Koča
Elita
- Poruka
- 15.249
Proklamovani cilj sovjetsko-bugarsko-albanske invazije Srbije bio je borba protiv Nemaca. U stvarnosti, nemački poraz je ovom invazijom samo odložen
Zbog politike Zapada, u celoj Istočnoj Evropi pitanje demokratija ili komunizam rešavali su sovjetski tenkovi. Tako se osnovna ideja manevra jugoslovenskih komunista sastojala u izbijanju na Dunav, odnosno na jugoslovensko-rumunsku granicu, radi spajanja sa očekivanom Staljinovom vojskom. Trenutak spajanja oni su računali kao dan pobede u građanskom ratu.
Bitka za Srbiju - koju je valjalo preći da bi se izbilo na Dunav - komunisti su započeli odmah posle kapitulacije Italije. Oni su napadali, a četnici su se branili.
Činjenica da je Crvena armija prešavši Dunav 5. septembra 1944. godine najpre srela četnike, a ne komuniste, simbolično dokazuje da je pobednik Bitke za Srbiju na bojnom polju Dražina vojska. Bitka za zelenim stolom davno je već bila izgubljena, poništivši pobedu srpske vojske, kao i u mnogim drugim slučajevima, od oslobođenja Kosova i Metohije 1878. godine do naših dana.
Sredinom septembra 1944. godine u Srbiji su se nalazile dve velike grupe komunističkih jedinica. Prva je bila na jugu i krajnjem istoku, pod komandom Koče Popovića, sada sa oko 15.000 boraca. Popovićevi partizani graničili su se sa četnicima iznad Niša i Jastrepca. Druga grupa komunista, pod komandom Peke Dapčevića, protezala se od Gornjeg Milanovca do Tare i Povlena, sa takođe oko 15.000 boraca. Nasuprot Dapčevićevim jedinicama stajale su najveće četničke formacije, pod neposrednom Dražinom komandom.
Posle 11. septembra glavni četničko-komunistički front uspostavljen je na liniji Rudnik - Suvobor - Povlen - Jagodnja. U pozadini fronta, u Jadru, četnici su spremali kontraofanzivu radi vraćanja Dapčevićevih divizija u dolinu Zapadne Morave, a zatim dalje prema zapadu. Početak kontraofanzive utvrđen je za 24. septembar, a okosnicu udara trebalo je da čini 4. grupa jurišnih korpusa.
Kontraofanziva je odložena jer je 22. septembra počela sovjetska invazija Srbije. U Srbiju je ušlo 414.000 crvenoarmejaca.1 Tri dana pre toga, srpsku granicu prešla je kompletna bugarska armija, a nešto kasnije sa juga su pozvane i dve albanske divizije. Sveukupno, pod komandom sovjetskog maršala Tolbuhina, u invaziji Srbije učestvovalo je preko milion vojnika.
Tolbuhin je sve tri bugarske armije 19. septembra poslao pravcem od Caribroda i grčke granice do albanske granice i gornjeg toka reke Drine. Sovjetska 57. armija krenula je 22. septembra sa linije Caribrod - Dunav, sa zadatkom da ovlada prostorom do srednjeg i donjeg toka Drine. Najzad, 46. sovjetska armija upućena je 27. septembra sa linije Dunav - Temišvar, pravcem Tisa - Dunav - Beograd. Bugarska vojska već je imala pet divizija u Srbiji i tri divizije u Južnoj Srbiji (Makedoniji). Te jedinice nalazile su se u sastavu Hitlerove soldateske do 9. septembra, kada su Bugari prešli u suprotni tabor. Bugarska fašistička vlada ponudila je predaju Amerikancima još 10. februara 1944. godine. Uslov je bio zadržavanje teritorija dobijenih od Hitlera, tj. Južne Srbije i grčke Trakije. Amerikanci i Englezi odgovorili su da ‘‘savezničke teritorije ne mogu da budu u pitanju da bi se uticalo na Bugarsku'‘.
