Postavljeno mi je pitanje: "Šta znači aktivni moment?" Znači dešavanje ili žarište aktivnosti. Jedino se u tom momentu odvija svaki dogadjaj. Bez toga momenta nije moguć ni jedan proces i promena. Zato je uvek postojeći, ali drugačiji i unikatan jer je promenljiv i tekući. Iz njega izlazi stari, promenjeni moment da bi ušao novi koji se treba promeniti.
Prema tome, taj moment ne nastaje sam od sebe niti je nezavisan, već se nalazi u stalnoj interakciji i vezi sa prošlim i budućim. Samo zajedno stvaraju promenu koja ima smisao.
Aktivnost i promena može postojati jedino u razlikama. Ako bi postojao samo Jedan, apsolutno Isti moment bez unutrašnje i spoljašnje razlike ne bi bilo ničeg da prouzrokuje pokret i promenu. Takav moment bi bio "zamrznut", "mrtav" i besmislen.
Medjutim, koncentrišući se samo na vremenske promene ili sadašnjost, budućnost i prošlost ostaje se u pojavnom objašnjenju postojanja. Da bi se stiglo do dubljeg razumevanja treba postaviti pitanja: - Zašto postoje takve promene? Kako nastaju? Šta je njihova suština? -
Odgovor je svest. U ovom slučaju naša svest. Ptice i lavovi nemaju prošlo, sadašnje i buduće, jer se njihova inteligencija razlikuje od naše.
Um je sfera misli. Za njih je karakteristična stalna aktivnost i promena uzrokovana različitim unutrašnjim i spoljašnjim nadražajima i zbivanjima. Zbog toga je um aktivni, svesni nivo u kojem se sve dešava i pojavljuje. Ta sfera nije jedina. Postoji i domen osećanja i razuma. Oni su latentni, pasivni ili nesvesni sve dok ne dodju u kontakt sa umom.
Kao što se jin ne može odvojiti od jang pošto se medjusobno stvaraju, održavaju i pokreću stvarajući celinu isto je i sa svesnim i nesvenim. Neophodni su da bi imali razumevanje.
Umom uočavamo i interpretiramo svaki dogadjaj. U njemu je uvek sve pojavno, živo aktuelno i sadašnje. U osećanjima je minulo, realizovano i prošlo koje je nestalo iz misli, dok je razum budući, nerealizovani potencijal ili mogućnost.
Kada spoljašnje zbivanje asocira na prošli dogadjaj razbudi se ili aktivira potisnuto, latentno osećanje koje se formiralo tim dogadjajem. Zato se automatski u umu pojave misli kojima se sećamo toga dogadjaja i kojega opet proživljavamo.
Ukoliko je dogadjaj bio traumatičan i ako na njega uvek reagujemo istim mislima i osećanjima ne može se učiniti pomak. Ostajemo "zaglavljeni". Misli postanu neproduktivne i disfunkcionalne. Vrte se u krug. Ne pronalaze izlaz pošto um vrši interakciju samo sa osećanjima, ali ne i razumom. Nema jedinstva ili celovitosti bića da se koristi puni kapacitet.
Da bi se to postiglo, um mora dosegnuti razum i sjediniti sve sfere. U kontaktu razumom nearealizovana mogućnost se transformiše u misao. Time dodje do pojave novih misli i drugačijeg/svesnijeg/proširenog razumevanja kojim pronalazimo rešenje i izlaz iz teškoće.
Prema tome, taj moment ne nastaje sam od sebe niti je nezavisan, već se nalazi u stalnoj interakciji i vezi sa prošlim i budućim. Samo zajedno stvaraju promenu koja ima smisao.
Aktivnost i promena može postojati jedino u razlikama. Ako bi postojao samo Jedan, apsolutno Isti moment bez unutrašnje i spoljašnje razlike ne bi bilo ničeg da prouzrokuje pokret i promenu. Takav moment bi bio "zamrznut", "mrtav" i besmislen.
Medjutim, koncentrišući se samo na vremenske promene ili sadašnjost, budućnost i prošlost ostaje se u pojavnom objašnjenju postojanja. Da bi se stiglo do dubljeg razumevanja treba postaviti pitanja: - Zašto postoje takve promene? Kako nastaju? Šta je njihova suština? -
Odgovor je svest. U ovom slučaju naša svest. Ptice i lavovi nemaju prošlo, sadašnje i buduće, jer se njihova inteligencija razlikuje od naše.
Um je sfera misli. Za njih je karakteristična stalna aktivnost i promena uzrokovana različitim unutrašnjim i spoljašnjim nadražajima i zbivanjima. Zbog toga je um aktivni, svesni nivo u kojem se sve dešava i pojavljuje. Ta sfera nije jedina. Postoji i domen osećanja i razuma. Oni su latentni, pasivni ili nesvesni sve dok ne dodju u kontakt sa umom.
Kao što se jin ne može odvojiti od jang pošto se medjusobno stvaraju, održavaju i pokreću stvarajući celinu isto je i sa svesnim i nesvenim. Neophodni su da bi imali razumevanje.
Umom uočavamo i interpretiramo svaki dogadjaj. U njemu je uvek sve pojavno, živo aktuelno i sadašnje. U osećanjima je minulo, realizovano i prošlo koje je nestalo iz misli, dok je razum budući, nerealizovani potencijal ili mogućnost.
Kada spoljašnje zbivanje asocira na prošli dogadjaj razbudi se ili aktivira potisnuto, latentno osećanje koje se formiralo tim dogadjajem. Zato se automatski u umu pojave misli kojima se sećamo toga dogadjaja i kojega opet proživljavamo.
Ukoliko je dogadjaj bio traumatičan i ako na njega uvek reagujemo istim mislima i osećanjima ne može se učiniti pomak. Ostajemo "zaglavljeni". Misli postanu neproduktivne i disfunkcionalne. Vrte se u krug. Ne pronalaze izlaz pošto um vrši interakciju samo sa osećanjima, ali ne i razumom. Nema jedinstva ili celovitosti bića da se koristi puni kapacitet.
Da bi se to postiglo, um mora dosegnuti razum i sjediniti sve sfere. U kontaktu razumom nearealizovana mogućnost se transformiše u misao. Time dodje do pojave novih misli i drugačijeg/svesnijeg/proširenog razumevanja kojim pronalazimo rešenje i izlaz iz teškoće.