Alber Kami (fr. Albert Camus)

Lada

Legenda
Poruka
52.239
Alber-Kami1-300x205.jpg

Alber Kami je francuski pisac i dobitnik nobelove nagrade za književnost 1957. godine Poznat je po svom karakterističnom stilu pisanja i tematikama svojih dela.
Uspešna publicistička aktivnost,postepeno ga odvodi književnom stvaranju. Kao esejist, kritičar i urednik lista „Borba“, koji je 1940. pokrenuo u Parizu, Kami postaje istaknuta ličnost u francuskom pokretu otpora protiv nacizma. Bogato životno iskustvo i već oformljena vizija sveta počeli su da dobijaju svoj umetnički oblik u nizu njegovih slavnih romana: Stranac, (1942), Kuga (1947) i Pad (1956); zatim u dramama Nesporazum (1944), Kaligula (1944) i Opsadno stanje (1948), kao i u ditativnom lirskom komentaru romana Stranac, objavljenom 1943. godine pod nazivom Mit o Sizifu. Poznati roman je i Pobunjeni čovek (1951). Kamijevom književnom delu odato je najveće priznanje dodeljivanjem Nobelove nagrade za književnost 1957. godine.

Kami je poginuo 4. januara 1960. u saobraćajnoj nesreći. Vozač je bio njegov bliski prijatelj i izdavač Mišel Galimar (fr. Michel Gallimard), koji je takođe poginuo. Njegove dve ćerke bliznakinje, Katrin i Žoan, vlasnice su autorskih prava na njegova dela.
 

Lada

Legenda
Poruka
52.239
Stranac
Radnja romana događa se u Alžiru,a vrijeme je neodredjeno. Glavni junak je namjesnik Mersoa, mladić s banalnim životom bezbroja malih,beznačajnih ljudi. Roman, pisan u prvom licu, započinje jednostavnom konstatacijom: “Danas je majka umrla. ” Od te prve rečenice u romanu svi događaji djeluju tako na glavnog junaka - oni najglavniji, presudni, kao i svakodnevni. Upravo je ta beznačajna svakodnevnost i ispunila prvi dio ove ispovjedi. Mir i ravnodušnost kojim Mersoa putuje na pokop majke, mir koji u njemu učestvuje, produžuje se do posljednjeg retka knjige. U njegovu životu nema potresa. Imati prijatelja, djevojku, izlaziti s njima, ljubiti - to je okvir njegovog života, okvir koji ispunjava iz dana u dan na isti način. Jedan događaj odjednom unosi promjenu u taj život. Za uobičajnog izleta u okolicu grada Alžira s prijateljem i djevojkama, dolazi do sukoba sa koji je za Mersoa bio presudan. On i njegov prijateljem Raymond potukli su se s dvojicom Arapina. Najgore je prošao Raymond kojeg je Arapin ranio nožem. Kad su se strasti smirile i činilo se da je sve zaboravljeno dolazi do preokreta. Mersoa pištoljem ubija tog Arapina.

Drugi dio romana odvija se u zatvoru bez ikakvih događaja, osim ispitivanja i suđenja, on sadrži osjećanja i misli Camijevog junaka, koji ne može dati nikakvo objašnjenje za svoj postupak; isto tako ne može pronaći nijedan razlog pokajanja, ni želi da se spasi. Smrt na koju je osuđen prima potpuno ravnodušno, uvjeren da je, napokon, sve svejedno, da nema vrijednosti zbog kojih bi bilo trebalo poduzeti. Užasavanje koje izaziva svojom otvorenom ravnodušnošću očito je užasavanje koje čovjek pokazuje pred otkrićem besmislenosti, apsurda svog postojanja. Mersoa ide miran u smrt uvjeren da ona nije ni u čemu gora od života , ni besmislenija, uvjeren da je ona apsolutni kraj.

Citati iz Stranca

"Osećao sam još samo udaranje talambasa sunca po i, nekako nejasno, bleštavo sečivo kako seva sa noža koji je i dalje bio okrenut prema meni.Taj užareni mač goreo mi je trepavice i kopao po očima koje su me bolele. Tad se sve zanjihalo. S mora se dokorljao gust i usijan dah. Učinilo mi se kao da se nebo širom otvorilo da prolije oganj. Celo moje biće se napreglo i ruka mi se zgrčila na revolveru.Okidač je popustio, pod rukom sam osetio glatko ispupčenje na dršci isve je započelo tad, u tom prasku, u isti mah reskom i zaglušujućem. Stresao sam sa sebe znoj i sunce. Shvatio sam da sam poremetio ravnotežu dana, izvanrednu tišinu jedne plaže na kojoj sam bio srećan. Onda sam ispalio još četiri hica u nepomično telo u koje su se kuršumi neprimetno zabijali. I bila su to kao četiri kratka kucnja na vratima nesreće."

..........................

Shvatio sam tada da bi covek koji je ziveo samo jedan dan mogao bez muke sto godina provesti u zatvoru. Imao bi dovoljno uspomena da mu ne bude dosadno"....Meni definitivno pozitivan lik,jasno okrenut prvenstveno ka sebi,shvata da u dubini ipak voli zivot,zbunjen.....osecaj otudjenosti...ali ipak....sve moze biti tako neprocenjivo bezvredno....
" Ali ipak nesto se promenilo,cekajuci sutrasnjicu nasao sam se u zatvorskoj celiji. Kako to da dobro poznati putevi ispisani na lenjem nebu mogu da vode i u tamnice i u bezazlene snove?"
 

Lada

Legenda
Poruka
52.239
Alber+Kami+i+Marija+Kazarez


Upoznali su se 1944. godine i skoro istog trenutka postali nerazdvojni. Njihova ljubav bila je jaka, strasna i, kao po pravilu, prepuna kontroverzi i problema. Ona je morala da se “zadovolji” ulogom ljubavnice. On time da će morati da je deli sa publikom i njenim partnerima na sceni. Njihovu ljubav samo je smrt mogla da rastavi…
Slavni francuski pisac Alber Kami i španska glumica Marija Kazarez upoznali su se 6. juna 1944. godine. Bio je dan iskrcavanja savezničkih snaga u Normandiji, a mlada glumica je upravo dobila ulogu u jednom od Kamijevih komada. Ona je imala 21 godinu. Njemu je već bilo 30, bio je oženjen i imao je blizance.
Par je skoro istog trenutka otpočeo ljubavnu aferu.
 

Lada

Legenda
Poruka
52.239
Najlepša ljubavna pisma
Kamijeva supruga Fransin For i deca bili su u Alžiru. Nakon što su se vratili, u septembru 1944. glumica je rešila da raskine vezu, ali je svejedno nastavila prepisku sa piscem.

– Gde god da se okrenem, vidim mrak… Bez tebe nemam snagu. Imam želju da umrem – pisao je Kami lepoj Mariji.

Ovo dopisivanje potrajalo je narednih pet godina iznedrivši neka od najlepših ljubavnih pisama u istoriji. Ukupno ih je bilo 865.

- Sada znam mnogo više o tebi i meni nego što sam to znao pre. Zbog toga znam da izgubiti te isto je što i na neki način umreti. Ne želim da umrem i zato treba da si sretna i da te ništa ne umanjuje. Ma koliko da je težak, strašan put koji nas iščekuje, moraćemo njime krenuti - poslao je Kami glumici.

Bila je 1949. kada su se ponovo sreli. Od tada su bili nerazdvojni iako je Marija stalno pretila da će prekinuti aferu zbog činjenice da je Kami od starta jasno rekao da nema nameru da ostavi porodicu.

Sa druge strane, Fransin je jako patila zbog muževljevog neverstva. Pijanistkinja i matematičarka počela je da se leči od depresije, a zbog toga je završila i u bolnici gde su tretmani podrazumevali i elektrošokove.

U jednom trenutku, Fransin se bacila kroz prozor bolnice, da li da pobegne ili da se ubije, nije poznato. Nakon ovoga, Alber se više posvetio supruzi iako vezu sa Marijom nikada nije prekinuo.
 

