Lepi Bora
Buduća legenda
- Poruka
- 38.423
RECEPT ZA SRPSKU PUSTINU
Recepti za «srpsku pustinju»
U studiji napisanoj 1913 godine, direktor lista «Evropski ekonomista», Edmon Teri (Edmond Théry), nagoveštavao je Rusiji sjajnu budućnost, obrazlažući da «Ako stvari nastave ići tokom kojim su išle od 1900 do 1912 godine, sredinom veka, Rusija će dominirati Evropu, kako na političkom, tako i na financijskom te ekonomskom planu».
Radovi istoričara Entoni Setona (Anthony Sutton) su utvrdili da je, suprotno svim neosnovanim tvrdnjama o ruskoj industrijskoj nazadnosti, carska Rusija bila na putu brzog privrednog i tehnološkog napretka.
Engleski geograf Džon Helford Makinder došao je do istih zaključaka o ruskom neodoljivom usponu ka svetskoj supremaciji. U znamenitom predavanju, održanom 1904 godine, pod naslovom «Geografska osovina istorije» naslućuje da će država koja okupira prostorno jezgro evro-azijskog kontinenta, dakle Rusija, kada bude u prilici da razvije svoju privredu i mrežu «transkontinentalne železnice» koja spaja Evropu i Aziju, potisnuti pomorske sile na marginu svetske trgovine, što predstavlja smrtnu pretnju po zapadnu civilizaciju. Preraspodela svetske moći bila je začet proces u tom času s obzirom da je «transkontinentalna železnica počela da remeti odnos snaga u korist kontinentalne sile».
Ruska revolucija, finansirana od strane anglosaksonske plutokratije i nemačke vojske, «voljom proviđenja» je zaustavila Rusiju u punom usponu ka statusu svetske ekonomske i vojne velesile. Iskorišćavajući podesne uslove krajne pometnje, prouzrokovane boljševičkim prevratom, zapadne sile su preduzele teritorijalnu razgradnju Rusije. Pohlepa za ruskim prirodnim bogatstvima i uklanjanje ruskog rivala iz trke za svetsku prevlast su predstavljali bitne uzroke celog poduhvata.
Engleska vojna misija generala Tomsona je poslata u Transkavkaziju sa zadatkom da osnuje protektorate nezavisne od Moskve, što bi omogućilo Britanskoj imperiji nesmetani i neograničeni pristup kaspijskim izvorima nafte. Nemačka je, posle potpisa Brest-Litovskog ugovora sa uzurpatorskom komunističkom «vladom», okupirala Ukrajinu i pribaltičke zemlje. Francuskoj je trebao da pripadne Krim sa Odesom. Finansijska i vojna pomoć saveznika «belima» je bila ograničenog karaktera, kako bi se postigla ravnoteža snaga i zaprečio Boljševicima prodor ka Transkavkaziji i Sibiru.
Na diplomatskom polju vodile su se zakulisne igre za priznanje «nezavisnosti» novoosnovanih pseudo-državica na tlu Rusije. Vilsonov neobelodanjeni program – otkriven u privatnoj arhivi pukovnika Hauza (House), sive eminencije američkog predsednika i opunomoćenog predstavnika Njujorških bankarskih kuća, glasio je pod tačkom VI da je «Rusija velika i jednorodna: Nju treba svesti na srednjorusku visoravan... pred nama će biti čisti list hartije, na kojem ćemo skicirati sudbinu ruskih naroda». Aluzija na «čisti list hartije» mogla bi se odnositi na Englesku kartu objavljenu 1888 godine, na kojoj je prostor ruske imperije obeležen natpisom «ruska pustinja». Dalje se predlaže «priznanje de facto postojećih vlada i ukazivanje pomoći njima i kroz njih», kao i zahtev za povlačenje sa samoproglašenih teritorija svih inostranih vojski.
