"Selimovići su poreklom iz Vranjske na granici Hercegovine i Crne Gore, od drobnjačkog bratstva Vujovića. Šefik Pašić, koji je ispitivao poreklo naših porodica, piše o tome, na osnovu dokumenata koje je pronašao u arhivskim i porodičnim dokumentima.
„Navodno je bilo devet braće i dvojica pređu na islam, da bi štitili jedni druge, i od njih su Selimovići i Ovčine. Selimovići se javljaju u Herceg-Novom pre 1690. godine, jer je tada njihova zemlja sa Ublina dodeljena mletačkim podanicima. Takođe u Crnoj Gori je bilo Selimovića, navodno su od Babahetovića ove porodice – Selimovići, Ćorić i Ovčine. U Jednošima jedan lokalitet naziva se Selimovina i Selimova Bistijerna, a u Plavu spominje se 1710. godine Džuba Selimović. Književnik Meša Selimović potiče iz ove porodice.“
… Kad sam 1972. godine naveo ovaj podatak (iz normalne radoznalosti i želje za otkrivanjem svog korena), neki intelektualci iz Bosne su mi to oštro zamerili. Rekli su otprilike: „Mnogi od nas tačno znaju svoje hrišćanske pretke, i mogli bismo da pokažemo i direktne dokumente. Ali čemu to? Šta bismo time postigli?“ Ova zamerka i ovakvo pitanje moglo bi se postaviti povodom otkrivanja svakog istorijskog podatka. U ime čega zatvarati oči pred istinom? Time se ništa ne menja, kao što se nikakva ljaga ne baca na bosansko-hercegovačke muslimane ako se ukaže na njihovo poreklo. Kod mene je ostala i jaka nostalgija za zavičajnim korenom, mada i Beograd veoma volim. Ja sam vezan za svoje bosansko i muslimansko poreklo, i uveren sam da je naša složenost (zbog dugogodišnjih tuđih navika koje smo prihvatili, zbog čudne istorije, zbog stvorenih kompleksa, zbog hiljadu spletenih čvorova) izuzetno bogata stvaralačkim mogućnostima.“