Bush cuje glasove u glavi

gost 304860

Buduća legenda
Poruka
44.404
Ајде мало да пређемо на дијагностику светских лидера. Јесте ли знали да Буш чује гласове у глави, види непостојеће личности...

“Za ime Boga, pa imam 83 godine”, kaže Kurt Vonegat i slatko se smeje. “Nikada nisam očekivao da ću ovoliko dugo živeti”. Sa onim velikim, pomalo vlažnim očima, razbarušenim sivim uvojcima, velikim brkovima i neobično dugim ušnim školjkama, Vonegat zapravo izgleda kao koker španijel u ljudskom obličju.

Nema, međutim, ničeg tako pitomog ili dobroćudnog u njegovom najnovijem delu. Daleko od toga da se mirno povuče u senku, Vonegat se ponaša kao čovek koji je ščepao Ameriku obema rukama za vrat i besno je protresa. Jesenas objavljena knjiga Čovek bez zemlje sadrži mnoštvo eseja protiv američke vladajuće elite koja je, čvrsto je ubeđen, učinila da “ova zemlja u svetu bude isto onoliko omražena koliko su svojevremeno bili omraženi i straha ulivali nacisti. I nas mrze i plaše nas se. Dehumanizovali smo milione i milione ljudi samo zbog njihove vere ili rase. Ubijamo ih i mučimo ih, ponašajući se kao da želimo da ih sve porobimo”.

Nema lepe reči ni za Džordža Buša i njegove “kohorte”. Vonegat kaže da su oni psihopate i idioti – “ljudska bića bez savesti; rođeni su defektni”. Ako mislite da to nije dovoljno jaka slika, pogledajte šta je nedavno izjavio o bombašima-samoubicama – “to su hrabri ljudi koji su spremni da daju život radi samopoštovanja”.

Čovek bi mogao da pretpostavi da je zbog ovih i ovakvih tirada Vonegat stavljen na stub srama, da desetine i stotine ljudi žele da ga kazne zato što priča nepatriotske gluposti. Ipak, nije tako. Knjiga Čovek bez zemlje zabeležila je ogroman uspeh u Americi pa je Vonegat, na sopstveno iznenađenje, doživeo da vidi kako postaje prava književna zvezda, mnogo više no ikad ranije.

2884_feljton.jpg


Odlomci iz “Čovek bez zemlje”

Čuvari haosa

“Sve što hoćete da čine vama ljudi, činite i vi njima”. Većina ljudi veruje da je ovo rekao Isus, jer on to jeste rekao i jer je to potpuno u skladu sa svim onim čemu nas je učio. Samo, isto to je izgovorio još Konfučije, kineski filozof, oko 500 godina pre najvećeg i najljudskijeg ljudskog bića, Isusa Hrista.

Otada smo sasvim sigurno prešli veoma dug put. Istina, ponekad poželim da ga nismo prešli. Mrzim vodonične bombe i šou Džerija Springera.

Ipak, bolje da se vratimo ljudima kakvi su bili Konfučije i Isus i kakav je moj sin Mark, lekar, zato što su svi oni na sebi svojstven način rekli da bi svet, kad bismo se mi samo ponašali malo drugačije i malo ljudskije, možda bio malo manje bolno mesto. Jedan od mojih omiljenih ljudskih likova bio je Judžin Debs, iz moje rodne Indijane.

Evo ovako: Judžin Debs je preminuo 1926. godine, kada ja još nisam imao ni pune četiri godine; prethodno se pet puta kandidovao za predsednika kao kandidat Socijalističke partije i osvojio je 900 000 glasova, što je gotovo šest procenata svih glasova 1912. godine – ako uopšte možete da zamislite jedno takvo glasanje. Evo šta je govorio za vreme kampanje:

“Dok god postoji niža klasa, ja joj pripadam”.

“Dok god postoji nekakav kriminalni element, ja sa njim nemam nikakve veze”.

“Dok god je ijedan jedini čovek u zatvoru ja nisam slobodan”.

Je l’ nemate želju da povraćate od nečeg ovako socijalističkog? Baš kao i kada je reč o javnim školama, ili o zdravstvenoj zaštiti za sve?

Kad svakog jutra ustajete iz kreveta s petlovima koji kukuriču, zar ne biste želeli da kažete: “Dok god postoji niža klasa, ja joj pripadam”. “Dok god postoji nekakav kriminalni element, ja sa njim nemam nikakve veze”. “Dok god je ijedan jedini čovek u zatvoru ja nisam slobodan”.

