• Dragi prijatelji, kreiran je nov forum "Socijalna zastita" na kome ce se pricati o svim pitanjima vezanim za ovu aktuelnu temu u drustvu

Aleksa Šantić

Neno

Elita
Moderator
Poruka
15.490
Svojom snažnom i emotivnom poezijom ostavio je neizbrisiv trag u srpskoj književnosti. Strastan, inspirativan i setan, Aleksa Šantić je ostavio neke od naših najpoznatijih pjesama. Pomenućemo rodoljubivu Ostajte ovdje kao i sjetnu ljubavnu pjesmu Emina, koja je postala čuvena bosanska pesma sevdalinka.

Šantić.jpg

Aleksa Šantić je najpoznatiji mostarac, gradjanin lijepog grada na Neretvi, grada poznatog po svom starom mostu, Šantiću i mostarskim kišama.
I kako je Mostar uvjek bio zajednica tri konfesije, vjere i naroda, tako je i Šantić bogatstvo sve tri nacije koje tamo žive. Iako je društveno politički bio vrlo aktivan kao pravoslavni Srbin, to nije smetalo bosancima i hrvatima da ga cijene, svojataju i da ga se sjećaju kao velikog umjetnika i pjesnika, čija je lijepa riječ nadvisila dnevne i čaršijske podjele.

Ostajte ovdje je patritoska pjesma puna naboja i nacionalnog zanosa kojom su nebrojeni iseljenici ispraćani i koje su se mnogi naši ljudi u tudjini sjetili, kada ih nostalgija za starim domom i krajem uznemiri.

******************************************************************************
Ostajte ovdje / Bašta Balkana
 

Neno

Elita
Moderator
Poruka
15.490
Aleksa Šantić bio je bosanskohercegovački i srpski pjesnik i jedan od najpoznatijih predstavnika novije lirike u BiH.

Najveći dio života proveo je u rodnom Mostaru. Nakon što mu je umro otac brigu o porodici preuzeo je strogi stric. Imao je dva brata, Jeftana i Jakova, te sestru Persu, koja se udala za njegovog prijatelja, Svetozara Ćorovića, dok mu je druga sestra, Zorica, umrla još kao beba. Živio je u trgovačkoj porodici, u kojoj nisu imali razumijevanja za njegov talent. Nakon završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vratio se u Mostar.

Bio je predsjednik Srpskog pjevačkog društva "Gusle" u Mostaru. Tu je upoznao i poznate književnike tog doba: Svetozara Ćorovića, Jovana Dučića, Osmana Đikića i druge.

Godine 1896. sa Dučićem i Atanasijem Šolom osnovao je književni časopis Zora, koji je bez prekida izlazio do 1901.

U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela imali su Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj, a od stranih pjesnika najvažniji utjecaj imao je Heinrich Heine, koga je i prevodio s njemačkog jezika. Najveću pjesničku zrelost dostiže između 1905. i 1910, kad su i nastale njegove najljepše pjesme. To je vrijeme burnih društvenih promjena u Bosni i Hercegovini, u kojima Šantić aktivno učestvuje.

Šantićeva poezija puna je snažnih emocija i ljubavne tuge. Ona pokazuju pjesnika snažne emocije, elegičnog tona i melodičnog izraza, koji je ostvario niz pjesama duboke inspiracije i doživljenog tona. Šantićeva ljubavna poezija razvila se pod jakim utjecajem bošnjačke ljubavne pjesme, sevdalinke; njegove ljubavne pjesme smještene su u bosanske bašče pune behara i šadrvana. Ženski likovi koji se pojavljuju u Šantićevim pjesmama okićeni su đerdanima i izazovnē su, ali ipak skrivene ljepote. Takva je i pjesma "Emina", koja je ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Šantićeveva poezija bazirana je na vjerodostojnom iskusutvu u stvarnom životu. Šantić se vrlo mlad zaljubljuje najprije u Slavonku Anku Tomlinović, kćer siromašnog fotografa, došljaka, koju na kraju ostavlja pod pritiskom svoje pravoslavne porodice. Nešto kasnije, pomalo rezigniran, upoznaje i Zorku Šolu, mladu i bogatu Mostarku, koja zbog interesa svoje pragmatične porodice napušta pjesnika, ostavljajući mu još jednu ranu na srcu.

Druga pjesnička tema koja je obilježila Šantićevo stvaralaštvo imala je rodoljubni karakter. Pjesma "Ostajte ovdje", koja je objavljena 1896. na prvoj stranici prvog broja Zore, bila je upućena onim bosanskim muslimanima koji su nakon aneksije Bosne od strane Austo-Ugarske 1878. napuštali zemlju masovno odlazeći u Tursku. Tu je još jedna potresna pjesma, "Hljeb", u kojoj Šantić pjeva o patnji onih koji zauvijek napuštaju domovinu i odlaze u tuđinu. U drugim pjesmama Šantić naglašava patnju kao važan historijski moment ("Mi znamo sudbu").

Wikipedia
 

Neno

Elita
Moderator
Poruka
15.490
Ostajte ovdje! … Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat’ ko što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.

Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.

Ko pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat’te se njojzi u naručja sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na njenom polju gdje vas slava sreta!

Ovde vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji krševi i goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.

Ovdje vam svako bratski ruku steže –
U tuđem svijetu za vas pelin cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.

Ostajte ovdje! … Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat ko što ovo grije, –
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije …

 

Neno

Elita
Moderator
Poruka
15.490
EMINA (1903)
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!

