Djedovi pozivi su se nastavili. Posljednjih mjeseci počeo se žaliti da ga steže
u grudima i da teško diše. Bio je kod ljekara koji je samo odmahivao glavom.
Mene je počela da peče savjest. Morala sam mu priznati, nisam mogla više ovako.
Uživala sam da pričam s njim, ali ne može to vječno, djeda je bolestan. Slutim da
se približava kraj.
-Moram ti nešto reći, - jedva sam izgovorila, ovaj put je moj glas drhtao.
-Ne moraš, - rekao je blago.
-Otkad znaš? - ja u čudu, pazila sam, kako sam se mogla odati?
-Znam već neko vrijeme. Htio sam ti reći, ali nisam imao hrabrosti, nisam želio da
te povrijedim. Tvoja podrška mi je mnogo značila, kako da se toga odreknem?
Zvala me je Amina, pitala je kako sam. Rekao sam da sam ozbiljno bolestan, ali
da mi muku smanjuje jedna draga prijateljica koja mi glumi kćerku, a viđu čuda ja
je tako i doživljavam.Amina se raspitivala za tebe, ali joj ja nisam htio ništa reći.
Amina me zove, razgovori
su nam i dalje kratki, kao da ona žuri a ne ja, kao da njoj nedostaje vremena a ne
meni. Ako poživim još malo, možda ćemo i duže razgovarati, a možda me i posjeti,
ko to može znati?
Djedu se steglo grlo, a ni ja nisam znala šta da kažem. Mjesec dana kasnije,
dobijem poziv. Poznat broj, i te kako dobro poznat. Ali umjesto muškog dragog
glasa - ženski. Već znam da se dogodilo ono što sam slutila. Oči mi se pune
suzama. Ženski glas mi se predstavlja. Amina. Čekam osudu, napad, kritiku, ali ništa
od toga. Reče, obavijestili su je na vrijeme. Stigla je dovoljno ranije prije nego što je
ispustio dušu.Otac joj je sve ispričao, dao joj i savjete. Držala ga je za ruku dok je
napuštao ovaj svijet. Broj mog telefona joj nije morao dati, bio je ispisan velikim
ciframa na hrapavom kartonu okačenom na zidu. Pitala me da li želim da mi ispriča
svoju priču. Iz nekog razloga to joj je bilo potrebno.
-Slušam vas,- rekoh tiho, još uvijek ne vjerujući da više nikad neću čuti dragi djedov
glas. A onda Amina poče.
-U Njemačkoj sam već dvadeset godina. Radim u jednom staračkom domu kao
medicinska sestra. U istom domu radio je i moj pokojni muž, doktor opšte medicine.
Bio je Nijemac, mnogo stariji od mene. Kad sam ga upoznala bio je oženjen i imao
je dijete. Ljubav na prvi pogled, što bi se reklo, - Amina napravi kratku pauzu, a onda
ogorčeno reče:
- Zar vam moj otac nije govorio koliko sam ga razočarala?
-Otac vas je mnogo volio. U njegovim riječima nikad nisam osjetila razočarenje,
- govorim.
-Bio je tradicionalan čovjek sa čvrstim moralnim uvjerenjima. Nakon
što sam se udala za Roberta i odvojila ga od žene djeteta, otac godinama nije
htio da čuje za mene. Mnogo sam ga povrijedila, znam to, ali..,- zaustavila se.
Nije mogla dalje. Ili nije znala šta reći.
-Vjerujte, on vam je odavno sve oprostio. Sa takvom toplinom je razgovarao sa
mnom misleći da sam ja vi, - odjednom mi je bilo žao i Amine.
-Da, oprostio mi jeste, ali tek onda kad sam izgubila sedmogodišnju ćerku.
Stradala je od vozača koji je vozio u pijanom stanju. Tada je otac popustio pred
mojim bolom i suzama. Ali, zapravo, ja nisam sigurna da li sam ja njemu oprostila
sve te godine bolne tišine, - napuklim glasom reče Amina.
Nešto me steglo u grlu. Ne znam šta da kažem.
-Žao mi je zbog vašeg gubitka, ne mogu ni zamisliti koliko vas je to boljelo,- tiho
izgovorim.
