Zarathustra:
Ма нема шта с њим много да полемишеш Уроспо. Добро је познато још из народног предања да су такви људи преверше били и остаће заувек најгора скупина.
Што је најгора ствар у свему томе, а чега Абди и компанија нису ни свесни, њих су и сами Турци презирали, јер им је било јасно кад тако лако издају једну веру и прелазе у другу, зашто би се сутра просветлили под капом ислама !?
Свима и истинским муслиманима и хришћанима је јасно шта значи кад је неко истински верник, а шта кад неко парадира симболима своје вере претварајући се у идиота од фундаменталисте.
Има часних људи којима скидам капу, а најдаље је у објективном сагледавању ислама отишао Саламан Рушди и још неки врсни муслимани интелектуалци који су побегли из екстремистичких земаља Ирана, шеријатског права, а за узврат су зарадили фатву и проглашени су за заступнике секуларизма.
Веруј ми доћи ће ДАН кад ће се ови инстант-муслимани из Босне спознати Истину !
NEKOLIKO HISTORISKIH FAKATA ZA OBRAZOVANE LJUDE !
Bosnjaci su autohtoni narod Bosne sa milenijskim kulturno - politickim kontinuitetom. Razne seobe, progoni, i ratovi utjecali su na geografsku rasprostranjenost Bosnjaka, kako na Balkanu, tako i po svijetu. Najveca koncentracija Bosnjaka (oko 2 miliona) je u Bosni i Hercegovini i Sandjaku (Srbija i Crna Gora), a veliki broj Bosnjaka (oko 300,000) moze se naci i na americkom kontinentu (SAD i Kanada), zapadno-europskim zemljama, te u Turskoj (oko 5 miliona potomaka Bosnjaka, koji su se iselili za vrijeme Austro-Ugarske okupacije).
U srednjovjekovnoj Bosni, Bosnjaci su bili pripadnici heretickog vjerovanja i nisu priznavali ni katolicku ni pravoslavnu crkvu. Sta vise, od ovih crkava im je konstantno prijetila opasnost progona; sam rimski papa je tijekom srednjovjekovne Bosne poslao nekoliko krizarskih ratova na nasu zemlju sa ciljem unistenja bosnjacke hereze (pr. 1235-38, 1358 i dr.). Prisilne konverzije heretickih Bosnjaka na katolicanstvo, odnosno pravoslavlje, su postepeno uzimale svoga maha. Slomom Bosne od strane Turaka 1467 godine i kroz period Otomanske Bosne, Bosnjaci postepeno primaju Islam. Nacionalni identitet Bosanskih Srba, odnosno Bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19 stoljeca, kada se Bosnjaci pravoslavne, odnosno, katolicke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih politickih misionara, odroduju od bosnjackog nacionalnog korpusa i na temelju zajednicke vjeroispovijesti pocinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim srbima, odnosno katolickim hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokusaj ocvrscivanja jedinstvene bosnjacke nacije bio je osuden na propast, iz razloga sto je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora - Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907 godine.
Prof. Dr. Muhamed Filipovic pojasnjava da su svi ljudi na prostoru Bosne u etnickom smislu bili Bosnjaci "i to tokom cijele nase povijesti, a posebno u vrijeme drzavne samostalnosti (srednjovjekovne) Bosne. Zatim smo bili isto u vrijeme Osmanskog carstva, bili smo naime Bosnjaci, sve dok propaganda iz Srbije i Hrvatske, koja pocinje od sredine 19 stoljeca, nije pocela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u nase pravoslavce i katolike." Istaknuti bosnjacki intelektualac, Adil Zulfikarpasic napominje da su prije procesa kroatizacije i posrbljavanja naseg naroda i "katolicki i pravoslavni pisci u Bosni, narocito franjevci u 16., 17. i 18. vijeku pisali o bosanskom jeziku, a sebe nazivali Bosnjacima." Prof. Dr. Mustafa Memic se slaze, i istice: "Od sredine XIX stoljeca od kada su se javljali nacionalni pokreti Srba i Hrvata, vodila se permanentna borba medu ovim nacionalnim pokretima da prisvoje sto vece dijelove bosanskih teritorija i da se bosanski jezik ukine. Od tada pocinje proces bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika da se oni tretiraju nacionalno kao Srbi i Hrvati, iako su do tada svi bili Bosnjaci... Taj proces se putem nacionalistickih propagandi dalje razvijao da on danas predstavlja osnovnu smetnju razvoja ovih prostora kao jedinstvene, geografske i ekonomske cjeline."