Dobro, a kako stoje stvari sa Isusovom besjedom na gori, sa blaženstvima?

Blago krotkima, jer će naslijediti zemlju.

Blago milostivima, jer će biti pomilovani.

Blago onima koji mir grade, jer će se sinovima Božijim nazvati.

I tako dalje.

Pa teško da bi se ovo moglo predstaviti kao platforma Republikanske stranke. Mislim, ovo baš nije nalik na Džordža V. Buša, Dika Čejnija ili Ronalda Ramsfelda.

Iz nekog nepojamnog razloga, najglasniji hrišćani među nama nikada ne pominju blaženstva iz Jevanđelja po Mateju. Ali zato često sa suzama u očima zahtevaju da u svim javnim ustanovama bude izloženo deset zapovesti.
Razume se, tih deset zapovesti su Mojsijeve a ne Isusove. Nikada nisam čuo nijednog od tih inače glasnih hrišćana da traže da se besjeda na gori, blaženstva, istakne na nekom javnom mestu.

“Blago milostivima” u sudnici? “Blago onima koji mir grade” u Pentagonu? Dajte, stvarno ne bi išlo!

Ispostavlja se da ipak takav idealizam nije sazdan od naparfimisanih ružičastih oblaka. To postoji kao zakon! To je američki Ustav.

Ja, međutim, verujem da je naša zemlja, za čiji sam se Ustav borio u jednom pravednom ratu, mogla isto tako da pretrpi invaziju Marsovaca. Ponekad zapravo i poželim da se to dogodilo. Umesto toga, mi smo doživeli jedan najljigaviji, najbedniji, najmizerniji državni udar kakav ne bi pio vodu ni u nekoj jeftinoj televizijskoj seriji.

Svojevremeno su me pitali da li mi na pamet pada nešto što bi moglo da posluži kao predložak za stvarno zastrašujuću televizijsku emisiju, pravi horor. E pa, imam jedan rialiti šou za koji sam ubeđen da bi vam se kosa dizala na glavi dok biste ga gledali: Loši studenti sa Jejla.

Džordž V. Buš je okupio oko sebe sve te loše studente sa Jejla, one koji su se jedva provukli do diplome, koji nemaju pojma o istoriji i geografiji, ali zato uopšte ne kriju da veruju u premoć bele rase i sebe predstavljaju kao hrišćane; što je još strašnije, pritom su psihopatske ličnosti (PL), što je izraz kojim se u medicinskoj terminologiji označavaju ljudi koji jednostavno nemaju savesti.

Kad kažete da je neko PL to znači da ste dali savršeno ubedljivu dijagnozu, kakvu biste recimo dali da se pacijentu upali slepo crevo ili da mu se pojave gljivice među nožnim prstima. Klasičan medicinski tekst o PL možete naći u knjizi Maska zdravlja dr Harvija Kleklija, profesora kliničke psihijatrije Medicinskog fakulteta u Džordžiji objavljenoj 1941. godine. Stvarno je vredi pročitati.

Ima ljudi koji se rode gluvi, ima ih koji se rode slepi, a ta knjiga je posvećena onima koji se rode sa takvom vrstom defekta da su u stanju da čitavu ovu zemlju i mnoge druge delove sveta pretvore u haos. To su ljudi rođeni bez savesti, a iznenadno se nađu u položaju da sve bude pod njihovom kontrolom.

PL su ljudi koji umeju da ostave utisak na druge, dobro znaju kakve patnje mogu izazvati njihova dela, ali ih za to uopšte nije briga. I ne može da ih bude briga jer su ćaknuti. Prosto nisu sasvim čitavi!

Uostalom, kojom ćete bolešću bolje objasniti činjenicu da je toliko mnogo visokih funkcionera Enrona ili kompanije Vorldkom uspelo da se masovno obogati, a da istovremeno uništi svoje službenike i investitore i celu zemlju, a još uvek se osećaju čistima i nevinima kao sneg-celac u rano zimsko jutro, i uopšte ne haju za to šta ljudi oko njih govore? Oni vode rat u kome milioneri postaju milijarderi, milijarderi postaju bilioneri, imaju sopstvenu televiziju i angažuju za vodećeg menadžera upravo Džordža Buša, ne samo zato što se on protivi homoseksualnim brakovima.

