104 godine od smrti Živojina Mišića

  • Začetnik teme Začetnik teme Nina
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Nina

Zlatna tastatura
Supermoderator
Poruka
369.500
1737392947948.jpeg

"Ko ne zna za strah, taj ide napred"

Vojvoda Živojin Mišić je ostao upamćen, između ostalog, kao komandant srpske vojske koji je u Prvom svetskom ratu izvojevao pobedu u bici na Kolubari.
Jedan od najvećih srpskih vojskovođa, vojvoda Živojin Mišić, rođen je 20. jula 1855. kao trinaesto dete Radovana i Anđelije u selu Struganik, u opštini Mionica kod Valjeva, gde su se njegovi preci doselili krajem 17. ili početkom 18. veka. Porodica je uzela prezime Mišić po dedi Živojina Mišića, Miši Kaljeviću.

Osnovnu školu je pohađao prvo u Ribnici, potom u Kragujevcu, gde je završio i prvi, drugi i šesti razred gimnazije. Treći i četvrti razred je pohađao u Prvoj beogradskoj gimnaziji.Potom je 1874. godine primljen u Vojnu akademiju, kao 19. u rangu, ali je nije završio jer je pred kraj školovanja mobilisan.

Učestvovao je u svim ratnim sukobima u koje je Srbija bila upletena od 1877. do 1918. godine, a u balkanskim ratovima bio je pomoćnik načelnika štaba Vrhovne komande, generala Putnika, i njegova desna ruka.U periodu od 1898. do 1904. godine predavao je vojnu strategiju na Vojnoj akademiji, a nakon toga je služio pod komandom Radomira Putnika, koga je uspešno zamenio u odbrani Srbije od napada Austrougarske, što je označilo početak Prvog svetskog rata.

U decembru 1914. godine on je sarađivao na planiranju operacijama protiv turske Vardarske armije i upravljao njima, a kada je srpska vojska pobedila u Кumanovskoj bici, unapređen je u čin generala.Njegova pravilna procena situacije prvoga dana bitke na Bregalnici, kada je srpska Vrhovna komanda u Skoplju razmatrala pitanje na kojoj liniji će primiti odsudnu bitku bila je od presudnog značaja za dalji tok i konačan ishod odlučujuće bitke Drugog balkanskog rata.
 
Mišić je 4. decembra 1914. godine unapređen u čin vojvode
Pred samo izbijanje Prvog svetskog rata, postavljen je za pomoćnika načelnika štaba Vrhovne komande. Tokom Кolubarske bitke, njemu je predata komanda nad Prvom armijom. Zahvaljujući Mišićevom znanju, ova armija se od jedinice u rasulu pretvorila u formaciju sposobnu za borbu. Takođe, Mišić je 4. decembra 1914. godine unapređen u čin vojvode.

Kada su združene snage nemačke, austrougarske i bugarske vojske ponovo napale Srbiju u oktobru 1915. godine, srpska vojska se povukla na Кosovo, a Mišić je predlagao kontranapad. Njegov predlog su odbili ostali zapovednici armija na sastanku u Peći i usledilo je povlačenje preko Albanije.
Posle oporavka u Francuskoj, u septembru 1916. godine je ponovo postavljen za komandanta Prve armije, koja je naterala na povlačenje bugarsku vojsku i u bici kod Goničeva oslobodila Bitolj.

U junu 1918. godine zamenio je formacijsko mesto sa generalom Bojovićem i postavljen je za načelnika štaba Vrhovne komande. Srpskom vojskom je komandovao tokom proboja Solunskog fronta u septembru iste godine, kada je za manje od tri meseca oslobođena Кraljevina Srbija.
Ali, njegovo zdrvalje već bilo prilično ugroženo i vojvoda Mišić je morao na lečenje u Pariz. Ipak, na sopstvenu odgovornost se vratio u Beograd i poslednje dane proveo je u Vračarskom sanatorijumu. S ozbiljnom bolešću borio se 14 meseci, ali nažalost preminuo je 20. janura 1921. godine.