Novoustanovljeno načelo, «prava na samoopredeljenje potlačenih naroda» je obrazovano u strateškim laboratorijama anglosaksonskog imperijalizma, sa nepritajenom namerom da se koristi kao oruđe za razgradnju svetskih takmaca i njihovih regionalnih mostobrana. Na Versajskoj mirovnoj konferenciji, pukovnik Hauz i Lojd Džordž (Lloyd George) su, u ime svojih vlada, probali da nagovore ostale učesnike da se pozovu na de facto stvorene vlade na tlu carističke Rusije, čemu se suprotstavila Francuska u ime svojih ličnih interesa. Te nesporazume su premostili ministri vanjskih poslova sila Antante, takozvanih «saveznica» Rusije, saglasivši se 10. januara 1920 da priznaju «de facto» Georgiju i Azerbejdžan.
Tih godina je uvedena u arsenal američke spoljnje politike strategija ostvarivanja državnih interesa posredstvom «nevladinih» organizacija. Primjerice, Fondacija Karnegi za međunarodni mir, koju je osnovao 1910 magnat Andru Karnegi, organizovala je 15. septembra 1918 u Nju Jorku veliki skup «potlačenih nacionalnosti» na kom su učestvovali poslanici manjinskih naroda sa prostora ruske države i Austro-Ugarske. Dotične je «predstavljao» Hrvat Hinko Hinković, u ime Jugoslovenskog odbora.
Sve podmukle operacije sa krajnjom namerom da se obrazuje «ruska pustinja» nisu urodile plodom, pošto su komunističke vođe, silom prilika, napustile svoja nihilistička načela i usvojile državotvorni koncept integracije ruskih zemalja. Ne pomirivši se sa činom «sakupljanja» rasturenih delova ruske imperije pod komunističkim okriljem, britanska politika je nastojala da federališe i da stavi pod svoju upravu sve separatističke pokrete nikle na prostorima Sovjetskog saveza. Usko je sarađivala na tom polju sa Abverom, (obaveštajnom službom nemačke vojske), kao i sa francuskim i poljskim kolegama.
U međuratnom periodu, britanska obaveštajna služba je uspostavila operativnu kontrolu nad „Prometejskom ligom“, organizacijom osnovanom 1923 pod impulsom ukrajinskih nacionalista uz podršku poljske vlade. Prometejska liga je služila kao «krovna» struktura plejadi separatističkih pokreta sa područja Sovjetskog saveza. U njenom okviru su sarađivali beloruski i ukrajinski unijati, Tatari, Čečeni itd... Uzgredno vredi pomenuti prisustvo u njenim redovima Said Beka, praunuka imama Šamila, slavnog vođe čečenskog ustanka protiv Rusa u XIX veku. Progam Lige je postavljao svojim članicama za zadatak «oslobađanje» svih neruskih «potlačenih» naroda bivše imperije. Za dalji tok našeg izlaganja, potrebno je naglasiti da je vođa Panevropskog pokreta, grof Kudenhov-Kalergi, uspostavio bliske kontakte sa «prometejcima».
Prometejska liga je delila srodne geopolitičke ciljeve sa organizacijom zvanom Intermarium, koja je težila da osnuje federaciju srednje evropskih država na celom prostoru između Baltičkog, Jadranskog i Crnog mora i priželjkivala raspad Rusije na bezobličnu prašinu «slobodnih država u svojim etničkim granicama». Taj ambiciozni program joj je garantovao potporu istih onih sponzora koji su držali na svom platnom spisku Prometejsku Ligu. Anti-komunistička fasada aktivnosti tih dveju organizacija služila je da prikrije dublje rusofobske pobude. Svoj rad su obavljale u stalnom dosluhu sa Vatikanom, posredstvom šefa Abvera Amirala Viljelma Kanarisa i britanskih veza pri Svetoj Stolici.
U tim godinama su Britanci razradili strategiju manipulacije «islamskog činioca» protiv Rusije. Novinar Entoni Bevins (Anthony Bevins) je obelodanio u listu Indipendent (The Independent, 26 februar 1990) sadržaj deklasifikovanog diplomatskog dokumenta iz 1939 godine u kom se sugeriše korišćenje manjinske «poluge», posebno islamskog faktora, radi destabilizacije Transkavkazije i Centralne Azije. «Slučajem okolnosti» instrumentalizacija islamskog trojanskog konja je ušla u praksu nacističke a kasnije i američke strategije rastrojstva istočne i jugoistočne Evrope.
