AVETI
"Zašto nam niko nije objasnio da naše greške i pogrešni izbori kad tad dođu na naplatu i to onda kada smo najmanje spremni da ih platimo.", pomisli Svetlana, pokušavajući da se seti gde je čula tu misao. Prethodni dani su bili nabijeni obavezama i neplanirana pauza, joj je dobrodošla da se pribere..U razmišljanju je prekinula sekretarica.
"Gospođo direktorice, u prizemlju se nalazi ženska osoba koja zahteva da je primite na razgovor."
"Neko od poslovnih partnera? " upita je Svetlana
"Svakako da ne, znala bih da jeste" stiže odgovor.
Svetlana se na trenutak zbunila, nije očekivala nikoga.
"Hajde da vidimo ko je ta tajanstvena ličnost, koju ti ne poznaješ" reče Svetlana aludirajući na ljubopitljivost svoje sekretarice.
Zaprepašćenje je zamenilo osmeh u trenutku kada je shvatila ko je to očekuje.
"Majko" bilo je jedino što je uspela da progovori.
"Svetlana, dete moje drago. Bože koliko si porasla"
"Donesite nam dve kafe i u kancelariju i odložite sve razgovore. Neka me niko ne ometa, narednih sat vremena"oštrim glasom se obrati sekretarici.
" Šta ti treba? "Svetlana upita kada su ostale same.
" Bože Svetlana, zašto misliš da mi je bilo šta potrebno Ja sam cenjena estradna umetnica i ništa mi ne nedostaje. "
Svetlana joj ništa ne odgovori. Sve ono što je mislila da je odavno pokopano vratilo se u liku žene, koja je sedela ispred nje. Nikako nije mogla da natera sebe da je nazove majkom a sve je bilo tu. Sirova lepota bujne crnke i crvena haljina koju je pamtila iz vremena kada ju je tako obučena ostavljala samu dok je odlazila ko zna gde i ko zna sa kim. Visoke štikle i prenaglašena šminka su se podrazumevale, doduše načete zubom vremena i potrošene u životu koji je jedino za nju imao smisla i u kome nisu postojali ni muž ni ćerka.
"Svetlana, pa ti mene uopšte ne slušaš. Ista si svoj otac. Pokoj mu duši i on je bio takav a Bog mi je svedok da sam mu bila savršena žena."
Svetlana se od muke nasmeja i odgovori:
"Naravno da jesi, zar postoji nešto u čemu ti nisi bila savršena?"
"Ne budi sarkastična, to ne priliči jednoj dami."
"Da nisi malo zakasnila sa pridikama? Ako nisi primetila ja sam odrasla žena a ne devojčica koju si ostavila."odbrusi joj Svetlana.
" Kada budeš imala svoje dete shvatićeš da sam ti učinila uslugu. Lako je za svoje promašaje kriviti druge."
"Ahahahaaaa..pa ovo je vrhunac. Odakle ti i pomisao na to da nisam uspešna. Živim sa čovekom koji me obožava, sediš u kancelariji koja je moja i ti meni pričaš o uspehu. Pogledaj se. Vreme te je pregazilo "draga moja mamice" a nisi ništa postigla u životu."reče Svetlana osećajući da u njoj raste bes koji se sakupljao godinama.
" Nisam došla da se svađamo. Donela sam ti ono što je ostalo iza tvog oca" reče i na Svetlanin sto izvuče kutiju.
"Šta je ovo?" upita Svetlana.
"Pogledaj sama"
Svetlana otvori kutiju i iz nje ispadoše odlikovanja. Negde u dubini njenih očiju zaiskrila je suza. To je bilo sve što je ostalo iza čoveka koji joj je nekada bio otac. Nije umeo ili nije smeo da to bude do kraja, pobegao je u heroje. Odlikovanja su bila odraz njegove nemoći a ne hrabrosti. Zaustila je da joj to kaže ali reči nisu htele napolje upita je samo:
"Kada je otišao?"
"Pre deset godina"
"I ti nisi našla za shodno da mi to ranije saopštiš? Mislim da bi sad mogla da te ubijem." izusti Svetlana.
"Nisam znala gde si. Da si održavala kontakt sa svojom majkom bilo bi drugačije, ali ne, tvoja sloboda ti je bila važnija od roditelja"
"Da li znaš šta govoriš? Zašto si me uopšte i rađala ako nisi želela da brineš o meni" padala je u vatru Svetlana.
"Ja sam tvoga oca volela. Bio je ljubav mog života. On nije voleo mene, zato je i bežao u sve te ratove. Nisi ni svesna koliko si mi nedostajala i koliko suza sam prolila zbog tebe."