Ja joj nazvah selam, al', moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode,
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu, pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste.
Zamirisa kosa k'o zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!...

 

*pustinjakinja

Buduća legenda
Poruka
29.110
MATI

Mati, mati, mila mati,
Oh, da mi je samo znati
Moju ljubav iskazati
Prema tebi što mi sja!
Vidjela bi da j’ vrelija
Od sunašca štono sija,
I od suze da j’ čistija,
Od ljubice nježnija.

Ali, opet, nije tako
Uzvišena, bujna, jaka,
Vrela, topla, silna, žarka,
Majko moja milena,
Kao što s’ u tvojih grudi
Prema tvome sinku budi,
Bez prestanka gdje mu rudi
Sreće zora rumena.

Pa šta ću ti, mila mati,
Za tu svetu ljubav dati?
Kakvim će te darivati
Darom dobri sinak tvoj?
Kako tebi da isplati –
Oh, da mu je samo znati! –
Mila moja, dobra mati,
Oko njega truda znoj?

Oh, čujem ti riječi mile:
“Nagrada mi sva je, sine:
Čini dobra i vrline,
Vjeran budi rodu tvom!
Čuvaj jezik, vjeru svoju,
Za nju gini i u boju –
Nek guslari slijepi poju
O tvom djelu junačkom!”

Pa ja ti se kunem, mati,
Da ću ime čuvat znati;
Kunem ti se nebom, mati,
I svom mukom roda mog:
Do posljednjeg dana, trena
Da ću kao kruta stijena
Stati čela uzgorena
Na braniku doma svog.
 

*pustinjakinja

Buduća legenda
Poruka
29.110
Pretprazničko veče

Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi zâri.
Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari,
I gluhi časi neosjetno teku.

Napolju studen. Peć pucka i grije.
Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.

Tako na vrata sumornog mi srca
Sjećanje jedno udara i čeka
Kô drug i sabrat, kao duša neka
Što sa mnom plače i u bolu grca.

Negda u take noći, kada otka
Pomrlom granju zima pokrov ledan,
Ova je soba bila kô vrt jedan,
Gdje je kô potok tekla sreća krotka:

Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
Suh bršljan viri. Lako se talasa
Izmirne pramen i blagoslov taji.

Sva okađena miriše nam soba.
Okolo žute lojane svijeće,
Mi, djeca, sjeli, kô kakvo vijeće,
Radosni što je već grudanju doba.

Pod tankim velom plavkastoga dima
U peći vatra plamti punim žarom,
I sjajne pruge po ćilimu starom
Veselo baca i treperi njima.

Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,
Pružio čibuk i dim se koluta;
Njegova misô nadaleko luta,
I pogled bludi sanjiv, blag i mio.

Uza nj, tek malko na šiljtetu niže
Kô simbol sreće, naša majka bdije;
Za skori Božić košulje nam šije,
I katkad na nas blage oči diže.

U to bi halka zakucala. – “Petar!”
– Usklikne otac – “On je zacijelo!
On vazda voli govor i sijelo –
Otvorite mu!”… – I mi svi, kô vjetar,

Trči i vratâ prijevor izvuci.
I stari susjed, visok kao brijeg,
Tresući s ruha napanuli snijeg,
Javio bi se s fenjerom u ruci.

Svaki mu od nas u zagrljaj hita,
Majka ga krotko susreta i gleda,
A on se javlja, pa do oca sjeda,
I brišuć čelo za zdravlje ga pita.

Sva novom srećom ograne nam soba!
Na svakom licu sveto, sjajno nešto.
Sučući brke, stari susjed vješto
Počô bi priču iz dalekog doba.

I dokle prozor hladna drma ciča,
Mi svaku riječ gutamo nijemi;
Srca nam dršću u radosnoj tremi
Sve dogod ne bi dovršio čiča.

Zatim bi otac, vedar kô sjaj dana,
Uzeo gusle u žilave ruke,
I glasno počô, uz ganjive zvuke,
Lijepu pjesmu Strahinjića Bana…

Meni je bilo kô da pjesme ove
Svaki stih posta pun behar u rosi,
Pa trepti, sjaje, i meni po kosi
Prosipa meke pahuljice nove…

O mili časi, kako ste daleko!
Vi, draga lica, iščezla ste davno!
Pusta je soba… moje srce tavno…
I bez vas više ja sreće ne steko’…

Kandilo i sad pred ikonom tinja,
I sad je pozno predbožićnje doba;
Al’ gluha jama sad je moja soba,
A ja list sveo pod bjelinom inja.

Uzalud čekam… U nijemoj sjeni
Nikoga nema… Sam, kô kamen ćutim.
Samo što orah granjem zamrznutim
U okna bije i javlja se meni…

No dok mi mutni boli srce kose,
Kô studen travku uvrh krša gola –
Iz mojih knjiga, sa prašnjava stola,
Ja čujem šušanj kô viline kose.

Gle! Sad se redom rasklapaju same
Sve knjige stare, snovi čežnje duge –
Miču se, trepte jedna pokraj druge,
I njihov šumor kô da pada na me.

Sanjam li? Il’ bi ovo java bila?
Iz rastvorenih listova i strana
Prhnuše lake tice, kô sa grana,
I po sobi mi svud razviše krila.

Sve se svijetle!… Sve u blijesku stoje!…
Jedna okolo kandila se vije,
A neka bolno, Kô da suze lije,
Pred slikom dršće mrtve majke moje.

Neke bijele kao ljiljan prvi,
Samo im zlatno meko perje grudi;
Neke sve plave, tek im grlo rudi,
Kao da kanu kap zorine krvi.

