala ribice heroje kako ponosno uplivavaju u čeljusti akjule uz melodičnu muziku koja draži njihove uši i velike misli koje uspavljuju njihova čula.

Čak bi postojala i religija kad bi ajkule bile ljudi. Propovedali bi da ribice počinju da žive tek kada dospeju u stomake ajkula. Štaviše, ako ajkule ikada postanu ljudi, ne bi sve ribice bile ravnopravne kao što su sad. Nekim bi bili dati položaji, bile bi postavljene iznad drugih. Onim značajnijim bi bilo dopušteno da proždiru manje. Ovo bi sigrno bilo na zadovoljstvo ajkula, koje bi za sebe onda imale veće primerke. Značajnije ribice bi bile odgovorne za čuvanje reda među ostalim: postale bi profesori, oficiri, graditelji kutija za ribice, itd. Ukratko, more bi postalo civilizovano tek kada bi ajkule bile ljudi."

Bertold Breht
 
Bog rata

Vidio sam starog boga rata kako stoji u kaljuži između bezdana i kamenog žrtvenika. Mirisao je na besplatno pivo i karbolnu kiselinu i pokazivao je svoja muda adolescentima, jer trudom nekolicine profesora bio je revitaliziran i vraćen u život. Grubim, vučjim glasom proglasio je svoju ljubav svemu što je mlado. U blizini je, drhteći, stajala trudna žena. I bez ikakvog srama govorio je predstavljajući sebe kao neophodnog za uspostavu reda. I onda je opisivao kako se štale pospremaju tako da ih se isprazni. I kao što se vrapcima bacaju mrvice, nahranio je jadne ljude koricama kruha koje je oteo siromašnima. Njegov je glas bio malo kričav, malo tih, ali uvijek hrapav. Galamio je o velikim vremenima koja dolaze, a onda je mekim glasom podučavao žene kako kuhati vrane i morske galebove. U međuvremenu, počeo se osvrtati iza sebe, kao da se boji da ga netko ne probode. A svakih je pet minuta uvjeravao publiku da će im uzeti malo, jako malo dragocjenog vremena.
 
Hrabrost da se piše istina
Izgleda podrazumljivo da pisac istinu treba da piše tako da je ne potiskuje i ne prešućuje i da ne piše ništa što je neistinito. Ne sme da se savija pred moćnima, ali ne sme ni da obmanjuje slabe. Naravno da je jako teško ne savijati se pred moćnima, kao što i obmanjivanje slabih može biti vrlo udobno. Ne dopadati se posednicima znači odreći se poseda. Raditi bez naknade pod tim okolnostima znači i odreći se rada, a odbiti priznanje od strane moćnih često znači i odreći se priznanja uopšte. Za to je potrebna hrabrost.

Vremena najveće represije uglavnom su vremena kada se mnogo govori o velikim i uzvišenim stvarima. Potrebna je hrabrost da se u takvim okolnostima govori o nečem sitnom i prizemnom, kao što je hrana, uslovi života i rada, da se okružen nasilnom vikom govori da je smisao žrtvovanja glavno pitanje.

Dok se seljaci obasipaju počastima, hrabro je govoriti o strojevima i jeftinim prehrambenim sirovinama, što bi olakšalo njihov cenjeni rad. Kada svi mediji galame o tome kako je čovek bez znanja i obrazovanja bolji od onog koji zna, hrabro je zapitati za koga bolji? Kada se govori o čistim i nečistim rasama, hrabro je pitati – zar nisu upravo glad i neznanje i rat ti koji dovode do malformacija?

Hrabrost je isto tako potrebna da bi se izrekla istina o sebi samom, o sebi kao pobeđenom. Mnogi od progonjenih izgube sposobnost da prepoznaju vlastite pogreške. Progonstvo je za njih najveća nepravda. Progonitelji su, a zato što ih progone, nosioci Zla, a oni, prognani, bivaju progonjeni zbog Dobra koje predstavljaju. Ali ovo Dobro je napadnuto, pobeđeno i onesposobljeno i bilo je, elem, jedno slabo Dobro, jedno loše, neodrživo, nepouzdano Dobro, jer Dobru se ne može pripisati slabost onako kako se kiši pripisuje vlažnost.