Lada

Legenda
Poruka
52.239
“Dok nas smrt ne rastavi…”
Kami je dobio Nobelovu nagradu za književnost 1957. i negde u to vreme napisao pismo rođaki u kome kaže da je dirnut supruginom ljubalju “koju nisam prestao da volim na svoj loš način”. U istom pismu rekao je i da mu je Fransin oprostila.

Sa druge strane, Karijera Marija Kazares s godinama je išla samo uzlaznom putanjom. Igrala je sa Mišelom Bukeom, Žerarom Filipom kao i u mnogobrojnim Kamijevim pozoršnim komadima. Nakon svakog nastupa, imala je običaj da pošalje kratku poruku Kamiju.

U poslednjem pismu ljubavnici, napisanom u novembru 1959. Kami navodi da jedva čeka da se vrati u Pariz nakon puta.

Kami se nikada neće vratiti u “grad svetlosti”. Poginuo je 4. januara 1960. u saobraćajnoj nesreći upravo na putu za Pariz.

Fransin je poživela još 19 godina. Sahranjena je kraj supruga. Marija se kasnije udala za kolegu Andrea Šlesera i preminula je 1996. dan nakon svog 74. rođendana.
 

Baudrillard

Zaslužan član
Moderator
Poruka
110.281
TAMO GDJE SE LAŽ MNOŽI, ŽIVI TIRANIJA [TEMA: KAMI]

Omaž Alberu Kamiju obilježio je 2013. godinu u Francuskoj

Piše: Branka Bogavac

Upravo prošle godine Južni Sloveni slavili su Njegoševu dvjestogodišnjicu, a Francuzi stogodišnjicu Albera Kamija. O prvome, po svemu što je rečeno i objavljeno, može da se zaključi da je Njegoš shvaćen i proučen kao pjesnik i filozof.

A po onome što se otkriva i objavljuje o drugome, reklo bi sa da će biti potreban još jedan vijek da se različita tumačenja usklade. Zajedničko im je to što su bili osporavani za života, ali im je vrijeme bilo naklonjeno i oni su sa njime rasli. Danas im je renome neuporedivo veći nego za njihova života.

Brojna nova izdanja

Za stogodišnjicu Kamijevog rođenja Centar za dokumentaciju priredio je izložbu u Eksu-an-Provans (od 5. oktobra do danas). Njima se pridružio Institut imaža gdje se prikazuju adaptacije ne samo Kamijevih romana i velikih knjiga koje je volio, nego i njegovi politički angažmani i stavovi povodom smrtne kazne, nuklearnog rata ili totalitarizama. U dokumentarnom filmu Abrahama Segala može se vidjeti zaljubljenik u ljepotu svijeta i pejzaža – književnik i slobodan mislilac. Izloženi su rukopisi, originalna izdanja i fotografije. Riječi, slike i dokumenta – pokazuju Kamija kao građanina svijeta koji se brine za sadašnjost i budućnost, koji je plemenit, koji ne priznaje granice, koga nadahnjuje izoštren smisao univrezalnog bratstva.

Označavanje te velike godišnjice donijelo je brojna nova izdanja Kamijevog djela ili knjiga o njemu. Galimar je objavio u Plejadi cjelokupno Kamijevpo djelo u četiri toma. Objavljene su i Kamijeve Bilješke u tri toma, a takođe i zbirka njegovih novinarskih uvodnika i tekstova u listu Combat (Borba), zatim tri toma Korespondencije, gdje ćete naći i slavne pisce poput Rene Šara, Rože Marten di Gara, Luja Gijua i Fransisa Ponža… U kolekciji Quarto u jednom tomu sakupljena su sva piščeva djela (1536 stranica). Njegova kćer, Katerin Kami, otvorila je porodičnu arhivu za knjigu Svijet podjele – Put Albera Kamija. Neku vrastu biografije – Ko će svjedočiti za nas? Alber Kami naspram samog sebe, napisao je Pol Odi.

Najkompletniju biografiju Alber Kami, jedan život, objavio je Olivije Tod kod Galimara. Mišel Onfre je napisao veoma važnu knjigu Slobodarski poredak: filozofski život Albera Kamija u kojoj je na pravi način protumačio Kamijevu filozofiju. A Žaniv Geren je sastavio Rječnik Albera Kamija. Nemoguće je nabrojati sve knjige koje su mu posvećene. Sve velike novine, časopisi i revije mu odaju počast u vanrednim brojevima. Časopis Filozofija, s naslovom: Alber Kami – pobunjena misao, objavljuje tekstove dvadesetorice velikih pisaca koji su ga ili poznavali ili na koje je on uticao. Među njima su Česlav Miloš, Imre Kerteš, Atik Rahimi, francuski filozofi Mišel Onfre, Rafael Antoven, Andre Kont-Sponvil, Alen Finkelkrot… Po Kamijevim knjigama snimljeno je nekoliko filmova. Đani Amelio je snimio film po knjizi Prvi čovjek.

Paganin i pozitivni anarhista

Kami (1913-1960) se pojavio usred Drugog svjetskog rata i obasjao zamračeno francusko nebo književnosti knigom Stranac (1942, Galimar). Njegova putanja je bila uzlazna sve do dobijanja Nobelove nagrade (1957), poslije koje je ubrzo poginuo u saobraćajnoj nesreći. Kami – romansijer, dramaturg, reditelj, novinar, angažovani intelektualac, ali prije svega – filozof, ocijenjen na pravu način, aktuelniji je danas nego u svoje vrijeme. Bio je obožavan, a danas je to više nego ikada. Kami je postao nezaobilazna referenca na univerzalnom planu, propovjednik revolta i otpora. Bio je među prvima koji su odbacili staljinizam i dogme koje zatvaraju i siromaše misao. Ranije maltretiran, danas je mu se dive.

Iz pomenutog materijala ovdje će biti iznesena svjedočenja samo nekoliko ljudi koji su ga ili poznavali ili su se posvetili njegovom djelu i koji govore o tome šta je Kami značio za njih ili kako ga danas doživljavaju. Iako ga nijedna politika nije mogla prisvojiti, ipak, svako ima svoga Kamija.

Specijalno za ovu godišnjicu objavljena je i knjiga pod naslovom Zašto Kami? koja sadrži dvadeset priloga pisaca, novinara i Kamijevih obožavalaca.

Eduardo Kastiljo, novinar, koji je priredio tu knjigu, piše u predgovoru: „Zašto volimo Kamija? Šta volimo u njemu: čovjeka, intelektualca, djelo, angažman? Svi želimo da svjedočimo o našem divljenju, poštovanju i osobito ljubavi za tog čovjeka, za njegov polivalentni rad koji mu je omogućio da opiše, pronađe i shvati suštinu izazova njegovog doba. Jedan od ciljeva autora ove knjige je da podsjete na konstantni Kamijev angažman protiv zločina, nepravde i neshvatanja Drugog… Kako da se dâ smisao svijetu koji nema repera? Svijetu koji nema smisla? Po Kamiju ljudskom biću je potrebna etika koje se ne može odreći, ali i akcija… Pobuna može da dozvoli da se ode dalje od apsurda… Kod Kamija pisca postoji nešto suštinsko, nezaobilazno: važnost riječi, ili bolje, smisla riječi i njegove preciznosti. „Netačno imenovati stvari – znači povećati nesreću na svijetu.”

Mišel Onfre, veoma cijenjen i popularan filozof, napisao je kapitalnu knjigu Slobodarski poredak: filozofski život Albera Kamija kojom Kamija vraća svijetu („Ta knjiga je fantastični spomenik u slavu pisca Stranca,“ Franc-Olivije Žizber, direktor Poena). Mišel Onfre prikazuje Kamija kao antitotalitarnog proroka, slobodarskog hedonistu, pozitivnog anarhistu, pragmatičara, ničeanca, paganina, pravog filozofa i to u najvećoj tradicije francuske misli, i smješta ga na najvišu ljestvicu velikana 20. vijeka. On u njoj ističe četiri glavne teme: sukob Sartra i Kamija (gdje je potpuno rehabilitovao Kamija od Sartrovih napada i njegovih pristalica i na djelu dokazao da je Kami filozof u pravom smislu riječi), poredak slobodnjaka (libertera), pravdu i pobunu.