"Prekini sa tom jeftinom patetikom, ne prolazi to više kod mene, odrasla sam. Nego, reci mi zašto si došla pa da završavamo." prekide je Svetlana
U tom momentu u kancelariju, kao uragan, upade Mila.
"Tetka, da li možeš da mi nabaviš neki prevoz. Idemo danas da štrajkujemo na sever a ja sam obećala da ću obezbediti kola. Bobi je "zajebao" stvar, po svom dobrom starom običaju i ja ću ispasti lažov ako mi ne pomogneš. Molim te, tetkiceee...Dobar dan gospođo, izvinite na ovakvom ponašanju ali gori mi pod nogama. "
" Polako malena. Prvo, gde ti je dobar dan? Drugo, da li sam ti sto puta rekla da se u mom prisustvu ne psuje i trće, imaš kombi. Pravila znaš, u kombiju nema pušenja i pića a o psiho aktivnim supstancama da i ne govorimo" upozori je Svetlana.
"Bouže tetka, da li je moguće da si i pomislila da ćemo pasti pod iskušenje. Msm, stvarnooo.." odgovori joj Mila uz šeretski osmeh i upita:"A gospođa je?"
"Gospođa je upravo krenula a ti nauči već jednom da ne zabadaš nos u tuđa posla. Gde si ti krenula?" upita Svetlana.
"Dobrooo..neću više da ovaj preslatki nosić guram tamo gde mu nije mesto a krenula sam da javim bandi da imamo prevoz i da im održim predavanje o štetnosti pića, duvana a i šire po Svetlani Blaženoj" uz glasan smeh reče Mila. Svetlana joj pripreti prstom i okrete se ka majci.
"Nadam se da neće proći ovolike godine pre nego me udostojiš svog dolaska, majko." reče Svetlana i povuče za sobom zapanjenu Milu. Na pola puta do svojih kola okrete se. Majka joj je stajala na istom mestu. Učinilo joj se da se za ovih nekoliko trenutaka smanjila i ostarila i da joj u uglovima očiju iskre suze.
Na trenutak ali samo na trenutak osetila je nešto nalik na sažaljenje. Odlučno je odmahnula glavom i pomislila da nema prava da joj oprosti.
"Život mi je i bez nje dovoljno komplikovan.", pomisli i uputi se ka kolima. Vozač ju je čekao.
"Zašto nam niko nije objasnio da naše greške i pogrešni izbori kad tad dođu na naplatu i to onda kada smo najmanje spremni da ih platimo.", pomisli Svetlana, pokušavajući da se seti gde je čula tu misao. Prethodni dani su bili nabijeni obavezama i neplanirana pauza, joj je dobrodošla da se pribere..U razmišljanju je prekinula sekretarica.
"Gospođo direktorice, u prizemlju se nalazi ženska osoba koja zahteva da je primite na razgovor."
"Neko od poslovnih partnera? " upita je Svetlana
"Svakako da ne, znala bih da jeste" stiže odgovor.
Svetlana se na trenutak zbunila, nije očekivala nikoga.
"Hajde da vidimo ko je ta tajanstvena ličnost, koju ti ne poznaješ" reče Svetlana aludirajući na ljubopitljivost svoje sekretarice.
Zaprepašćenje je zamenilo osmeh u trenutku kada je shvatila ko je to očekuje.
"Majko" bilo je jedino što je uspela da progovori.
"Svetlana, dete moje drago. Bože koliko si porasla"
"Donesite nam dve kafe i u kancelariju i odložite sve razgovore. Neka me niko ne ometa, narednih sat vremena"oštrim glasom se obrati sekretarici.
" Šta ti treba? "Svetlana upita kada su ostale same.
" Bože Svetlana, zašto misliš da mi je bilo šta potrebno Ja sam cenjena estradna umetnica i ništa mi ne nedostaje. "
Svetlana joj ništa ne odgovori. Sve ono što je mislila da je odavno pokopano vratilo se u liku žene, koja je sedela ispred nje. Nikako nije mogla da natera sebe da je nazove majkom a sve je bilo tu. Sirova lepota bujne crnke i crvena haljina koju je pamtila iz vremena kada ju je tako obučena ostavljala samu dok je odlazila ko zna gde i ko zna sa kim. Visoke štikle i prenaglašena šminka su se podrazumevale, doduše načete zubom vremena i potrošene u životu koji je jedino za nju imao smisla i u kome nisu postojali ni muž ni ćerka.
"Svetlana, pa ti mene uopšte ne slušaš. Ista si svoj otac. Pokoj mu duši i on je bio takav a Bog mi je svedok da sam mu bila savršena žena."