Tako mnogi među tim bezdušnim PL danas imaju sjajne poslove u našoj vladi, u celoj federalnoj administraciji, kao da nisu bolesni nego su pravi-pravcati vođi. Oni su preuzeli stvar u svoje ruke. Oni su preuzeli komunikacije i škole, pa se naša situacija ne razlikuje bitno od one u kojoj je Poljska bila pod okupacijom u vreme Drugog rata.

Nije problem što su oni poželeli da povedu zemlju u beskonačni rat, ali je neko svakako morao da učini nešto odlučno i prekine tu priču. A šta je to što je omogućilo tako velikom broju tih psihopatskih ličnosti da napreduju u karijeri i budu unapređene na tako visoka mesta u korporacijama i u administraciji? Pa upravo to što oni deluju odlučno. Oni su spremni da svakog bogovetnog rada povuku neki energičan potez i uopšte ne zaziru od toga. Za razliku od normalnih ljudi, njima se ne dešava da ih skole sumnje, iz vrlo prostog razloga što im je savršeno svejedno šta će se sledeće dogoditi. Oni se jednostavno ne obaziru na to. Uradi ovo! Uradi ono! Mobiliši sve rezerve! Privatizuj javne škole! Napadni Irak! Smanji troškove zdravstvene zaštite! Prisluškuj svačiji telefon! Smanji poreze bogatima! Izgradi oklop za zaštitu od projektila po ceni od hiljadu milijardi dolara! Pljuni na habeas corpus… Ma, uostalom, znaš gde možeš da me poljubiš!

U našem dragocenom Ustavu postoji jedna tragična konstrukciona greška i zaista ne znam šta je mogućno učiniti da se ta stvar popravi. Evo o čemu se radi: samo ti ćaknuti žele da budu predsednici. To je važilo još dok smo bili u srednjoj školi. Samo su se poremećeni umom kandidovali za predsednika razredne zajednice, niko normalan to nije želeo.

Naslov koji je Majkl Mur dao svom filmu Farenhajt 9/11 zapravo je parodija na veliki naučnofantastični roman Reja Bredberija Farenhajt 451. Naime, tačka sagorevanja papira, onoga bez koga nema štampanih knjiga, jeste 451 Farenhajtov stepen. Junak Bredberijevog romana je opštinski službenik čiji je posao da spaljuje knjige.
 
Ako slučajno niste primetili, nas se danas u celom svetu plaše i mrze nas onako kao što su se nekada plašili nacista i onako kako su njih mrzeli.

A za sve to postoje valjani razlozi.

Ako slučajno niste primetili, naši vođi koji, dakle, nisu izabrani na izborima, dehumanizovali su milione i milione ljudskih bića samo zbog njihove vere ili rasne pripadnosti. Mi ih ubijamo, mučimo ih, ranjavamo, zatvaramo radimo im sve što želimo.

Prosto ko pasulj.


Ako slučajno niste primetili, mi smo dehumanizovali sopstvene vojnike, ne zbog njihove vere ili rase, već zbog niske socijalne klase kojoj pripadaju. Šaljemo ih svuda. Tražimo od njih da svašta rade.

Prosto ko pasulj.

O’Rajlijev faktor.

Dakle, ja sam čovek bez zemlje, ako ne računamo one bibliotekare i čikaške novine In diz tajms.

Pre no što smo napali Irak, veliki Njujork tajms nam je jemčio da tamo postoji oružje za masovno uništenje.

Albert Ajnštajn i Mark Tven su se pred kraj života odrekli ljudske rase, iako Tven čak nije doživeo ni Prvi svetski rat. Danas je rat jedna vrsta televizijske zabave; ne treba zaboraviti da je Prvi svetski rat bio tako naročito zabavan zahvaljujući dvama američkim pronalascima – bodljikavoj žici i puškomitraljezu.

Šrapnel je otkrio jedan Englez koji se tako i zvao. Ko ne bi poželeo da se nešto i po njemu zove?

Baš kao i moji uvaženi prethodnici kojima nisam ni do kolena, Ajnštajn i Tven, i ja se sada odričem ljudi. Veteran sam Drugog svetskog rata i moram da kažem kako ovo nije prvi put da se predajem pred nemilosrdnom ratnom mašinerijom.

Moje poslednje reči? “Život nije postupak koji bi bilo pristojno primeniti na životinji, makar ona bila i miš”.