Onfre piše: “Kami praktikuje filozofsku književnost i književnu filozofiju. Prva definiše romane koji ne predlažu književnu igru zabave, nego formulišu pogled na svijet van ideja i koncepata, pomoću likova, priča, istorije, fiktivnih avantura. A druga podrazumijeva elegantnu, jasnu, preciznu, estetsku prozu koja ne žrtvuje istinu i dubinu formi. Stranac, Kuga, Kaligula i Pravednici ilustruju filozofsku književnost, Mit o Sizifu, Prvi Čovjek i Hronike književnu filozofiju… On izvodi estetske varijacije na jednoj misli – predložiti način postojanja svijetu i idejama u doba koje nihilizam razara.“

Oličenje Mediterana

”Kami zaslužuje Panteon zbog univezalne dimenzije koju sadrži njegovo djelo. Poruka tragedije je najstarija poruka upućena čovječanstvu. Ona je prisutna i kod Kamija. Kami je oličenje Mediterana, mjesta gdje je nastala tragedija, i izvjesna ideja o čovjeku. Sa Kamijem bi Mediteran, s njegovim nasljeđem kulture i njegovim razdorima, ušao u Panteon. Kami piše za sve ljude bilo kojeg doba, bilo kojeg porijekla. On ne slika svakodnevni život nego ljudsku sudbinu. Kami je bio majstor stila… Kami je bio romansijer koji je postigao ravnotežu između fikcije i ideja… Kamiju prebacuju što je prije svih predvidio propast velikih kolektivnih ideologija.»

Onfre takođe pokazuje da odgovor na famozno pitanje koje postavlja Mit o Sizifu, pitanje samoubistva, nije ništa drugo do izbor života, života na ovoj zemlji i to pod hitno, života koji pobuna stimuliše i kojemu pobuna daje smisao.

Anri Geno, bivši (vrlo pismeni) ministar, koji je napisao knjigu Kami u Panteonu, zamišljeni govor, kaže: „Zašto je Kami sveprisutan ? Zato što je pobijedio i paradoksalno je to što je on više mislilac našeg doba, nego svoga. Pobijedio je zato što su se velike ideologije srušile, i što su se veliki učitelji-mislioci diskvalifikovali. On je, znači, anti-model. On sam kaže : “Ja nisam filozof.” Ne predlaže nikakvu religioznu ili ideološku sigurnost. Sartr daje odgovore. Kami formuliše pitanja. Sartr hoće da konstruiše sistem razmišljanja. Kami kaže: »Želim da znam kako treba da se ponašam. Ili preciznije, kako se treba ponašati kada ne vjerujemo ni u Boga ni u razum.” On je za izbor života, života na ovoj zemlji i to pod hitno, života koji pobuna stimuliše i kojemu pobuna daje smisao. A to je anti-Sartr.”

“Naše doba je obilježeno ratovima za sjećanje. U 20. vijeku si morao da izabereš svoj tabor sjećanja. Kamija je bilo nemoguće staviti bilo gdje. Svako je želio da ima u svom taboru tog čovjeka koji je odbio sve tabore.”

U vrijeme sartrovske hajke protiv Kamija (1951) Česlav Miloš je prebjegao na Zapad, zatraživši azil u Francuskoj. Napustio je komfor diplomate da se ne bi klanjao staljinizmu. Tada je i napisao (svojom krvlju) Zarobljeni um. Prenosimo samo djelić teksta koji je on napisao kad je Kami poginuo: “…Kami je tretirao trenutne idole s nepovjerenjem za što je skupo plaćao, jer intelektualci ne opraštaju toliki nedostatak poštovanja za post-hegelijanske špekulacije… Kamijevo djelo je za mene imalo nešto blisko pri prvom kontaktu. On je bio fasciniran Dostojevskim i kao Dostojevski, imao je hrabrosti da se dotakne tema „lošeg ukusa“.

Kuga je najbolja knjiga o mogućem držanju pred totalitarnom bijedom modernih vremena. (…) Kami je bio jedan od rijetkih zapadnih intelektualaca koji mi je pružio ruku kad sam pobjegao iz staljinističke Poljske 1951, dok su me drugi (intelektualci) izbjegavali kao gubavca, kao grešnika protiv Budućnosti… jer su moja gledišta bila preuranjena za nekoliko godina. Filozofija je stvar veoma putena: ona ili ohladi pogled ili, kao kod Kamija, unosi u čovjeka srdačnost jednog brata… Zato sam uvijek bio na Kamijevoj strani…”

Pisac solidarnosti

Imre Kerteš, mađarski nobelovac, piše: “Kamijeva knjiga Stranac me je zgromila. Jednostavno to bješe genijalna knjiga. Kad sam otkrio tu knjigu bilo mi je 27 godina i nikada do tada nisam bio naišao na genijalnog pisca. Bio sam toliko uzbuđen da nisam imao snage da uzmem olovku i zapišem prve utiske. To je trajalo pet-šest godina. Ne znam šta me je do te mjere iznenadilo u toj knjizi. Mislim da je to bila sloboda. Zahvaljujući Strancu shvatio sam da prava literatura treba da vam pribavi iznenadnu (naglu) slobodu. Ta mi je knjiga pokazala horizont koji mi je do tada bio nedokučiv: ona mi je pokazala šta znači sloboda jezika i misli. Njegov stil mi je pomogao da nađem svoj put… Volio sam Kamijevu slobodu, njegovu drskost takođe.”

Andre Brink, slavni južnoafrički pisac, učestvovao je u Parizu na skupovima na kojima se govorilo o Kamiju. Evo dijela iz intervjua: ”Kami je dokazao da su u životu neophodni radost i borba. Kami je za mene jedan od bodlerovskih farova moga života. Pored toga što ga obožavam, ja ga i volim… Njegova ideja permanentnog revolta na svim planovima me je duboko potresla. Kada sam bio mlad u Južnoj Africi u situaciji aparthejda, želio sam da napustim svoju zemlju, jer me je obuzimao neki bijes koji nisam znao da definišem i identifikujem. I Kamijeva knjiga mi je pokazala put. On je skovao moj politički osjećaj, pomogao mi da shvatim južnoafričku stvarnost. Ideja Kuge kao negacije čovječnosti i individue bila je u centru iskustva aparthejda. Čak i u najapsurdnijim uslovima on postavlja pozitivnu i stvaralačku dimenzija ljudskog bića u centar svoje misli. On je ono što sam ja želio da budem. On je odbijao beznađe, propovijedao nadu, iako je sam život besmislica. Njegov jednostavan jezik skriva istinsku kompleksnost i dubinu njegove misli.”

Oreli Filipeti, ministar za kulturu i pisac, izjavila je: “Kami nam je ostavio izuzetno veliko književno nasljeđe. To je pisac koga najviše čitaju mladi Francuzi, to je popularni pisac koji dolazi iz naroda. Uvijek se držao književnih zahtjeva, ali je odbijao hermetizam ideja i jezika koji ne bi bio pristupačan narodu. Trudio se da ostane vjeran svom porijeklu i radio je na jeziku da bi ostavio poruku svijetu: nikada se ne pokoravati poretku stvari onakvih kakve jesu, ali i ne podati se iluziji uzaludnog idealizma. Želio je da promijeni život, a ne svijet. Kami je pisac solidarnosti i prije svega humanista. Svakako da je i danas aktuelan. Kuga je metafora svega što je opasno za neko društvo. Ona danas može da se primijeni na više načina, a posebno na strah od politike. Kao odgovor na to, on nas uči akciji, i to zajedničkoj gdje individua ne nestaje iza kolektiva. U apsurdnom svijetu jedini smisao je akcija.”