Reći da dobri nisu pobeđeni zato što su bili dobri, već zato što su bili slabi – za to je potrebna hrabrost. Naravno da u borbi protiv neistine istina mora da se piše i ona ne sme biti ništa nalik nečem opštem, uzvišena, višeznačna. Od ove opšte, uzvišene, višeznačne vrste upravo je neistina. Kada se za nekog kaže da je rekao istinu, to znači da je pre njega nekolicina ili mnoštvo govorilo nešto drugo, neku laž ili nešto opšte, ali da je upravo on rekao istinu, nešto praktično, suštinsko, neosporno, nešto o čemu se radi.

Nije potrebno mnogo hrabrosti, u delu sveta gde je to i dalje dozvoljeno, da bi se uopšteno žalilo zbog toga što je svet loš i zbog trijumfa prostaštva pretiti trijumfu duha. Tamo nastupaju mnogi, kao da su u njih upereni topovi a ne samo pozorišni dvogledi. I izvikuju svoje zahteve u jedan svet prepun prijatelja i bezazlenih ljudi. Zahtevaju jednu opštu pravdu, za koju sami nikad ništa nisu učinili, i jednu opštu slobodu da im pripadne deo plena koji se ionako već dugo s njima deli. Istinom smatraju samo ono što lepo zvuči. Ako je istina nešto brojivo, suvo, faktičko, nešto za čije je pronalaženje neophodan trud i što zahteva proučavanje – to onda za njih i nije istina, ništa dakle što ih dovodi do zanosa.

Oni imaju samo spoljašnje držanje onih kojih govore istinu. Nevolja je sa njima: oni istinu ne znaju.
 
Zaključak
Velika istina našeg doba (čijim se spoznavanjem još nije bavilo, a bez čije spoznaje nijedna druga istina od značaja ne može biti pronađena) jeste da naš deo planete tone u varvarstvo zato što su odnosi posedništva nad sredstvima proizvodnje nasilno uspostavljeni.

Kakva je korist od pisanja nečeg hrabrog, nečeg iz čega proizilazi da je stanje u koje tonemo nešto barbarsko (što je istina) – ako nije jasno zašto smo u taj položaj dospeli? Moramo reći da do zlostavljanja dolazi jer posednički odnosi ostaju isti. Naravno, kad ovo kažemo izgubićemo mnoge prijatelje koji su, doduše, protiv zlostavljanja, ali koji veruju da se posednički odnosi i bez zlostavljanja mogu održati (što je neistina).

Mi moramo da kažemo istinu o varvarskom stanju u našoj zemlji, da moramo učiniti ono što će varvarstvo dovesti do nestanka, ono što će promeniti posedničke odnose.

Dalje, mi to moramo da kažemo onima koji zbog posedničkih odnosa najviše ispaštaju i koji u njihovoj promeni imaju najviše interesa, radnicima, kao i svima onima koje možemo pridobiti za saveznike zato što nemaju vlasništvo nad sredstvima proizvodnje, čak i kada imaju udeo u profitu.

I moramo, kao peto, da postupamo lukavo. I svih ovih pet teškoća moramo da savladavamo istovremeno, jer ne možemo reći istinu o stanju varvarstva a da ne mislimo na one koji zbog barbarstva ispašutaju, i dok, neprestano sa sebe stresajući svaki napad malodušnosti i stalno držeći pred očima istinske odnose, tražimo one koji su spremni iskoristiti znanje – moramo da mislimo i na to da im istinu podarimo takvu da bude oružje u njihovim rukama i sve to tako lukavo da neprijatelj ovu primopredaju ne može da primeti i spreči.

Toliko je potrebno kada se od pisca zahteva da piše istinu.
 
Onima koji će se roditi poslije nas

Zaista,u mračnim vremenima živim!
Bezazlena riječ je glupa.Vedro čelo
Znak je bešćutnosti.Taj,koji se smije,
Samo još nije primio
Poraznu vijest.
Kakva su to vremena,kad je
Razgovor o drveću gotovo zločin,
Jer uključuje šutnju o tolikim nedjelima?(…)
 

Pjesma o jednoj dragani

Znam, draga: sad mi opada kosa od razuzdanog života,
I moram da ležim na kamenju.
Vidite me kako pijem najeftiniju rakiju, i idem nag po vjetru.

Ali bilo je jedno vrijeme, draga, kada sam bio čist.
Imao sam ženu koja je bila jača od mene,
Kao što je trava jača od bika: ona se iznova uspravlja.
Vidjela je da sam zao, a voljela me je.

