gost 304860
Buduća legenda
- Poruka
- 44.404
Ајде мало да пређемо на дијагностику светских лидера. Јесте ли знали да Буш чује гласове у глави, види непостојеће личности...
“Za ime Boga, pa imam 83 godine”, kaže Kurt Vonegat i slatko se smeje. “Nikada nisam očekivao da ću ovoliko dugo živeti”. Sa onim velikim, pomalo vlažnim očima, razbarušenim sivim uvojcima, velikim brkovima i neobično dugim ušnim školjkama, Vonegat zapravo izgleda kao koker španijel u ljudskom obličju.
Nema, međutim, ničeg tako pitomog ili dobroćudnog u njegovom najnovijem delu. Daleko od toga da se mirno povuče u senku, Vonegat se ponaša kao čovek koji je ščepao Ameriku obema rukama za vrat i besno je protresa. Jesenas objavljena knjiga Čovek bez zemlje sadrži mnoštvo eseja protiv američke vladajuće elite koja je, čvrsto je ubeđen, učinila da “ova zemlja u svetu bude isto onoliko omražena koliko su svojevremeno bili omraženi i straha ulivali nacisti. I nas mrze i plaše nas se. Dehumanizovali smo milione i milione ljudi samo zbog njihove vere ili rase. Ubijamo ih i mučimo ih, ponašajući se kao da želimo da ih sve porobimo”.
Nema lepe reči ni za Džordža Buša i njegove “kohorte”. Vonegat kaže da su oni psihopate i idioti – “ljudska bića bez savesti; rođeni su defektni”. Ako mislite da to nije dovoljno jaka slika, pogledajte šta je nedavno izjavio o bombašima-samoubicama – “to su hrabri ljudi koji su spremni da daju život radi samopoštovanja”.
Čovek bi mogao da pretpostavi da je zbog ovih i ovakvih tirada Vonegat stavljen na stub srama, da desetine i stotine ljudi žele da ga kazne zato što priča nepatriotske gluposti. Ipak, nije tako. Knjiga Čovek bez zemlje zabeležila je ogroman uspeh u Americi pa je Vonegat, na sopstveno iznenađenje, doživeo da vidi kako postaje prava književna zvezda, mnogo više no ikad ranije.
Odlomci iz “Čovek bez zemlje”
Čuvari haosa
“Sve što hoćete da čine vama ljudi, činite i vi njima”. Većina ljudi veruje da je ovo rekao Isus, jer on to jeste rekao i jer je to potpuno u skladu sa svim onim čemu nas je učio. Samo, isto to je izgovorio još Konfučije, kineski filozof, oko 500 godina pre najvećeg i najljudskijeg ljudskog bića, Isusa Hrista.
Otada smo sasvim sigurno prešli veoma dug put. Istina, ponekad poželim da ga nismo prešli. Mrzim vodonične bombe i šou Džerija Springera.
Ipak, bolje da se vratimo ljudima kakvi su bili Konfučije i Isus i kakav je moj sin Mark, lekar, zato što su svi oni na sebi svojstven način rekli da bi svet, kad bismo se mi samo ponašali malo drugačije i malo ljudskije, možda bio malo manje bolno mesto. Jedan od mojih omiljenih ljudskih likova bio je Judžin Debs, iz moje rodne Indijane.
Evo ovako: Judžin Debs je preminuo 1926. godine, kada ja još nisam imao ni pune četiri godine; prethodno se pet puta kandidovao za predsednika kao kandidat Socijalističke partije i osvojio je 900 000 glasova, što je gotovo šest procenata svih glasova 1912. godine – ako uopšte možete da zamislite jedno takvo glasanje. Evo šta je govorio za vreme kampanje:
“Dok god postoji niža klasa, ja joj pripadam”.
“Dok god postoji nekakav kriminalni element, ja sa njim nemam nikakve veze”.
“Dok god je ijedan jedini čovek u zatvoru ja nisam slobodan”.
Je l’ nemate želju da povraćate od nečeg ovako socijalističkog? Baš kao i kada je reč o javnim školama, ili o zdravstvenoj zaštiti za sve?
Kad svakog jutra ustajete iz kreveta s petlovima koji kukuriču, zar ne biste želeli da kažete: “Dok god postoji niža klasa, ja joj pripadam”. “Dok god postoji nekakav kriminalni element, ja sa njim nemam nikakve veze”. “Dok god je ijedan jedini čovek u zatvoru ja nisam slobodan”.
