Kroz stihove pesama vladike Rada Jovan Dujović[1] analizira: Da li se Njegoš osećao Srbinom?
Srpski pišem i zborim,
Svakom gromko govorim,
Narodnost mi Srbinska,
Um i duša Slavjanska
(Njegoš, 1833)
Ko se nije uvjerio u srbovanje vladike Rada u njegovim glavnim djelima, ako je čitao: Gorski vijenac, Svobodijadu, Luča mikrokozma i Lažnog cara Šćepana Malog, čiji je početak:
Veseli se prahu Nemanjića,
Nemanjića i Grebljanovića...
Međutim, široj čitalačkoj publici nisu dovoljno poznate Njegoševe manje pjesme. Prikupio ih je prof. dr Milan Rešetar, i izdao 1912. godine. Na prvoj stranici i u prvom pasusu svog Predgovora, za Njegoševu zbirku Manje pjesme, Rešetar piše:
Zato je baš zgodno da one uđu u izdanja Srpske književne zadruge, koja se šire kao malo koja druga naša knjiga, po cijelom Srpstvu.
U popisu vladičinih djela hronološkim redom, akademik prof. Pavle Popović, kao prvo pominje Ogledalo Srpsko (Biograd, 1845). Najduža Vladičina „manja“ pjesma (3.850 stihova) govori o rusko-turskom ratu 1828. g. a nosi naslov Nova pjesna crnogorska i počinje ovako:
B’jela vilo, moja divna drugo,
Svedi, drugo, sve u gusle glasne,
Tvoje glase, a u gusle jasne,
Da ih čuje, koji razumije,
Razumije, drago ako mu je
Srbalj, brate, ova pjesna za te!
Osim Srba vitezova, Vladika u ovoj pjesmi pominje i Arape, Arbanase, Bugare, Grke, Francuze, ali ne pominje Crnogorce, jer ih smatra Srbima. Pominje Crnu Goru i sedam Brda, ali u istom smislu kao što pominje i srpske „prostrane zemlje Šumadije“.
U pjesmi Boj na Martiniće, Vladika piše:
Martinići srpski sokolići!
Vi careve paše ispravljate...
U slobodnoj srpskoj Crnoj Gori...
Izvodi iz Vladičine pjesme Srbin Srbima na časti zahvaljuje:
Kako odoh iz slobodnih gorah
Mišljah u njih Srpstvo ostaviti...
Dakle, mislio je da je Srpstvo samo u Crnoj Gori. I dalje:
No ja sasvim drugojače nađem
Bih dočekan u Kotoru krasno
U srpskoj kući Lumbardića.
Tu tri dana ka u trenuć prošli
Pravom čašću i veseljem srpskim...
I u govor dug iskreno srpski...
U nj spominjuć care i ćesare,
Koji dobra srpskom rodu žude...
Pošto ti se muški napijemo
I veselo srpski ismejemo...
O vi Srbi, svud li srpstvujete...
Srpstvuj djelom,
vjeruj što vjeruješ...
Zar se tu Njegoš nije Srbinom osjećao?
U Pustinjaku cetinjskom (Cetinje, 1834) i Vladičina posveta je u stihu:
Srbin srpskom rodu svome
Ovo djelce posvećuje,
Njegovo je sitno cv’jeće
Po livadi pravoj Srpstva
I uzraslo i pobrato
I u v’jenac rodu dato.
Zar se tu Njegoš nije Srbinom osjećao? Iz te ideje je i najčuvenije Njegoševo djelo Gorski vijenac.
Izvodi iz Vladičine pjesme Zarobljeni Crnogorac od vile:
Mač i hrabrost silnoga Dušana
I valjanost Srbah vitezovah...
Njih te mater Srbiju krunimo...
I žalosna Srbu svakojemu:
Krv potomka velikog Nemanje...
Dvor boženstva pomrači srpskoga...
Navijek zađe sunce Nemanjino
Od srpskoga roda i plemena...
Zaklat mlada vjenconošca srpska?
Stid te budi Srbinom se zvati...
Sin Topole, ogledalo Srpstva...
Marsa srpskog i mladoga Feba
Zakri mračna topolska grobnica.
Jopet trube, svire umukoše,
Dom vilovstva potamnje srpskoga.
Ja u mahu od žalosti skočim,
Dodija mi s’ više to gledati,
U tri sata svu promjenu Srpstva...
Zar se tu Njegoš nije Srbinom osjećao?