Neke mi pale tu na srce svelo,
Pa kril’ma trepte i šušte kô svila;
A jedna lako, vrhom svoga krila,
S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,

Kô da bi htjela zbrisat sjen tuge…
I slušaj! Redom zapjevaše one!…
I glasi dršću, tresu se, i zvone,
Mili i sjajni kô luk mlade duge:

“Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?!
Mi pjesme tvoje, i drugova sviju
Što svoje duše na zvjezdama griju –
Sveta smo živa porodica tebi!

Mi kao rosa na samotne biljke
Padamo tiho na sva srca bona,
I u noć hladnu mnogih miliona
Snosimo tople božije svjetiljke.

Mi združujemo duše ljudi svije’!
Mrtve sa živim vežu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti
I oni koje davno trava krije!

Prigrli ova jata blagodatna!
I kada jednom dođe smrti doba,
Naša će suza na kam tvoga groba
Kanuti toplo kô kap sunca zlatna”…

I akord zvoni… Sve u sjaju jačem
Kandilo trepti i sobu mi zari…
Iz kuta muklo bije sahat stari.
Ja sklapam oči i od sreće plačem…
 

*pustinjakinja

Buduća legenda
Poruka
29.110
Duša

Ja vidim kad na te, topla i bijela,
Kroz tvoj pendžer mala mjesečina pada…
I šum svaki čujem tvoga odijela,
Na dušeke meke kada kloneš mlada…

Kao sjenka tvoja svake te minute
Moja duša prati i uza te dršće…
I ljubice svoje, čežnjama osute,
Prosipa na tvoju stazu i raskršće…

U baštama tvojim ono rosa nije-
To su suze sreće što ih ona lije,
Pri sjaju zvijezda u tihu pokoju…

U kandilu tvome kada žižak cepti,
Znaj, to duša moja prislužena trepti,
I prosipa na te zlatnu svjetlost svoju…
 

Miris Pokošene Trave

Elita
Moderator
Poruka
21.817
Tici u zatvoru


Gledam tebe, tico mala
I skučene tvoje dvore,
Pa se pitam: kako ti je
Bez tvog druga i bez gore?

U tavnome sjenu kruga,
Gdje se bol i tuga slama,
Zar ti srce jošte živi
Milim glasom u pjesmama?

Laki polet tvoga krila
Svezala je žica pusta;
Mjesto gore nad glavom ti
Tvrdih žica mreža gusta.

Izumrli slatki časi
Kad se ono sunce rodi,
Ti sa grane pozdravljaš ga
Slatkom pjesmom u slobodi.

A sad tude, u zakutku,
Međ’ zidinam’ mračnog dvora,
Niti znadeš kad je veče
Ni kad sunce budi zora.

Ista uvijek tavna sjenka
Na žičani dvor ti slijeće,
A ti pjesmu milu pjevaš
Kô da j’ srce puno sreće.

Ko mi može pjesmu uzet
Što potiče iz mog srca,
Sa plamena mog ognjišta,
Na kom nadom vrije krvca?!

Ko mi može pjesmu uzet
Kad ljubavi izvor tekne,
Po talasi mog izvora
Moja pjesma da zajekne?!

Lanac! Gvožđe! Lomno tijelo
Malaksaće u tom bijesu,
Duh moj čili slobodan je,
Misli moje slobodne su.

Što god živi izumrijeće:
Neko s tugom, neko sladom;
Ja ću s pjesmom na ustima,
A u srcu vrelom nadom.
 

Miris Pokošene Trave

Elita
Moderator
Poruka
21.817
Ako hoceš.......


Ako hoćeš da o zori
Pjevam tebi pjesme moje,
Oj, ne bježi sa prozora,
Da ja gledam lice tvoje!

Ako hoćeš da ti pjevam
O sunčanom toplom sjaju,
Oj, pogledni okom na me,
Divotanče, mili raju!

Ako hoćeš da ti pjevam
Onu tihu nojcu milu,
Razvij tvoju gustu kosu –
Mirisavu meku svilu!

Ako hoćeš da ti pjevam
Miris divnog pramaljeća,
Oj, razgrni njedra bijela –
Da udišem miris cvijeća!

Il’ ako ćeš pjesmu moju
O izvoru slasti bujne,
Hodi, hodi na grudi mi,
Da ti ljubim usne rujne!
 

Miris Pokošene Trave

Elita
Moderator
Poruka
21.817
JEDNA SUZA


Ponoć je. Ležim, a sve mislim na te.–
U tvojoj bašti ja te vidjeh juče,
Gdje bereš krupne raspukle granate.


Mila, kô zlatno nebo pošlje tuče,
U tihu hladu stare kruške one,
Sjede ti djeca i zadaću uče.

Nad šedrvanom leptiri se gone
I sjajne kapi, sa bezbroj rubina,
Rasipaju se, dok polako tone


Jesenje sunce... I, kô sa visina
Olovni oblak, po duši mi pade
Najcrnji pokrov bola i gorčina.


I kobna misô moriti me stade:
Što moja nisi, i što smiraj dana
Ne nosi meni zvijezde, no jade?


Što moje bašte ostaše bez grana
I slatka ploda, što rađa i zrije
Na vatri srca?... Gdje su jorgovana

Vijenci plavi?... Gdi je kletva, gdi je?...
Vaj, vjetar huji... a ja mislim na te,
I sve te gledam, kroz suzu što lije,

Gdje bereš slatke, raspukle granate.
 

