Писани извори на интернету и литература

Studija Šana Vina o vinčanskom pismu (tj. znakovima:

Ko je zainteresovan može pročitati rad Šana Vina o dunavskom pismu:

1.jpg

 
Dragan Nagorni, Die Kirche Sv. Petar in Bijelo Polje (Montenegro). Ihre Stellung in der Geschichte der serbischen Architektur, München 1978.
Simpozijum o srednjovekovnoj medicini u Srbiji posvećen 600-godišnjici kosovske bitke: zbornik radova, ured. Dragoslav Savić, Ljubiša Baščarević, Milorad Velisavljev, Budimir Pavlović, Priština 1989.
Relja V. Katić, Srpska srednjovekovna medicina, Gornji Milanovac 1990.
Da li ima neko od Vas navedene knjige u elektronskom obliku? Ili bar neke fragmente?
 
Dubrovačka književnost ni u kojem smislu nije sastavni dio srpske književnosti - Mario Grčević

Jovan Popov tvrdi da je u srednjem vijeku iz „srpskih zemalja“ došao znatan dio dubrovačkih žitelja, „koji su doneli svoju tradiciju, običaje i jezik“. Uporabu ćiriličnoga pisma smatra specifičnom tradicijom „srpskih zemalja“ pa spominje da je ćirilicom napisan najstariji sačuvani dubrovački pjesnički fragment iz 1421. Popovljeva argumentacija tipična je velikosrpska argumentacija koja nema uporišta u činjenicama. Srba katolika u Dubrovniku prije 1815. nije bilo

Što je lingua serviana?

Za razliku od hrvatskoga etnonima i lingvonima, srpski je etnonim i lingvonim bio isključen iz etnogenetskih procesa u katoličkom Dubrovniku. To na prvi pogled nije prepoznatljivo zbog izraza lingua serviana koji u argumentaciji Jovana Popova predstavlja jedini prividno ozbiljan argument. Popov tvrdi da se u Dubrovniku „jezik slovenskog življa u zvaničnim aktima na više mesta… naziva lingua serviana“. Međutim, nije riječ o „zvaničnim aktima, već o komentarima dubrovačkih pisara, uglavnom Talijana, koji se odnose na dokumente pisane ćirilicom. Za te dokumente dubrovački pisari od kraja 15. stoljeća sporadično bilježe da su napisani „in lingua serviana“. Oni u istu svrhu u 16.
stoljeću rabe i izraz „lingua rasciana“ (rašanski, od Raška, Rascia), čime također označavaju ćirilicu. Isključeno je da bi se time označavao „rašanski“ nacionalno-jezični identitet Dubrovnika jer je za Dubrovčane u 16. stoljeću postati Rašanin ili Srbin značilo postati pripadnikom „srpske crkve“. I sam Milan Rešetar, koji je dubrovačku baštinu u nekoliko navrata određivao kao „srpsku“ pokušavajući tako svojoj srbokatoličkoj orijentaciji podariti povijesni legitimitet, u svojim je radovima jasno dao do znanja da se izrazi tipa „lingua serviana“ odnose na ćirilicu i da nisu odraz jezično-etničke samoidentifikacije u starom Dubrovniku. Unatoč jednoj možebitnoj potvrdi iz 1638. u kojoj se u Dubrovačkoj kancelariji izraz lingua serviana barem na prvi pogled ne odnosi na ćirilicom pisani tekst, učestalost toga izraza opada recipročno nestajanju ćirilice na prostoru Dubrovačke Republike i ne ostavlja nikakva traga ni utjecaja u etnogenezi Dubrovnika. To je tako jer se Dubrovčani i nositelji slavenske dubrovačke kulture nisu identificirali sa srpstvom i jer nisu komunicirali s njegovim predstavnicima.

