Ana Marija

GRAND COMMANDER

Zainteresovan član
Banovan
Poruka
322
Ana Marija me je odviše prizemljila. Toliko dugo se ne razdvajamo da to već počinje pomalo i da mi smeta. (Možda sam se upravo toga nekada plašio, i iz tog razloga nisam stupao u veze sa devojkama, ponašao se kao da želim da budem odbijen, umišljao da me niko neće i pravio dramu od svega toga. Bio sam jedan od onih ludaka koji pred smrt sagledaju svoju bolest i postanu potpuno svesni da nisu bili u pravu. Ličio sam pomalo na Isusa Hrista. On je celog svog života tvrdio, i verovao u to, da je božji sin. Međutim, na kraju života, dok se nalazio razapet na krstu, shvatio je da je samo običan čovek. I tada je povikao: “Bože moj! Bože moj! Zašto si me ostavio?!” Naravno, bog mu nije odgovorio.) Puno puta poželim da joj se usprotivim, ali ona me u tome vešto spreči: poljubi me i tako reši svaki naš nesporazum. Da li ja volim Ana Mariju? Možda, u suštini, volim samo sebe? Možda u Ana Mariji tražim Hermana? A možda ne volim ni sebe?

Zaustavljamo se podaleko od obale, blizu ostrva Lokrum. Duva blag vetar. Talasi ljuljuškaju naše plovilo. Njena crna kosa leprša i udara me po licu. Ovo je možda najromantičniji trenutak u mom životu.

Postaje sve hladnije. No bez obzira na to, Ana Marija obnažuje svoje pohotne grudi i nabija mi ih na lice. Ližem joj ukrućene bradavice, koje su slane od morske vode. Ona mi nadražuje penis. Ne mogadoh da izdržim. Spustih pantalone do kolena. Ona se skide i zajaha me. Čamac se trese bar tri puta više nego pre par trenutaka. Držim je za stražnjicu dok me njene grudi udaraju po licu. Teška je, opteretila mi je i dušu i telo. Grizem joj bradavice dok ona vrišti i divljački me grebe po leđima. Oboje se obilno znojimo. Naš neuobičajeno slan znoj se meša. Vetar ga spira sa naših tela. Pored nas prođe i po koji gliser.

Svetlosti je sve manje. Sunce je dodirnulo more dok smo se mi sjedinjavali. Požurih sa ljubavnom gimnastikom. Njišem se nad njom sve brže i brže, kako bih što pre mogao da posmatram veličanstven zalazak sunca. Ona urla od zadovoljstva kvaseći mi međunožje. Gotov sam da eksplodiram, svršavam u nju i bacam je na palubu. Navlačim se, jer mi iznenada postade hladno. I ona se obuče.

Legosmo jedno pored drugog. Zagrlismo se i poljubismo. Uperismo pogled u narandžasto sunce čiji zraci više ne padaju na zemlju. To ne smeta našim očima. Ana Marija fotografiše ovaj divan prizor.

- Ovo je nešto najlepše što sam ikada video! - ote se meni.

- Veličanstveno!

Vratismo se na svoja mesta i prionusmo na pedale. Požurismo natrag u grad.

Vraćamo plovilo u marinu pred veče.
 
Ova mi nije nishta posebno... mada je uvod vrh bio... taman pomislih da cesh je baciti ajkulama posle svrsha, a ne na palubu... to bi bilo zanimljivije... Kako god, dobar si...
 

Back
Top