Nije pitala kuda vodi put, koji je njen put bio, a možda je je vodio naniže.
Kad mi je dala svoje tijelo, reče: Ovo je sve.
I ono posta moje tijelo.

Sad je nigdje više nema, nestade kao oblak pošto se kiša ispadala,
Pustih je i ona pade, jer naniže bješe njen put.

Ali noću, kadikad, kad me vidite da pijem,
Ja vidim njeno lice, blijedo na vjetru,
Krupno i meni okrenuto,
I klanjam se na vjetru.​
 
Pamet da se istina prepozna
Pošto se istina svuda potiskuje i zbog toga ju je teško pisati, većina u tome – da li se istina piše ili ne – vidi pitanje stava. Veruje se da je za to potrebna samo hrabrost. A zaboravlja se na drugu teškoću, na pronalaženje istine. Ne može biti govora o tome da je pronaći istinu lako.

Pre svega, teško je već i odrediti koja je istina vredna biti izrečena. Tako npr. sada pred očima celog sveta jedna za drugom najveće civilizovane države tonu u krajnje varvarstvo. Uz to svako zna da ovaj unutardržavni rat, vođen najsurovijim sredstvima, svakog dana preti da se pretvori u međunarodni, koji će naš deo sveta možda ostaviti u ruševinama.

To je nesumnjivo jedna istina, ali naravno da istina ima još mnogo. Tako npr. nije neistinito da stolice imaju sedala i da kiša pada odozgo nadole. Mnogi pisci pišu ovakve istine. Oni su nalik slikarima koji zidove brodova koji tonu prekrivaju mrtvom prirodom.



Naša prva teškoća za njih ne postoji i oni povrh svega imaju i mirnu savest. Neometani od strane moćnih, ali i neosetljivi na vapaje zlostavljanih, oni slikaju svoje slike.

Besmislenost njihovog pristupa izaziva u njima samima jedan “duboki” pesimizam, a koji prodaju po dobroj ceni i koji bi, imajući u vidu ovakvo majstorstvo i dobru prodaju, bio svojstveniji nekom drugom.

Pritom nije uvek lako prepoznati da su njihove istine one o stolicama i kiši, jer one obično zvuče sasvim drugačije, upravo onako kako zvuče i istine o važnim stvarima. Jer se umetničko oblikovanje sastoji upravo u tome da se nekoj stvari dodeli važnost. Tek se pažljivim posmatranjem može prepoznati da oni kažu samo: stolica je stolica i ništa ne može da se “uradi” protiv toga da kiša pada dole. Ovi ljudi ne pronalaze istinu koja zavređuje da bude napisana.

Drugi se opet i bave najhitnijim zadacima, ne plaše se ni moćnika ni siromaštva, ali istinu ipak ne mogu pronaći. Njima nedostaju znanja. Puni su starog praznoverja, poznatih i još u stara vremena nastalih preduverenja. Svet je za njih previše zamršen, oni ne poznaju činjenice i ne uviđaju odnose. Pored stava neophodna su im i osvojiva znanja i naučne metode. Svim piscima je u ovom vremenu zamršenosti i velikih promena potrebno poznavanje materijalističke dijalektike, ekonomije i istorije. Ako se uloži neophodan trud, ovo znanje se može osvojiti iz knjiga i kroz praktična uputstva.

Mnoge istine se mogu otkriti i na jednostavniji način, polazeći od delova istine ili stanja stvari koja do istine vode. Kada postoji namera da se traži dobro je imati metodu, ali moguće je pronalaziti i bez metode, pa čak i kada se ne traži. Ali na ovakav slučajan način teško se ostvaruje takvo predstavljanje istine na temelju kojeg bi ljudi znali kako delaju.

Ljudi koji beleže samo nevažne činjenice nisu u stanju stvari ovog sveta da učine upotrebljivim. Ali istina ima samo ovaj cilj i nijedan drugi. Izazovu da pišu istinu ovi ljudi nisu dorasli.
Kada je neko spreman da piše istinu i sposoban da je prepozna, preostaju mu još tri teškoće.
 
Umeće da se istina učini upotrebljiva kao oružje
Istina mora da se kaže radi posledica koje iz nje proizlaze i utiču na ponašanje.

Kao primer za istinu koja ne može imati posledice ili ima pogrešne posledice može nam poslužiti široko rašireno shvatanje da u pojedinim zemljama vladaju loši uslovi koji vuku koren u varvarstvu. Prema ovom shvatanju fašizam je val varvarstva koji je u pojednine zemlje provalio kao prirodna nepogoda.