Skepticima vraća ukus akcije

Kamijeva kćer Katerin kaže: “Sama činjenica da se danas i u malim selima mobilizuju čitaoci Kamijevog djela kako u Francuskoj tako i u Čileu, u Africi ili u Japanu, sasvim me zadovoljava. To znači da se Kami obraća svima ma kakva bila njihova nacionalnost, civilizacija ili društveni položaj. To me tješi, jer to znači da ljudska bića nisu dio tržišta. Među inicijativama koje su me dirnule jesu vijesti da je u Gvineji – Bisao za stogodišnjicu odštampana marka sa Kamijevim likom, a na Bajkalu je organizovan jedan dan za proslavu te godišnjice! Moj otac nije ikona, nego čovjek koji se obraća ljudskim govorom drugim ljudima. Danas je to, nažalost, rijetko. Prepušteni smo arbitrarnoj moći koja počiva na novcu i apstrakciji koju ne razumijemo i pred kojom smo nemoćni.”

Bualem Sansal, veoma cijenjen alžirski pisac (iz Kamijevog kvarta) kojeg objavljuje Galimar, kaže: “Kami je ogroman, on je u centru alžirske književnosti i u svakom slučaju, ovako ili onako, inspirisao je sve naše pisce. Za njega me veže njegova istina, pravda, poštovanje i jednostavnost. Kada sam obeshrabren, čitam Kamija. Da bi se borili protiv nepravde – rane svijeta, koja se stalno pogoršava, Kami je budućnost. E tu je potrebna velika pobuna. Kami je apsolutni heroj.»

Rafael Entoven, jedan od najpopularnijih filozofa u Parizu: “Kami uči ideologe da prvo vole ljude, a onda ideje. Skepticima vraća ukus akcije. Njegove knjige objašnjavaju apsurd marksistima, a ljepotu nihilistima. Sudijama on suprotstavlja -kreatore, anarhistima – pravo. Kad je u pitanju Pravda više voli majku. Teroristima pokazuje da je samo nasilje nepravda, najzad, revolucionarima dokazuje da “u srcu pobune drijema pristanak” i da je u tom pogledu neprijatelj radikalnog. Ne treba se čuditi što Francuska voli Kamija, nego se diviti čudu kolektivnog omaža razapetom čovjeku koji je znao da bude sam na svom poprištu… Kamija politika ne može da upotrijebi. Reakcionar u očima komunista, komunista u očima reakcionara, hrišćanin za ateiste, ateista za hrišćane, Kami je bio čovjek samo jedne “teške vjere” koji je tražio “pravilo ponašanja daleko od posvećenog i apsolutnih vrijednosti”.

Sartr i Kami

Poslije dugogodišnjeg prijateljstva Sartra i Kamija koji su se najviše sastajali u kvartu Sen Žermen u kafanama, ili pozorištima, nastupio je raskid među njima izazvan pojavom Kamijeve knjige Pobunjeni čovjek 1951. godine. Tada mu je Sartr, između ostalog, rekao: “A šta ako Pobunjeni čovjek svjedoči jednostavno o vašoj filozofskoj nekompetentnosti? A šta ako je ona napabirčena od znanja stečenog na brzinu i iz druge ruke? (…) A šta ako vi pogrešno rezonujete? A šta ako su vaše misli nejasne i banalne?”

Taj ubitačni Sartrov sarkazam Kami je izazvao time što se usudio da optuži revolucionarni nihilizam i sovjetski totalitarizam. I drugovi iz komunističke partije su osuli paljbu na njega za zločin protiv jedinstva i Kami je postao meta najoštrijih kritika toga vremena. Ta polemike mržnje i zavisti koja se rasplamsala, bila je uzrok duboke krize kroz koju je Kami prošao. U Padu on kaže:” Upoznao sam ono što je najgore, a to je – sud ljudi.” I ako je imao svjetsko priznanje, slavu, Nobelovu nagradu, napisao je u svojim Bilješkama: ”Moram ponovo da rekonstriušem jednu istinu, pošto sam čitav život živio u nekoj vrsti laži.” Kami je u Bilješkama napisao: „Ratujem protiv sebe i, ili ću se ubiti, ili ponovo roditi, i to je sve.” Razlozi toga rata protiv sebe su bili politički, ali i dublji. Pol Adi rasvjetljava ono što duboko dira Kamija kad ga Sartr okrivljuje da je postao buržuj.

Postavši slavan pisac, Kami nije samo osvetio svoje siromašno djetinjstvo, svoju majku koja je bila kućna pomoćnica, on ih je, na neki način, i izdao. Jer je tu majčinu figuru, nijemu – bez sredstava svake vrste, bez riječi, kao i bez novca – Kami uvijek povezivao sa osjećanjem otuđenosti. I misija koju je Kami sebi dao – misija svjedočenja – sastojala se u tome da prekine ćutanje, ubijeđen da riječ ispravlja, da ne dopušta indiferentnost. I tada je nastala drama. Pošto je bio pisac, onaj koji kaže ono što jeste, koji to najtačnije formuliše – Kami postaje izdajnik, i buržuj, ne samo sa socijalne tačke gledišta, nego i sa tačke svog mnogo važnijeg projekta. Zato ga obuzima osjećaj krivice što je uspio, koji nema veze sa mondenskim uspjehom, nego sa njegovim radom, pisanjem, angažmanom. Zato je kriza duboka, životna i zato on vodi rat protiv sebe. Na kraju te radikalne borbe protiv sebe, njegova renesansa-rekonstrukcija ga dovodi do zaključka da riječ popravlja, ali i razdvaja, da ćutanje nije samo ravnodušnost, nego i ljubav, da je moguće pisati – ne samo da bi se razbila tišina, nego da bi se i usavršila. Drugim riječima, bio je potreban sav taj put, ta kriza, taj dugi zaokret, i taj politički podsticaj, da se Kami pomiri sa svojom majkom, njenim siromaštvom i ćutanjem. Rad Pola Odija o Kamijevom intimnom konfliktu pokazao je put koji ga je doveo do Prvog čovjeka, kapitalne Kamijeve knjige.

Kami ostaje uvijek neuhvatljivo lice, po strani, ne dozvoljava da bude zatvoren u krute političke kategorije. To osobito držanje, neobični stav odgovara današnjoj omladinu, ne zato što je umro sa 47 godina, nego što on posjeduje nešto izuzetno za mlade. Generacije gimnazijalaca, studenata, stalno se prepoznaju u njemu, bivaju potreseni, probuđeni, sami sebe otkrivaju u njemu, uzbuđuju se. Bio je to Mediteranac koji je volio žene i bio voljen, bio je sunčan, dirljiv, puten i zato mladi i danas žele da liče na njega.

Kamijev citat: “Nijedno veliko djelo nikad nije bilo zasnovano na mržnji ili preziru. U nekom kutku svog srca, u nekom trenutku svog života, stvaralac, na kraju, uvijek postiže pomirenje. On pronalazi opštu mjeru u neobičnoj banalnosti u kojoj se određuje. Umjetnik ne može da odbaci stvarnost, jer mu je zadatak da joj dâ više opravdanja. Kako će je opravdati, ako odluči da je ignoriše? A opet, kako da je preobrazi, ako pristane da joj se potčini.»

“Sloboda znači ne lagati. Tamo gdje se laž množi, najavljuje se tiranija ili ona postaje vječna”, pisao je Kami.

Apsurd, revolt, ljubav

Metafizičko pitanje ga je mučilo čitavog vijeka. Ali uvijek je odbijao da žrtvuje život nekom drugom životu poslije života. Uvijek je prebacivao velikim religijama kao i velikim ideologijama što sve žrtvuju jednom hipotetičnom spasu na onom svijetu ili nekoj, tobože, blistavoj budućnosti. Identifikovati neljudsko (apsurd, nihilizam, mržnju, zlo), zasnovati ljudsko (pobunu, ljubav), predložiti nepoznati humanizam – bio je Kamijev filozofski i književni pokušaj. Stvoriti individualni, kolektivni i kosmički humanizam protiv svega što negira čovjeka i teži da ga smrvi, jeste ideja vodilja čitavog njegovog djela.