Napalm je stigao sa Harvarda. Ovo je sušta istina.

Kažete da je naš predsednik hrišćanin? Pa i Hitler je bio hrišćanin. Šta je uopšte mogućno reći našoj mladeži sada kada su psihopatske ličnosti, bez savesti, bez osećaja za stid, sram ili saosećanje preuzele sav novac iz raznih vladinih i korporativnih trezora i strpale ga sebi u džepove?

# # #

Muzika je jedini nužan dokaz za postojanje Boga.

Za vreme onog katastrofalnog i potpuno idiotskog rata u Vijetnamu, naša je muzika postajala sve bolja i bolja. Uzgred budi rečeno, taj smo rat izgubili. Nikakav red nije mogao da se uspostavi u Indokini dok nas nisu šutnuli odande.

U tom ratu milioneri su postajali milijarderi. U ovom ratu milijarderi postaju bilioneri. E to ja zovem napredak.

Bolje da se vratimo muzici. Sigurno je da zahvaljujući muzici ljudi lakše prihvataju život. Koliki god da sam pacifista, čak i vojni orkestar može da me razveseli. I stvarno volim Štrausa i Mocarta i sve to, ali onaj neprocenjivi dar koji su Afroamerikanci dali svetu u vreme dok su još bili robovi toliko je veliki i toliko značajan da je to danas verovatno još jedini razlog zbog koga nas stranci bar donekle prihvataju. Taj lek za svetsku epidemiju depresije jeste božiji dar po imenu bluz. Sva muzika koju danas rado slušamo – džez, sving, bi-bap, Elvis, Bitlsi, Rolingstounsi, rokenrol, hip-hop, da ne nabrajam dalje – sve je to poteklo iz bluza.

Čudesni pisac Albert Marej, koji je ceo život posvetio istoriji džeza, i između ostalog je i moj prijatelj, rekao mi je da je u vreme ropstva u ovoj zemlji – a to je inače zločin koji nikada nećemo moći do kraja da okajemo – stopa samoubistava među robovlasnicima bila znatno viša nego stopa ubistva među robovima. Marej kaže da veruje kako su robovi imali na raspolaganju način za borbu protiv depresije, način koji njihovi beli gospodari nisu imali: mogli su bluzom da oteraju onog starca-zlotvora po imenu samoubistvo. Marej kaže još nešto sa čim sam sklon da se složim: bluz ne može u potpunosti odagnati depresiju iz kuće, ali može da je satera u ćoškove svake prostorije u kojoj se svira ili peva. Nemojte to da zaboravite, molim vas.

Stranci nas vole zbog džeza. Ne mrze nas zbog slobode i pravde za sve koje smo zapisali u svom Ustavu. Mrze nas zbog naše arogantnosti.

Kad sam pohađao osnovnu školu u Indijanapolisu crtali smo kuće sutrašnjice, crtali smo brodove, avione i sve te stvari onakve kakve smo mislili da će biti u budućnosti; stavljali smo na papir svoje snove. Onda je naravno sve u jednom trenutku prestalo. Fabrike su prestale da rade, nastupila je velika depresija, a čarobna reč je postala reč prosperitet. U nekom trenutku nastupiće prosperitet. Spremali smo se za to buduće vreme. Sanjali smo o kućama koje bi ljudi mogli da izgrade i da žive u njima – jednako kao što smo sanjali o idealnim saobraćajnim sredstvima.

Ono što je danas radikalno novo jeste to što je moja ćerka Lili, koja je upravo napunila 21 godinu, nasledila kao i sva naša deca, kao i Džordž V. Buš, jer je i on nečije dete, kao i Sadam Husein i svi ostali, šokantnu najnoviju istoriju ljudskog ropstva, epidemiju side, nuklearne podmornice koje malo-malo pa se očešu o neki podmorski greben i raspadnu se, posade spremne da u svakom trenutku razore radioaktivnim oružjem ogroman broj muškaraca, žena i dece, što je, dakle, nasledila sve te silne rakete i vodonične bombe. Naša su deca nasledila tehnologiju čiji nusproizvodi, svejedno da li u ratu ili miru, brzo uništavaju čitavu planetu kao životni sistem.

Ko god je ikada učio prirodne nauke i ko god danas ima prilike da razgovara sa naučnicima zna da smo trenutno u stravičnoj opasnosti. Ljudska bića, i ona prošla i ona sadašnja, jednostavno su uprskala stvar.

