Kiosk - Jutarnji List Hrvatska
Jasenovac nije Yad Vashem
Ideja da Jasenovac bude „po špranci” Yad Vashema ne daje punu sliku onoga što se tamo zbivalo.
Iako je do otvaranja novog postava Spomen-područja Jasenovac ostalo manje od dva mjeseca, još se ne zna kako će na kraju krajeva sve to izgledati, hoće li Jasenovac uopće dobiti zamišljeni novi izgled, a sukobi i prijepori između vodstva Muzeja s dijelom stručnjaka, a pogotovo najzainteresiranijim udrugama - Židovska općina, Srpsko narodno vijeće, Savez Roma, Savez antifašista i bivši logoraši - koje zastupaju skupine koje su najviše stradale u tom ustaškom logoru, dosegli su kulminaciju.
Tako da je sve dovedeno u pitanje. Ima tu svega, sukoba koncepcija i taština, osporavanja stručnosti. U Muzeju se po principu Yad Vashema želi individualizirati žrtva i zločin te time naglasiti tek jedna od zločinačkih komponenti Jasenovca - holokaust. I to je, kada se odbace osobne ambicije i netrpeljivosti, u suštini najveći problem.
S obzirom na ideju novog postava i nepolitiziranost sukobljenih struja (svi negiraju da iza svega postoji bilo kakav politički sukob), posve je nepotrebno da se nateže oko ovih stvari, pogotovo jer su i predstavnici Židovske općine protiv ovakvog pristupa. Ideja da Jasenovac bude „po špranci” Yad Vashema ne daje punu sliku onoga što se tamo zbivalo. Jasenovac je slojevit jer je u njemu vršen i holokaust i genociod i ideološki obračun.
Ne postoji elementarna komunikacija među onima koji bi trebali biti zainteresirani da Muzej bude edukativan, da bude mjesto pijeteta nastradalima, mjestom gdje će se konačno dokinuti sve manipulacije i politizacije koje je Jasenovac izazivao u zadnjih 60 godina.
U vrijeme socijalističke vladavine služio je u svrhu ideološke manipulacije i zatupljivanja, a došlo je i do preuveličavanja broja žrtava koja su sezala do nebuloznih 700 tisuća, što je krajem osamdesetih poslužilo i jednom od osnovnih potki novog velikosrpskog programa koji je kulminirao ratovima u Hrvatskoj i BIH, da bi se u neovisnoj Hrvatskoj krenulo u dijametralno suprotnom pravcu te se umjesto otvorenog suočavanja s tragičnim i mračnim stranama vlastite povijesti, kako bi se argumentirano opovrgnula sva ideološka i politikantska podmetanja, dolazilo do zataškavanja ili pak podjednako neukusnog relativiziranja zločina, kada se taj logor smrti želio prikazati nekim ugodnim mjestom gdje se izvodila Mala Floramy ili gdje su izolirani tek protivnici ustaškog režima, premda je tamo stradalo mnoštvo djece koja se ipak pod kategoriju antidržavnih elemenata teško mogu podvesti.
Polovica od svih žrtava su Srbi koji su tamo ubijani samo zato jer su bili to što su bili, a ne zato jer su se protivili državi i režimu. To je bit. U logoru se i obračunavalo s Hrvatima neistomišljenicima. Hrvati su treći po broju žrtava.
Ako Hrvatska ne bježi od ustaškog zločina nad Židovima te joj zbog toga stižu komplimenti iz Izraela i SAD-a, time je uspjela da najrelevantniji muzeji holokausta u Washingtonu i Jeruzalemu odbace nesuvisle „velikosrpske” brojke stradalih te prihvate ovdašnja relevantna istraživanja od 80 do 100 tisuća žrtava.
Ako je Hrvatska uspjela svojim odmjerenim i stručnim pristupom ispraviti politikantsku kvazipovijesnu manipulaciju kojom se željelo nametnuti „genocidni karakter” Hrvata, onda bi trebala smoći dovoljno snage da se otvoreno progovori o genocidu nad Srbima, upravo u kontekstu priče o neukusnom preuveličavanju.
Ne smije biti nepopularno da se progovori o zločinu nad Srbima zbog zločina koji je počinjen nad Hrvatima i Bošnjacima tijekom Domovinskog rata i rata u BIH od strane dijela Srba ili zbog hrvatskog lošeg iskustva u prvoj i drugoj Jugoslaviji. Otvoreno progovoriti o onome što se dogodilo Srbima u Jasenovcu, osim što daje legitimitet zrele nacije koja otvara i time završava s neugodnim poglavljima svoje povijesti, daje nam i pravo da kažemo o svemu što se događalo u Vukovaru, Dubrovniku, Škabrnji, Nadinu, Sarajevu, Srebrenici...
Trebalo bi suspregnuti osobne ambicije, taštine i suparništvo, jer jedini tko od ovog sukoba može imati koristi su upravo oni kojima se novim postavom i pristupom trebaju konačno izbiti iz ruku laži i manipulacije o preuveličavanju, odnosno umanjivanju broja žrtava i značaja logora Jasenovac, a koji se sada zlurado naslađuju.
Vlado Vurušić
Ako Hrvatska ne bježi od ustaškog zločina nad Židovima te joj zbog toga stižu komplimenti iz Izraela i SAD-a, time je uspjela da najrelevantniji muzeji holokausta u Washingtonu i Jeruzalemu odbace nesuvisle „velikosrpske” brojke stradalih te prihvate ovdašnja relevantna istraživanja od 80 do 100 tisuća žrtava.
