100 godina Olivere Marković

  • Začetnik teme Začetnik teme Nina
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Nina

Zlatna tastatura
Supermoderator
Poruka
381.380
Clipolivera.jpg


Počela sam kao zavodnica i naigrala se takvog repertoara – od glupača do prevejanih, od opajdara do dama iz visokog društva“, ostale su upamćene reči Olivere Marković, umetnice zanosne lepote i raskošnog talenta, koja je obeležila na sceni, filmskom platnu, ali i u muzici, čitavu eru jugoslovenskog glumišta.

Povodom stogodišnjice njenog rođenja, u Muzeju nacionalnog teatra otvorena je izložba Olivera Marković na sceni Narodnog pozorišta koju je ova kuća priredila svojoj slavnoj prvakinji Drame.
 
Rodila se u Beogradu 3. maja 1925. u uglednoj porodici Đorđević, od oca Velizara od koga je, kako je govorila, nasledila duh, i majke Olge, Čehinje iz Praga, koja ju je zarazila za sve što je umetnost. U njenoj biografiji je ostalo zabeleženo da je sklonost ka glumi pokazala u najranijem detinjstvu. Za vreme okupacije, sa grupom vršnjaka gimnazijalaca i studenata, počela je da sprema predstave na Kolarčevom univerzitetu i u beogradskim stanovima. Prvi igrani film U planinama Jugoslavije snimila je već 1945. godine. Nakon što je apsolvirala na istoriji umetnosti na Filozofskom fakultetu, odlučuje da gluma bude njen životni poziv i postaje deo prve prve generacije studenata Pozorišne akademije, u klasi Mate Miloševića.

Tako počinje njena vrtoglava karijera, koja joj je donela slavu, nagrade, popularnost. Postaje članica Beogradskog dramskog pozorišta, gde je odigrala neke od kultnih predstava, a sigurno najznačajnija bila je uloga Megi, u provokativnom crnom kombinezonu, u komadu Mačka na usijanom limenom krovu. Publika je hrlila i u redovima čekala na karte za ovaj komad, a kritika je njenu kreaciju digla u nebesa.

Njen senzualan, topao glas, proslavio je ruske romanse kod nas. Prvu ploču snimila je 1951. godine i naređala petnaest ploča i singlova.
 
Sledi uloga u filmu Sumnjivo lice Soje Jovanović: nastavlja bogatu filmsku karijeru koja broji čak šezdeset pet ostvarenja u kojima je ostvarila nezaboravne uloge. Među nagradama ističu se dve Zlatne arene na Filmskom festivalu u Puli, te „Slavica“ za ukupni doprinos razvoju filmske umetnosti.
Posebno su bile voljene njene uloge u kultnim serijama Neven, Babino unuče, Grlom u jagode… Snimila je trinaest drama za televiziju, dvadeset šest serija i više šou-programa, kao i pedesetak radio-drama.
Iz BDP-a prelazi u Srpsko narodno pozorište, a od 1967. pa sve do penzije 1999, prvakinja je Narodnog pozorišta u Beogradu.
 
Pozorišni opus Olivere Marković broji više od sto uloga. Samo u Narodnom pozorištu u Beogradu ostvarila je njih trideset šest, u rasponu od klasičnog do modernog repertoara. Kako smatraju kritičari, nije mogla da se izdvoji koja je najbolja.

Olivera je bila u braku sa Radetom Markovićem, bardom našeg glumišta sa kojim je dobila sina Gorana, a potom sa dramskim umetnikom Dušanom Bulajićem.
Preminula je u Beogradu 2. jula 2011. godine. Sahranjena je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju. U oproštajnom govoru, Ružica Sokić je kazala: „Olivera je umetnica sa smislom da tumači i svedoči o vremenu u kome živi, da saoseća sa čovekom, da ga brani umetnošću, zbog čega je bila i ostala omiljena kod publike do danas, za dugo vreme našeg druženja na sceni i životu, nisam otkrila kod nje ništa lažno.“(radar)
 
Njene tople, tamne oči bile su i vragolaste i smerne. Kada treba, i vatrene.
Nepogrešivo je umela da glumi svojim očima i da likovima koje je tumačila podari i dušu, ali i tajnu: onu žensku, nedokučivu.

Olivera Marković se držala toga da svaka glumica mora da ima par veštačkih trepavica.
Njoj, zaista, sa takvim talentom i šarmom, ništa drugo nije ni bilo potrebno.
 
„Nikada nisam bila ni Ofelija, ni Julija, niti sam volela takve uloge. Počela sam kao zavodnica i naigrala se takvog repertoara:
od glupača do prevejanih, od opajdara do dama iz visokog društva”, reči su glumačke dive Olivere Marković (Beograd, 3. maj 1925 – Beograd, jul 2011)
 
U sećanju je ostala i njena izjava da je volela italijansku glumicu Đulijetu Masinu, Felinijevu muzu, jer je ona „divan primer glume u kojoj je obilje života:
sve je na granici komičnog i tragičnog, kao kod nenadmašnog Čarlija Čaplina”.
 
1956. godine odigrala našu prvu Megi u „Mački na usijanom limenom krovu”. U komadu Tenesija Vilijamsa nije bilo dovoljno
imati obline privlačnog mačkastog bića, već doneti ono izvorno dekadentno tadašnjeg novog talasa američke dramaturgije.
 

Back
Top