danas borba za slobodu trgovine sa sto manje ogranicenja jeste borba za stvaranje plodnih uslova za osvajanje,ne samo novih trzista,vec i potcinjavanje infrastrukture i lokalnih organa vlasti od strane multinacionalnih kompanija. perspektiva politicki i ekonomski slabih drzava nije nimalo ruzicasta. one su prinudjene da biraju izmedju opcija da se otvore prema razvijenom svetu ili da svoje nacionalne ekonomije drze zatvorenim,da redukuju slobodu trgovine raznim administrativnim i drugim merama. u prvom slucaju,mogu dao ocekuju uklapanje u svetsku podelu rada,dobre odnose sa najrazvijenijim zemljam,smanjivanje zaostalosti,postepeno uspostavljanje dominacije multinacionalnih kompanija ne samo u ekonomskim odnosima,vecd i u politickim,odnostno kontrolu dogadjaja mimo proklamovanih principa demokratije od strane ekonomske moci na medjunarodnom nivou.
u drugom slucaju,vodice samostalan ekonomski zivot,znacajne odluke ce donosiiti odredjeni organi te zemlje,bice znacajno u zaostatku za svetskim tokovima nauke,tehnike i kapitala olicenog u kreditima ili direktnim investicijama,rizikujuci konacno da,ako ne raspolazu dovoljno jakim sistemom odbrane,postanu poligon za ispitivanje najsavremenijeg oruzja ili budu silom osvojene ili oslobodjene
eto,izgleda da ovako stoje stvari...i sta sad izabrati?