Vest o smrti velikog i hrabrog vojskovođe duboko je potresla sve građane, a vlada je organizovala državnu sahranu, kojoj je prisustvovao ogroman broj ljudi.
Takođe, zabeleženo je i da je bio oficir kojeg su zbog neposlušnosti vlasti dva puta prevremeno penzionisale, a kojeg su u potaji zvali "kremen-kamen".
Njegove reči: "Život je večita borba. Ko sme taj može. Ko ne zna za strah, taj ide napred" i danas su moto mnogim ljudima.

Inače, u Kolubarskoj bici, koja je počela 16. novembra 1914. godine, komandant Prve armije Petar Bojović je ranjen, pa je Mišić preuzeo Prvu armiju, i to u trenutku njenog povlačenja.

Mišić je, protivno naredbi Vrhovne komande, odučio da Prvu armiju izvuče iz neposrednog dodira sa neprijateljem i dok su mnogi očekivali vesti o slomu srpske vojske, počela je njena velika protivofanziva. Srpska vojska, koja je u međuvremenu popunjena ljudstvom i opskrbljena municijom, 15. decembra je oslobodila Beograd. Posle Kolubarske bitke i proterivanja neprijatelja iz Srbije, slavom ovenčani Mišić, koji je tada unapređen u čin vojvode, verovao je da položaj u vojsci više niko i nikada, intrigama, neće moći da mu ugrozi. Ali ispostavilo se da neće biti tako, jer je čak dva puta penzionisan.
 
Strog, ali pravičan

Iako je bio stog, bio je veoma pravičan, pa su ga vojnici voleli, a ludo ga je zavolela i jedna Nemica, koja je kasnije promenila veru i postala Magdalena.
Lujza Krikner i Živojin Mišić su se upoznali 1881. godine na oficirskom balu u "Starom zdanju" u Bukovičkoj banji, pored Aranđelovca. Ona je imala samo 16 godina, bila je Nemica protestantske vere i to je bio njen prvi bal. Njen otac, bogati građevinski preduzimač Fridrih Krikner je odbijao "seljačkog sina, oficira s malom platom, koji je pritom bio i druge vere" narednih meseci kad god bi Mišić prosio Lujzu. Na kraju je je ona pobegla za njega, nepunih godinu dana od prvog susreta.Njihov brak trajao je govoto četiri decenije, dobili su tri sina i tri kćerke: Radovana, Aleksandra i Vojislava, Eleonoru, Olgu i Anđeliju.

Najstariji sin Radovan, rezervni konjički kapetan druge klase, i srednji sin Aleksandar, aktivni konjički poručnik, učestvovali su u borbenim jedinicama od 1912. do 1918. godine. Najmlađi Vojislav tada je imao samo 14 godina. Aleksandra su u Drugom svetskom ratu streljali Nemci, pa je Lujza 1943. godine promenila veru, iz protestantske prešla u pravoslavnu i uzela ime Magdalena.
Mišić je važio za jednog od najobrazovanijih i najsposobnijih srpskih generalštabnih oficira svog vremena. U toku službovanja s porodicom je promenio osam garnizona. Pritom, bio je i vrlo plodan pisac i prevodilac, govorio je nemački, francuski i ruski jezik, a enegleski i italijanski je učio na Solunskom frontu.
Od 1896. do 1904. godine bio je i profesor strategije, nauke o veštini vođenja vojske i veštine ratovanja na višoj školi Vojne akademije. Ostaće upamćeno da se vojna strategija srpskog vojvode Živojina Mišića izučava na mnogim vojnim akademijama, od naše do američke akademije Vest Point. (izvor:mediji)
 
Pogledajte prilog 1674051
"Ko ne zna za strah, taj ide napred"

Vojvoda Živojin Mišić je ostao upamćen, između ostalog, kao komandant srpske vojske koji je u Prvom svetskom ratu izvojevao pobedu u bici na Kolubari.
Jedan od najvećih srpskih vojskovođa, vojvoda Živojin Mišić, rođen je 20. jula 1855. kao trinaesto dete Radovana i Anđelije u selu Struganik, u opštini Mionica kod Valjeva, gde su se njegovi preci doselili krajem 17. ili početkom 18. veka. Porodica je uzela prezime Mišić po dedi Živojina Mišića, Miši Kaljeviću.

