- Poruka
- 5.859
Bankrot politike balansiranja: Srbija će uvesti sankcije Rusiji
Srbija je smogla snage da pravovremeno osudi rusku agresiju i dva puta u Ujedinjenim nacijama da glas protiv bezumnog čina Moskve.Published On 12 Oct 202212 Oct 2022
Da su Rusija i Srbija stvarno istinski prijatelji, kao što to godinama sugerira “državno rukovodstvo” i pripadajući mu mediji, već do sada bi stigao mig iz Moskve da se formalno uvedu sankcije kako Beograd ne bi bio crna ovca u Evropi, piše autor (EPA)
Jesu li sasvim potrošena mišljenja i prakse službenog Beograda da državne i nacionalne interese brani “vječnim” odlaganjem donošenja najvažnijih odluka? Naime, ima naznaka da je političko balansiranje odnosno era onog što običan svijet prepoznaje u metafori “dobro jutro čaršijo, na sve četiri strane”, konačno pred bankrotstvom.
Najteže odluke o svojim izborima, baš kao što je to devedesetih radio Slobodan Milošević, Srbija će i ovaj put donositi ne u pet do 12 nego sa ogromnim zakašnjenjem nakon bezbrojnih odlaganja i pod velikim pritiscima, zbog čega politička i svaka druga šteta po pravilu biva sve veća.
Naravno da ne treba očekivati da će “državno rukovodstvo” Srbije, kako Aleksandar Vučić voli nazivati samog sebe, na kraju to javno i priznati, ali je ta činjenica postala toliko uočljiva, pogotovo nakon posljednjeg zasjedanja Generalne skupštine OUN i, naročito, samita svih evropskih zemalja u Pragu pod firmom Evropske političke zajednice, odnosno članice EU, balkanske i baltičke zemlje, te Velika Britanija.
Tri najveća Vučićeva iskušenja
Dok opredjeljenje za izbor evropskog puta podržava sve manje građana u Srbiji, a sam Aleksandar Vučić priznaje da je “satjeran u ćošak” od stane skoro cijelog civilizovanog dijela svijeta, utisak je da se dva najveća dugogodišnja iskušenja Beograda, prije svega ono najteže, priznanje nezavisnosti Kosova, ali i pitanje položaja Republike Srpske u Bosni i Hercegovini u kojem Banja Luka više ne bi bila kočnica državnog razvoja – više neće moći odlagati u nedogled. Uz ova dva, tu je i ono treće, najfriškije iskušenje – uvođenje sankcija Rusiji, odnosno usklađivanje sa mjerama Evropske unije zbog ruske agresije i aneksije dijelova Ukrajine.Srbija je smogla snage da pravovremeno osudi rusku agresiju i dva puta u Ujedinjenim nacijama da glas protiv bezumnog čina Moskve koji od februara potresa temelje na kojima počiva cijeli svjetski poredak, ali ne i da uvede sankcije Rusiji od kojih ta ogromna zemlja ne bi trpjela skoro nikakve štete.
Da su Rusija i Srbija stvarno istinski prijatelji, kao što to godinama sugerira “državno rukovodstvo” i pripadajući mu mediji, već do sada bi stigao mig iz Moskve da se formalno uvedu sankcije kako Beograd ne bi bio crna ovca u Evropi ili bi Putin barem prešućivao a ne isticao kako je njegova aneksija dvije ukrajinske republike i još dvije ukrajinske oblasti potpuno isti slučaj kao i proglašenje kosovske nezavisnosti.
Nekako sa februarskom invazijom ruskih trupa na Ukrajinu, Srbija je raspuštanjem Skupštine i raspisivanjem izbora faktički ostala i bez vlade, a već tada je bilo jasno da će Vučić odugovlačiti sa njenim formiranjem sve dokle god to bude mogao iz sasvim pragmatičnih razloga.