Dobro, a kako stoje stvari sa Isusovom besjedom na gori, sa blaženstvima?
Blago krotkima, jer će naslijediti zemlju.
Blago milostivima, jer će biti pomilovani.
Blago onima koji mir grade, jer će se sinovima Božijim nazvati.
I tako dalje.
Pa teško da bi se ovo moglo predstaviti kao platforma Republikanske stranke. Mislim, ovo baš nije nalik na Džordža V. Buša, Dika Čejnija ili Ronalda Ramsfelda.
Iz nekog nepojamnog razloga, najglasniji hrišćani među nama nikada ne pominju blaženstva iz Jevanđelja po Mateju. Ali zato često sa suzama u očima zahtevaju da u svim javnim ustanovama bude izloženo deset zapovesti. Razume se, tih deset zapovesti su Mojsijeve a ne Isusove. Nikada nisam čuo nijednog od tih inače glasnih hrišćana da traže da se besjeda na gori, blaženstva, istakne na nekom javnom mestu.
“Blago milostivima” u sudnici? “Blago onima koji mir grade” u Pentagonu? Dajte, stvarno ne bi išlo!
Ispostavlja se da ipak takav idealizam nije sazdan od naparfimisanih ružičastih oblaka. To postoji kao zakon! To je američki Ustav.
Ja, međutim, verujem da je naša zemlja, za čiji sam se Ustav borio u jednom pravednom ratu, mogla isto tako da pretrpi invaziju Marsovaca. Ponekad zapravo i poželim da se to dogodilo. Umesto toga, mi smo doživeli jedan najljigaviji, najbedniji, najmizerniji državni udar kakav ne bi pio vodu ni u nekoj jeftinoj televizijskoj seriji.
Svojevremeno su me pitali da li mi na pamet pada nešto što bi moglo da posluži kao predložak za stvarno zastrašujuću televizijsku emisiju, pravi horor. E pa, imam jedan rialiti šou za koji sam ubeđen da bi vam se kosa dizala na glavi dok biste ga gledali: Loši studenti sa Jejla.
Džordž V. Buš je okupio oko sebe sve te loše studente sa Jejla, one koji su se jedva provukli do diplome, koji nemaju pojma o istoriji i geografiji, ali zato uopšte ne kriju da veruju u premoć bele rase i sebe predstavljaju kao hrišćane; što je još strašnije, pritom su psihopatske ličnosti (PL), što je izraz kojim se u medicinskoj terminologiji označavaju ljudi koji jednostavno nemaju savesti.
Kad kažete da je neko PL to znači da ste dali savršeno ubedljivu dijagnozu, kakvu biste recimo dali da se pacijentu upali slepo crevo ili da mu se pojave gljivice među nožnim prstima. Klasičan medicinski tekst o PL možete naći u knjizi Maska zdravlja dr Harvija Kleklija, profesora kliničke psihijatrije Medicinskog fakulteta u Džordžiji objavljenoj 1941. godine. Stvarno je vredi pročitati.
Ima ljudi koji se rode gluvi, ima ih koji se rode slepi, a ta knjiga je posvećena onima koji se rode sa takvom vrstom defekta da su u stanju da čitavu ovu zemlju i mnoge druge delove sveta pretvore u haos. To su ljudi rođeni bez savesti, a iznenadno se nađu u položaju da sve bude pod njihovom kontrolom.
PL su ljudi koji umeju da ostave utisak na druge, dobro znaju kakve patnje mogu izazvati njihova dela, ali ih za to uopšte nije briga. I ne može da ih bude briga jer su ćaknuti. Prosto nisu sasvim čitavi!
Uostalom, kojom ćete bolešću bolje objasniti činjenicu da je toliko mnogo visokih funkcionera Enrona ili kompanije Vorldkom uspelo da se masovno obogati, a da istovremeno uništi svoje službenike i investitore i celu zemlju, a još uvek se osećaju čistima i nevinima kao sneg-celac u rano zimsko jutro, i uopšte ne haju za to šta ljudi oko njih govore? Oni vode rat u kome milioneri postaju milijarderi, milijarderi postaju bilioneri, imaju sopstvenu televiziju i angažuju za vodećeg menadžera upravo Džordža Buša, ne samo zato što se on protivi homoseksualnim brakovima.