S druge strane, Sovjetski Savez je odlagao pregovore o kapitulaciji Sofije, ‘‘dok se savezničke snage ne približe Bugarskoj'‘, kako je to Molotov 12. marta saopštio britanskom ambasadoru. Savezničke snage o kojima je govorio Molotov bile su, naravno, sovjetske. Tek po upadu Crvene armije u Rumuniju, 23. avgusta, Molotov je izjavio kako mogu da počnu ‘‘pregovori o primirju, koje je Bugarska zatražila februara 1944'‘.
Sovjetske trupe izbile su na bugarsku granicu 1. septembra. Pet dana kasnije, Molotov je objavio da se Sovjetski Savez ‘‘smatra od toga časa u ratu sa Bugarskom'‘. Formulacija ‘‘od toga časa'‘ bila je važna zbog plana koji su Sovjeti utanačili sa trojicom prokomunistički nastrojenih ministara bugarske vlade. Sovjetski Savez je objavio rat Bugarskoj u sedam sati uveče 5. septembra, da bi ova trojica u ponoć zatražila, i dobila, primirje. Sledećeg dana Crvena armija je upala u Bugarsku, a u Sofiji je proglašena komunistička vlada.
Angloamerička diplomatija, koja je u svemu ovome zaobiđena, sada se najednom uplašila posledica dotadašnje sopstvene politike. Bilo je, naime, jasno da će Staljin, suprotno odlukama Teheranske konferencije, upotrebiti bugarske trupe za boljševizaciju Grčke i Jugoslavije. Zato je Moskvi već 19. septembra upućen predlog dopune uslova za prelazak Bugarske na savezničku stranu. Britanski delegat Strang tražio je da se u uslove unese odredba prema kojoj bugarske snage ‘‘ne mogu da se upotrebe na savezničkim teritorijama bez prethodnog pristanka odgovorne savezničke vlade'‘. Reč je o grčkoj i jugoslovenskoj vladi, koje su se nalazile u Londonu. ‘‘Ako bi se bugarske snage predstavile kao oslobodioci grčkih i jugoslovenskih teritorija, utisak na narod bi bio užasan'‘, rekao je Strang.
Bugarske fašističke trupe morale su da se povuku iz Grčke i Jugoslavije još krajem avgusta. Bio je to uslov za prihvatanje primirja, sa kojim su se Sovjeti složili 20. avgusta, ali ga nisu ispoštovali. Oni su najzad, 26. oktobra, izjavili kako ‘‘smatraju da su se sve okupacione bugarske snage povukle iz Grčke i Jugoslavije i da bugarske trupe sada u Jugoslaviji nisu okupacione, već operativne snage pod komandom maršala Tolbuhina'‘. Nije izostala ni ironična primedba: ‘‘Izgleda da se to primilo sa opštim razumevanjem'‘. Zapravo, Bugari su se povukli iz Grčke, ali su na jugoslovenskoj teritoriji samo zamenili fašistička obeležja komunističkim i od okupatora proglašeni oslobodiocima. Čerčilova konfuzna ideja da će Jugoslavija biti komunistička zemlja, ali pod britanskim, a ne sovjetskim uticajem, doživljavala je krah.
Proklamovani cilj sovjetsko-bugarsko-albanske invazije Srbije bio je borba protiv Nemaca. U stvarnosti, nemački poraz je ovom invazijom samo odložen. Najjači udarac Hitleru mogao se zadati direktnim napadima na Berlin sa istoka i zapada. Tako je i bilo dogovoreno: sovjetske trupe trebalo je da napreduju prema Berlinu istovremeno sa angloameričkim iskrcavanjem u Normandiji, 6. juna. Ali, Staljin je najpre odložio, a zatim zaustavio pokret Crvene armije prema nemačkim granicama. Na ovaj način on se svetio Americi i Britaniji što se do tada nisu dovoljno angažovale u ratu. S druge strane, iskrcavanje u Normandiji usmerilo je pažnju Nemaca na tu stranu, što je dalo mogućnost Sovjetima da deo svojih trupa pošalju na jug, radi boljševizacije balkanskih država.