Miris Pokošene Trave

Elita
Moderator
Poruka
21.817
MLADOST

Na vrhu gore tek je zora bila
Kô dalek oganj svijetla i žarka;
U krupnoj rosi, u vrhu šumarka,
Svileni leptir kupao je krila.

Noseći blaga i plodove zrele,
Veselo ljeto javljalo se nama
Na uskoj stazi pod omorikama,
I šaptalo nam slast ljubavi vrele.

Mi smo mu slali pozdrav duše svoje,
Idući žudno u plamenoj struji
Daleko tamo gdje vodopad huji,
Gdje crna stabla nad ponorom stoje.

Preplašen jelen, kô vjetar u letu,
Bježô je gorom kroz jutarnju tamu,
A bezbroj duša u slobodnom hramu
Pjevahu himnu nevinu i svetu.


U našem srcu gorele su slasti
I silni zanos mladosti i sreće,
I jedno more sve veće i veće
Pljuskaše duše valovima strasti.


I dok je pauk tanku mrežu pleo,
Širio svilu od grane do grane,
Ja rasuh tvoje sićane đerdane,
Pa ljubljah grlo i tvoj obraz vreo.
 

Mika

dream catcher
Moderator
Poruka
19.308
I opet mi duša sve o tebi sanja



I opet mi duša sve o tebi sanja,
i kida se srce i za tobom gine,
a nevjera tvoja daleko se sklanja,
kao tavni oblak kad sa neba mine.

I opet si meni čista, sjajna, vedra,
iz prizraka tvoga blaženstva me griju,
pa bih opet tebi panuo na njedra
i gledô ti oči što se slatko smiju.

Tako vita jela koju munja zgodi
još u nebo gleda i života čeka,
i ne misli: nebo da oblake vodi
iz kojih će nova zagrmiti jeka...
 

lahor

Zaslužan član
Poruka
110.975
NA STRAŽILOVU

Koliko puta tebe pohodih mišlju mladom
I ljubljah tvoja mjesta miline rajske puna!
U sanku kol'ko puta šetah se tvojim hladom
I slušah slatke pjesme iz tvojih gustih džbuna,
Štono ih male tice, kazujuć radosti svoje,
Veselo poje!

Ali i na javi pohodi tebi, evo,
Sin kršne Herceg-zemlje, oj goro puna slada,
Gdjeno je mlađani Branko najslađe pjesme pjevô
I gdje mu zlatni spomenik u slavi blista sada,
Spomenik koji, ako vrijeme jednom sruši,
U srpstva neće duši.

Oj druzi, braćo mila, dignimo pehar gori
Žarkog i ljupkog vina - što nam ga Srijem dava,
Kliknimo jasno skupa, neka se do neba hori,
Neka po Stražilovu zašumi cvijeće i trava:
Slava ti, Branko, slava!

Na Stražilovu 1888
 

lahor

Zaslužan član
Poruka
110.975
U RAVNOM SRIJEMU

Oh, kako duša moja u slatkom milju plovi,
Kako li srce moje uživa rajski sklad!
Ljepote, što ih samo pružaju zlatni snovi,
Na javi gledam sad.

Preda mnom raj se pruža, ravnice nepregledne,
Po širokome polju do cv'jeta pao cv'jet!
Po njivam', što ih ruke ratara kopaju vr'jedne,
Počiva plodan svet.

Pokraj Dunava plavog, na obalama bajnim,
U stadu bogatome pastirev hori se glas;
Laka se ševa digla u zrakam' sunašca sjajnim,
Proljetni slavi kras.

Seoske kuće male, sa trskom pokrivene
Kako vas željno gleda presrećan pogled moj!
Doline, polja, njive, oh, kako divi mene
Milina vaših roj!...

Zaludu diram žice na mladoj mojoj liri,
Tananih žica ovih slabačak još je glas -
Da ovog milja, što se preda mnom sada širi,
Opjevam sveti kras!

Pa šta će sinak st'jena, nego da klikne jasno:
Kitnjasti srpski Sreme, pozdravljam tebe mlad!
Vječno mi divan bio! Krunilo cv'jeće krasno
Ratara tvoga rad!

U Novom Sadu 1888
 

lahor

Zaslužan član
Poruka
110.975
NA DUNAVU

Lako se lađa kreće. Pramene gustog dima
Hlađani tihi vjetrić na krilu nebu diže,
Eno, i ševa laka na pozdrav leti njima,
S ljupkom ih pjesmom stiže.

Kako je svuda bajno! Hučni se Dunav plavi,
Na cvijetnim obalama bijelo pase stado,
Pod sjenkom gustog drvlja, kraj stada svog na travi,
Čobanče svira mlado.

Po dugoj bajnoj ravni gle klasje plodnog žita
Pod krilom lahorovim povija smjerno glavu;
A tamo opet kosac sa pjesmom poslu hita
I gustu kosi travu.

Al' što je tebi, srce, te tako biješ sada?
Oh, eto Fruške Gore, Srijemu dična kruna! -
O kojoj mnogo, mnogo snivaše duša mlada.
Slatkog čeznuća puna...

Oj, divna srpska goro, kapicu skidam s glave,
Sin kršnih surih st'jena žarki ti pozdrav šalje!
Klanjam se, klanjam tebi, prepuna vječne slave
Oj, goro Svetog Save!

1888
 

Mika

dream catcher
Moderator
Poruka
19.308
Ne vjeruj

Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime;-

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo, gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te!- U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi t'jelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna,
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše.
 