Tragična lucidnost ne isključuje potrebu za ljudskosti. Osnova Kamijevog ateističkog humanizma dakle jesu revolt – i – ljubav. Ili, po Andre Kont – Sponvilu, apsurd – pobuna- ljubav: 1) ne svijeta čovjeku (apsurd); 2) – ne čovjeka – svijetu (revolt); 3) da izvorno i krajnje – životu, bićima, zemlji koji preuzimaju oba ne u jedan dolazeći pristanak (ljubav). Kuga – Vrlo čudna priča Hiroši Mirnoa, dekana na Fakultetu književnosti u gradu Nara (Japan), povjerava nam da je katastrofa marta 2011. godine podsjetila na Riove riječi iz Kuge: “Važno je raditi svoj posao.” Mišel Onfre osvjetljava “podnevnu misao”: “Podne, vrijeme bez sjenke, najtopliji, najvrući, najusijaniji sat, suprotstavlja se judeohrišćanskom kultu tame.” Veličanstvena i univerzalna izjava ljubavi Kamijevih čitalaca pokazuje da je to uvijek aktuelan pisac i da će još mnogim generacijama biti model kako da gledaju na život i na koji način da ga prihvate.

Volio sunce, žene i sumnju

Katrin Golio, novinarka, u uvodniku specijalnog broja nedjeljnika Poen odgovara na pitanje naslova Zašto Kami?: „Zato što su se hiljade Japanaca bacile na Kugu kada je dio nuklearne centrale eksplodirao. Zato što je Kuga jedna od najčitanijih knjiga na svijetu. Zato što je Pobunjeni čovjek kultna knjiga u Ukrajini, na Kosovu, u Egiptu, u Iranu, u onim zemljama gdje se građani bune, po cijenu svog života, protiv diktarture, korupcije, nepravde ili fanatizma. Zato što je između majke i pravde izabrao majku. Zato što je htio da čovjek bude preči od istorije i zato što je mislio da jedan život vredi više od jedne ideje.

Zato što se suprotstavio staljinizmu, nasilju i terorizmu. Zato što je tražio Dobro. Zato što je razmišljao o svijetu živeći ga. Što je volio sunce, žene, ljubav, život. Zato što je sumnjao. Zato što se borio protiv smrtonosnog cinizma, što je odbijao nihilizam. Zato što njegova misao odgovara na pitanja našeg doba. Zato što je taj čovjek, rođen prije Prvog svjetskog rata, danas jedan od najvažnijih mislilaca 21. vijeka. Zato što nam pokazuje, i kad nema razloga za nadu, da uvijek možemo da se borimo. Ima toliko razloga da danas postavimo sebi pitanje o čovjeku, piscu i misliocu…“

“Unuci tvojih progonitelja izabrali su tvoju stranu”

Danijel Lekont, poznati filmski reditelj se ovako obraća Kamiju: “Zdavo Kami! Kako ti je gore? Kako se osjećaš kao stogodišnjak? I što si vječit u srcu ljudi i žena 21. vijeka? Dozvoli da ti kažem prvo da nam nedostaješ. Mnogo! Tvoj stil nam nedostaje. Tvoja literatura nam nedostaje. Tvoj intelektualni integritet nam nedostaje. Tvoj pogled na svijet nam manjka. A ipak! Treba da ti kažem da je vrijeme napravilo izbor.

Unuci ondašnjih tvojih progonitelja su izabrali tvoju stranu protiv one druge. Potpisuju bez žaljenja pobjedu tvojih ideja i tvog djela. Od velikana tvoje generacije, ti si, u stvari, jedini ili skoro jedini, koji se čuje. Tvoji romani, eseji, tvoji angažmani, jednodušno su prihvaćeni. Oni su inspiracija za sve nas.”
 

Lada

Legenda
Poruka
52.239
Citati iz Stranca

"Osećao sam još samo udaranje talambasa sunca po i, nekako nejasno, bleštavo sečivo kako seva sa noža koji je i dalje bio okrenut prema meni.Taj užareni mač goreo mi je trepavice i kopao po očima koje su me bolele. Tad se sve zanjihalo. S mora se dokorljao gust i usijan dah. Učinilo mi se kao da se nebo širom otvorilo da prolije oganj. Celo moje biće se napreglo i ruka mi se zgrčila na revolveru.Okidač je popustio, pod rukom sam osetio glatko ispupčenje na dršci isve je započelo tad, u tom prasku, u isti mah reskom i zaglušujućem. Stresao sam sa sebe znoj i sunce. Shvatio sam da sam poremetio ravnotežu dana, izvanrednu tišinu jedne plaže na kojoj sam bio srećan. Onda sam ispalio još četiri hica u nepomično telo u koje su se kuršumi neprimetno zabijali. I bila su to kao četiri kratka kucnja na vratima nesreće."
 

Lada

Legenda
Poruka
52.239
Mit o Sizifu



U predvečerje Drugog svetskog rata Kami je putovao po Alžiru i napisima za novine podržavao prava zapostavljenih Arapa. U Pariz je otišao 1940.godine i tamo, pod pseudonimom Bošar, postao član ogranka pokreta otpora "Kombat" ("Borba"), i čijim je okvirima nešto kasnije pokrenuo i istoimeni časopis.

Izdavačka kuća "Galimar" objavila je 1942. godine u Parizu dve knjige koje su u prvi plan izbacile Kamije pisca: "Stranac" i "Mit o Sizifu".

Ova dela, zajedno s pozorišnim komadima "Kaligula" (1938) i "Nesporazum"(1944), deo su Kamijevog života koji se ukratko može opisati kao istraživanje apsurda.

Kamijevo razmišljanje o apsurdu temeljilo se na zapažanju da čovek bez naročitih teškoća prihvata svakodnevne obaveze i život. Ali, jednog dana u njemu počne da se javlja mučno osećanje besciljnosti i on postavlja pitanje ima li življenje uopšte nekog smisla.

Besmislenost takvog života postaje glavna misao koja muči, razara i rađa samoubilačke nagone. Besciljnost življenja, to, po Kamiju, "neshvatljivo osećanje", treba nekako savladati.

Pre Kamija, istim putevima misli o apsurdu kretali su se i njegovi sunarodnici i savremenici Žan - Pol Sartr (1905 - 1980) i Andre Malro (1901 - 1976). Međutim, Kamijeva originalnost je u njegovom shvatanju da apsurdnost sveta nije razlog zbog koga treba očajavati. Po njemu, smrtnost i besmislena patnja, u stvari, samo uvećavaju vrednost života - pozivaju čoveka da svoj vek proživi što punije.
 

Lada

Legenda
Poruka
52.239
Kami se ženio dva puta. Njegova prva žena Simon Hije bila je zavisna od morfijuma. Taj brak zaključen je 1934. godine i ubrzo razveden zbog obostranog neverstva.

Godine 1940. Kami se venčao sa Fransin For, pijanistkinjom i matematičarkom. Iako je voleo Fransin, protivio se braku kao takvom i smatrao ga neprirodnim. Čak i posle rođenja blizanaca Katrin i Žana, 5. septembra 1945. godine, Kami se ponekad šalio, izjavljujući da brak nije za njega. Iako se nikada nije razveo od Fransin, imao je više ljubavnih veza, od kojih je najpoznatija bila sa španskom glumicom Marijom Kazares
 

Lada

Legenda
Poruka
52.239
Da! Ja sam dobro razumeo vaš SISTEM! Dali ste im bol, glad i odvojenost da zaokupite njihovu pobunu.
Iscrpljujete ih, ispijate njihove snage i proždirete njihovo vreme da ne bi imale ni snage ni vremena za gnev!
Oni tapkaju, budite zadovoljni... Ali ja, koji sam porobljen kao i oni, ponižen s njima, ja vam ipak objavljujem da ste ništa. (Ona se smeje) Ne smejte se! Ne smejte se, budalo...Kažem vam, izgubljeni ste.