Najveća istina sa kojom se danas suočavamo – i verovatno zbog toga više do kraja života nikada neću moći od srca da se nasmejem – jeste da ljudi uopšte ne vode računa o tome funkcioniše li ova planeta; prosto, nikog nije briga. Sve mi se nekako čini da svaki čovek u današnjem svetu živi na način na koji žive članovi raznih grupa anonimnih alkoholičara: od dana do dana, ne misleći na sutra. I uvek im se čini da je dovoljno još samo nekoliko dana. Jedva da poznajem ijednog čoveka koji sneva o budućnosti unuka.

Pre mnogo, mnogo godina bio sam još tako čist i nevin da sam smatrao da je mogućno da postanemo jedna humana i razumna Amerika o kojoj je sanjalo toliko mnogo pripadnika moje generacije. Sanjali smo o takvoj Americi u vreme velike depresije, kad nismo mogli da nađemo posao. Onda smo se borili i mnogi među nama su umrli za taj san tokom Drugog svetskog rata.

Danas sam, međutim, svestan da nema apsolutno nikakve šanse da Amerika postane humana i razumna. Znamo da vlast kvari, znamo i da apsolutna vlast apsolutno kvari. Ljudska bića nisu ništa drugo do šimpanze koje su se toliko opile vlašću da su potpuno pomahnitale. Kada kažem da su naši vođi šimpanze opijene vlašću, rizikujem li možda da nanesem štetu moralu naših vojnika koji se bore i umiru na Bliskom i Srednjem istoku? Neće biti. Njihov moral je već razbijen u paramparčad; tako su u paramparčad odletela i mnoga ljudska tela. Njih, te naše vojnike, tretiraju kao igračke koje je bogato dete dobilo za Božić; sa mnom niko nikada nije tako postupao dok sam bio vojnik.

Ljudska bića su u proteklih milion i nešto godina morala da nagađaju praktično o svemu. Ključne ličnosti u našim udžbenicima istorije često su bili ti koji su znali da nagađaju, makar ponekad i sasvim strašne ličnosti.

Navešću vam samo dvojicu – Aristotela i Hitlera.

Jedan od njih je odlično pogađao, izvrsno je slutio šta sledi; drugi nije umeo to da čini.

A ljudske mase su tokom godina, osećajući da nisu dovoljno obrazovane, shvatale da nemaju nikakvog drugog izbora do da veruju čas ovom, čas onom čoveku koji je govorio da ume da predvidi tok događaja.

Recimo, u vreme Ivana Groznog, Rusima koji nisu bili skloni da poveruju u njegovu moć predviđanja, lako se moglo dogoditi da skončaju surovom smrću.

Moramo priznati da su ubedljivi proroci, makar bili i lažni i zvali se i Ivan Grozni, ponekad uspevali ljudima da uliju hrabrost kako bi ovi izdržali izuzetne teškoće koje inače ni na koji način nisu mogli da pojme. Loše žetve, kuga, vulkanske erupcije ili mrtvorođenčad – pogađači su nam često davali iluziju da se sve to može nekako shvatiti i da se svi ti problemi mogu na neki inteligentan i delotvoran način premostiti. Da nije bilo te iluzije, lako se moglo dogoditi da se odavno predamo.

Međutim, ti navodni proroci u suštini nisu znali mnogo više od običnih ljudi; ponekad su znali čak i manje, posebno onda kada su nam ulivali iluziju da kontrolišemo sopstvenu sudbinu.

To uverljivo pogađanje i predviđanje toliko je dugo jedna od osnovnih poluga političkog rukovođenja da nije nikakvo iznenađenje to što većina vođa u našem svetu, uprkos svim informacijama koje mi sada imamo, žele da se to vračanje i pogađanje nastavi. Misle da je sada došao red na njih da pogađaju i da neko sluša ta njihova nagađanja. Najglasnije, najsamouverenije i najneznalačkije proroštvo u današnjem svetu naći ćete u Vašingtonu. Našim vođima je jednostavno muka od svih čvrstih i pouzdanih informacija koje istraživači i naučnici i ljudi koji se bave istraživačkim novinarstvom mogu da pruže. A pošto je njima muka, onda misle da je i celoj zemlji od toga muka i lako se može dogoditi da su čak u pravu. Oni ne žele da nas vrate na zlatni standard. Žele da nas vrate na nešto još primitivnije. Žele da nas vrate na bogojavljensku vodicu.