Primjera radi, Teofil (Bogoljub) Petranovic je bio utemeljitelj srpskih propagandnih aktivnosti u Bosni. Kao placenik srbijanske Vlade, Petranovic je 60-tih godina 19 stoljeca oko sebe okupio citavu mrezu istomisljenika, koji su radili na sirenju srpskog nacionalnog identiteta medu bosnjackim pravoslavcima, ali i medu dijelom Bosanskih Vlaha, koji su bili pogodni za utapljanje u srpski nacionalni okvir. Fra Grga Martic, koji je zivio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranovic, u svojim Zapamcenjima navodi da je Teofil Petranovic bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. U predgovoru Petranovicevoj knjizi - Srpske Narodne Pjesme iz Bosne i Hercegovine - Novak Kilibarda pise da je Petranovic "cijenio ukazano povjerenje [vlade Srbije], pa je za vrijeme svoga boravka u Sarajevu od 1862 do 1869 godine neprekidno sirio srpsku propagandu..." Nadalje, Kilibarda navodi da je Petranovic "kao povjerenik srpske vlade u Bosni dobijao vise novcane potpore nego ijedan drugi povjerenik."
Utemeljitelj hrvatskih propagandnih aktivnosti u Bosni bio je placenik hrvatske vlade - Stjepan Radic. Redarstvo ga je zatvorilo i osudilo na izgon iz Bosne zbog hrvatskih propagandnih aktivnosti, a potom ga otpratilo parobrodom do Rijeke. Kako opisuje u svom zivotopisu, Stjepan Radic je u Petrogradu, u drustvu javnih pregalaca postigao da predaje o tkz. "pravu Hrvatske i Hrvata na Bosnu i Hercegovinu s gledista zemljopisnoga, kulturnoga i narodno-gospodarskog, a najvise sa gledista cisto narodnoga, radi toga jer se Bosanski Muslimani, koji su svi Slaveni i najstariji narod u Bosni, sve vise priznaju hrvatima u narodnom i politickom smislu." Bitno je napomenuti da su i brojni katolicki misionari jos od srednjeg vijeka radili na sirenju katolicizma u Bosni, a bili su poslati upravo od rimskog pape da suzbiju hereticko vjerovanje Bosnjaka. Medutim, ovi misionari nikada nisu sirili hrvatstvo, stoga ni bosnjacki katolici nisu imali razloga da se tako osjecaju niti su se tako osjecali. Sve do dolaska brace Radica u Bosnu, nijedan bosnjacki katolik se nije izjasnjavao kao Bosanski Hrvat. Propagandne aktivnosti brace Radica bile su usmjerene ka iskorjenjivanju termina Bosnjaci i ulijevanju hrvatske narodne svijesti medu Bosnjake katolicke, ali i Bosnjake islamske vjeroispovijesti.
Citav ovaj fenomen, u svojoj cuvenoj pjesmi "Pjesma Bosnjaku," koju je objavio list Bosnjak 2. VII. 1891. godine, opisao je i Safvet-beg Basagic rijecima:
Znas Bosnjace, nije davno bilo, / Sveg' mi sv'jeta nema petnaest ljeta, / Kad u nasoj Bosni ponositoj, / I junackoj zemlji Hercegovoj, / Od Trebinja do Brodskijeh vrate, / Nije bilo Srba ni Hrvata. / A danas se kroz svoje hire, / Oba stranca ko u svome sire. [...] Oba su nas gosta saletila, Da nam otmu najsvetije blago, Nase ime ponosno i drago.
Bosnjacki katolik Fra. Ivan Frano Jukic (1818-1857), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bosnjak, je u svom proglasu 1848. godine zapisao:
"Mi Bosnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo zivi nas samo kao ocenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i zale nas.... Vrime je da se i probudimo od dugovicne nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred nasa serca ocistimo od predsudah, fatajmo za knjige i casopise, vidimo sto su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da nas narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo."
Milovan Đilas svjedoci o bosnjacima iz Sandcackog kraja, za vrijeme bivse Jugoslavije:
Taj naziv... je tradicionalan vec od srednjeg vijeka: muslimani koje sam ja poznavo u Bijelom Polju i druzio se sa njima uvijek su govorili da su Bosnjaci. U mojoj porodici je bio sluga musliman, Becir Zulevic iz okoline Rozaja. Bio je nepismen i ja sam ga naucio pismenosti – sto nije bilo tesko, jer je bio veoma bistar...uvijek je govorio da je Bosnjak. A i Vuk Karadzic je upotrebljavao taj termin – Bosnjaci. (Milovan Đilas i Nadezda Gaco: Bosnjak Adil Zulfikarpasic; isto vidi: Polje, br. 36)
Prof. Dr. Darko Tanaskovic, najpriznatiji jugoslovenski orijentalist, o bosnjastvu kao nazivu kojim se oznacava etnopoliticka koncepcija, kaze da je "sustina u stavu da u staroj istorijskoj zemlji Bosni, starijoj i od Srbije i od Hrvatske, kao njeno autohtono stanovnistvo, s neprekinutim etnickim, kulturnim, psihickim, pa i drzavotvornim kontinuitetom od ranog srednjeg vijeka do danas, zive Bosnjaci i da je to jedino njima odgovarajuce narodno i nacionalno ime." (Polje, br. 36).