Već ste pobedjeni, u krilu vaših najznačajnijih pobeda, zato što postoji u čoveku - gledajte mene - neka sila koju vi nećete ukrotiti, neka bistra ludost, delo straha i smelosti, neznana i zauvek pobednička. To je snaga koja će se dići i onda ćete znati da je vaša slava bila od dima.

Alber Kami - Pravednici
 

Baudrillard

Zaslužan član
Moderator
Poruka
110.281
U iskustvu koje pokušavam opisati i predočiti na više načina, nepobitno je da jedna muka izroni tamo gdje druga nestaje. Djetinjasto traženje zaborava i prizivanje zadovoljstva sada nemaju odjeka. Ali, stalna napetost koja održava čovjeka sučelice svijetu, metodično ludilo koje ga gura da sve prihvati, ostavljaju mu jednu drugu groznicu. U tom svijetu djelo je tada jedinstvena prilika da čovjek sačuva svoju svijest i fiksira u njoj doživljaje. Stvarati znači dvaput živjeti. Nesigurna i tjeskobna potraga jednog Prousta, njegova cjepidlačka zbirka cvijeća, tapiserija i tjeskoba, ne znače ništa drugo. Pa ipak, ona nema veći doseg od neprekidna i neodrediva stvaranja kojem se svaki dan u svom životu prepuštaju glumac, osvajač i svi apsurdni ljudi. Svi oni nastoje oponašati, ponavljati i iznova stvoriti stvarnost koja im pripada. Na kraju uvijek poprimamo lice naših istina. Cijela egzistencija, za čovjeka koji ne vjeruje u vječnost, samo je prekomjerna gluma pod obrazinom apsurda. Stvaranje je velika pantomima.

Mit o Sizifu
 

Lada

Legenda
Poruka
52.239
Ako pokušаm zgrаbiti ovo JA u koje se osećаm tаko sigurаn, аko gа pokušаm definisаti i sаžmeti, ono nije ništа više od vode kojа mi protiče kroz prste. Mogu opisаti jedаn po jedаn svаki vid koji se može prisvojiti, kаo i one koji su mu pripisivаni, ovo odrаstаnje, ono poreklo, ove strаsti ili te tišine, ovu plemenitost ili ove podlosti. Ali vidovi se ne mogu sаbirаti.
 

Lada

Legenda
Poruka
52.239
Sutradan, suprotno obicaju, dosla je kod njega cim je izasla s posla. On je spavao i ona je sela kod njegovih nogu na limeni krevet, ne budeci ga. Bio je samo u kosulji, a podvrnuti rukavi su otkrivali belu unutrasnju stranu njegovog inace misicavog i preplanulog dorucja. Disao je ravnomerno, i grudima i stomakom. Dve bore izmedju obrva davale su mu izraz snage i tvrdoglavosti koji je dobro poznavala. Kosa mu je u kovrdzama padala na preplanulo celo, preko kojeg se nadimala jedna vena. Tako prepusten na sirokim plecima, ruku uz telo i s jednom polusavijenom nogom, licio je na usamljenog i zadrtog boga, usnulog u nekom stranom svetu. Gledajuci te lepe usne koje je san nadimao, ona ga pozele. Tad dopola otvori oci i sklapajuci ih ponovo, rece bez ljutnje :

''Ne volim da me gledaju dok spavam.''
Ona mu se obavi oko vrata i poljubi ga. Ostao je nepomican.
''Oh, dragi, jos jedna od tvojih musica.''
''Ne zovi me 'dragi', vazi? Vec sam ti to rekao.''
Ona leze pored njega i zagleda se u njegov profil.
''Pitam se na koga tako licis''.

On navuce pantalone i okrenu joj ledja. Cesto je Marta, u bioskopu, medju stranim ljudima, u pozoristu, prepoznavala Mersoove gestove i tikove. On je u tome video obnavljanje svog uticaja nad njom, ali mu je danas zasmetala ta njena navika koja mu je inace cesto laskala. Ona se privi uz njegova ledja i oseti svu toplotu njegovog sna u trbuhu i grudima. Vece je brzo padalo i soba je tonula u senku. Iz kuce su dopirali plac dece koju su tukli, mjaukanje, tresak zalupljenih vrata. Ulicne svetiljke su osvetljavale balkon. Tramvaji su se proredili. A posle njihovog prolaska, iz cetvrti se u teskim talasima u sobu peo miris anizeta i przenog mesa.
Marta oseti kako je obuzima san.
''Kao da se ljutis'', rece ona. ''Jos od juce .... zato sam i dosla. Nista ne govoris?''. Prodrma ga. Merso se ne pomeri, posmatrao je u vec gustom mraku blistavu zaobljenost jedne cipele ispod toaletnog stocica.
''Znas'', rece Marta, ''onaj tip od juce, preterala sam. Nije mi bio ljubavnik''.
''Nije?'', rece Merso.
''Pa, ne sasvim.''
Merso je cutao. Video je savrseno pokrete, osmehe .. Stisnu zube. Potom ustade, otvori prozor, vrati se do kreveta i sede. Ona se privi uz njega, provuce ruku izmedju dva dugmeta njegove kosulje i pomilova ga po grudima.
''koliko si imala ljubavnika?'', zapita on najzad.
''Mucis me.''
Merso je cutao.
''Desetak'', rece ona.
U Mersou je san trazio cigaretu.
''Da li ih poznajem?'', upitao je vadeci paklo.
Na mestu Martinog lica video je samo belinu. ''Kao u ljubavi'', pomisli.
''Neke od njih, da. Iz kraja.''
Trljala je glavu o njegovo rame i govorila glasom devojcice, koji bi uvek odobrovoljio Mersoa.
''Slusaj, mala'', poce on ... (Pripali cigaretu.) ''Shvati. Obecaj da ces mi reci njihova imena. Sto se ostalih tice, onih koje ne poznajem, obecaj da ces mi ih pokazati ako ih sretnemo.''
Marta se baci na ledja: ''A ne!''

Jedan auto je ostro zatrubio pod prozorima sobe, jos jednom pa i drugi put, duze. Na mermeru toaletnog stocica, budilnik je hladno otkucavao. Merso s naporom rece :

''Trazim ti to jer znam sebe. Ako ne znam, sa svakim tipom koga cu sresti bice isto. Pitacu se, zamisljacu. Tako je. Previse cu zamisljati. Ne znam da li shvatas. ''
Odlicno je shvatila. I ona mu rece imena. Mersou je bio poznat samo jedan. Poslednji je bio maldic koga je poznavao. Bas je na njega i mislio jer je znao da je lep i omiljen medju zenama. Ono sto ga je zapanjivalo u ljubavi, bar kad je rec o prvom putu, bila je strasna intimnost na koju je zena pristajala i cinjenica da je u svoju utrobu primala nepoznatog coveka. U toj vrsti oslobodjenosti, prepustanja i vrtoglavice on je prepoznavao uzbudljivu i sramnu moc ljubavi. I upravo tu intimnost izmedju Marte i njenog ljubavnika je najpre zamisljao. U tom trenutku, ona se pomeri na ivicu kreveta i stavljajuci levu nogu preko desne butine, skide jednu pa drugu cipelu i pusti ih da padnu; jedna se izvrnu na bok, a druga ostade uspravna na visokoj potpetici.Merso oseti kako mu se grlo steze. Nesto ga je grizlo u stomaku.

''Tako si to radila sa Reneom?'', zapita sa osmehom.
Marta podize oci.
''Sta ti sve nece pasti na pamet'', rece ona. ''Bio mi je ljubavnik samo jednom.''
''Ah!'', rece Merso.
''Uostalom, nisam ni skinula cipele.''
Merso ustade. Video ju je kako lezi na ledjima, obucena, na krevetu slicnom tom tu, kako se podaje sva i bez sadrske. Viknu: ''Umukni!'' i ode do prozora.
''Oh, dragi!'' rece Marta, koja je sedela na krevetu, u carapama, s nogama na podu.
Merso se smirivao gledajuci igru svetiljki na sinama. Nikad se nije osetio tako blizak Marti. I shvatajuci da se istovremeno otvara prema njoj malo vise, ponos mu je pekao oci. Vrati se do nje, i kaziprstom i palcem je uhvati, ispod uha, za mlaku kozu vrata. Osmehnuo se.