Mika

dream catcher
Moderator
Poruka
19.308
Јесен


Прошла је бура, стишале се страсти,
И љубав с њима све је ближе крају;
Друкчије сада твоје очи сјају
У њима нема ни силе ни власти.

Ја чујем: наша срца бију тише,
Твој стисак руке није онај прави;
Хладан, без душе, без ватре и крви,
Кô да ми збори: нема љета више!

За друштво некад не беше нам стало,
О себи само говорасмо дуго;
Но данас, драга, све је, све је друго:
Сада смо мудри и зборимо мало.

Прошло је лето! Мутна јесен влада.
У срцу нашем ни једног славуља.
Ту хладан вјетар свеле руже љуља,
И мртво лишће по хумкама пада.
 

Neno

Elita
Moderator
Poruka
15.490

Proljetna zora​


Tihi vjetrić grane kreće,
Po livadi rosa pala,
Sa istoka mila zora
Zrakom nas je obasjala.

Sva priroda pozdravlja je,
Raduje se njenom baju,
A hvalu joj male tice
Sa umilnom pjesmom daju.

Šarni leptir popaja se
Sa ljubice sjajne rose,
A čelice hitre, lake
U košnicu meda nose.

Carić mali na grančici
Od veselja sve skakuće,
Jer krilca mu ona mala
Obasjat’ će sunca luče.

Podigle se mile laste,
Pa u čistom zraku l’jeću,
Katkad opet spuštaju se,
U potočić kril’ma kreću.

B’jeli janjci po poljani
Igraju se, travu pasu,
A uz frulu pastir svira,
Veseli se zore krasu.

Oh, zorice divna ljetna,
Ko te takvu nama stvara?!
Niko drugi, nego onaj
Što nam šalje svakog dara!

Aleksa Šantić
 

Neno

Elita
Moderator
Poruka
15.490

Moja otadžbina​


Ne plačem samo s bolom svoga srca
Rad zemlje ove uboge i gole;
Mene sve rane moga roda bole,
I moja duša s njim pati i grca.

Ovdje, u bolu srca istrzana,
Ja nosim kletve svih patnji i muka,
I krv što kapa sa dušmanskih ruka
To je krv moja iz mojijeh rana.

U meni cvile duše miliona –
Moj svaki uzdah, svaka suza bona,
Njihovim bolom vapije i ište.

I svuda gdje je srpska duša koja,
Tamo je meni otadžbina moja,
Moj dom i moje rođeno ognjište.

Aleksa Šantić
 

Baudrillard

Zaslužan član
Moderator
Poruka
123.381

Aleksa Šantić: Šta kada prijatelj poželi da tvoja verenica bude njegova?​


Prokletstvo velikih ljudi jeste što znaju da odu, da prepuste, čak i odustanu zarad nečije sreće ili nesreće. Neko će sad dobaciti da je u pitanju običan kukavičluk, ali saznanje da tamo gde prestaje sebično ja počinje ljubav neutrališe svaku sumnju u ovakav čin. Priča koju sam nedavno čula ohrabrila me je i navela da verujem da nismo samo mi obični, mali i kratkotrajni smrtnici osuđeni na ljubavni jad i smicalice. Otvorila je vrata dilemi šta učiniti kada neko koga si smatrao svojim kompanjonom i podrškom poželi da dobije nešto tvoje, onaj najintimniji delić duše da ti otrgne i prisvoji. Iako decenijama ne hoda zemljom, Aleksa Šantić, večiti zaljubljenik u reči, inspiriše i navodi receptore znatiželje da osete ono vanvremensko što behar raznosi na svojim krilima.

200708161150500.ALEKSA SANTIC Aleksa Šantić: Šta kada prijatelj poželi da tvoja verenica bude njegova?

"Pogled ka Mostaru lečio je sve rane, ali i stvarao nove"

“Bio se zaljubio i verio jednom devojkom, a njegov najbolji prijatelj Dučić molio ga je da se ukloni od te devojke, i to se dešava u životu među prijateljima, i Dučić se bio u nju zaljubio. On se uklonio zato što je voleo svoga druga. A Dučić je jedno vreme bio vodio ljubav sa tom devojkom, ili je tako izgledalo, i onda se povukao i otišao u diplomatiju. Šantić je ostao sam u Mostaru i nikada se nije ženio”, rekao je Miloš Crnjanski.

Kakav baksuz! Svako ko je to doživeo zna epilog ove situacije: neki se tuku, teraju dođavola, neki smišljaju pakosti, neki se dave u litrima alkohola ili kljukaju antidepresivima. Šantić je, po svemu sudeći, umeo da stisne zube, povije rep, podigne glavu i nastavi svojim putem, ali bez nje. Mostar, njegovo utočište, nastavljao je da se igra koncima sudbine; Šantić je nekada uspeo da ih razmrsi, ali nikada nije uspeo da od njih ištrika mustru ljubavi o kojoj je pisao. Odlutao je u prostranstva inspiracije i tamo je stvarao.

Aleksa Šantić, mit koji i dalje leluja Mostarom, krije se po sokacima i šapuće stihove pesama “Emina”, “Hasanaginica”, “Ostajte ovde” i “Veče na školju”. Ljubav njegove poezije krila se u baštama okupana sevdahom, pretvarala se u opojnost cveća, a lepota je u njegovim stihovima bila skrivena, tiha, ali izazovna. Posmatrao je očima čežnje ženu koja nikada nije bila pod njegovim prstima, udaljenost je stvarala strah od lične promašenosti i utapala svoj nemir u možda najdirljivijim pesmama, koje su se toliko odomaćile da su se počele pevati kao narodne – “Emina” i “Na izvoru”.