Računao je, naime, da će u međuvremenu rat u Ukrajini biti završen i da će izbjeći za njega neugodnu situaciju, prije svega na unutrašnjem planu, konačnog uvođenja sankcija Rusiji i svrstavanje u red onih koje Vladimir Putin naziva neprijateljskim zemljama. Računao je Vučić i da će svi putevi za dotok (jeftinijeg) ruskog plina uprkos svemu stizati u Beograd i da bi od toga mogli profitirati i on lično i njegova zemlja. Vučić je već profitirao osiguravši sebi još jedan predsjednički mandat, što se za Srbiju u kojoj se sve teže živi baš i ne može reći.
Poslije osam mjeseci, krajem oktobra, ističe zakonski rok za formiranje vlade kojoj će kao prvi zadatak dopasti uvođenje sankcija Rusiji. Određivanjem Ane Brnabić za novu-staru mandatarku, svakom je jasno da će to kako god i kada god bila sastavljena, biti samo još jedna Vučićeva vlada.
Čekajući “preveliku štetu”
O tome se u Srbiji malo govori, ali se ne prestaju iznositi mišljenja i analize onoga šta je Vučić poručio na dugo najavljivanoj svojoj posljednjoj najhistoriskijoj od svih historijskih konferencija za medije na kojoj jest nagovijestio da će sankcije Rusiji biti uvedene, ali ne i kada. Da budemo sasvim precizni, Vučić je rekao da Srbija neće uvoditi sankcije Rusiji “sve dok šteta koja se nanosi Srbiji ne bude prevelika”.Koliko štete je napravljeno do sada i kada će šteta postati prevelika, predsjednik Srbije nije precizirao, ali je moguće da se to neće dogoditi prije 1. novembra za kada je Evropska unija, a ne Hrvatska, kako to objašnjavaju mediji u Srbiji, najavila uvođenje sankcija Srbiji na uvoz ruske nafte preko Jadranskog naftovoda. Srbija bi se u tom slučaju našla u paradoksalnog situaciji da se zbog neuvođenja sankcija Rusiji i sama nađe pod sankcijama upravo onog saveza zemalja, bezbeli evropskih, sa kojim vodi pristupne pregovore!
Kada se sve sabere i oduzme, uključivši veliki broj onih koji smatraju da sankcije “bratskoj i prijateljskoj” Rusiji ne treba uvoditi nikad, sve je više onih glasova koji s pravom ocjenjuju da više nije pitanje hoće li Srbija uvesti sankcije Rusiji nego kada. Oni zaključuju da je to indirektno potvrdio i Vučić u pomenutom obraćanju naciji.
Ovome svakako treba dodati kako možda više ni pitanje kada će se to desiti više nije ključno, jer bi se moglo potvrditi da to poslije ovoliko proćerdanog vremena više i nije neka politička roba na kojoj bi se moglo profitirati u smislu političkih usklađivanja na relaciji Beograd-Brisel, pa samim tim i Beograd-Washington. Pogotovo, kada se uzme u obzir vrlo rašireno mišljenje u Srbiji, čak i među najglasniji rusofilima i putinofilima, da je postepena priprema građana za uvođenje sankcija Moskvi ne samo započela nego je stigla i u završnu fazu.
Vučićeva reakcija na mogućnost uskraćivanja dotoka ruske nafte preko jadranskog naftovoda u vidu izjave kako će se cijevima povezati sa u Evropi ne suviše omiljenim mađarskim prfemijerom Viktorom Orbanom odnosno Mađarskom, za sada izgleda kao umirivanje domaće publike, ali i pokazivanje mišića evropskim liderima koji imaju sve manje razumijevanja za njegove poteze.
Iscurilo vrijeme za Kosovo
Bez obzira na rat u Ukrajini koji je doveo do energetske krize gotovo u cijelom svijetu i koji je svakako uticao i na prilike na cijelom zapadnom Balkanu, pitanje priznavanja nezavisnosti Kosova za Beograd svakako ostaje političko pitanje broj jedan i u direktnoj je vezi sa odnosima Beograda i Moskve, jer je upravo ruski veto u Vijeću sigurnosti do sada odlagao sve planove za konačno rješavanje odnosa Beograda i Prištine.Francusko-njemački prijedlog zbog kojeg je Vučića u New Yorku mnogo boljela glava i sada je na stolu na beogradskom Andrićevom vencu. To je onaj plan da Beograd prizna Kosovo, a zauzvrat dobije zeleno svjetlo za brži ulazak u EU uz značajnu finansijsku podršku.