''A taj Zagrej, ko je on? To je jedini kojeg ne poznajem.''
''S njim se jos vidjam'', rece Marta smejuci se.
''On mi je prvi, shvatas. Bila sam sasvim mlada. On je bio nesto stariji. Sad su mu obe noge odscene. Zivi sasvim sam. Pa ga ponekad obidjem. On je pristojan i obrazovan tip. Stalno cita. U ono vreme je bio student. Veseo covek. Pravi tip. Uostalom, govori kao ti. Kaze mi: 'Dodji ovde, prividjenje.'''
Mesro je razmisljao. On pusti Martu, koja leze na ledja sklopljenih ociju. Trenutak kasnije, sede pored nje i nadnoseci se nad njene poluotvorene usne, potrazi znakove njenog zivotinjskog bozanstva i zaborav svoje patnje koju je smatrao nedostojnom. Ali onda ostavi njena usta i ne ode dalje.
Dok je pratio Martu, ona mu je pricala o Zagreju : ''Pricala sam mu o tebi'', rece ona. ''Rekla sam mu da je moj dragi veoma lep i snazan. Onda mi je on rekao kako bi voleo da te upozna. Jer, rekao je :'Lakse disem kad vidim lepo telo.'''
''Jos jedan uvrnuti'', rece Merso.
Marta je htela da mu pricini zadovoljstvo i pomislila je da je dosao trenutak da mu priredi malu ljubomornu scenu o kojoj je razmisljala, i smatrala da mu je na neki nacin duguje.
''Oh, manje je uvrnut od tvojih prijateljica.''
''Kojih prijateljica?'', upita Merso iskreno iznenadjen.
''Onih malih glupaca, znas?''

Male glupace su bile Roz i Kler, studentkinje iz Tunisa koje je Merso jednom upoznao i s kojima je odrzavao jedinu prepisku u svom zivotu. On se osmehnu i uhvati Martu za vrat. Dugo su hodali. Marta je stanovala u blizini Manevarskih polja. Ulica je bila dugacka i u svom gornjem delu blistala je svim prozorima, dok je u donjem, buduci da su sve radnje bile zatvorene, bila crna i ruzna.
''Reci, dragi, ti ne volis, zar ne, te male glupace?''
''O ne'', rece Merso.
Hodali su, dok je Mersoova ruka pocivala na Martinom vratu, prekrivena njenom toplom kosom.
''Da li me volis?'', iznenada je zapitala Marta.
Merso se odjednom trenu i glasno nasmeja.
''Evo ozbiljnog pitanja.''
''Odgovori.''
''Ma hajde, u nasim godinama se ne voli. Dopada se, i to je sve. Tek kasnije, kad budemo stari i nemocni, mozemo da volimo. U nasim godinama, verujemo da volimo. I nista vise.


Alber Kami, ''Srecna smrt''.
 

Lada

Legenda
Poruka
52.239
Danas je moj dragi osuđen na smrt. Ili juče, ne znam, sad su mi javili. Neću biti prisutna kada ga budu besili, ne volim takve predstave. Njegovi prijatelji će ići. Ne znam zašto, tamo idu oni koji se slade tuđom patnjom. Da je neko drugi u pitanju, možda bih i išla, ali Merso je čovek koga volim. Ne želim da gledam kako se njegov život gasi.
A kako je počeo? Nije mi rekao. Kao da je to smatrao nebitnim. Nisam znala ni ko mu je majka (samo znam da je umrla), a ni ko mu je otac. Čudan je čovek bio. Ne znam kako da ga nazovem. Možda, širok. I preširok za ovu zemlju. Čudno je i to kako čovek poput njega može da stane u minijaturni embrion, kao i svi mi. Njegov um je tako uzvišen. Ili je bio uzvišen. Jer ono što je visoko iščezne, a ono što je nisko istruli. A on je sada najniže što čovekovo telo može da bude. Samo se nadam da još uvek ne truli, pošto je pre sat vremena izvršena smrtna kazna.
Divila sam mu se. Osim u trenucima kada mi nije govorio da me voli. Tada sam se plašila da je potpuno, u celoj toj svojoj uzvišenosti, poludeo. Uzeo bi cigaretu, zapalio je i gledao negde u daljinu. Šta god da sam pričala, on ne bi čuo. Samo je gledao i jedva disao. Pomišljala sam da se nikada neće vratiti odatle gde je odleteo i da mi neće nikada odgovoriti na pi tanje: "Hoćeš li se mnome oženiti?” A onda, kao da ga je neš to naglo pokretalo, kao neki životni implus koji je uvek tu da nabubri kada stanemo sanjati i pukne kada polako postajemo deo snova. Da nas podseti da smo živa bića i da je naše mesto ovde. Na zemlji. Odgovarao je: "Ako želiš to, hoću."

Zaista je bio poseban. Čak je za sebe govorio i da je zelen. Nisam shvatala, nije čak ni nosio zelenu odeću, a stalno je pričao kako se oseća tako. Zeleno. Volim te zeleno, ali, zašto si baš morao i da visiš obešen? Videla sam ga malo pre nego što je počeo sudski proces i tada sam jedino imala priliku da mu kažem i da mi kaže nešto. Ja sam njemu rekla: "Volim te, tražiću pomilovanje", a on je meni rekao: "Na obične reči više nemam pravo." Da li je to značilo da me ne voli? Ili da su mu zabranili da mi išta kaže? Dugo sam razmišljala o tome. I rešila da želim objašnjenje te rečenice. Ne volim da mi išta bude nejasno. I tako sam tražila pomilovanje. Tražila pomilovanje za neshvaćenog. Odbili su moju molbu rekavši mi da on čak i ne želi pomilovanje.

Isto je pevati i umirati. Kako isto? Nisu mi odgovorili na to pitanje. A ja više nisam imala snage da se raspravljam ni sa kim. Možda on, zaista, nije bio čovek za mene. Udaću se drugi put, ali ne za nekog koji peva i kojem je to isto kao kada umire. Smrt je možda i bila najbolje rešenje za njega. Oslobodila ga je, a sloboda ne ume pevati o sebi kao što sužnji pevaju o njoj. Verujem da sam ga sad konačno razumela. I te njegove postupke. Ali sam srećna što sam ja slobodna. I što se sve završilo.

Pamtiću te, Merso. Tvoja Marija.
 

Baudrillard

Zaslužan član
Moderator
Poruka
110.281
Misliti prije svega znači željeti stvoriti jedan svijet (ili ograničiti svoj, što je zapravo isto). To znači krenuti od temeljna nesklada što dijeli čovjeka od njegova
iskustva da bi se, prema njegovoj čežnji, našlo zajedničko gledište, svijet potkrijepljen razlozima ili rastumačen analogijama koji bi omogućio da se riješi nepodnošljiva razjedinjenost.

Mit o Sizifu
 

Lada

Legenda
Poruka
52.239
Citati iz Stranca

"Osećao sam još samo udaranje talambasa sunca po i, nekako nejasno, bleštavo sečivo kako seva sa noža koji je i dalje bio okrenut prema meni.Taj užareni mač goreo mi je trepavice i kopao po očima koje su me bolele. Tad se sve zanjihalo. S mora se dokorljao gust i usijan dah. Učinilo mi se kao da se nebo širom otvorilo da prolije oganj. Celo moje biće se napreglo i ruka mi se zgrčila na revolveru.Okidač je popustio, pod rukom sam osetio glatko ispupčenje na dršci isve je započelo tad, u tom prasku, u isti mah reskom i zaglušujućem. Stresao sam sa sebe znoj i sunce. Shvatio sam da sam poremetio ravnotežu dana, izvanrednu tišinu jedne plaže na kojoj sam bio srećan. Onda sam ispalio još četiri hica u nepomično telo u koje su se kuršumi neprimetno zabijali. I bila su to kao četiri kratka kucnja na vratima nesreće."
 