Jasenovac nije Yad Vashem
Ideja da Jasenovac bude „po špranci” Yad Vashema ne daje punu sliku onoga što se tamo zbivalo.
Iako je do otvaranja novog postava Spomen-područja Jasenovac ostalo manje od dva mjeseca, još se ne zna kako će na kraju krajeva sve to izgledati, hoće li Jasenovac uopće dobiti zamišljeni novi izgled, a sukobi i prijepori između vodstva Muzeja s dijelom stručnjaka, a pogotovo najzainteresiranijim udrugama - Židovska općina, Srpsko narodno vijeće, Savez Roma, Savez antifašista i bivši logoraši - koje zastupaju skupine koje su najviše stradale u tom ustaškom logoru, dosegli su kulminaciju.
Tako da je sve dovedeno u pitanje. Ima tu svega, sukoba koncepcija i taština, osporavanja stručnosti. U Muzeju se po principu Yad Vashema želi individualizirati žrtva i zločin te time naglasiti tek jedna od zločinačkih komponenti Jasenovca - holokaust. I to je, kada se odbace osobne ambicije i netrpeljivosti, u suštini najveći problem.
S obzirom na ideju novog postava i nepolitiziranost sukobljenih struja (svi negiraju da iza svega postoji bilo kakav politički sukob), posve je nepotrebno da se nateže oko ovih stvari, pogotovo jer su i predstavnici Židovske općine protiv ovakvog pristupa. Ideja da Jasenovac bude „po špranci” Yad Vashema ne daje punu sliku onoga što se tamo zbivalo. Jasenovac je slojevit jer je u njemu vršen i holokaust i genociod i ideološki obračun.
Ne postoji elementarna komunikacija među onima koji bi trebali biti zainteresirani da Muzej bude edukativan, da bude mjesto pijeteta nastradalima, mjestom gdje će se konačno dokinuti sve manipulacije i politizacije koje je Jasenovac izazivao u zadnjih 60 godina.
U vrijeme socijalističke vladavine služio je u svrhu ideološke manipulacije i zatupljivanja, a došlo je i do preuveličavanja broja žrtava koja su sezala do nebuloznih 700 tisuća, što je krajem osamdesetih poslužilo i jednom od osnovnih potki novog velikosrpskog programa koji je kulminirao ratovima u Hrvatskoj i BIH, da bi se u neovisnoj Hrvatskoj krenulo u dijametralno suprotnom pravcu te se umjesto otvorenog suočavanja s tragičnim i mračnim stranama vlastite povijesti, kako bi se argumentirano opovrgnula sva ideološka i politikantska podmetanja, dolazilo do zataškavanja ili pak podjednako neukusnog relativiziranja zločina, kada se taj logor smrti želio prikazati nekim ugodnim mjestom gdje se izvodila Mala Floramy ili gdje su izolirani tek protivnici ustaškog režima, premda je tamo stradalo mnoštvo djece koja se ipak pod kategoriju antidržavnih elemenata teško mogu podvesti.
Polovica od svih žrtava su Srbi koji su tamo ubijani samo zato jer su bili to što su bili, a ne zato jer su se protivili državi i režimu. To je bit. U logoru se i obračunavalo s Hrvatima neistomišljenicima. Hrvati su treći po broju žrtava.
Ako Hrvatska ne bježi od ustaškog zločina nad Židovima te joj zbog toga stižu komplimenti iz Izraela i SAD-a, time je uspjela da najrelevantniji muzeji holokausta u Washingtonu i Jeruzalemu odbace nesuvisle „velikosrpske” brojke stradalih te prihvate ovdašnja relevantna istraživanja od 80 do 100 tisuća žrtava.
Ako je Hrvatska uspjela svojim odmjerenim i stručnim pristupom ispraviti politikantsku kvazipovijesnu manipulaciju kojom se željelo nametnuti „genocidni karakter” Hrvata, onda bi trebala smoći dovoljno snage da se otvoreno progovori o genocidu nad Srbima, upravo u kontekstu priče o neukusnom preuveličavanju.
Ne smije biti nepopularno da se progovori o zločinu nad Srbima zbog zločina koji je počinjen nad Hrvatima i Bošnjacima tijekom Domovinskog rata i rata u BIH od strane dijela Srba ili zbog hrvatskog lošeg iskustva u prvoj i drugoj Jugoslaviji. Otvoreno progovoriti o onome što se dogodilo Srbima u Jasenovcu, osim što daje legitimitet zrele nacije koja otvara i time završava s neugodnim poglavljima svoje povijesti, daje nam i pravo da kažemo o svemu što se događalo u Vukovaru, Dubrovniku, Škabrnji, Nadinu, Sarajevu, Srebrenici...
Trebalo bi suspregnuti osobne ambicije, taštine i suparništvo, jer jedini tko od ovog sukoba može imati koristi su upravo oni kojima se novim postavom i pristupom trebaju konačno izbiti iz ruku laži i manipulacije o preuveličavanju, odnosno umanjivanju broja žrtava i značaja logora Jasenovac, a koji se sada zlurado naslađuju.
Vlado Vurušić
Ako Hrvatska ne bježi od ustaškog zločina nad Židovima te joj zbog toga stižu komplimenti iz Izraela i SAD-a, time je uspjela da najrelevantniji muzeji holokausta u Washingtonu i Jeruzalemu odbace nesuvisle „velikosrpske” brojke stradalih te prihvate ovdašnja relevantna istraživanja od 80 do 100 tisuća žrtava.