Osnovnu školu je pohađao prvo u Ribnici, potom u Kragujevcu, gde je završio i prvi, drugi i šesti razred gimnazije. Treći i četvrti razred je pohađao u Prvoj beogradskoj gimnaziji.Potom je 1874. godine primljen u Vojnu akademiju, kao 19. u rangu, ali je nije završio jer je pred kraj školovanja mobilisan.

Učestvovao je u svim ratnim sukobima u koje je Srbija bila upletena od 1877. do 1918. godine, a u balkanskim ratovima bio je pomoćnik načelnika štaba Vrhovne komande, generala Putnika, i njegova desna ruka.U periodu od 1898. do 1904. godine predavao je vojnu strategiju na Vojnoj akademiji, a nakon toga je služio pod komandom Radomira Putnika, koga je uspešno zamenio u odbrani Srbije od napada Austrougarske, što je označilo početak Prvog svetskog rata.

U decembru 1914. godine on je sarađivao na planiranju operacijama protiv turske Vardarske armije i upravljao njima, a kada je srpska vojska pobedila u Кumanovskoj bici, unapređen je u čin generala.Njegova pravilna procena situacije prvoga dana bitke na Bregalnici, kada je srpska Vrhovna komanda u Skoplju razmatrala pitanje na kojoj liniji će primiti odsudnu bitku bila je od presudnog značaja za dalji tok i konačan ishod odlučujuće bitke Drugog balkanskog rata.

Jedan od najpoznatijih srpskih vojskovođa vojvoda Živojin Mišić, ostao je poznat po tome što je predvodio vojsku u proboju Solunskog fronta, a Srbi ga posebno vole i poštuju zbog izveštaja koji je poslao kralju Aleksandru, a tiče se njegovog mišljenja o Hrvatima. Vojvoda Živojin Mišić umro je 20. januara 1921. godine u Beogradu.

- Iz svega sto sam čuo i video ja sam duboko zažalio što smo se mi na silu Boga obmanjivali nekakvom idejom bratstva i zajednice… Svi oni jednako misle, to je svet za sebe, ma sa kakvim predlogom da se pojaviš….. stvar je propala…..

Ništa se ne može zajaziti, ničim što bi joj se ponudilo.

Ja sam sa tim načisto. Dvoje nam kao neminovno predstoji: potpuno se otcepiti od njih, dati im državu, nezavisnu samoupravnu, pa neka lome glavu kako znaju, a drugo je, upravo prvo, da u zemlji zavedemo vojnu upravu za dvadeset godina i da se zemlja sva baci na privredno i ekonomsko podizanje, daleko od svih političkih uticaja. Ako to ne može, onda se otcepiti, dati im njihovu državu.

Granice će biti gde ih mi povučemo, a mi ćemo ih povući ne onde gde naše ambicije izbijaju na površinu, nego onde gde istorija i etnografija kažu; gde kaže jezik i običaji, tradicija i najzad gde se sam narod po slobodnoj volji opredeli, pa će biti i pravo i Bogu drago.

A Italijani? Neka im je sa srećom. Neka se oni Hrvatima usreće. Ja sam duboko uveren da se mi njima nećemo usrećiti... Ti su ljudi svi odreda, prozirni kao časa, nezajažljivi i u toliko meri lažni i dvolični da sumnjam da na kugli zemaljskoj ima većih podlaca, prevaranata i samoživih ljudi.

:mazi:

Na zalost dobri predobri vojskovodjo, te sotone koje si napomenuo su nam dosle glave glupim ujedinjenjem regenta karadjordjevica. I dan danas osecamo posledice!
 

Back
Top