Predan motivima koji vape za pravdom, rodoljubljem, begom od maski, do kraja svog pesničkog veka ostaje veran svom načinu predstavljanja u umetničkom svetu. Razlikovao se od književnih struja svoga doba, kritika nije imala blagosti za njegov rad, sankcionisala je svaki propust, ali on je mudro umeo da napreduje i da crpi sokove potrebe da bude bolji – makar da bi njima zapušio usta.

“Napali su ga da nije veliki pesnik, to su takve priče – veliki ili mali pesnik, ocena 5, ocena 4, kao da smo đaci”, reči su Miloša Crnjanskog.

Crnjanski je na svojevrstan način oslikao blago koje se krilo u Šantiću: “Šantić je bio ne samo jedan od najlepših, već i jedan od najljupkijih tipova među pesnicima koje sam upoznao kod nas. Bio je neobično otmen čovek, iako siromašan, iako bolestan. Prav, lep, ponosit, prirodan, uljudan. I niko nikada nije lepše pričao o Mostaru nego Šantić.”

Tuberkuloza je jednog dana uzela šta joj je pripadalo. Šantića su behar i sevdah otpratili put večnosti, a tužne ljubavi i dalje haraju svetom; ipak, ljubav je tu da prizove sve što se prizvati mora.

Jelena Pavlović
 

Neno

Elita
Moderator
Poruka
15.490

KAKO JE NASTALA ČUVENA ŠANTIĆEVA EMINA


Imade li ti išta lijepo iz muslimanskog života za opjevat’, nego kako imama Sefića šćer vrcka kroz bašču s ibrikom u ruci? Lijepo žensko nije grijeh pogledati, ali preko tuđih taraba ćuriti i telaliti to po novinama – ne ide. I to ti malo, okren'o si pjevanije po priredbama. Gdje će ti duša, to je tvoja briga. Moja je briga obraz Šantića. OBRAZ, razumiješ li? Od kada je djed Petar, Bog da mu duši prosti, sišao u ovu čaršiju, mi smo se, Šantići, s muslimanima lijepo pazili i još pazimo. Pošteni su ljudi, dobre komšije. I stalne mušterije... – tako je Pero govorio mlađem bratu

I te davne 1924., kao i danas, ljudi u Mostaru su umirali i odlazili u neki bolji, mirniji svijet. Jedna mostarska smrt, datirana na drugi februar 1924., nije bila samo odlazak jednog čovjeka iz života njegovih sugrađana. Bio je to prvorazredni društveni događaj kakav Mostar nije vidio, ni prije ni poslije. Nema mnogo ljudi u historiji ovih krajeva koje bi na posljednji put ispratio cijeli grad, kao što je bio ispraćen pjesnik Aleksa Šantić.

Danas Šantić počiva na pravoslavnom groblju na Bjelušinama, na mjestu odakle se pruža najljepši pogled na Mostar. I danas je ovaj grad okupan suncem i danas kroz njega struje topli mediteranski zrak i zelena Neretva, ali ovaj današnji Mostar, neuređen, razrušen i podijeljeljen nevidljivim linijama nepovjerenja malo toga ima zajedničkog s onim živahnim, naprednim kosmopolitskim gradom u kojem je odrastao veliki pjesnik.

Aleksa Šantić rođen je u Mostaru 1868. u jednoj od najuglednijih trgovačkih, pravoslavnih porodica, koja je potjecala s planine Čabulje, u okolici Drežnice. Šantići su bili poštovani kao uspješni i sposobni ljudi, s trgovačkim vezama isprepleteni širom Regije, sve do Trsta. U Trstu, a kasnije i Ljubljani, školovat će se i mladi Aleksa. Ipak, na zaprepaštenje svoje porodice, Aleksu neće privući trgovina nego pero.

– Aleksa Šantić nije želio ići tim putem, životnim putem trgovca. Imao je zbog toga problema. Pitali su ga zbog čega ne nastavlja taj posao, zašto ne nastavlja proširivati taj profit. On je odabrao teži put, to je put pjesnika. Njegova porodica je to trpjela, jer je sve trebalo finansirati, ali je on uspio sačuvati ime svoje porodice u decenijama koje su dolazile. Kada je pjesnik uspješan, ostaje i porodično ime zapisano – kaže Zlatko Zvonić, historičar umjetnosti i kustos Muzeja Hercegovine.

Vrijeme zanosa

Vrijeme u kojeme je odrastao i stasavao Šantić, vrijeme neposredno nakon dolaska Austro-Ugarske monarhije, naš sagovornik ocjenjuje pozitivno, posebno kada je Mostar u pitanju. Grad se intenzivno širio i obogaćivao, kako materijalno, tako i kulturno.

– Ambijent pjesnika određuje i njegovu pjesničku djelatnost. Šantić je živio u ono doba kada je ovdje vlast imala Austro-Ugarska i u tom periodu napravio svoja najbolja izdanja. Može se reći da je živio u dobrom, zdravom periodu u gradu, kada je grad imao zanos na mnogim poljima, od privrede, od ondašnjeg zdravstva, školstva, pjesništva, razvoja kulturnih društava...