Stigavši na jugoslovensku granicu, Sovjeti nisu skrivali svoje namere. Dozvolu za prelazak granice tražili su samo od svoje ispostave u vidu Komunističke partije Jugoslavije, ignorišući kralja i legalnu vladu, pa makar ona bila i Šubašićeva. Šest dana po prelasku granice, 28. septembra, na moskovskom radiju je objavljeno da je cilj sovjetske invazije Jugoslavije zavođenje komunističkog režima. To je rečeno u sledećoj formi: ‘‘Sovjetska komanda primila je uslov koji je postavljen s jugoslovenske strane: da će na teritoriji Jugoslavije, u oblastima gde će se nalaziti jedinice sovjetske armije, delovati administracija Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije'‘. ‘‘Jugoslovenska strana'‘ je Komunistička partija, a ‘‘Nacionalni komitet oslobođenja'‘ je komunistička vlada, tj. Avnoj. Bila je to klasična okupacija, jer su jugoslovensku stranu predstavljale druge partije i institucije. Komunistička stranka predstavljala je samo Sovjetski Savez. Braća Kneževići pišu:
Glavni razlog upada sovjetskih snaga bio je: da se unište snage generala Mihailovića u Srbiji, da se iza trupa sovjetske vojske i Bugara zavede vlast komunista i da se izvrši fizičko uništenje svih potencijalnih neprijatelja boljševizacije Jugoslavije - da se izvrši revolucija kao ona 1917. u Sovjetskom Savezu, tako da Tito može da se održi na vlasti i bez prisustva sovjetske vojske i Bugara.
Noć uoči upada bugarskih jedinica u Srbiju J. B. Tito je pobegao od Britanaca sa ostrva Vis. Otišao je na sovjetsku teritoriju, da bi četiri dana potom još više ograničio slobodu kretanja engleskim i američkim misijama kod svojih jedinica. Na to su Amerikanci odmah prestali da mu doturaju pomoć i da odvoze komunističke ranjenike u Bari. Idn se žalio Molotovu na odlazak vođe jugoslovenskih komunista bez pozdrava, ‘‘iako smo mi naoružali i opremili maršala Tita i omogućili njegove operacije. Moram da ponovim, smatrali smo uvredom ono što se desilo'‘. Englezi ipak ništa nisu učinili radi ublažavanja katastrofalnih posledica svoje jugoslovenske politike. Naprotiv, i dalje su nastavili da sarađuju sa komunistima.
Zbog politike Zapada, u celoj Istočnoj Evropi pitanje demokratija ili komunizam rešavali su sovjetski tenkovi. Tako se osnovna ideja manevra jugoslovenskih komunista sastojala u izbijanju na Dunav, odnosno na jugoslovensko-rumunsku granicu, radi spajanja sa očekivanom Staljinovom vojskom. Trenutak spajanja oni su računali kao dan pobede u građanskom ratu.
Bitka za Srbiju - koju je valjalo preći da bi se izbilo na Dunav - komunisti su započeli odmah posle kapitulacije Italije. Oni su napadali, a četnici su se branili.
Činjenica da je Crvena armija prešavši Dunav 5. septembra 1944. godine najpre srela četnike, a ne komuniste, simbolično dokazuje da je pobednik Bitke za Srbiju na bojnom polju Dražina vojska. Bitka za zelenim stolom davno je već bila izgubljena, poništivši pobedu srpske vojske, kao i u mnogim drugim slučajevima, od oslobođenja Kosova i Metohije 1878. godine do naših dana.
Sredinom septembra 1944. godine u Srbiji su se nalazile dve velike grupe komunističkih jedinica. Prva je bila na jugu i krajnjem istoku, pod komandom Koče Popovića, sada sa oko 15.000 boraca. Popovićevi partizani graničili su se sa četnicima iznad Niša i Jastrepca. Druga grupa komunista, pod komandom Peke Dapčevića, protezala se od Gornjeg Milanovca do Tare i Povlena, sa takođe oko 15.000 boraca. Nasuprot Dapčevićevim jedinicama stajale su najveće četničke formacije, pod neposrednom Dražinom komandom.
Posle 11. septembra glavni četničko-komunistički front uspostavljen je na liniji Rudnik - Suvobor - Povlen - Jagodnja. U pozadini fronta, u Jadru, četnici su spremali kontraofanzivu radi vraćanja Dapčevićevih divizija u dolinu Zapadne Morave, a zatim dalje prema zapadu. Početak kontraofanzive utvrđen je za 24. septembar, a okosnicu udara trebalo je da čini 4. grupa jurišnih korpusa.