Zapadni saveznici su samo mesec i po dana posle Nemačke agresije na SSSR predali javnosti formulaciju opštih ciljeva anglo-američke koalicije poznatu pod imenom «Atlantska povelja», u kojoj izražavaju rešenost da doprinesu «vaspostavljanju suverenih prava i samouprave onih naroda koji su bili lišeni toga skrivenim putem». Izabrani rečnik je dovoljno bio neodređen kako bi se mogao odnositi na Rusiju koliko i na Nemačku, a pošto je hrvatsko-komunistička propaganda širila među saveznicima propagandne floskule o veliko-srpskoj Hegemoniji, Jugoslavija je takođe mogla postati predmet gore navedenih ratnih ciljeva.
Srpski uspesi u izgradnji moderne, napredne i suverene države, tumačeni kao predznaci buduće hegemonije srpskog činioca na Balkanu, izazivali su bojazan britanske zvanične politike, koja je gledala na Srbiju kao na «mostobran» Rusije u tom regionu i pretnju engleskim vlastitim interesima u Sredozemnom regionu. Opterećena fobičnim stereotipima o «prodoru panslavizma», Engleska diplomatija je sprovodila politiku obuzdavanja srpske prirodne geopolitičke ekspanzije na Balkanu. Britanska diplomatija, nesklona da prizna ma kakvu legitimnost srpskim oslobodilačkim težnjama, sklopila je u XIX veku nezvanično savezništvo sa Turskom i Austrijom. U dotičnom raspoloženju prema srpskom pitanju je nastupila na Berlinskom Kongresu 1878 godine. Engleski poslanik, Markiz Solzberi (Salisbury), opravdao je englesku podršku Austro-Ugarskim pretenzijama na Bosnu i Hercegovinu, pod izgovorom da bi se u suprotnom «stvorila velika slovenska država koja bi se pružila preko balkanskog poluostrva i čija bi vojna snaga pretila narodima drugih plemena ...». Iz istih pobuda je podržala program Prizrenske lige, videći u pan-albanskom nacionalizmu bedem protiv slovenstva i srpskog jadranskog tropizma.
Recepti za «srpsku pustinju»
U studiji napisanoj 1913 godine, direktor lista «Evropski ekonomista», Edmon Teri (Edmond Théry), nagoveštavao je Rusiji sjajnu budućnost, obrazlažući da «Ako stvari nastave ići tokom kojim su išle od 1900 do 1912 godine, sredinom veka, Rusija će dominirati Evropu, kako na političkom, tako i na financijskom te ekonomskom planu».
Radovi istoričara Entoni Setona (Anthony Sutton) su utvrdili da je, suprotno svim neosnovanim tvrdnjama o ruskoj industrijskoj nazadnosti, carska Rusija bila na putu brzog privrednog i tehnološkog napretka.
Engleski geograf Džon Helford Makinder došao je do istih zaključaka o ruskom neodoljivom usponu ka svetskoj supremaciji. U znamenitom predavanju, održanom 1904 godine, pod naslovom «Geografska osovina istorije» naslućuje da će država koja okupira prostorno jezgro evro-azijskog kontinenta, dakle Rusija, kada bude u prilici da razvije svoju privredu i mrežu «transkontinentalne železnice» koja spaja Evropu i Aziju, potisnuti pomorske sile na marginu svetske trgovine, što predstavlja smrtnu pretnju po zapadnu civilizaciju. Preraspodela svetske moći bila je začet proces u tom času s obzirom da je «transkontinentalna železnica počela da remeti odnos snaga u korist kontinentalne sile».
Ruska revolucija, finansirana od strane anglosaksonske plutokratije i nemačke vojske, «voljom proviđenja» je zaustavila Rusiju u punom usponu ka statusu svetske ekonomske i vojne velesile. Iskorišćavajući podesne uslove krajne pometnje, prouzrokovane boljševičkim prevratom, zapadne sile su preduzele teritorijalnu razgradnju Rusije. Pohlepa za ruskim prirodnim bogatstvima i uklanjanje ruskog rivala iz trke za svetsku prevlast su predstavljali bitne uzroke celog poduhvata.