Aleksa Šantić pripadao je krugu tadašnjih pjesnika poput Svetozara Ćorovića i bio je veoma aktivan. Pjesnička aktivnost bila je vrlo živa, djelovale su brojne izdavačko-štamparske kuće. Jedna od njih bila je i kuća Bekira Kalajdžića, sa stotinama svojih izdanja, pa izdavačka kuća Trifka Dudića, i još pet ili šest štamparija koje su mogle svoje pjesnike pratiti, priuštiti da izlaze njihova izdanja. Bošnjaci su izdavali časopis “Biser”, Srbi su bili veoma aktivni u društvu “Gusle”, a Hrvati u časopisu “Osvit”. U svemu tome lik i djelo Alekše Šantića tada su se izdvajali zbog njegove produktivnosti, ozbiljnog rada na izdanjima iz oblasti književnosti, zbog njegovog za ono vrijeme romantičarskog života.

Nakon toga vidjelo se da Šantićeve pjesme nastavljaju živjeti među građanstvom. Ono živi i danas, kroz države koje su nastajale u decenijama nakon Šantića – kaže Zvonić.

Emina i Aleksa

U blizini Muzeja Hercegovine, kod Lučkog mosta stoji statua Emine Sefić-Koluder, žene čija ljepota i danas živi u jednoj od najljepših ljubavnih pjesama napisanih na ovim prostorima. Emina je zaista postojala i živjela u Mostaru, a stariji Mostarci su je viđali sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. I pored velikog značaja Šantićeve poeme, upitno je da li su njih dvoje ikada razmijenili ijednu riječ.

– Prema nekima, izgleda da se nikad nisu sreli i da je to Šantićeva utopija. Ipak, ako čitate pjesmu, ostavlja se prostora za nagađanje. Starosne dobi nisu bile iste. Ona je bila djevojče, od desetak ili možda koju godinu više. Također, nisu pripadali istoj religiji – kaže Ibrica Dizdar, viši kustos Muzeja Hercegovine.

U knjizi “Mostarenje” Miše Marića nalazi se i dio navodnog razgovora između Alekse i njegovog brata Pere.

Pa si zabrlj'o, moj Aleksa, da ne može gore. Stariji sam ti brat, ne ljuti se na me, niko ti više dobra od mene ne želi, ali ti moram po duši reći šta i kako je, a bogami i čaršija sve to vidi. Imade li ti išta lijepo iz muslimanskog života za opjevat’, nego kako imama Sefića šćer vrcka kroz bašču s ibrikom u ruci?

Lijepo žensko nije grijeh pogledati, ali preko tuđih taraba ćuriti i telaliti to po novinama – ne ide. I to ti malo, okren'o si pjevanije po priredbama. Gdje će ti duša, to je tvoja briga. Moja je briga obraz Šantića. OBRAZ, razumiješ li? Od kada je djed Petar, bog da mu duši prosti, sišao u ovu čaršiju, mi smo se, Šantići, s muslimanima lijepo pazili i još pazimo. Pošteni su ljudi, dobre komšije. I stalne mušterije... A ti baš zapeo da nas istjeraš iz ove ljepote! Gdje ćemo mi, Šantići? Na konja, pa nazad u Bogodol, il’ u Trst, na brod, pa u Ameriku? Ne valja nijedno. Jedva smo se kutarisali one vukojebine pod Čabuljom, gdje vuk i međed jedu ovcu, a sušica i sifilis čovjeka. A u Ameriku kako je ko otiš'o, nije se vratio. Ako nije šta stek'o k'o da ga na ovoj zemlji nikad nije bilo, a ako je i stek'o, opet se vrati u tegli od kiselih krastavaca; ni u prahu mu se tamo ne ostaje. A sad ćeš nam ti bruku i šuhu na kuću navući. Nikad odrasti, moj braco, nikad se pameti dozvati, vikao je brat Pero, glava kuće.

Ne znam, Pero, šta je tu bruka. I ne znam šta to ima ljepše u životu od čiste ljepote. A čista ljepota je vizija, san... Ne gledaš očima, ne dodiruješ rukom. Samo je dušom možeš osjetiti, a pjesmom reći
, odgovorio je Aleksa.

Od djevojčice, Emina Sefić-Koluder je vrlo brzo postala prelijepa djevojka, koja se vrlo rano udala, sa samo 16 godina, rodivši svom mužu čak trinaestero djece. S jednim od njenih nasljednika prije dvadesetak godina je razgovarao mostarski novinar Mišo Marić. Njen sin Besim prenio je sjećanja svoje majke o Aleksi Šantiću.

– Sretala sam ga često, kad bih išla u mekteb, u školu, ja l’ na česmu. Riječi razmijenili nikad nismo. Viđala bih ga izdaleka, skockan kao da je sad iz Beča došao. Najviše se cipela sjećam. Uvijek uglancane, sjaje, a po njima pale pantole, porezati bi se mogao kako su opeglane... Jednom sam čula kako neko pjeva u Ćorovića avliji. Pjevao je “Kara majka sina Ahmeta” uz violinu, tamburicu i šargiju. Pjevao je jedan glas, žalovito. Kasnije sam čula da mu je to bila najdraža pjesma, pa sad mislim kako je on pjevao. Zagledala ga u prolazu, sine, velim ti, nisam. Ali se pričalo da je bio lijep čovjek – sjećala se Emina Sefić- Koluder.

Bilo kao bilo, pjesma napisana 1903. i izvedena u Beogradu je preko noći postala slavna i to traje i danas.