Kontraofanziva je odložena jer je 22. septembra počela sovjetska invazija Srbije. U Srbiju je ušlo 414.000 crvenoarmejaca.1 Tri dana pre toga, srpsku granicu prešla je kompletna bugarska armija, a nešto kasnije sa juga su pozvane i dve albanske divizije. Sveukupno, pod komandom sovjetskog maršala Tolbuhina, u invaziji Srbije učestvovalo je preko milion vojnika.
Tolbuhin je sve tri bugarske armije 19. septembra poslao pravcem od Caribroda i grčke granice do albanske granice i gornjeg toka reke Drine. Sovjetska 57. armija krenula je 22. septembra sa linije Caribrod - Dunav, sa zadatkom da ovlada prostorom do srednjeg i donjeg toka Drine. Najzad, 46. sovjetska armija upućena je 27. septembra sa linije Dunav - Temišvar, pravcem Tisa - Dunav - Beograd. Bugarska vojska već je imala pet divizija u Srbiji i tri divizije u Južnoj Srbiji (Makedoniji). Te jedinice nalazile su se u sastavu Hitlerove soldateske do 9. septembra, kada su Bugari prešli u suprotni tabor. Bugarska fašistička vlada ponudila je predaju Amerikancima još 10. februara 1944. godine. Uslov je bio zadržavanje teritorija dobijenih od Hitlera, tj. Južne Srbije i grčke Trakije. Amerikanci i Englezi odgovorili su da ‘‘savezničke teritorije ne mogu da budu u pitanju da bi se uticalo na Bugarsku'‘.
S druge strane, Sovjetski Savez je odlagao pregovore o kapitulaciji Sofije, ‘‘dok se savezničke snage ne približe Bugarskoj'‘, kako je to Molotov 12. marta saopštio britanskom ambasadoru. Savezničke snage o kojima je govorio Molotov bile su, naravno, sovjetske. Tek po upadu Crvene armije u Rumuniju, 23. avgusta, Molotov je izjavio kako mogu da počnu ‘‘pregovori o primirju, koje je Bugarska zatražila februara 1944'‘.
Sovjetske trupe izbile su na bugarsku granicu 1. septembra. Pet dana kasnije, Molotov je objavio da se Sovjetski Savez ‘‘smatra od toga časa u ratu sa Bugarskom'‘. Formulacija ‘‘od toga časa'‘ bila je važna zbog plana koji su Sovjeti utanačili sa trojicom prokomunistički nastrojenih ministara bugarske vlade. Sovjetski Savez je objavio rat Bugarskoj u sedam sati uveče 5. septembra, da bi ova trojica u ponoć zatražila, i dobila, primirje. Sledećeg dana Crvena armija je upala u Bugarsku, a u Sofiji je proglašena komunistička vlada.
Angloamerička diplomatija, koja je u svemu ovome zaobiđena, sada se najednom uplašila posledica dotadašnje sopstvene politike. Bilo je, naime, jasno da će Staljin, suprotno odlukama Teheranske konferencije, upotrebiti bugarske trupe za boljševizaciju Grčke i Jugoslavije. Zato je Moskvi već 19. septembra upućen predlog dopune uslova za prelazak Bugarske na savezničku stranu. Britanski delegat Strang tražio je da se u uslove unese odredba prema kojoj bugarske snage ‘‘ne mogu da se upotrebe na savezničkim teritorijama bez prethodnog pristanka odgovorne savezničke vlade'‘. Reč je o grčkoj i jugoslovenskoj vladi, koje su se nalazile u Londonu. ‘‘Ako bi se bugarske snage predstavile kao oslobodioci grčkih i jugoslovenskih teritorija, utisak na narod bi bio užasan'‘, rekao je Strang.