Napunjeni pištolji su odlični i treba da ih poseduje svako, sem zatvorenika ili onih koji su smešteni u psihijatrijske bolnice.

To je tačno.
 
Milioni koji se troše na javno zdravlje samo doprinose inflaciji.

I to je tačno.

Milijarde koje se troše na oružje samo će smanjiti inflaciju.

I to je tačno.

Desničarske diktature mnogo su bliže američkim idealima od levičarskih diktatura.

I to je tačno.

Što više vodoničnih bombi imamo, i što je veća mogućnost da se one u trenutku upotrebe, to je čovečanstvo bezbednije i to će bezbedniji biti i svet koji ostavljamo u nasleđe unucima.

I to je tačno.

Industrijski otpad, posebno onaj radioaktivni, nikada nikome nije naudio, i zato bi bilo bolje da svi prestanu da trućaju o tome.

I to je tačno.

Moćnim industrijskim granama treba dopustiti da rade sve što im padne na pamet: da potkupljuju, pomalo uništavaju okolinu, friziraju cene, prave budale od kupaca, sprečavaju konkurenciju i poharaju Ministarstvo finansija onda kada odu u bankrot.

I to je tačno.

To je slobodno preduzetništvo.

I to je tačno.

Mora biti da su siromašni nekad nešto jako loše uradili inače ne bi bili siromašni, pa njihova deca zato treba da plaćaju cenu i snose posledice.

I to je tačno.

Ne može se očekivati da se Sjedinjene Američke Države brinu za svoje građane.

I to je tačno.

Brinuće se slobodno tržište.

I to je tačno.

Slobodno tržište je automatski sistem pravde.

I to je tačno.

Zezam se, naravno.

A ako ste stvarno obrazovano, misleće biće, onda niste dobrodošli u Vašingtonu. Znam nekoliko pametnih klinaca iz sedmog razreda koji ne bi bili dobrodošli u Vašingtonu. Sećate se onih lekara od pre nekoliko meseci koji su se okupili i saopštili nam da je prosta, sasvim očigledna medicinska činjenica da ne možemo preživeti čak ni manji napad vodoničnim bombama? Tek oni nisu bili dobrodošli u Vašingtonu.

Čak i ako bismo mi prvi ispalili vodoničnu bombu i ako neprijatelj nikada ne bi stigao da nam uzvrati, otrovne supstance koje bi tom prilikom bile oslobođene verovatno bi ubile sve živo na planeti.

Kako na to odgovara Vašington? Oni predvićaju drugačije. Čemu onda služi obrazovanje? Oni koji samo pogađaju, koji mrze prave informacije, i dalje odlučuju o svemu. Pritom su to uglavnom visoko obrazovani ljudi. Razmislite o tome. Očito je da moraju da zaborave na svoje diplome, makar one bile sa Harvarda i Jejla.

Ako to ne učine, onda proces nagađanja i pogađanja neće moći da se nastavi. Zaboga, nemojte ga ometati. Znate, ako iskoristite sve to ogromno znanje koje danas stoji na raspolaganju obrazovanim ljudima, bićete užasno usamljeni. Broj onih koji su skloni vračanju i pogađanju daleko je veći – evo, da probam i sam da pogađam – odnos je negde 10 prema 1.

Imam jednu vest za vas.

Ne, nemam nameru da se kandidujem za predsednika, iako znam da rečenica, da bi bila završena, mora imati i podmet i prirok.

Nemam nameru ni da priznam da sam vodio ljubav sa decom. Moja žena je daleko najstarija osoba sa kojom sam ikad vodio ljubav.

Evo te moje vesti: nameravam da tužim kompaniju Braun end Vilijamson tobako, koja proizvodi cigarete pal mal, za odštetu od milijardu dolara! Počeo sam kad sam imao 12 godina i nikada ništa drugo nisam pušio – samo pal mal bez filtera. Već godinama, upravo na paklici cigareta, ta kompanija obećava da će me ubiti. Obećanje nikako da se ostvari.

Imam 82 godine. Sram vas bilo, stvarno ste dripci. Poslednje što sam ikad želeo jeste da budem živ u trenutku kada se trojica najmoćnijih ljudi u svetu zovu Buš, Dik i Kolon.