Svetlana se od muke nasmeja i odgovori:
"Naravno da jesi, zar postoji nešto u čemu ti nisi bila savršena?"
"Ne budi sarkastična, to ne priliči jednoj dami."
"Da nisi malo zakasnila sa pridikama? Ako nisi primetila ja sam odrasla žena a ne devojčica koju si ostavila."odbrusi joj Svetlana.
" Kada budeš imala svoje dete shvatićeš da sam ti učinila uslugu. Lako je za svoje promašaje kriviti druge."
"Ahahahaaaa..pa ovo je vrhunac. Odakle ti i pomisao na to da nisam uspešna. Živim sa čovekom koji me obožava, sediš u kancelariji koja je moja i ti meni pričaš o uspehu. Pogledaj se. Vreme te je pregazilo "draga moja mamice" a nisi ništa postigla u životu."reče Svetlana osećajući da u njoj raste bes koji se sakupljao godinama.
" Nisam došla da se svađamo. Donela sam ti ono što je ostalo iza tvog oca" reče i na Svetlanin sto izvuče kutiju.
"Šta je ovo?" upita Svetlana.
"Pogledaj sama"
Svetlana otvori kutiju i iz nje ispadoše odlikovanja. Negde u dubini njenih očiju zaiskrila je suza. To je bilo sve što je ostalo iza čoveka koji joj je nekada bio otac. Nije umeo ili nije smeo da to bude do kraja, pobegao je u heroje. Odlikovanja su bila odraz njegove nemoći a ne hrabrosti. Zaustila je da joj to kaže ali reči nisu htele napolje upita je samo:
"Kada je otišao?"
"Pre deset godina"
"I ti nisi našla za shodno da mi to ranije saopštiš? Mislim da bi sad mogla da te ubijem." izusti Svetlana.
"Nisam znala gde si. Da si održavala kontakt sa svojom majkom bilo bi drugačije, ali ne, tvoja sloboda ti je bila važnija od roditelja"
"Da li znaš šta govoriš? Zašto si me uopšte i rađala ako nisi želela da brineš o meni" padala je u vatru Svetlana.
"Ja sam tvoga oca volela. Bio je ljubav mog života. On nije voleo mene, zato je i bežao u sve te ratove. Nisi ni svesna koliko si mi nedostajala i koliko suza sam prolila zbog tebe."
"Prekini sa tom jeftinom patetikom, ne prolazi to više kod mene, odrasla sam. Nego, reci mi zašto si došla pa da završavamo." prekide je Svetlana
U tom momentu u kancelariju, kao uragan, upade Mila.
"Tetka, da li možeš da mi nabaviš neki prevoz. Idemo danas da štrajkujemo na sever a ja sam obećala da ću obezbediti kola. Bobi je "zajebao" stvar, po svom dobrom starom običaju i ja ću ispasti lažov ako mi ne pomogneš. Molim te, tetkiceee...Dobar dan gospođo, izvinite na ovakvom ponašanju ali gori mi pod nogama. "
" Polako malena. Prvo, gde ti je dobar dan? Drugo, da li sam ti sto puta rekla da se u mom prisustvu ne psuje i trće, imaš kombi. Pravila znaš, u kombiju nema pušenja i pića a o psiho aktivnim supstancama da i ne govorimo" upozori je Svetlana.
"Bouže tetka, da li je moguće da si i pomislila da ćemo pasti pod iskušenje. Msm, stvarnooo.." odgovori joj Mila uz šeretski osmeh i upita:"A gospođa je?"
"Gospođa je upravo krenula a ti nauči već jednom da ne zabadaš nos u tuđa posla. Gde si ti krenula?" upita Svetlana.
"Dobrooo..neću više da ovaj preslatki nosić guram tamo gde mu nije mesto a krenula sam da javim bandi da imamo prevoz i da im održim predavanje o štetnosti pića, duvana a i šire po Svetlani Blaženoj" uz glasan smeh reče Mila. Svetlana joj pripreti prstom i okrete se ka majci.
"Nadam se da neće proći ovolike godine pre nego me udostojiš svog dolaska, majko." reče Svetlana i povuče za sobom zapanjenu Milu. Na pola puta do svojih kola okrete se. Majka joj je stajala na istom mestu. Učinilo joj se da se za ovih nekoliko trenutaka smanjila i ostarila i da joj u uglovima očiju iskre suze.
Na trenutak ali samo na trenutak osetila je nešto nalik na sažaljenje. Odlučno je odmahnula glavom i pomislila da nema prava da joj oprosti.
"Život mi je i bez nje dovoljno komplikovan.", pomisli i uputi se ka kolima. Vozač ju je čekao.