Bugarske fašističke trupe morale su da se povuku iz Grčke i Jugoslavije još krajem avgusta. Bio je to uslov za prihvatanje primirja, sa kojim su se Sovjeti složili 20. avgusta, ali ga nisu ispoštovali. Oni su najzad, 26. oktobra, izjavili kako ‘‘smatraju da su se sve okupacione bugarske snage povukle iz Grčke i Jugoslavije i da bugarske trupe sada u Jugoslaviji nisu okupacione, već operativne snage pod komandom maršala Tolbuhina'‘. Nije izostala ni ironična primedba: ‘‘Izgleda da se to primilo sa opštim razumevanjem'‘. Zapravo, Bugari su se povukli iz Grčke, ali su na jugoslovenskoj teritoriji samo zamenili fašistička obeležja komunističkim i od okupatora proglašeni oslobodiocima. Čerčilova konfuzna ideja da će Jugoslavija biti komunistička zemlja, ali pod britanskim, a ne sovjetskim uticajem, doživljavala je krah.
Proklamovani cilj sovjetsko-bugarsko-albanske invazije Srbije bio je borba protiv Nemaca. U stvarnosti, nemački poraz je ovom invazijom samo odložen. Najjači udarac Hitleru mogao se zadati direktnim napadima na Berlin sa istoka i zapada. Tako je i bilo dogovoreno: sovjetske trupe trebalo je da napreduju prema Berlinu istovremeno sa angloameričkim iskrcavanjem u Normandiji, 6. juna. Ali, Staljin je najpre odložio, a zatim zaustavio pokret Crvene armije prema nemačkim granicama. Na ovaj način on se svetio Americi i Britaniji što se do tada nisu dovoljno angažovale u ratu. S druge strane, iskrcavanje u Normandiji usmerilo je pažnju Nemaca na tu stranu, što je dalo mogućnost Sovjetima da deo svojih trupa pošalju na jug, radi boljševizacije balkanskih država.
Stigavši na jugoslovensku granicu, Sovjeti nisu skrivali svoje namere. Dozvolu za prelazak granice tražili su samo od svoje ispostave u vidu Komunističke partije Jugoslavije, ignorišući kralja i legalnu vladu, pa makar ona bila i Šubašićeva. Šest dana po prelasku granice, 28. septembra, na moskovskom radiju je objavljeno da je cilj sovjetske invazije Jugoslavije zavođenje komunističkog režima. To je rečeno u sledećoj formi: ‘‘Sovjetska komanda primila je uslov koji je postavljen s jugoslovenske strane: da će na teritoriji Jugoslavije, u oblastima gde će se nalaziti jedinice sovjetske armije, delovati administracija Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije'‘. ‘‘Jugoslovenska strana'‘ je Komunistička partija, a ‘‘Nacionalni komitet oslobođenja'‘ je komunistička vlada, tj. Avnoj. Bila je to klasična okupacija, jer su jugoslovensku stranu predstavljale druge partije i institucije. Komunistička stranka predstavljala je samo Sovjetski Savez. Braća Kneževići pišu:
Glavni razlog upada sovjetskih snaga bio je: da se unište snage generala Mihailovića u Srbiji, da se iza trupa sovjetske vojske i Bugara zavede vlast komunista i da se izvrši fizičko uništenje svih potencijalnih neprijatelja boljševizacije Jugoslavije - da se izvrši revolucija kao ona 1917. u Sovjetskom Savezu, tako da Tito može da se održi na vlasti i bez prisustva sovjetske vojske i Bugara.
Noć uoči upada bugarskih jedinica u Srbiju J. B. Tito je pobegao od Britanaca sa ostrva Vis. Otišao je na sovjetsku teritoriju, da bi četiri dana potom još više ograničio slobodu kretanja engleskim i američkim misijama kod svojih jedinica. Na to su Amerikanci odmah prestali da mu doturaju pomoć i da odvoze komunističke ranjenike u Bari. Idn se žalio Molotovu na odlazak vođe jugoslovenskih komunista bez pozdrava, ‘‘iako smo mi naoružali i opremili maršala Tita i omogućili njegove operacije. Moram da ponovim, smatrali smo uvredom ono što se desilo'‘. Englezi ipak ništa nisu učinili radi ublažavanja katastrofalnih posledica svoje jugoslovenske politike. Naprotiv, i dalje su nastavili da sarađuju sa komunistima.