-Hvala vam, govori tužnim glasom pa nastavlja, - gubitkom moje
male djevojčicu za mene je sve stalo. Nisam vidjela razlog svog postojanja.
Robert, iako i sam slomljen od bola, pokušavao je na sve moguće načine da
me vrati u život, - Amina je nastavila sa svojom tužnom pričom.
-Ako vam je teško pričati o tome, ne morate, - pokušavam da joj olakšam.
Osjećala sam bol u njenom glasu.
-Neka, potrebno mi je da nekom ispričam sve,- kaže.
-Bože dragi, šta ti li ljudi vide u meni da mi otvaraju dušu?, kroz glavu mi
prolazi, a Amina nastavlja:
-Ne bi li mi bar malo umanjio bol, Robert je otišao u Bosnu i doveo
majku da neko vrijeme bude uz mene. Otac je zvao je svaki dan, pričao
sa majkom, tražio da me čuje. Ja sam odbijala da mu se javim.
-Ali ipak ste ocu na kraju oprostili, - govorim Amini.
-Jesam, ali prekasno, - osjećam bol u njenom glasu, - bilo je to nekoliko
godina kasnije. Majka sa kojom sam se redovno čula, javila mi je da je imao
karcinom na plućima.Tada smo se prvi put čuli nakon toliko godina.
Ostatak priče vam je poznat, - Amina duboko uzdahnu.
Slušam Aminu i mislim kako sam koliko još jučer, bila ljuta na nju.Zar je
moguće da u grudima umjesto srca ima kamen?!.
- Kod mene je nešto što zapravo pripada vama, - nastavlja Amina.
-Ne razumijem. Šta?
-Otac je ostavio nešto za vas. Želio je da vas potražim i da vam to dam.
Osjetila sam kako mi oči postaju vlažne, ali to nisu bile samo suze tuge.
Bile su to i suze radosnice i zahvalnosti što sam imala nekog poput djeda
u čijem životu sam tako neobičnim spletom okolnosti zauzela posebno mjesto,
baš kao što je i on u mom.
Malo sam se pribrala, a onda sam se Aminom dogovorila da se idućeg dana
dana nađemo da mi preda tajanstveni poklon.
RiadaT.
u grudima i da teško diše. Bio je kod ljekara koji je samo odmahivao glavom.
Mene je počela da peče savjest. Morala sam mu priznati, nisam mogla više ovako.
Uživala sam da pričam s njim, ali ne može to vječno, djeda je bolestan. Slutim da
se približava kraj.
-Moram ti nešto reći, - jedva sam izgovorila, ovaj put je moj glas drhtao.
-Ne moraš, - rekao je blago.
-Otkad znaš? - ja u čudu, pazila sam, kako sam se mogla odati?
-Znam već neko vrijeme. Htio sam ti reći, ali nisam imao hrabrosti, nisam želio da
te povrijedim. Tvoja podrška mi je mnogo značila, kako da se toga odreknem?
Zvala me je Amina, pitala je kako sam. Rekao sam da sam ozbiljno bolestan, ali
da mi muku smanjuje jedna draga prijateljica koja mi glumi kćerku, a viđu čuda ja
je tako i doživljavam.Amina se raspitivala za tebe, ali joj ja nisam htio ništa reći.
Amina me zove, razgovori
su nam i dalje kratki, kao da ona žuri a ne ja, kao da njoj nedostaje vremena a ne
meni. Ako poživim još malo, možda ćemo i duže razgovarati, a možda me i posjeti,
ko to može znati?
Djedu se steglo grlo, a ni ja nisam znala šta da kažem. Mjesec dana kasnije,
dobijem poziv. Poznat broj, i te kako dobro poznat. Ali umjesto muškog dragog
glasa - ženski. Već znam da se dogodilo ono što sam slutila. Oči mi se pune
suzama. Ženski glas mi se predstavlja. Amina. Čekam osudu, napad, kritiku, ali ništa
od toga. Reče, obavijestili su je na vrijeme. Stigla je dovoljno ranije prije nego što je
ispustio dušu.Otac joj je sve ispričao, dao joj i savjete. Držala ga je za ruku dok je
napuštao ovaj svijet. Broj mog telefona joj nije morao dati, bio je ispisan velikim
ciframa na hrapavom kartonu okačenom na zidu. Pitala me da li želim da mi ispriča
svoju priču. Iz nekog razloga to joj je bilo potrebno.
