Bengalske vatre metiljave Vlade
DIREKTNO
Autor: Zoran Živković
Prođe još jedna godina mandata još jedne koalicione metiljave Vlade, a svi elementi kojima se u trećem milenijumu mere rezultati jednog kabineta su negativni. Pada nivo novih domaćih i stranih investicija, industrijska proizvodnja je u opadanju, broj zaposlenih se smanjuje, prosečna plata je objektivno previsoka ali nedovoljna da pokrije potrošačku korpu.
Povećava se stopa kriminala, korupcije posebno, spoljni dug države raste, javna potrošnja je najveća u poslednjoj deceniji, administracija je najglomaznija u istoriji Srbije, nepotizam i partokratija su postale ustavna kategorija. Kažu nam da je kriza globalni fenomen i da Srbija nije mimo sveta, ali i da se naša vlada najbolje snalazi sa njom. Bar tako piše u izveštajima koje su ministri podnosili Predsedniku, Premijeru, glavnom požarnom i dežurnom higijeničaru. Srpski ekskluzivitet krize je da je samo kod nas sve poskupelo otkad ona traje, a da se u celom svetu evidentiraju masovna pojeftinjenja svega i svačega.
U samoj Vladi, istovremeno, pravo predizborno raspoloženje. Bengalske vatre optimizma bukte na sve strane. Naslućuje se mogućnost bezviznog šengenskog tretmana naših novih pasoša što je označilo početak otimanja za muštuluk, za slavu onoga ko će Srbima podignuti granične rampe. Tadić se opredelio da u Brisel, na šengensku veridbu sa Renom, ne povede Đelića, kome su evropske integracije glavni potpredsednički mandat, nego Dačića, našu tradicionalnu proevropsku nadu i uzdanicu. Naravno da će eventualno ukidanje viza, nakon 18 godina, biti civilizacijski napredak za mnoge građane Srbije, ali šta će biti sa onih šest miliona koji nemaju ni pasoš ni novac za put ka Evropi? Ko se brine o njihovoj budućnosti? Verovatno Krkobabić & sin...
Mlađani Jeremić, realizator Tadićeve spoljne politike, samoproglašeni, neformalni, počasni ministar za Kosovo i Metohiju, najveći patriota u koalicionoj vladi, kod dece omiljen kao Sunđer Bob Kockalone, ne preza da državnicima koji nisu priznali nezavisnost Kosova ne zameri i oprosti autokratiju i totalitarizam, kršenje ljudskih prava, ubijanje političkih konkurenata i novinara..., ma i kanibalizam će oprostiti samo da dokaže svoju posvećenost civilizacijskim principima 21. veka i poštovanju međunarodnog prava! Dinkić i Ljajić za jesen najavljuju osnivanje novih stranaka sa novim partnerima koje neće opterećivati ni ideološka opredeljenost, ni lični integritet i poštenje, ni čist obraz ni čiste ruke, već samo bezgranična alavost za komadom vlasti, što većim i što isplativijim. Kažu eksperti - ima se još u Srbiji za šta boriti... misle, biće još dirigovanih tendera, a nisu još ni svi službeni stanovi jeftino otkupljeni.
A opozicija? O njima neću pisati danas, o njima neću pisati sve dok ih uvaženi birači nekada, možda masovno zahvaćeni najgorim psihičkim posledicama pandemije svinjskog gripa, ne izaberu za svoju vlast. Opozicija je grozna i nedopušteno slična vlasti, ali ona ne kreira probleme i ne snosi značajnu odgovornost za sadašnje stanje naše države i našeg društva.
Ekonomska kriza je samo jedan, bojim se lakši deo naše ukupne društvene krize. Naša privreda je zastarela i nekonkurentna, ali to se može promeniti kada pravi investitori i normalni menadžeri postanu dominantni nad onima koji su sada u većini, kojima praziluk viri iz zadnjice a poslovne uspehe nižu mahom zbog nedostatka dokaza. Mnogo veće iskušenje, značajno teže rešiv, ali ipak rešiv, problem je kako naći u Srbiji političara koji je sposoban i spreman da učini ono što je danas uobičajeno, rutinsko ponašanje sluge naroda u civilizovanom delu sveta. To znači da kad ga narod izabere za neku funkciju poštuje i primenjuje zakone čak i kada njegov kum radi nešto nezakonito, a ne pomisli da je genije čak i kada ga u to ubeđuje senilni akademik, tatin drug iz skojevskih dana i ne koristi svoju moć za lečenje kompleksa iz nesrećnog detinjstva kada je bio lišen očekivane pažnje pionirskog instruktora. Još je teže, ali ne i nemoguće, naći normalnog i profesionalnog urednika elektronskog ili pisanog medija koga malopre spomenuti političar ne može kupiti, uplašiti ili, što je najgore, fascinirati. Obično su to nekada talentovani novinari koji su suočeni sa svojom neuspelom političkom karijerom osuđeni da nekritički favorizuju netalentovane, nečasne političare, sveteći se time narodu koji ih nije razumeo i koji zbog toga preziru.
Najgore od svega je to što ove probleme građani ove zemlje moraju rešiti sami. Ponoviću još jednom da vam ove probleme, poštovani moji sunarodnici, neće rešiti ni NATO, ni EU, ni Rusija, ni Kina, ni UN, čak ni ceo Pokret nesvrstanih! Dakle, ne bežite od odgovornosti nego razmišljajte dovoljno racionalno i dovoljno dugo i donesite odluke koje će doneti bolji život vašoj deci. Za vas, za nas, kasno je.
ttp://www.danas.rs/vesti/dijalog/bengalske_vatre_metiljave_vlade.46.html?news_id=168321
Ispravna kritika na (ne)rad sadašnje vlasti.
DIREKTNO
Autor: Zoran Živković
Prođe još jedna godina mandata još jedne koalicione metiljave Vlade, a svi elementi kojima se u trećem milenijumu mere rezultati jednog kabineta su negativni. Pada nivo novih domaćih i stranih investicija, industrijska proizvodnja je u opadanju, broj zaposlenih se smanjuje, prosečna plata je objektivno previsoka ali nedovoljna da pokrije potrošačku korpu.
Povećava se stopa kriminala, korupcije posebno, spoljni dug države raste, javna potrošnja je najveća u poslednjoj deceniji, administracija je najglomaznija u istoriji Srbije, nepotizam i partokratija su postale ustavna kategorija. Kažu nam da je kriza globalni fenomen i da Srbija nije mimo sveta, ali i da se naša vlada najbolje snalazi sa njom. Bar tako piše u izveštajima koje su ministri podnosili Predsedniku, Premijeru, glavnom požarnom i dežurnom higijeničaru. Srpski ekskluzivitet krize je da je samo kod nas sve poskupelo otkad ona traje, a da se u celom svetu evidentiraju masovna pojeftinjenja svega i svačega.
U samoj Vladi, istovremeno, pravo predizborno raspoloženje. Bengalske vatre optimizma bukte na sve strane. Naslućuje se mogućnost bezviznog šengenskog tretmana naših novih pasoša što je označilo početak otimanja za muštuluk, za slavu onoga ko će Srbima podignuti granične rampe. Tadić se opredelio da u Brisel, na šengensku veridbu sa Renom, ne povede Đelića, kome su evropske integracije glavni potpredsednički mandat, nego Dačića, našu tradicionalnu proevropsku nadu i uzdanicu. Naravno da će eventualno ukidanje viza, nakon 18 godina, biti civilizacijski napredak za mnoge građane Srbije, ali šta će biti sa onih šest miliona koji nemaju ni pasoš ni novac za put ka Evropi? Ko se brine o njihovoj budućnosti? Verovatno Krkobabić & sin...
Mlađani Jeremić, realizator Tadićeve spoljne politike, samoproglašeni, neformalni, počasni ministar za Kosovo i Metohiju, najveći patriota u koalicionoj vladi, kod dece omiljen kao Sunđer Bob Kockalone, ne preza da državnicima koji nisu priznali nezavisnost Kosova ne zameri i oprosti autokratiju i totalitarizam, kršenje ljudskih prava, ubijanje političkih konkurenata i novinara..., ma i kanibalizam će oprostiti samo da dokaže svoju posvećenost civilizacijskim principima 21. veka i poštovanju međunarodnog prava! Dinkić i Ljajić za jesen najavljuju osnivanje novih stranaka sa novim partnerima koje neće opterećivati ni ideološka opredeljenost, ni lični integritet i poštenje, ni čist obraz ni čiste ruke, već samo bezgranična alavost za komadom vlasti, što većim i što isplativijim. Kažu eksperti - ima se još u Srbiji za šta boriti... misle, biće još dirigovanih tendera, a nisu još ni svi službeni stanovi jeftino otkupljeni.
A opozicija? O njima neću pisati danas, o njima neću pisati sve dok ih uvaženi birači nekada, možda masovno zahvaćeni najgorim psihičkim posledicama pandemije svinjskog gripa, ne izaberu za svoju vlast. Opozicija je grozna i nedopušteno slična vlasti, ali ona ne kreira probleme i ne snosi značajnu odgovornost za sadašnje stanje naše države i našeg društva.
Ekonomska kriza je samo jedan, bojim se lakši deo naše ukupne društvene krize. Naša privreda je zastarela i nekonkurentna, ali to se može promeniti kada pravi investitori i normalni menadžeri postanu dominantni nad onima koji su sada u većini, kojima praziluk viri iz zadnjice a poslovne uspehe nižu mahom zbog nedostatka dokaza. Mnogo veće iskušenje, značajno teže rešiv, ali ipak rešiv, problem je kako naći u Srbiji političara koji je sposoban i spreman da učini ono što je danas uobičajeno, rutinsko ponašanje sluge naroda u civilizovanom delu sveta. To znači da kad ga narod izabere za neku funkciju poštuje i primenjuje zakone čak i kada njegov kum radi nešto nezakonito, a ne pomisli da je genije čak i kada ga u to ubeđuje senilni akademik, tatin drug iz skojevskih dana i ne koristi svoju moć za lečenje kompleksa iz nesrećnog detinjstva kada je bio lišen očekivane pažnje pionirskog instruktora. Još je teže, ali ne i nemoguće, naći normalnog i profesionalnog urednika elektronskog ili pisanog medija koga malopre spomenuti političar ne može kupiti, uplašiti ili, što je najgore, fascinirati. Obično su to nekada talentovani novinari koji su suočeni sa svojom neuspelom političkom karijerom osuđeni da nekritički favorizuju netalentovane, nečasne političare, sveteći se time narodu koji ih nije razumeo i koji zbog toga preziru.
Najgore od svega je to što ove probleme građani ove zemlje moraju rešiti sami. Ponoviću još jednom da vam ove probleme, poštovani moji sunarodnici, neće rešiti ni NATO, ni EU, ni Rusija, ni Kina, ni UN, čak ni ceo Pokret nesvrstanih! Dakle, ne bežite od odgovornosti nego razmišljajte dovoljno racionalno i dovoljno dugo i donesite odluke koje će doneti bolji život vašoj deci. Za vas, za nas, kasno je.
ttp://www.danas.rs/vesti/dijalog/bengalske_vatre_metiljave_vlade.46.html?news_id=168321
Ispravna kritika na (ne)rad sadašnje vlasti.