Tako mnogi među tim bezdušnim PL danas imaju sjajne poslove u našoj vladi, u celoj federalnoj administraciji, kao da nisu bolesni nego su pravi-pravcati vođi. Oni su preuzeli stvar u svoje ruke. Oni su preuzeli komunikacije i škole, pa se naša situacija ne razlikuje bitno od one u kojoj je Poljska bila pod okupacijom u vreme Drugog rata.
Nije problem što su oni poželeli da povedu zemlju u beskonačni rat, ali je neko svakako morao da učini nešto odlučno i prekine tu priču. A šta je to što je omogućilo tako velikom broju tih psihopatskih ličnosti da napreduju u karijeri i budu unapređene na tako visoka mesta u korporacijama i u administraciji? Pa upravo to što oni deluju odlučno. Oni su spremni da svakog bogovetnog rada povuku neki energičan potez i uopšte ne zaziru od toga. Za razliku od normalnih ljudi, njima se ne dešava da ih skole sumnje, iz vrlo prostog razloga što im je savršeno svejedno šta će se sledeće dogoditi. Oni se jednostavno ne obaziru na to. Uradi ovo! Uradi ono! Mobiliši sve rezerve! Privatizuj javne škole! Napadni Irak! Smanji troškove zdravstvene zaštite! Prisluškuj svačiji telefon! Smanji poreze bogatima! Izgradi oklop za zaštitu od projektila po ceni od hiljadu milijardi dolara! Pljuni na habeas corpus… Ma, uostalom, znaš gde možeš da me poljubiš!
U našem dragocenom Ustavu postoji jedna tragična konstrukciona greška i zaista ne znam šta je mogućno učiniti da se ta stvar popravi. Evo o čemu se radi: samo ti ćaknuti žele da budu predsednici. To je važilo još dok smo bili u srednjoj školi. Samo su se poremećeni umom kandidovali za predsednika razredne zajednice, niko normalan to nije želeo.
Naslov koji je Majkl Mur dao svom filmu Farenhajt 9/11 zapravo je parodija na veliki naučnofantastični roman Reja Bredberija Farenhajt 451. Naime, tačka sagorevanja papira, onoga bez koga nema štampanih knjiga, jeste 451 Farenhajtov stepen. Junak Bredberijevog romana je opštinski službenik čiji je posao da spaljuje knjige.
“Za ime Boga, pa imam 83 godine”, kaže Kurt Vonegat i slatko se smeje. “Nikada nisam očekivao da ću ovoliko dugo živeti”. Sa onim velikim, pomalo vlažnim očima, razbarušenim sivim uvojcima, velikim brkovima i neobično dugim ušnim školjkama, Vonegat zapravo izgleda kao koker španijel u ljudskom obličju.
Nema, međutim, ničeg tako pitomog ili dobroćudnog u njegovom najnovijem delu. Daleko od toga da se mirno povuče u senku, Vonegat se ponaša kao čovek koji je ščepao Ameriku obema rukama za vrat i besno je protresa. Jesenas objavljena knjiga Čovek bez zemlje sadrži mnoštvo eseja protiv američke vladajuće elite koja je, čvrsto je ubeđen, učinila da “ova zemlja u svetu bude isto onoliko omražena koliko su svojevremeno bili omraženi i straha ulivali nacisti. I nas mrze i plaše nas se. Dehumanizovali smo milione i milione ljudi samo zbog njihove vere ili rase. Ubijamo ih i mučimo ih, ponašajući se kao da želimo da ih sve porobimo”.
Nema lepe reči ni za Džordža Buša i njegove “kohorte”. Vonegat kaže da su oni psihopate i idioti – “ljudska bića bez savesti; rođeni su defektni”. Ako mislite da to nije dovoljno jaka slika, pogledajte šta je nedavno izjavio o bombašima-samoubicama – “to su hrabri ljudi koji su spremni da daju život radi samopoštovanja”.
Čovek bi mogao da pretpostavi da je zbog ovih i ovakvih tirada Vonegat stavljen na stub srama, da desetine i stotine ljudi žele da ga kazne zato što priča nepatriotske gluposti. Ipak, nije tako. Knjiga Čovek bez zemlje zabeležila je ogroman uspeh u Americi pa je Vonegat, na sopstveno iznenađenje, doživeo da vidi kako postaje prava književna zvezda, mnogo više no ikad ranije.