Engleska vojna misija generala Tomsona je poslata u Transkavkaziju sa zadatkom da osnuje protektorate nezavisne od Moskve, što bi omogućilo Britanskoj imperiji nesmetani i neograničeni pristup kaspijskim izvorima nafte. Nemačka je, posle potpisa Brest-Litovskog ugovora sa uzurpatorskom komunističkom «vladom», okupirala Ukrajinu i pribaltičke zemlje. Francuskoj je trebao da pripadne Krim sa Odesom. Finansijska i vojna pomoć saveznika «belima» je bila ograničenog karaktera, kako bi se postigla ravnoteža snaga i zaprečio Boljševicima prodor ka Transkavkaziji i Sibiru.
Na diplomatskom polju vodile su se zakulisne igre za priznanje «nezavisnosti» novoosnovanih pseudo-državica na tlu Rusije. Vilsonov neobelodanjeni program – otkriven u privatnoj arhivi pukovnika Hauza (House), sive eminencije američkog predsednika i opunomoćenog predstavnika Njujorških bankarskih kuća, glasio je pod tačkom VI da je «Rusija velika i jednorodna: Nju treba svesti na srednjorusku visoravan... pred nama će biti čisti list hartije, na kojem ćemo skicirati sudbinu ruskih naroda». Aluzija na «čisti list hartije» mogla bi se odnositi na Englesku kartu objavljenu 1888 godine, na kojoj je prostor ruske imperije obeležen natpisom «ruska pustinja». Dalje se predlaže «priznanje de facto postojećih vlada i ukazivanje pomoći njima i kroz njih», kao i zahtev za povlačenje sa samoproglašenih teritorija svih inostranih vojski.
Novoustanovljeno načelo, «prava na samoopredeljenje potlačenih naroda» je obrazovano u strateškim laboratorijama anglosaksonskog imperijalizma, sa nepritajenom namerom da se koristi kao oruđe za razgradnju svetskih takmaca i njihovih regionalnih mostobrana. Na Versajskoj mirovnoj konferenciji, pukovnik Hauz i Lojd Džordž (Lloyd George) su, u ime svojih vlada, probali da nagovore ostale učesnike da se pozovu na de facto stvorene vlade na tlu carističke Rusije, čemu se suprotstavila Francuska u ime svojih ličnih interesa. Te nesporazume su premostili ministri vanjskih poslova sila Antante, takozvanih «saveznica» Rusije, saglasivši se 10. januara 1920 da priznaju «de facto» Georgiju i Azerbejdžan.
Tih godina je uvedena u arsenal američke spoljnje politike strategija ostvarivanja državnih interesa posredstvom «nevladinih» organizacija. Primjerice, Fondacija Karnegi za međunarodni mir, koju je osnovao 1910 magnat Andru Karnegi, organizovala je 15. septembra 1918 u Nju Jorku veliki skup «potlačenih nacionalnosti» na kom su učestvovali poslanici manjinskih naroda sa prostora ruske države i Austro-Ugarske. Dotične je «predstavljao» Hrvat Hinko Hinković, u ime Jugoslovenskog odbora.
Sve podmukle operacije sa krajnjom namerom da se obrazuje «ruska pustinja» nisu urodile plodom, pošto su komunističke vođe, silom prilika, napustile svoja nihilistička načela i usvojile državotvorni koncept integracije ruskih zemalja. Ne pomirivši se sa činom «sakupljanja» rasturenih delova ruske imperije pod komunističkim okriljem, britanska politika je nastojala da federališe i da stavi pod svoju upravu sve separatističke pokrete nikle na prostorima Sovjetskog saveza. Usko je sarađivala na tom polju sa Abverom, (obaveštajnom službom nemačke vojske), kao i sa francuskim i poljskim kolegama.