Šantić je, inače, svoju prvu knjigu poezije izdao kao dvadesetogodišnjak, oko 1888., dok je svoje najkreativnije dane doživio u period oko 1905. godine. Kasnije mnogo pati zbog ratnih stradanja i bijede u koju upada njegov narod, te se povlači u sebe, ipak ne prestajući pisati. Poslije Prvog svjetskog rata obolijeva od tuberkuloze, strašne bolesti koja je harala tih godina, odnoseći hiljade života. Poput brojnih imućnih porodica tog doba, i Šantići su imali svoj ljetnikovac, koji se nalazio kod Konjica, pored Boračkog jezera. Njegove ruševine stoje tamo i danas. Šantić je tamo često odlazio na čist, planinski zrak, ali nije pomagalo. Bolest je bila jača i nadjačala ga je tog drugog februara 1924. godine.

Čim se saznalo za pjesnikovu smrt, iako je bilo rano jutro, velika masa svijeta opkolila je kuću, želeći da “vidi mrtvog pesnika i izrazi saučešće rodbini”. Silan narod koji je počeo pristizati sa svih strana u kuću Ćorovića (nakon bjekstva iz sarajevske Državne bolnice, Aleksa se ponovo doselio kod sestre Perse) primorao je rodbinu da pjesnikovo tijelo prenesu u Srpski dom, gdje je ostalo izloženo sve do pogreba.

Mostar je bio sav u crnini:

Na kućama vise crni barjaci, fasada Opštinskog doma pretvorena je u jednu crnu masu, pa su čak i ulični fenjeri obavijeni crnim krepom. U crno utonula varoš pruža dirljiv prizor ucveljene majke za izgubljenim sinom.

I dok su iz čitave Hercegovine stizale brojne delegacije, naročito iz Nevesinja (bilo ih je koji su pješke prevalili po 40-50 kilometara, samo da bi još jedanput vidjeli svog pjesnika i poklonili se njegovoj sjeni), “veoma težak utisak je izazvala vest da nijedan zvanični predstavnik neće doći iz Beograda da oda poslednju počast velikom Šantiću, nijedan član vlade, niko iz Akademije nauka, prosvetnih i nacionalnih udruženja, pa čak ni iz Ministarstva Prosvete”.

– U jedan sat po podne – izvještava dopisnik “Vremena” – došla je u Srpski dom pesnikova rodbina, a u dva časa su članovi srpskog pevačkog društva “Gusle” i hrvatskog “Hrvoja” izneli kovčeg iz Doma i uneli ga u kola. I telo mrtvog Šantića po divnom vedrom danu pošlo je na svoju poslednju šetnju kroz Mostar (...) Povorka je obišla oko celog Mostara i u njoj je uzelo učešće sve građanstvo. Ovakvu žalost i ovakav pogreb Mostar nije nikada do sada video.

Od Srpskog doma do groba bilo je petnaest govornika, koji su o pjesniku govorili u ime raznih organizacija, pjevačkih društava, književnih časopisa – tako je o Šantiću kao pjesniku, u ime “Srpskog književnog glasnika”, govorio Svetislav Petrović, a Jeremija Živanović, urednik “Venca”, iznio je “sve Šantićeve zasluge za Srpsku književnu zadrugu”.

Za sve vreme dok je povorka lagano obilazila Mostar, aeroplani su kružili iznad nje i ispraćali Šantića, kao što su to duž ulica činile mase sveta, koje su se tiskale pred kućama i zatvorenim dućanima. Jer, sve su radnje bile zatvorene. A narod, bio on musliman, pravoslavni ili katolik, zvao se on Hrvat ili Srbin, podjednako je tužio i oplakivao svog velikana i pesnika. Svi su govornici istakli Aleksu Šantića kao pesnika jedinstva i bratstva, ali kao da je to najdirljivije učinio mujezin, koji je pri prolazu sprovoda, sa minareta Cerničke džamije, toplim glasom otpevao poslednju molitvu praštanja.

Pratnja je trajala punih pet časova, od 2 do 7 po podne. Mrak je već bio uveliko pao kada je, kroz brojne počasti i guste redove tronutog naroda, izmučeno telo neumrlog Šantića, našeg najvećeg pesnika po duši i srcu, spušteno u hercegovačku zemlju pri romantičnoj svetlosti buktinja, (kraj italica) stoji u knjizi Josipa Lešića “Aleksa Šantić.

Nije daleko od istine kada se kaže da nečija sahrana najbolje pokazuje kakav je ugled neki pojedinac stekao tokom svog života. Šantić nije bio izuzetak.


Piše: Kenan BEŠLIJA
 

Mika

dream catcher
Moderator
Poruka
19.308
Šantić, 1904. godina


ELEGIJA


Zašto se meni javljaš tajno
Kada mi duša tiho sniva?
I zašto tvoje oko sjajno
Golemu tugu i jad skriva?

Zašto me kroz noć staneš zvati,
I šta ti jadno srce ište?
Ta ja ti nemam ništa dati,
O, ja sam pusto pepelište.

Sve što sam imô ja sam dao,
Nevjero hladna ljubavi moje, -
Sve što sam svojim blagom zvao:
Mladost i oganj duše svoje.

Pa zašto meni stupaš snova,
Šta tražiš ovdje u mrtvaca?
Hladna je, hladna ruka ova
Što nekad na te ruže baca.

Pusti me! Pusti i ne mori!
Nek sâm ovako trajem dane,
Sve dok mi srce ne izgori,
Sve dok mi duša ne izda'ne.
 
Da biste mogli da kreirate nove teme, trajno koristite svoje ime i ne pogađate stalno slike - kliknite ovde da se registrujete.

Top
  Blokirali ste reklame
Dragi prijatelju, nemojte da blokirate reklame - isključite Ad Blocker na Forumu, jer će tako mesto vaših susreta na Krstarici ostati besplatno za korišćenje.