Naša vlada vodi rat protiv droga. To je sigurno mnogo bolje nego ono kad droga uopšte nema. Tako je bilo i sa prohibicijom. Shvatate li vi da je od 1919. do 1933. godine bilo apsolutno protivzakonito proizvoditi, transportovati ili prodavati alkoholna pića, a humorista Ken Habart iz Indijane pisao je: “Prohibicija je mnogo bolja nego kad uopšte nema pića”.
Kad smo se već dotakli spaljivanja knjiga, želim da čestitam bibliotekarima, koji inače nisu čuveni sa velike fizičke snage, a odlučno su se suprotstavili antidemokratskim siledžijama koji su pokušali da uklone neke knjige sa bibliotečkih polica. Bibliotekari su takođe namerno uništavali kartoteke da ne bi morali da otkrivaju policiji imena onih koji su tražili neka dela.

Dakle, Amerika koju sam nekada voleo i dalje postoji, ako ne u Beloj kući, Vrhovnom sudu, Senatu, Predstavničkom domu i medijima, a ono u našim javnim bibliotekama.

Još nešto na temu knjiga: naši izvori vesti, sredstva informisanja, dakle naše novine i televizija, sada su toliko prazni, toliko neinformativni, toliko neamerički uspavani, da stvarne događaje zbilja možemo saznavati zapravo samo iz knjiga.

Ako slučajno niste primetili, usled sramno falsifikovanih izbora na Floridi na kojima su hiljade Afroamerikanaca sasvim proizvoljno lišene mogućnosti glasanja, mi se danas ostatku sveta predstavljamo kao nasmejani, gordi, nemilosrdni ljubitelji rata koji imaju neverovatno moćno oružje i četvrtaste brade i kojima niko ne izlazi na megdan.
Imajte ovo na umu: dve supstance koje se najlakše zloupotrebljavaju, na koje se čovek najlakše navikne i koje ga potom najviše razaraju savršeno su legalne.

Jedna od njih je, razume se, etil-alkohol. Svojevremeno je i predsednik Džordž V. Buš, po vlastitom priznanju, voleo da cirka, da bude naćeflejisan, da se nalije; u takvom stanju provodio je najveći deo vremena od svoje 16. do 40. godine. A onda mu se, kako veli, kad je imao 41. godinu prikazao Isus i on je odlučio da više ne pije. Popio je svoju bačvu.

Ostale pijanice koje znam obično su viđale ružičaste slonove.

Ako me pitate kako sam ja izlazio na kraj sa onim što se zove “zloupotreba stranih supstanci”, reći ću vam da sam bio kukavica kada je reč o heroinu i kokainu, LSD i tako dalje, strahujući da bih mogao da prekardašim. Jesam svojevremeno, društva radi, pušio marihuanu sa Džerijem Garsijom i grupom Grejtful Ded. Nije delovalo i nikada to više nisam probao. Bogu dragom i genima mogu da zahvalim što nisam alkoholičar. To ne znači da uopšte ne pijem: popijem čašicu ili dve, večeras ću opet. Ali zaustavljam se posle druge. Nije mi to teško.

S druge strane, potpuni sam zavisnik od cigareta. I sve vreme se nadam da će ta stvar konačno da me ubije. Znate ono – na jednoj strani vatra, na drugoj budala.

Ali, još nešto hoću da vam kažem. Jednom sam bio tako veličanstveno uzbuđen, samouveren, divno raspoložen, egzaltiran, da ne verujem da bih se tako dobro osećao ni da sam uzeo krek: bilo je to onda kada sam dobio prvu vozačku dozvolu – svete, skini kapu, evo me, dolazim, ja – Kurt Vonegat!

Moj tadašnji auto išao je na fosilna goriva; automobili ih i danas koriste. To je najgora, najdestruktivnija supstanca od koje svi zavisimo. I ona koju najviše zloupotrebljavamo.

Nećete mi zameriti ako vam kažem istinu? Mislim, ovo nisu televizijske vesti, pa da istina nije dopuštena. Evo te istine: svi smo mi zavisnici od fosilnih goriva i to zavisnici koji nisu svesni težine svoje narkomanije. A naši vođi su počinili stravičan zločin pokušavajući da se dočepaju i onih poslednjih količina tog goriva koje su još preostale na Zemlji.

Navršio sam 82 godine 11. novembra 2004. Kako izgleda starost? Ovolika starost? Ne mogu više dobro da se parkiram, prema tome, pazite i sklanjajte se dok pokušavam negde da udenem auto. Imam problema i sa održavanjem ravnoteže; jednostavno, sila Zemljine teže je sada nekako neprijateljski nastrojena.

