Na Kosovu se sve činilo da narodi žive zatvoreno, svako u sebe. Najviše smo mi obmanjivali sami sebe. Omraza kao da je bila jedina prava istina o Kosovu koju sam, nažalost, uvideo. Vekovima vaspitavan da živi plemenskim načinom života, u poslušnosti i predanosti onima koji ga vode, šiptarski narod je upućivan da mu neprijatelji budu svi oni koji govore, veruju i žive drugačije. Kao da je uticajnija na njihovo velikošiptarsko samouverenje bila ideologija, bliska vladajućoj Albaniji, nego islamska veroispovest, ma koliko se njihovi verski vođi priklanjali zahtevu za Kosovo-republiku. Sve ovo govorim o vremenu pre nego što će doći do otvorenih sukoba 1981. izazvanih pobunom, ne zato što su obespravljeni, već što im svi zahtevi nisu bili ispunjeni. Oni autonomiju nisu izborili, nego su je dobili, iako je Velika Šipnija izgubila rat. Njima je naruku išla politika federativne Jugoslavije i toga su bili svesni oni koji su pripremali nemire i nezadovoljstva kosovsko-metohijskih Šiptara. Ona iz 1981. bila je, koliko znam, prva pobuna do koje je došlo zato što se preko hleba autonomije tražila pogača republike za sebe.