Na redu je čitava Vladičina kratka pjesma Vuku St. Karadžiću:
Zbogom ostaj, zbiljski Srbe,
Hrani Srpstvo dušom grbe;
Budi svagda one ćudi,
Da ti Srpstvom dišu grudi,
Pa ćeš Srpstvu mio biti,
Dušom ću te ja ljubiti.
Zar se tu Njegoš nije Srbinom osjećao?
Iz Vladičine pjesme Nahije:
Crne Gore krajino i krilo,
Rodom svakim Italijo srpska...
Ti si mati srpske Crne Gore
I branilo sokolovska gnjezda...
A Srbljah diko i pohvalo...
Njegoš je 1. juna 1837. kupio u Beču sablju vožda Karađorđa, i toj sablji ispjevao pjesmu u kojoj su i ovi stihovi:
podižući Srpstvo, krunu mu išćući...
ti svetinjo naša srpskoga triumfa,
vječno ćeš mi biti
znakom pominjanja...
Iz Vladičine pjesme Prahu narodoljubca, igumanu manastira Šišatovca Lukijanu Mušickom:
lica sada srpska
kvasi suzah voda...
više neće Srbu
rodoljubljem zvučat ...
hram se srpskih muzah
razruši nav’jek...
tresti čuvstva Srbu
otečestvoljubljem...
glas je umuknuo Srbina učiti...
Srpsko će se srce
sa tvojim imenom,
Doklen Srpstva traje,
voshišćavat vječno.
Ovako počinje Vladičina pjesma Branku Radičeviću:
Pjevče dragi Srbe vrli...
Iz vladičine pjesme Pirovanje posvećene gostovanju u Trstu 07. 12. 1850. kod Bokelja Spiridona Gopčevića:
Pir piruje srpska kuća,
A junak ga Srbin dava...
Tu se srpski misli, zbori,
Tu se srpskom dikom hori.
Nije ovo sve zemaljsko;
Ima nešto i nebeskog...
Na srpskome horizontu...
Zar se tu Njegoš nije Srbinom osjećao?
Ispod Karađorđeve slike koju je Vladika držao u svojoj spavaćoj sobi on je zapisao:
Samo ime Karađorđe
Kad Srbinu na um dođe,
Zaplamti se krv u grudi,
Junačko se srce budi.
Zar se tu Njegoš nije Srbinom osjećao?
Odlomci iz Vladičine knjige Pozdrav štitu Srbobrana:
...Vulkani koji strašno kuvaju
u našim grudima buknuti moraju
i zadušiti onoga koji ljagom
junačko srpsko ukalja ime...
Srbin s viteške visine pade
U talogu mrskog gadnog ropstva...
Ej Srbine, viteško koljeno,
Ko te tlači, majka ti žalosna!
Rašta svoje sile ne poznaješ,
Rašta miš‘ci udar ne izmjeriš
Koji može vraga satrijeti...
Pa sada neka neko kaže da se Njegoš nije prema Srpstvu sa najvećim poštovanjem odnosio, da se Njegoš Srbinom nije osjećao, da Njegoš nije Srbin bio.!
VRAŽJA SILA ODSVUĐ OKLOPILA;
DA JE IĐE BRATA U SVIJETU
DA POŽALI KA DA BI POMOGA!
Mala li je žertva sva Serbija
Od Dunava do mora sinjega.?
...Na ujaka Đura nalicaše,
na Balšiće, na srpske kneževe...*
Tri serdara i dva vojevode
Sa njihovo trista sokolovah,
Soko Bajo su tridest zmajevah
Mrijet neće dok svijeta traje.
Dočekaše Šenđera vezira
Uvrh ravne gore Vrtijeljke
I klaše senji dan do podne.
Ne kće Srbin izdati Srbina
Da ga svijet mori prijekorom
Trag da mu se po prstu kažuje
Ka nevjernoj kući Brankovića;
No svi pali jedan kraj drugoga
Pjevajući i Turke bijući...
Vitezovi Srbi vrtijeljski,
Luča će se vazda prizirati
Na grobnicu vašu osveštanu!
*
Mićunović i zbori i tvori
Srpkinja ga jošt rađala nije
od Kosova a ni prije njega.
Tu pogibe Martinovića deset,
A Turaka triput po pedeset.
Martinići srpski sokolići...
Vi ste krilo srpskoj Gori Crnoj!
*... a pred njima srpski vojevoda
s Čeva ravna Draško Popoviću!
*
Al grabljiva smrti ruka
Crnogorce tada ljuto
Uvrijedi i ucvjeli,
Jer im vožda i vladiku
Baš Danila mitronosca
I viteštvom znatna Srba
U naručje svoje mračno
Uze, sakri i odnese...