Svejedno, kad dođete u moje godine, ako dođete u moje godine, i ako imate dece, videćete da počinjete da svojoj deci koja su sada već sredovečna postavljate pitanja o životu. Recimo, pitate “šta je uopšte život?”

I evo, sada ponovo postavljam to pitanje svome sinu, lekaru. Dr Vonegat kaže svom ostarelom, pomalo izlapelom tati: “Oče, ovde smo da bismo jedno drugome pomogli da to preguramo – šta god da je to što treba pregurati”.

Priredila i prevela Ljiljana Nedeljković
 
Gospodine hirurg vaša pojava na ovom podforumu verujte da osvežava tematikom. Sad se setih nečega možda izgleda kao neka forma digresije ali ima dubinske veze sa ovim... ali prvo za masu neupućenih jer ih ovde ima dosta, ko je Gospodin Kurt Vonegat...


KURT VONEGAT je rođen u Indijanopolisu 1922. godine. Studirao je biohemiju na Univerzitetu Kornel. Na početku Drugog svetskog rata postao je najpre američki pešadinac, a potom nemački ratni zarobljenik i svedok savezničkog bombardovanja kojim je Drezden bio sravnjen sa zemljom. Na temeljima tog iskustva nastaće kasnije Vonegatov najznačajniji roman Klanica pet, amalgam realizma i naučne fantastike. Nakon nekoliko uglavnom nezapaženih romana, sredinom šezdesetih godina, književna publika počela je da sa više sluha i razumevanja prihvata sasvim osobeni spoj fantastike, realizma i satire, karakterističan za Vonegatovu prozu. Danas se Kurt Vonegat s pravom svrstava među vodeće američke prozne pisce našeg doba. Takav ugled ponajviše je zasnovan na romanima Kolevka za macu (Cat’s Cradle, 1963),Klanica-pet (Slaughterhouse-five, 1969),Zatvorska ptičica (Jailbird, 1979),Snajper Dik (Dead-Eye Di*ck,1982),Galapagos (Galapagos, 1985),Hokus-pokus (Hocus-Pocus, 1990). Kurt Vonegat je 1997. godine objavio još jedan roman, Vremenski potres (Timequake), najavljen kao definitivno poslednji. Ovo delo se čita kao setni autobiografski post-skriptum.
Knjiga:

Pisci koji su, poput autora romana Hokus-pokus, zagledani u budućnost, kao i oni koji su okrenuti prošlosti, nastoje pre svega da shvate i protumače iščašenu logiku sadašnjosti, ne bi li na taj način možda naslutili šta nas čeka sutra. Ili postavili pitanje da li to „sutra” uopšte postoji. Vonegat je rano prešao onu granicu zgražanja i očaja iza koje postaje jasno da samo smeh - istina, najčešće melanoholičan, gorak, ili ciničan smeh - može biti kakvo-takvo oružje, ili makar lek protiv užasa nečovečne epohe progresa.

Zadatak da prebroji mrtve i pogasi svetla posle mahnite terevenke gospodara rata, koja je dvadeseti vek pretvorila u klanicu kakvu ne pamti istorija ljudskog roda, Vonegat je poverio Judžinu Debsu Hartkeu, glavnom junaku romana, koji je po svemu zaslužio tu neveselu počast. Hartke je tipičan Vonegatov melanholični gubitnik koji stoički prihvata bezdušno poigravanje sudbine, da bi u zlo doba, prekasno, shvatio da je obmanut, i da mu nije dodeljena uloga žrtve, već grešnika i krivca. I to krivca koga, apsurdno i ironično, slave kao heroja zbog ubistava koje je počinio u Vijetnamskom ratu, dok mu s druge strane sude zbog grešaka počinjenih iz najplemenitijih pobuda. Jedino čime Hartke može makar da pokuša da se brani protiv takvog suludog sveta, jeste rezignacija, ledeni smeh u senci vešala, ili, tačnije, u senci atomske pečurke.

Hokus-pokus će po svoj prilici ostati upamćen ne samo kao testamentarno ostvarenje jednog značajnog pisca, već i epitaf jednom dobu koje, poput Judžina Debsa Hartkea, zaslužuje samo praznu nadgrobnu ploču. Ili čak ni toliko.
 

Back
Top