Odlomci iz “Čovek bez zemlje”
Čuvari haosa
“Sve što hoćete da čine vama ljudi, činite i vi njima”. Većina ljudi veruje da je ovo rekao Isus, jer on to jeste rekao i jer je to potpuno u skladu sa svim onim čemu nas je učio. Samo, isto to je izgovorio još Konfučije, kineski filozof, oko 500 godina pre najvećeg i najljudskijeg ljudskog bića, Isusa Hrista.
Otada smo sasvim sigurno prešli veoma dug put. Istina, ponekad poželim da ga nismo prešli. Mrzim vodonične bombe i šou Džerija Springera.
Ipak, bolje da se vratimo ljudima kakvi su bili Konfučije i Isus i kakav je moj sin Mark, lekar, zato što su svi oni na sebi svojstven način rekli da bi svet, kad bismo se mi samo ponašali malo drugačije i malo ljudskije, možda bio malo manje bolno mesto. Jedan od mojih omiljenih ljudskih likova bio je Judžin Debs, iz moje rodne Indijane.
Evo ovako: Judžin Debs je preminuo 1926. godine, kada ja još nisam imao ni pune četiri godine; prethodno se pet puta kandidovao za predsednika kao kandidat Socijalističke partije i osvojio je 900 000 glasova, što je gotovo šest procenata svih glasova 1912. godine – ako uopšte možete da zamislite jedno takvo glasanje. Evo šta je govorio za vreme kampanje:
“Dok god postoji niža klasa, ja joj pripadam”.
“Dok god postoji nekakav kriminalni element, ja sa njim nemam nikakve veze”.
“Dok god je ijedan jedini čovek u zatvoru ja nisam slobodan”.
Je l’ nemate želju da povraćate od nečeg ovako socijalističkog? Baš kao i kada je reč o javnim školama, ili o zdravstvenoj zaštiti za sve?
Kad svakog jutra ustajete iz kreveta s petlovima koji kukuriču, zar ne biste želeli da kažete: “Dok god postoji niža klasa, ja joj pripadam”. “Dok god postoji nekakav kriminalni element, ja sa njim nemam nikakve veze”. “Dok god je ijedan jedini čovek u zatvoru ja nisam slobodan”.
Dobro, a kako stoje stvari sa Isusovom besjedom na gori, sa blaženstvima?
Blago krotkima, jer će naslijediti zemlju.
Blago milostivima, jer će biti pomilovani.
Blago onima koji mir grade, jer će se sinovima Božijim nazvati.
I tako dalje.
Pa teško da bi se ovo moglo predstaviti kao platforma Republikanske stranke. Mislim, ovo baš nije nalik na Džordža V. Buša, Dika Čejnija ili Ronalda Ramsfelda.
Iz nekog nepojamnog razloga, najglasniji hrišćani među nama nikada ne pominju blaženstva iz Jevanđelja po Mateju. Ali zato često sa suzama u očima zahtevaju da u svim javnim ustanovama bude izloženo deset zapovesti. Razume se, tih deset zapovesti su Mojsijeve a ne Isusove. Nikada nisam čuo nijednog od tih inače glasnih hrišćana da traže da se besjeda na gori, blaženstva, istakne na nekom javnom mestu.
“Blago milostivima” u sudnici? “Blago onima koji mir grade” u Pentagonu? Dajte, stvarno ne bi išlo!
Ispostavlja se da ipak takav idealizam nije sazdan od naparfimisanih ružičastih oblaka. To postoji kao zakon! To je američki Ustav.
Ja, međutim, verujem da je naša zemlja, za čiji sam se Ustav borio u jednom pravednom ratu, mogla isto tako da pretrpi invaziju Marsovaca. Ponekad zapravo i poželim da se to dogodilo. Umesto toga, mi smo doživeli jedan najljigaviji, najbedniji, najmizerniji državni udar kakav ne bi pio vodu ni u nekoj jeftinoj televizijskoj seriji.
Svojevremeno su me pitali da li mi na pamet pada nešto što bi moglo da posluži kao predložak za stvarno zastrašujuću televizijsku emisiju, pravi horor. E pa, imam jedan rialiti šou za koji sam ubeđen da bi vam se kosa dizala na glavi dok biste ga gledali: Loši studenti sa Jejla.