Na pogreb se njegov znatni
Narod srpske Gore Crne
Vaskoličak okupio.
*
Vasiliju, crnogorskom vladici.
Dostojnom, zaista
da nosi srpsko ime...
Crnogorci kad ono viteški
Žabljak tvrdi turski poharaše
Onda mene starca zarobiše
Na Cetinje srpsko donesoše.
*
...No jednako top mletački
po turački grmi svuda,
dnevi, noći neprestano
oko srpske Gore Crne...
*
Na bahije srpske dvije
Narediše da udare –
Na Crmničku i Riječku.
*
Ko se tobom porediti može
al se djelom hrabrim pokazati
Ti si mati srpske Gore Crne,
ubranilo sokolovska gnjezda!
(Kat.nah.)
*
Ponosi se Goro Crna
sveti hrame
srpske slave!
*
Mi smo Srbi
Narod najnesrećni
Svaki Srbin koji se prevjeri
Prosto vjeru što zagrli drugu
No mu prosto ne bilo pred Bogom
Što ocrni obraz pred svijetom
Te se zvati Srbinom ne hoće.
Ovo ti je Srbe iskobilo
Robovima tuđim učinilo.
Ovo je samo mali dio Njegoševih stihova u kojima on govori čija je Crna Gora, ko su Crnogorci i on sam.
Ali pošto svako ima pravo da se osjeća kako mu odgovara, i Njegoš je imao pravo da bude i Srbin i srpski pjesnik, što je rekao i potpisao u „Pustinjaku cetinjskom...“
Srbin Srbskom rodu svome
Ovo djelce posvećuje
Njegovo je je sitno cvjeće
Po livadi plavoj Srbstva
I uzraslo i pobrato
I u vjenac rodu dato.
PUTEŠESTVIJE
Iz ruku u rake
Iz rake u ruke
Sedam puta je
Pustinjak cetinjski
Kao da nije
Bože mi oprosti
Bio ON
Kao da je bio
Jedan od njih.
Sedam puta je
Njegov prah
(Duhe mu se
Nijesu mogli
Domoći)
Selio
Dolje - gore
Gore – dolje
Dolje - gore
Manastir-Lovćen
Lovćen-Manastir
Manastir - Mauzolej.
A devet puta
Voždovi
Vileni
Nezvani
Neznani
Neznaveni
Zapovijedali
Sad ovođe
Sad onođe,
Sad tamo
Sad ovamo,
Dok nije
Jula 1974
Oglašeno
Urbi et orbi
Da je od tada
Bez nade
Sveti duh
Srpskog
Prometeja
Prikovan
Za druge
Gromade
A njegov
Nebeski pokrov
Stameno paperje
Svete kapele
Sotone dok traju
Ćuškaju i
Kotrljaju
Predjelima
Razlitim
Ivanovim
Koritima
Dok se ON
Uzburkan
Komuša
U vrtlozima
Lovćenskih
Duša.
KNEZU NIKOLI
VASOJEVIĆU
Ratoljupče starih doba
Za udrago serpsko ime
Okadi nam našjeh grobah
Iz pušaka što zadime
Na Turčina hitro skoči
Nek se turska krv proliva
Žertva mi je ta milija
Nego ulje iz kandila
I Izmirna i Kadila
(Posveta koju mu je navodno Njegoš napisao na Vječitom kalendaru.)
[1] Uživajući u tekstu Jovana Dujovića o poslednjem ljetu Petra II Petrovića „Njegoša u Napulju“ nisam očekivao da će mi moj brat Jovan „zapapriti“ ovaj broj stihovima velikog Njegoša o „srbovanju“.
Znajući pola i kusur veka Jovana Dujovića kao časnog čoveka, kome je obraz važniji od svega ovozemaljskog, od čitalaca „Svedoka“ ili kako u Crnoj Gori kažu „Svjedoka“ očekujem da tekst prihvate tako kako je napisan.
Dakle, bez zadnjih namera u dnevno-političke slike, ili u zadiranje u svetinju bilo čije – nacionalnosti, ili pripadanju nekoj naciji.
Njegoš - Srbin!
Njegoš - Crnogorac?
Po stihovima reklo bi se da je tačno prvo, a ne drugo, ali...
Uostalom, evo stihova, pa čitaoci neka prosude. U svakom slučaju, Njegoš je - NAŠ!
Vladan Dinić
http://mail.nspm.rs/srbija-i-crna-gora/njegosevo-srbovanje.html?alphabet=l