U međuratnom periodu, britanska obaveštajna služba je uspostavila operativnu kontrolu nad „Prometejskom ligom“, organizacijom osnovanom 1923 pod impulsom ukrajinskih nacionalista uz podršku poljske vlade. Prometejska liga je služila kao «krovna» struktura plejadi separatističkih pokreta sa područja Sovjetskog saveza. U njenom okviru su sarađivali beloruski i ukrajinski unijati, Tatari, Čečeni itd... Uzgredno vredi pomenuti prisustvo u njenim redovima Said Beka, praunuka imama Šamila, slavnog vođe čečenskog ustanka protiv Rusa u XIX veku. Progam Lige je postavljao svojim članicama za zadatak «oslobađanje» svih neruskih «potlačenih» naroda bivše imperije. Za dalji tok našeg izlaganja, potrebno je naglasiti da je vođa Panevropskog pokreta, grof Kudenhov-Kalergi, uspostavio bliske kontakte sa «prometejcima».
Prometejska liga je delila srodne geopolitičke ciljeve sa organizacijom zvanom Intermarium, koja je težila da osnuje federaciju srednje evropskih država na celom prostoru između Baltičkog, Jadranskog i Crnog mora i priželjkivala raspad Rusije na bezobličnu prašinu «slobodnih država u svojim etničkim granicama». Taj ambiciozni program joj je garantovao potporu istih onih sponzora koji su držali na svom platnom spisku Prometejsku Ligu. Anti-komunistička fasada aktivnosti tih dveju organizacija služila je da prikrije dublje rusofobske pobude. Svoj rad su obavljale u stalnom dosluhu sa Vatikanom, posredstvom šefa Abvera Amirala Viljelma Kanarisa i britanskih veza pri Svetoj Stolici.
U tim godinama su Britanci razradili strategiju manipulacije «islamskog činioca» protiv Rusije. Novinar Entoni Bevins (Anthony Bevins) je obelodanio u listu Indipendent (The Independent, 26 februar 1990) sadržaj deklasifikovanog diplomatskog dokumenta iz 1939 godine u kom se sugeriše korišćenje manjinske «poluge», posebno islamskog faktora, radi destabilizacije Transkavkazije i Centralne Azije. «Slučajem okolnosti» instrumentalizacija islamskog trojanskog konja je ušla u praksu nacističke a kasnije i američke strategije rastrojstva istočne i jugoistočne Evrope.
Zapadni saveznici su samo mesec i po dana posle Nemačke agresije na SSSR predali javnosti formulaciju opštih ciljeva anglo-američke koalicije poznatu pod imenom «Atlantska povelja», u kojoj izražavaju rešenost da doprinesu «vaspostavljanju suverenih prava i samouprave onih naroda koji su bili lišeni toga skrivenim putem». Izabrani rečnik je dovoljno bio neodređen kako bi se mogao odnositi na Rusiju koliko i na Nemačku, a pošto je hrvatsko-komunistička propaganda širila među saveznicima propagandne floskule o veliko-srpskoj Hegemoniji, Jugoslavija je takođe mogla postati predmet gore navedenih ratnih ciljeva.
Srpski uspesi u izgradnji moderne, napredne i suverene države, tumačeni kao predznaci buduće hegemonije srpskog činioca na Balkanu, izazivali su bojazan britanske zvanične politike, koja je gledala na Srbiju kao na «mostobran» Rusije u tom regionu i pretnju engleskim vlastitim interesima u Sredozemnom regionu. Opterećena fobičnim stereotipima o «prodoru panslavizma», Engleska diplomatija je sprovodila politiku obuzdavanja srpske prirodne geopolitičke ekspanzije na Balkanu. Britanska diplomatija, nesklona da prizna ma kakvu legitimnost srpskim oslobodilačkim težnjama, sklopila je u XIX veku nezvanično savezništvo sa Turskom i Austrijom. U dotičnom raspoloženju prema srpskom pitanju je nastupila na Berlinskom Kongresu 1878 godine. Engleski poslanik, Markiz Solzberi (Salisbury), opravdao je englesku podršku Austro-Ugarskim pretenzijama na Bosnu i Hercegovinu, pod izgovorom da bi se u suprotnom «stvorila velika slovenska država koja bi se pružila preko balkanskog poluostrva i čija bi vojna snaga pretila narodima drugih plemena ...». Iz istih pobuda je podržala program Prizrenske lige, videći u pan-albanskom nacionalizmu bedem protiv slovenstva i srpskog jadranskog tropizma.
Poslednja izmena: