- Poruka
- 369.500
Kamen nosi ime po Beloj Vodi, ušuškanu između Lazarevog grada Kruševca i Miličine Ljubostinje..
Belovodski kamen, poznat kao peščar, vadi se vekovima, a kroz istoriju se nailazilo na eksponate isklesane od njega, za koje se ni dan danas ne zna ko ih je napravio.
Od njega su sagrađeni crkva Lazarica i manastiri Žiča, Kalenić, Manasija. Takođe i Brankov most, Palata Beograd, Dom sindikata, Crkva Svetog Marka.
Negde između 10. i 15. veka pre nove ere - imamo Belovodsku pismenicu. To je drevno pismo sa dvadesetak grafema izrezbarenih u mekom kamenu sa nekim oštrim belutkom, koje do dana današnjeg nije pročitano.Sa tom pismenicom počinje priča koja se potom razvijala preko Rima i Vizantije do Moravske Srbije kneza Lazara, despota Stefana i kneginje Milice, koji su od ovog kamena gradili svoje crkve i manastire u okolini.
Za vreme Turaka, izgradnja bogomolja zamire, ali su ga i tada koristili Turci za izgradnju mostova, česmi i hanova, kao i za podizanje skromnih nadgrobnih spomenika.Tek sa slobodom u 19. i 20. veku spomenici su se razvili u arhitekturi i u umetničkim dekoracijama, tako da je ova moravska škola jedna od najnaprednijih u arhitektonskom etnografskom, umetničkom smislu u odnosu na druge
Belovodski kamen, poznat kao peščar, vadi se vekovima, a kroz istoriju se nailazilo na eksponate isklesane od njega, za koje se ni dan danas ne zna ko ih je napravio.
Od njega su sagrađeni crkva Lazarica i manastiri Žiča, Kalenić, Manasija. Takođe i Brankov most, Palata Beograd, Dom sindikata, Crkva Svetog Marka.
Negde između 10. i 15. veka pre nove ere - imamo Belovodsku pismenicu. To je drevno pismo sa dvadesetak grafema izrezbarenih u mekom kamenu sa nekim oštrim belutkom, koje do dana današnjeg nije pročitano.Sa tom pismenicom počinje priča koja se potom razvijala preko Rima i Vizantije do Moravske Srbije kneza Lazara, despota Stefana i kneginje Milice, koji su od ovog kamena gradili svoje crkve i manastire u okolini.
Za vreme Turaka, izgradnja bogomolja zamire, ali su ga i tada koristili Turci za izgradnju mostova, česmi i hanova, kao i za podizanje skromnih nadgrobnih spomenika.Tek sa slobodom u 19. i 20. veku spomenici su se razvili u arhitekturi i u umetničkim dekoracijama, tako da je ova moravska škola jedna od najnaprednijih u arhitektonskom etnografskom, umetničkom smislu u odnosu na druge