-Slušam vas,- rekoh tiho, još uvijek ne vjerujući da više nikad neću čuti dragi djedov
glas. A onda Amina poče.
-U Njemačkoj sam već dvadeset godina. Radim u jednom staračkom domu kao
medicinska sestra. U istom domu radio je i moj pokojni muž, doktor opšte medicine.
Bio je Nijemac, mnogo stariji od mene. Kad sam ga upoznala bio je oženjen i imao
je dijete. Ljubav na prvi pogled, što bi se reklo, - Amina napravi kratku pauzu, a onda
ogorčeno reče:
- Zar vam moj otac nije govorio koliko sam ga razočarala?
-Otac vas je mnogo volio. U njegovim riječima nikad nisam osjetila razočarenje,
- govorim.
-Bio je tradicionalan čovjek sa čvrstim moralnim uvjerenjima. Nakon
što sam se udala za Roberta i odvojila ga od žene djeteta, otac godinama nije
htio da čuje za mene. Mnogo sam ga povrijedila, znam to, ali..,- zaustavila se.
Nije mogla dalje. Ili nije znala šta reći.
-Vjerujte, on vam je odavno sve oprostio. Sa takvom toplinom je razgovarao sa
mnom misleći da sam ja vi, - odjednom mi je bilo žao i Amine.
-Da, oprostio mi jeste, ali tek onda kad sam izgubila sedmogodišnju ćerku.
Stradala je od vozača koji je vozio u pijanom stanju. Tada je otac popustio pred
mojim bolom i suzama. Ali, zapravo, ja nisam sigurna da li sam ja njemu oprostila
sve te godine bolne tišine, - napuklim glasom reče Amina.
Nešto me steglo u grlu. Ne znam šta da kažem.
-Žao mi je zbog vašeg gubitka, ne mogu ni zamisliti koliko vas je to boljelo,- tiho
izgovorim.
-Hvala vam, govori tužnim glasom pa nastavlja, - gubitkom moje
male djevojčicu za mene je sve stalo. Nisam vidjela razlog svog postojanja.
Robert, iako i sam slomljen od bola, pokušavao je na sve moguće načine da
me vrati u život, - Amina je nastavila sa svojom tužnom pričom.
-Ako vam je teško pričati o tome, ne morate, - pokušavam da joj olakšam.
Osjećala sam bol u njenom glasu.
-Neka, potrebno mi je da nekom ispričam sve,- kaže.
-Bože dragi, šta ti li ljudi vide u meni da mi otvaraju dušu?, kroz glavu mi
prolazi, a Amina nastavlja:
-Ne bi li mi bar malo umanjio bol, Robert je otišao u Bosnu i doveo
majku da neko vrijeme bude uz mene. Otac je zvao je svaki dan, pričao
sa majkom, tražio da me čuje. Ja sam odbijala da mu se javim.
-Ali ipak ste ocu na kraju oprostili, - govorim Amini.
-Jesam, ali prekasno, - osjećam bol u njenom glasu, - bilo je to nekoliko
godina kasnije. Majka sa kojom sam se redovno čula, javila mi je da je imao
karcinom na plućima.Tada smo se prvi put čuli nakon toliko godina.
Ostatak priče vam je poznat, - Amina duboko uzdahnu.
Slušam Aminu i mislim kako sam koliko još jučer, bila ljuta na nju.Zar je
moguće da u grudima umjesto srca ima kamen?!.
- Kod mene je nešto što zapravo pripada vama, - nastavlja Amina.
-Ne razumijem. Šta?
-Otac je ostavio nešto za vas. Želio je da vas potražim i da vam to dam.
Osjetila sam kako mi oči postaju vlažne, ali to nisu bile samo suze tuge.
Bile su to i suze radosnice i zahvalnosti što sam imala nekog poput djeda
u čijem životu sam tako neobičnim spletom okolnosti zauzela posebno mjesto,
baš kao što je i on u mom.
Malo sam se pribrala, a onda sam se Aminom dogovorila da se idućeg dana
dana nađemo da mi preda tajanstveni poklon.
RiadaT.
Poslednja izmena: