Bosanski muslimani su Hrvati. Tako bi se i danas izjašnjavali da nije bilo komunista. Njihovi preci pretežno su prelazili s katoličanstva ili s bogumilstva na islam. Bosanskih muslimana čiji su preci bili pravoslavni kršćani ima zanemarivo malo jer pravoslavnog kršćanstva u Bosni nema prije 1463. godine (pada pod Turke).
Znameniti turski povjesničar Aali, rodom iz Galipolja, koji je 30 godina u Bosni na dvoru valija boravio, pise o Bošnjacima, u prvom redu bosanskim muslimanima iduće: »Što se tiče plemena Hrvata, koji se pripisuje rijeci Bosni, njihov se značaj odražuje u veseloj naravi; oni su po Bosni poznati i po tekućoj rijeci prozvati. Duša im je čista, a lice svijetlo; većinom su stasiti i prostodušni; njihovi likovi kao značajevi naginju pravednosti. Golobradi mladići i lijepi momci poznati su (na daleko) po pokrajinama radi naočitosti i ponositosti, a daroviti spisatelji kao umni i misaoni ljudi. Uzrok je ovo, što je Bog - koji se uzvisuje i uzdiže - u osmanlijskoj državi podigao vrijednost tomu hvaljenom narodu dostojanstvom i čast njihove srece uzvisio kao visoki uzrast i poletnu dušu, jer se među njima nasilnika malo nalazi. Većina onih, koji su došli do visokih položaja (u državi) odlikuje se velikodušjem to jest čašću i ponosom; malo ih je, koji su tjesnogrudni, zavidni i pohlepni. Neustrašivi su u boju i na mejdanu, a u društvu, gdje se uživa i pije, prostodušni. Obično su prijazni, dobroćudni i ljubazni. Osobito se odlikuje ovo odlično pleme vanrednom ljepotom i iznimnim uzrastom... Bez sumnje Bošnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i pobožnosti, kao age i zapovjednici obrazovanošću i vrlinom; ako dođu do časti velikih vezira u upravi su dobroćudni, ponosni i pravedni, da ih velikaši hvale i odlični umnici slave« (Tarihi Aali, sv. IV., knj. I., str. 12; prijevod dr. Safvet-bega Bašagića u Gl. Zem. Muzeja 1912., 6-7.). Sačuvani su nam spisi, stari 300 i 400 godina, u kojim se jezik bosanskih muslimana naziva hrvatskim, bosanski muslimani Hrvatima i njihova zemlja hrvatskom. Hodavendija, čauš bosanskog paše Sofi Mehmeda, piše god. 1589. mletačkom providuru u Zadar po dva pisma turskom jazijom i bosanskom ćirilicom. On sam, musliman iz Bosne, veli na kraju: »Zato mi, rečeni Hodavendi čauš, hotismo učiniti viru od toga posla i dvoje knjige pisati turske, a dvoje horvatske rukom.« (Starine X., 14-15). - Mehmed-paša Sokolović, veliki vezir Osmanskog Carstva, izdaje god. 1566. naredbu povodom harzaula grčkog patrijara, u kojoj kaže: »Car daje ferman, da rimski fratri po Budimu, Temišvaru i Dubrovniku i uopće od naroda hrvatskoga ne pitaju milostinju, ako taj narod spada na grckog patrijara... No ako pak narod pod patrijara ne spada, zabranjeno mu je napastovati fratre i njihov puk« (Spomenik 67. Srp. Kralj. Akademije, str. 211). Za Sokolovića su Slaveni po turskom Budimu, Temišvaru i Dubrovniku Hrvati, a isto tako i narod, koji od Budima do Dubrovnika po turskoj zemlji stanuje. Onda su i u Bosni Hrvati, jer put iz Budima i Temisvara turskom zemljom u Dubrovnik vodi nužno preko Bosne, osim ako se za Sulejmana Velikog nije putovalo avionom. U neposrednoj blizini Foče na Drini, u starom gradu Placu, Čelebiji "dadoše 50 hrvatskih momaka pod oružjem za pratioce« (Gl. Z. M. 1908., 313). Na Gatačkom polju opet »dobi 300 lijepih po izbor hrvatskih junaka« (Gl. Z. M. 1908., 322). U izvorniku te momke kiti Čelebija imenom hrvatskih gazija, a pridjevak gazija mogao se dati jedino muslimanima (kod F. Spahe, 49). I tako barem po umnom Čelebiji nailazimo na Hrvate islamske vjeroispovijesti, ne samo u Hrvatskoj i Dalmaciji nego i u Bosni. H. Mehmed Handžić osvrnuo se u »Obzoru« od 11. VII. 1938. na orijentalne rukopise Jugoslavenske akademije u Zagrebu. Govoreći o spisu banjalučkog muderiza Muslihudin bin Ali-ja (»Munjetul-talibin ve gunjetur ragibin), pisanu god. 1609., citira iz njegova predgovora ove riječi: »Sva dosadašnja djela i knjige došle su od Arapa i Perzijanaca iz raznih pokrajina i Herata, a ovaj je sastavak nikao u p o k r a j i n i H r v a t a«. Tako je Mahmut-paša Hrvat, koji »stoji na čelu svim vezirima, učenjacima i pjesnicima iz naših krajeva«. Postao je velikim vezirom iza osvojenja Carigrada (1453.). Takav je i Memi-paša Hrvat (iz Gradačca) i Rustem-paša Hrvat (po mišljenju Kreševljakovica rodom iz Sarajeva), i Sijavu-paša Hrvat, i Tahvil-paša Kulenović Hrvat, sadr' azam Selima II., i jos po koji drugi veliki dostojanstvenik Turskog Carstva. Prezimena u muslimana, izvedena iz riječi Hrvat, vrlo su česta. Takva su npr. Hrvo, Hrvat, Hrvačić, Hrvatović, Hrvatinović itd. Isto tako i imena sela, mahala i brda, osobito u istočnoj Bosni. Ne smijemo zaboraviti, ni da se cijeli jedan gradski kotar Šeher Sarajeva naziva još i danas Hrvatin. Samo neki, kojima hrvatsko ime ne miriše, pokušaše to ime izvesti iz perzijske riječi »hur-vatan« tj. slobodni dom. Oni zaboraviše pri tome, da se prvotno nije nikakva mahala nazivala tim imenom vec izvjesna pećina (Hrvatin megara) i vrelo, koje izbija iz nje. A da neko jedno vrelo i pećinu u Sarajevu, sredovjekovnoj Vrhbosni, nazove »slobodnim domom«, to je i odviše smiješno tumačenje, koje ne treba, mislimo, ni pobijati. Uostalom pametan čovjek ne će tražiti tumačenje toga čak u perzijskom jeziku, kad zna, da sredovjekovne bosanske povelje upravo vrve imenom Hrvatin. Imena brojnih sela, zaselaka i brda, osobito u istočnoj Bosni, izvode se od imena Hrvat. Tako se kod Zvornika na Drini nalazi predio ,>Hrvatske njive« i selo Hrvačići, mahala Kalesija. U brčanskom kotaru Hrvati su kod Čelića, a u tuzlanskom opet zaseoci Hrvati kao dio Turskog Lukavca i Brnjicana, te dalje na jug dio Repnika; nad Repnikom je Hrvatsko brdo (kota 503). Hrvati su nadalje mahale sela Sladne i Babunica kod Gračanice, a Hrvatovići zaselak Donje Zeline u kotaru Gradačac. Isto tako postoje mahale Hrvati u selu Sokolovićima, rodnom mjestu velikog vezira Mehmeda Sokolovića, i Hrvatinovići u Tešnju. Hrvatskim brdom zove se jedno brdo jugozapadno od Travnika. Sva navedena sela i zaseoci pripadaju muslimanima.
»Platno b'jeli rvacka djevojka
U Krajini l'jepoj begovini,
Begovini, u Hercegovini..."
A ta »rvacka djevojka« sestra je Mustaj-bega hercegovačkog, veli nam ista pjesma.
Iz bijelog grla muslimanke djevojke često se izvije i pjesma, koja ovako počinje:
»Pošetala Arvatova Ajka,
Pošetala preko Bazerdžana.
Ona sreta Arvatova Muju.
Tri puta je njega pobratila:
Bogom brate Arvatović Mujo
Naj ti ovu vezenu mahramu,
Pa je podaj Sarajliji Ibri.
Koliko je na mahrami grana, On'liko ga dopanulo rana!...«
Uz kolijevku pjeva majka svom novorođenču:
»Majka sina u bešici nina,
Ninajuć' ga pjesmu zapjevala:
»Nini, paji, sine Rvatine,
Resti majci do konja viteza,
Do viteza i do bojnog koplja;
Dušmani ti pod nogama bili
Ko tvom đogi pod nogama klinci!«
U knjižici Ivana Zovke zabilježeno je, da narod zove Zapadnu Hercegovinu "Starom Ervackom«. Osim toga riječ "Nam Hrvat« tj. koljenom Hrvat spominje se toliko puta po starim sidžilima i kjitabima npr. »Kjitab Sakj« sarajevskog kadije Lukšića, kad se govori o kakvom priprostu Bošnjaku, čovjeku iz puka. Iz davne hrvatske prošlosti Bosne ponosne, kao s kakvog užarenog ognjišta, potječu stotine i stotine sjajnih varnica, koje dopiru sve do naših dana i sjećaju nas nase starine. To su narodne priče i pjesmice po Hercegovini, Duvnu i Krajini o »arvackom kralju« i njegovim posjedima, o Krešim-kralju (Krešimiru), o banovima i banicama, koje su jedini Hrvati od svih drugih naroda imali. Mjestima kao Banbrdo, Bando, Banovidi, Banica, Banovac, Banja Luka i Banja Stijena obiluje Bosna i Hercegovina, osobito u gornjim krajevima. A Banja Luka i po Farlatiju i po samom dr. Vasi Glušcu jest stari oblik, koji bi danas trebalo izgovarati kao Banska Luka; a tako isto i Banska ili Banova Stijena. - Nadalje je u Bosni poznat hrvatski stil kuća (»arvacki tars«) i »kapa hrvatka«, koja se nekad nosila u Bosanskoj Krajini, a sačuvana je i danas u sarajevskom muzeju. - Pod hrvatskim se barjakom bore ustaške postrojbe don Ivana Musića u Hercegovini i, u isto vrijeme, fra Stipe Krese u livanjskoj nahiji (1875.). Pod istom milom trobojnicom bitku vodi Ali-paša Rizvanbegović (Stočević) i Al-aga Dadić i Al-aga Voljavica. Hrvatska trobojnica toliko je bila omiljela »hercegovačkom caru« Ali-paši Stočeviću, da ju je dao urezati u svoj skupocjeni sat, a njegovu bajraktaru Durakoviću, da su njegov trobojni barjak zatakli vrh mezara (groba), dok ga zub vremena nije uništio. U obitelji Kulenovića čuva se dragocjen obiteljski barjak crven-bijel-plave boje kao svetinja. Tim istim hrvatskim bojama bila je obojena džamija u Krupi, i munara Fetije u Bihaću i jos po koja druga džamija u Bosni.
*"Jer hrvatskog jezika šum / Može da goji, / Može da spoji / Istok i zapad, pjesmu i um."
*"Već godine 1474. počimaju naši stari izbijati na površinu kao visoki vojnički i građanski dostojanstvenici. Od godine 1544. do 1612., dakle kroz šezdeset i osam godina, sjedilo je na stolici velikih vezira devet Hrvata, koji su kroz rečeno razdoblje 52 godine tresli Istokom i Zapadom. Osim toga, koliko je meni poznato, bilo je pet Hrvata zamjenika velikih vezira, više vezira i bezbroj beglerbega i begova, koji su upravljali raznim pokrajinama i okružjima."
Safvet-beg Bašagić, hrvatski književnik i hrvatski narodni preporoditelj
...