Džordž V. Buš je okupio oko sebe sve te loše studente sa Jejla, one koji su se jedva provukli do diplome, koji nemaju pojma o istoriji i geografiji, ali zato uopšte ne kriju da veruju u premoć bele rase i sebe predstavljaju kao hrišćane; što je još strašnije, pritom su psihopatske ličnosti (PL), što je izraz kojim se u medicinskoj terminologiji označavaju ljudi koji jednostavno nemaju savesti.
Kad kažete da je neko PL to znači da ste dali savršeno ubedljivu dijagnozu, kakvu biste recimo dali da se pacijentu upali slepo crevo ili da mu se pojave gljivice među nožnim prstima. Klasičan medicinski tekst o PL možete naći u knjizi Maska zdravlja dr Harvija Kleklija, profesora kliničke psihijatrije Medicinskog fakulteta u Džordžiji objavljenoj 1941. godine. Stvarno je vredi pročitati.
Ima ljudi koji se rode gluvi, ima ih koji se rode slepi, a ta knjiga je posvećena onima koji se rode sa takvom vrstom defekta da su u stanju da čitavu ovu zemlju i mnoge druge delove sveta pretvore u haos. To su ljudi rođeni bez savesti, a iznenadno se nađu u položaju da sve bude pod njihovom kontrolom.
PL su ljudi koji umeju da ostave utisak na druge, dobro znaju kakve patnje mogu izazvati njihova dela, ali ih za to uopšte nije briga. I ne može da ih bude briga jer su ćaknuti. Prosto nisu sasvim čitavi!
Uostalom, kojom ćete bolešću bolje objasniti činjenicu da je toliko mnogo visokih funkcionera Enrona ili kompanije Vorldkom uspelo da se masovno obogati, a da istovremeno uništi svoje službenike i investitore i celu zemlju, a još uvek se osećaju čistima i nevinima kao sneg-celac u rano zimsko jutro, i uopšte ne haju za to šta ljudi oko njih govore? Oni vode rat u kome milioneri postaju milijarderi, milijarderi postaju bilioneri, imaju sopstvenu televiziju i angažuju za vodećeg menadžera upravo Džordža Buša, ne samo zato što se on protivi homoseksualnim brakovima.
Tako mnogi među tim bezdušnim PL danas imaju sjajne poslove u našoj vladi, u celoj federalnoj administraciji, kao da nisu bolesni nego su pravi-pravcati vođi. Oni su preuzeli stvar u svoje ruke. Oni su preuzeli komunikacije i škole, pa se naša situacija ne razlikuje bitno od one u kojoj je Poljska bila pod okupacijom u vreme Drugog rata.
Nije problem što su oni poželeli da povedu zemlju u beskonačni rat, ali je neko svakako morao da učini nešto odlučno i prekine tu priču. A šta je to što je omogućilo tako velikom broju tih psihopatskih ličnosti da napreduju u karijeri i budu unapređene na tako visoka mesta u korporacijama i u administraciji? Pa upravo to što oni deluju odlučno. Oni su spremni da svakog bogovetnog rada povuku neki energičan potez i uopšte ne zaziru od toga. Za razliku od normalnih ljudi, njima se ne dešava da ih skole sumnje, iz vrlo prostog razloga što im je savršeno svejedno šta će se sledeće dogoditi. Oni se jednostavno ne obaziru na to. Uradi ovo! Uradi ono! Mobiliši sve rezerve! Privatizuj javne škole! Napadni Irak! Smanji troškove zdravstvene zaštite! Prisluškuj svačiji telefon! Smanji poreze bogatima! Izgradi oklop za zaštitu od projektila po ceni od hiljadu milijardi dolara! Pljuni na habeas corpus… Ma, uostalom, znaš gde možeš da me poljubiš!
U našem dragocenom Ustavu postoji jedna tragična konstrukciona greška i zaista ne znam šta je mogućno učiniti da se ta stvar popravi. Evo o čemu se radi: samo ti ćaknuti žele da budu predsednici. To je važilo još dok smo bili u srednjoj školi. Samo su se poremećeni umom kandidovali za predsednika razredne zajednice, niko normalan to nije želeo.
Naslov koji je Majkl Mur dao svom filmu Farenhajt 9/11 zapravo je parodija na veliki naučnofantastični roman Reja Bredberija Farenhajt 451. Naime, tačka sagorevanja papira, onoga bez koga nema štampanih knjiga, jeste 451 Farenhajtov stepen. Junak Bredberijevog romana je opštinski službenik čiji je posao da spaljuje knjige.