Lada

Legenda
Poruka
52.239
Shvatio sam tada da bi covek koji je ziveo samo jedan dan mogao bez muke sto godina provesti u zatvoru. Imao bi dovoljno uspomena da mu ne bude dosadno"....Meni definitivno pozitivan lik,jasno okrenut prvenstveno ka sebi,shvata da u dubini ipak voli zivot,zbunjen.....osecaj otudjenosti...ali ipak....sve moze biti tako neprocenjivo bezvredno....
" Ali ipak nesto se promenilo,cekajuci sutrasnjicu nasao sam se u zatvorskoj celiji. Kako to da dobro poznati putevi ispisani na lenjem nebu mogu da vode i u tamnice i u bezazlene snove?"
 

Lada

Legenda
Poruka
52.239

Zajedno protiv zla



Posle oslobođenja Francuske, 1944. godine, Kami je u "Kombatu" pisao o poslednjim borbama saveznika za Pariz. U avgustu 1945. godine bio je jedan od retkih francuskih urednika koji su javno izrazili negodovanje
zbog američkog nuklearnog razaranja japanskih gradova Hirošime i Nagasakija. Po završetku rata napustio je "Kombat" i ubrzo posle toga postao prijatelj sa Žan - Pol Sartrom.

Godine 1947. objavljena je "Kuga", Kamijev roman koji neki smatraju jednim od najznačajnijih književnih ostvarenja 20 - og veka. Za razliku od prvog romana "Stranac", u kome je razmatrao sudbinu samo jednog
junaka, Mersoa, suočenog sa apsurdom života, Kami ovde daje znatno širu sliku ključnih pitanja. Kuga, u kojoj je oličeno svako zlo, hara jednim gradom i čini se da čovek nema moći da joj se suprotstavi. Ali, ono što
nije u stanju da učini pojedinac, na kraju se postiže solidarnošću i poduhvatom udruženih ljudi.

Prvih poratnih godina Kami je proputovao Sjedinjenim Američkim Državama i tamo održao više predavanja o francuskoj filozofiji. Posle povratka s puta u Južnu Ameriku, vratila mu se tuberkuloza pa je naredne dve godine
proveo povučen iz javnosti, lečeći se.
 

Lada

Legenda
Poruka
52.239
Nedoumice



U filozofskom eseju "Pobunjeni čovek", objavljenom 1951. godine, Kami je tako protumačio pobunu i revoluciju da je jasno moglo da se vidi njegovo poricanje svih vrednosti komunizma. To je izazvalo veliko nezadovoljstvo njegovih prijatelja i mnogih mislilaca, pa ga je dovelo i do konačnog raskida prijateljstva sa Sartrom.

Tokom pedesetih godina prošlog veka Kami je veliko deo rada posvećivao ljudskim pravima. Tako 1953. godine javno protestuje protiv sveopšteg ugnjetavanja koje sprovodi Sovjetski Savez pri gušenju ustanka u Istočnoj Njemačkoj, a tri godine kasnije odlučno negoduje protiv suzbijanja protesta u poljskom gradu Poznanju i sovjetskog nasilnog gušenja mađarske antikomunističke revolucije.

Kad je 1945. godine u Alžiru izbio rat za nezavisnost, Kami se našao u moralnoj nedoumici. Imao je razumevanja za želju Alžiraca da steknu nezavisnost, ali je branio i francusku vladu jer je smatrao da je alžirski ustanak samo deo "novog arapskog imperijalizma" koji je provodio Egipat.

Godine 1957. Švedska kraljevka akademija je Alberu Kamiju dodelila Nobelovu nagradu za književnost. Tako je, posle Kiplinga postao najmlađi pisac koji se uvrstio u književne "besmrtnike". Međutim, surove činjenice, pomalo apsurdno, svedoče i da je, od svih dobitnika Nobelove nagrade, najkraće živeo posle uručenja nagrade - nešto duže od dve godine.
 

Lada

Legenda
Poruka
52.239
Ljubav



Kami se ženio dva puta. Njegova prva žena Simon Hije bila je zavisna od morfijuma. Taj brak zaključen je 1934. godine i ubrzo razveden zbog obostranog neverstva.

Godine 1940. Kami se venčao sa Fransin For, pijanistkinjom i matematičarkom. Iako je voleo Fransin, protivio se braku kao takvom i smatrao ga neprirodnim. Čak i posle rođenja blizanaca Katrin i Žana, 5. septembra 1945. godine, Kami se ponekad šalio, izjavljujući da brak nije za njega. Iako se nikada nije razveo od Fransin, imao je više ljubavnih veza, od kojih je najpoznatija bila sa španskom glumicom Marijom Kazares.
 

Lada

Legenda
Poruka
52.239
Da! Ja sam dobro razumeo vaš SISTEM! Dali ste im bol, glad i odvojenost da zaokupite njihovu pobunu.
Iscrpljujete ih, ispijate njihove snage i proždirete njihovo vreme da ne bi imale ni snage ni vremena za gnev!
Oni tapkaju, budite zadovoljni... Ali ja, koji sam porobljen kao i oni, ponižen s njima, ja vam ipak objavljujem da ste ništa. (Ona se smeje) Ne smejte se! Ne smejte se, budalo...Kažem vam, izgubljeni ste.

Već ste pobedjeni, u krilu vaših najznačajnijih pobeda, zato što postoji u čoveku - gledajte mene - neka sila koju vi nećete ukrotiti, neka bistra ludost, delo straha i smelosti, neznana i zauvek pobednička. To je snaga koja će se dići i onda ćete znati da je vaša slava bila od dima.

Alber Kami - Pravednici
 

Lada

Legenda
Poruka
52.239
Kaligula: Samoća!? Znaš li ti šta je samoća? Ali ona pesnika i kukavica. Samoća? Ali koja? Ah! Ti ne znaš da nikada nismo sami! I da nas svuda prati ista težina prošlog i budućeg! S nama su ljudi koje smo ubili. No lako za njih… Ali oni koje smo ljubili i oni koje nismo ljubili a koji su ljubili nas, kajanje, žudnja, gorčina i nežnost, drolje i bagra bogova!

Sam! Ah, kad bi umesto ove samoće, zatrovane senama uživao onu pravu, tihu i drhtavu usamljenost stabala. Samoća… Ne, Scipione… Nju čini škrgut zuba i odjek izgubljenih glasova. I ležeći kraj žene koju grlim, dok se noć zatvara nad nama, a ja, udaljen zbog zadovoljene puti, mislim da sam dosegao deo sebe izmedju života i smrti, moja samoća se ispunjava oporim mirisom žene što nestaje u meni.
Scipion: Svi ljudi imaju u životu neku blagost. Ona im pomaže da nastave. I njoj se obraćaju kada su umorni.
Kaligula: To je istina, Scipione.
Scipion: Ima li u tvojoj duši nešto poput suza i tihog utočišta?
Kaligula Ima.
Scipion: A to je?
Kaligula: Prezir.


Alber Kami, „Kaligula“
 

Lada

Legenda
Poruka
52.239
Razabrao sam bolje nego igde zadah smrti i nečovečnosti. Da, ta punoća bez suza, taj mir bez radosti koji me ispunjavao, sve je to proizlazilo samo iz vrlo jasne svesti o onom što me inače nije često zaokupljalo: o odricanju i ravnodušnosti. Kao što se čovek koji je na samrti i koji to zna, ne zanima za sudbinu žene, osim u romanima, on shvata da je čoveku svojstveno da bude sebičan, to jest, očajan."
 

Top
  Blokirali ste reklame
Dragi prijatelju, nemojte da blokirate reklame - isključite Ad Blocker na Forumu, jer će tako mesto vaših susreta na Krstarici ostati besplatno za korišćenje.