Prema ovom shvatanju fašizam je jedna nova, treća sila pored (i iznad) kapitalizma i socijalizma; bez fašizma bi ne samo socijalistički pokret nego i kapitalizam mogli nastaviti postojati.

To je naravno jedna fašistička tvrdnja, kapitulacija pred fašizmom. Fašizam je istorijska faza u koju je kapitalizam stupio, nešto koliko novo toliko i staro. Kapitalizam u fašističkim zemljama egzistira još samo kao fašizam i obračun s fašizmom moguć je samo kao obračun s kapitalizmom, sa najogoljenijim, najsirovijim, najneospornijim i najnepoštenijim kapitalizmom.

Kako neko sada kaže istinu o fašizmu, protiv kojeg istupa, a da ne kaže ništa protiv kapitalizma iz kojeg fašizam proizlazi? Kako onda njegova istina da se pokaže kao delotvorna? Oni koji su protiv fašizma, a nisu protiv kapitalizma, koji jadikuju zbog varvarstva koje od varvarstva i potiče, liče na ljude koji hoće svoje parče teletine, ali da tele ne bude zaklano.

Oni hoće da jedu teletinu, a da ne vide krv. Daju se zadovoljiti ako mesar opere ruke pre nego što meso iznese na stol. Oni nisu protiv posedničkih odnosa koji dovode do varvarstva, već samo protiv varvarstva. Oni dižu svoj glas protiv varvarstva i čine to u zemljama gdve vladaju isti posvednički odnosi, ali gde mesari i dalje peru ruke pre nego što iznesu meso.
 
Glasne optužbe protiv varvarskih mera mogu delovati samo kratko, naime dokle god slušaoci veruju da u njihovim zemljama ovakve mere ne bi mogle doći u obzir. Neke zemlje su u stanju da svoje posedničke odnose održe manje nasilnim sredstvima nego druge. Njima demokratija i dalje omogućava ono za šta drugi moraju da potegnu nasilje, naime garanciju posedništva nad sredstvima proizvodnje. Monopol nad fabrikama, rudnicima, zemljištem svuda uspostavlja varvarske uslove, samo što su ovi obično manje vidljivi. Varvarstvo postaje vidljivo onog trenutka kada monopol mora da se štiti otvorenim nasiljem.

Neke od zemalja u kojima zbog varvarskog monopola još uvek nije neophodno ukidati formalne garancije pravne države, kao ni takve pogodnosti kakve su umetnost, filozofija, književnost, rado slušaju goste koji zbog ukidanja takvih pogodnosti optužuju svoje zemlje, jer time stiču prednost u ratovima koji se očekuju.

Da li bi se moglo reći da su istinu prepoznali oni koji npr. glasno zahtevaju bespoštednu borbu protiv Nemačke “Zato što je ona istinska postojbina zla našeg vremena, podružnica pakla, boravište antihrista? “ Pre bi se moglo reći da su ljudi koji to govore površni, bespomoćni i štetni. Jer iz ovih brbljarija sledi da Nemačku treba uništiti. Celu zemlju sa svim njenim ljudima, jer otrovni plin dok ubija ne bira samo krivce.

Lakomislen čovek, onaj ko istinu ne zna, izražava se uopšteno, zamorno i neodređeno. On naklapa o “tim” Nemcima, zapomaže zbog “tog” zla, a slušaoci u najboljem slučaju ne zna šta će s tim. Treba li da odluči da ne bude Nemac? Ako on bude dobar, da li će i pakao nestati? Tako je od iste ove vrste i govor o varvarstvu koje potiče od varvarstva. Zatim, iz varvarstva dolazi varvarstvo i završava civilizacijom do koje se dolazi obrazovanjem. To je sve izraženo sasvim uopšteno ni zbog kakvih delotvornih posledica i, u osnovi, nikome.

Takva predstavljanja prikazuju samo malobrojne članove uzročno-posledičnog niza i izdvajaju pojedine pokretačke snage kao nesavladive. Takva predstavljanja prepuna su magle i prikrivaju upravo one snage koje pripremaju katastrofu. Malo svetla, i već se kao uzročnici katastrofa razaznaju ljudi. Jer, živimo u vremenu u kome je čovek čoveku sudbina.