Tu je situacija mnogo teža za balansiranje, i pored činjenice da pet članica EU nije priznalo Kosovo kao nezavisnu državu. Jer su poslije rata iz 1999. godine koji je tadašnja SCG (Srbija i Crna Gura) izgubila, potpisani važni međunarodni sporazumi, od koji su najvažniji Kumanovski sporazum o povlačenju srpsko-crnogorske vojske i policije, Rezolucija UN 1244, te Briselski, a potom i Washingtonski sporazum.
Zvanični Beograd, ali i onaj nezvanični u većem dijelu i dalje čvrsto dijeli uvjerenje da Kosovu ne treba dozvoliti dobijanje stolice u Ujedinjenima nacijama. Novo je samo to da su omekšali stavovi po pitanju prijema Kosova u Savjet Evrope, a nisu rijetka mišljenja ni da bi Kosovu trebalo “dati” ulazak u Interpol ili UNESCO, kao da je Srbija u poziciji da bilo kome šta daje ili uzima.
O tome se, barem ne istovremeno, ne može dijeliti mišljenje i sa Moskvom i sa Briselom ili Washingtonom jer su dijametralno suprotna. Izbor sve više liči na poziciju ili-ili, a manevarski prostor za politiku i-i sveden je na minimum. Mjerenje količine štete, kako bi to rekao Vučić, nastavlja se iako u pješčanom satu pijeska više skoro i da nema.
Bosno moja, pređi na drugoga
U ovom kontekstu treba spomenuti i odnos Beograda sa Banjom Lukom i Sarajevom u Bosni i Hercegovini, prije svega u svjetlu najnovijih izbora u toj zemlji i rezultata, kakav god njihov ishod na kraju bude (glasovi za predsjednika Srpske se ponovo broje), gdje je blago rečeno uzdrman dugogodišnji Vučićev ahbab Milorad Dodik.Manje je bitna činjenica ko je na tim izborima koga pokrao, to ćemo saznati kada se objave konačni rezultati, od kopernikanskog obrata u odnosima Vučića i Dodika. Teško je to zamisliti ali, eto, desilo se. Vučić od početka ozborne kampanje sve do danas u izborima u Bosni i Hercegovini – šuti. Što je za jedno “svakosatno klepetalo”, kako ga naziva pisac Božo Koprivica, prosto nezamislivo.
Upravo Vučićeva upadljiva šutnja dovoljan je znak njegovim kritičarima da zaključe kako je na djelu prodaja bivšeg jarana Evropljanima za nešto što su mu obećali o čemu se može samo nagađati. Naravno, ovo su sve privatna i nedokazana mišljenja oslonjena na oskudne informacije na osnovu kojih i nije moguće doći do preciznijih analiza i zaključaka.
Ali, ako se upomoć pozove i logika, pogotovo što Vučić odavno ne spominje ni Dodika, ni svoju omiljenu rečenicu o poštivanju suvereniteta BiH i integriteta RS u njoj, a kamoli šta drugo, nije nemoguće da je dojučerašnjem članu Predsjedništva BiH, uprkos podrške Vladimira Vladimiroviča i susreta s njim u Kremlju dugog pet minuta, sudbina zapečaćena baš u Beogradu u kojem je po prvi put sa velikih bilborda pozivao građane da glasaju za njega.
Ukoliko je ovakvo razmišljanje i zaključivanje tačno, onda nije nemoguće da vrlo brzo osim svog liderstva, Vučić pokaže i državničku mudrost i naciji saopšti da je Srbija svoj “srpski put” pronašla koračajući ka Briselu, a ne ka Moskvi, odnosno da je politika balansiranja konačno bankrotirala. Što bi moglo biti u interesu i Srbije i cijele regije. https://balkans.aljazeera.net/opini...balansiranja-srbija-ce-uvesti-sankcije-rusiji
Srbija će uvesti sankcije Rusiji. Tako mora biti. Rusofili se moraju povući pred činjenicom da je Rusija počinila agresiju (koju je Srbija osudila u UN-u), da Rusija čini zločine i da je ostala sama.