Fašizam nije prirodna katastrofa kojoj bi moglo da se pristupi upravo iz ljudske “prirode”. Ali i kod samih prirodnih katastrofa ima predstavljanja koja su čoveku vredna, zato što su apel na svu njegovu raspoloživu snagu.

Nakon jednog velikog potresa koji je razorio Jokohamu, u mnogim američkim časopisima mogle su se videti fotografije koje su prikazivale jedno polje u ruševinama. Ispod je pisalo “steel stood” (čelik je izdržao) i zaista, ako je neko na prvi pogled video samo ruševine, mogao bi, nakon što mu je ovim rečima skrenuta pažnja, da uoči pojedine visoke građevine kako su ostale stajati.

Među svim mogućim prikazima jednog potresa neuporedivu važnost imaju upravo oni od strane građevinskih inženjera, prikazi koji uzimaju u obzir pomicanja tla, snagu udara, oslobođenu toplinu i time vode konstrukcijama koje potresu odolevaju.

Ko hoće opisati fašizam i rat, te velike neprirodne katastrofe, mora stvoriti jednu praktičnu istinu. Mora da pokaže da se ove katastrofe priređuju velikim masama ljudi koji rade bez vlastitih sredstava proizvodnje, a od strane posednika ovih sredstava. Ako neko namerava da sa uspehom piše istinu o lošim stanjima, mora pisati tako da se mogu prepoznati njihovi predupredljivi uzroci. A ako se prepoznaju preduprediljivi uzroci, moguće je i obračunati se s ovim lošim stanjima
 

Šta se još očekuje od mene​

Ono što je Brecht sa sobom donio iz emigracije bila je imunost na «inozemstvo»; niti mu je imponiralo to što drugi ljudi imaju druge običaje, niti se zbog toga morao potvrđivati kao Nijemac. Njegov gnjev odnosio se prije svega na jedan društveni sustav, a poštovanje je gajio za drugi sustav. Njegovo ponašanje građanina svijeta, čime se uvijek kompenziraju nacionalne predrasude, suvišno je. Čovjek iz Augsburga, s radnim mjestom u Berlinu, vezan jezikom, koji svoje podrijetlo ne nosi kao neki grb nego kao nezamjenjivu uvjetovanost: samorazumljivo priznavanje te uvjetovanosti; umišljenost kao i mržnja prema sebi, nacionalno-kolektivna, tada postaju tek relikti nevrijedni spomena (Maks Friš )

l. Šta se još očekuje od mene?
Sve sam pasijanse složio, svu trešnjevaču ispljunuo,
Sve knjige natrpao u peć,

Sve žene ljubio dok nisu počele da zaudaraju kao
Levijatan.
Ja sam već veliki svetac, uvo mi je tako trulo da će
uskoro otpasti.
Pa što onda nema mira? Zašto ljudi još stoje u dvorištu
kao kante za smeće – čekajući da se u
njih nešto saspe?
Dao sam na znanje da se od mene više ne srne očekivati
Pesma nad pesmama.
Na mušterije sam nahuškao policiju.
Ma ko bio onaj koga tražite: nisam to ja.
II. Ja sam najpraktičniji od sve moje braće –
A sve počinje s mojom glavom!
Moja braća su bila svirepa, ja sam najsvirepiji –
A ja plačem noću!
III. S Tablicama zakona polomljeni su i porod.
Već se s rođenom sestrom spava bez pravog zadovoljstva.
Ubijanje je mnogima odveć mučno.
Pisanje pesama je odveć obično.
Otkako su prilike nesigurne,
Mnogi više vole da kažu istinu,
Zato što nisu svesni opasnosti.
Bludnice stavljaju meso u salamuru za zimu,
A đavo više ne odnosi svoje najbolje ljude.

*Preveo: Slobodan Glumac
 
GOSPOĐA PIČEM: Udala se? Prvo je nakitiš straga i spreda haljinama, i šeširima, i rukavicama i suncobranima, i kad te iskošta koliko jedrenjak, sama se strmekne na đubrište kao truo krastavac. Jesi li se stvarno udala?
 
Čujem


Na trgovima se o meni priča da loše spavam,
Moji se neprijatelji, kažu, kuće,
Moje žene oblače svoje lepe haljine,
U mom predsoblju čekaju ljudi
Za koje se zna da su ljubazni prema nesrećnima.
Uskoro
Čuće se da više ništa ne jedem,
Ali da nosim nova odela,
A najgore je: i sam
Opažam da sam prema ljudima
Postao grublji.
 

Back
Top