Ćirilično pismo ne označava srpski jezik

Za razumijevanje uporabe izraza „lingua serviana“ kao oznake za ćirilicu i ćirilicom pisanih tekstova, treba uzeti u obzir da je u prvoj polovici 16. stoljeća u Europi bilo uobičajeno pojedine „egzotične“ jezike mehanički titulirati prema imenima njihovih pisama. Bitan poticaj širenju toga dao je francuski polihistor Guillaume Postel knjigom Linguarum duodecim characteribus differentium alphabetum iz 1538. U njoj je usvojio legendu hrvatskih glagoljaša o Sv. Jeronimu kao tvorcu glagoljice pa glagoljicu zove „jeronimskim pismom“ („Alphabetum Hieronymianum“). Jezik koji se piše tim pismom Postel zove „jeronimskim jezikom“ („De lingua Hieronymiana“). Ćirilicu zove „srpskim pismom“, a iz imena pisma izvodi ime jezika koji se piše tim pismom. Ćirilicom pisani jezik mu je stoga „srpski jezik“ („Lingua Tzerviana“), isto onako kao što mu je glagoljicom pisan jezik „jeronimski jezik“. Postel fantazira da je „srpski jezik“ nastao iz „jeronimskoga jezika“ tijekom crkvene shizme u kojoj su se pripadnici „grčke crkve“ počeli orijentirati prema grčkomu pismu svojih susjeda Grka. Kao „srpsko pismo“ Postel donosi bosančicu za koju su i Milan Rešetar i povjesničar i filolog Petar Kolendić, također srbokatolik, u više navrata naglasili da se njome nisu služili pravoslavci, već samo katolici i muslimani. Postel je svoje informacije o glagoljičnim i ćiriličnim slovima očigledno dobio od hrvatskih svećenika koji su se služili glagoljicom i ćirilicom. Budući da je glagoljica slovila kao ekskluzivno „hrvatsko pismo“, vrlo je vjerojatno da su Postelovi informatori svoju ćirilicu zvali njima neproblematičnim nazivom „srpsko pismo“, prema imenu susjeda Srba u kojih je ćirilica bila jedino pismo, ne sluteći da će ih jednoga dana netko zbog toga izdvajati iz cjeline kojoj pripadaju i posrbljivati. U Dubrovniku se za ćirilicu proširio naziv „srpsko pismo“ i zato što se ondje naziv „ćirilica“ u 14/15. stoljeću rabio kao oznaka za glagoljicu. Dodatni čimbenici bit će opisani u proširenoj inačici ovoga članka, koji je nastao na temelju predavanja Značenje izraza lingua serviana... održana 2012. na skupu Hrvatska ćirilična baština u Zagrebu.

http://www.matica.hr/vijenac/516 - ...smislu nije sastavni dio srpske književnosti/
 
Dubrovačka književnost ni u kojem smislu nije sastavni dio srpske književnosti - Mario Grčević

Jovan Popov tvrdi da je u srednjem vijeku iz „srpskih zemalja“ došao znatan dio dubrovačkih žitelja, „koji su doneli svoju tradiciju, običaje i jezik“. Uporabu ćiriličnoga pisma smatra specifičnom tradicijom „srpskih zemalja“ pa spominje da je ćirilicom napisan najstariji sačuvani dubrovački pjesnički fragment iz 1421. Popovljeva argumentacija tipična je velikosrpska argumentacija koja nema uporišta u činjenicama. Srba katolika u Dubrovniku prije 1815. nije bilo



http://www.matica.hr/vijenac/516 - ...smislu nije sastavni dio srpske književnosti/

Ma, dal' je moguce? Ja nadjoh i na hr. da su srbi stigli autobanom i porobili domaće internet potrošače. Ta " elitna" hrvatska ustanova
je prosto generator pesmica, bajki i ostalih umotvorina.
 
Dubrovačka književnost ni u kojem smislu nije sastavni dio srpske književnosti - Mario Grčević

Jovan Popov tvrdi da je u srednjem vijeku iz „srpskih zemalja“ došao znatan dio dubrovačkih žitelja, „koji su doneli svoju tradiciju, običaje i jezik“. Uporabu ćiriličnoga pisma smatra specifičnom tradicijom „srpskih zemalja“ pa spominje da je ćirilicom napisan najstariji sačuvani dubrovački pjesnički fragment iz 1421. Popovljeva argumentacija tipična je velikosrpska argumentacija koja nema uporišta u činjenicama. Srba katolika u Dubrovniku prije 1815. nije bilo

Što je lingua serviana?

Za razliku od hrvatskoga etnonima i lingvonima, srpski je etnonim i lingvonim bio isključen iz etnogenetskih procesa u katoličkom Dubrovniku. To na prvi pogled nije prepoznatljivo zbog izraza lingua serviana koji u argumentaciji Jovana Popova predstavlja jedini prividno ozbiljan argument. Popov tvrdi da se u Dubrovniku „jezik slovenskog življa u zvaničnim aktima na više mesta… naziva lingua serviana“. Međutim, nije riječ o „zvaničnim aktima, već o komentarima dubrovačkih pisara, uglavnom Talijana, koji se odnose na dokumente pisane ćirilicom. Za te dokumente dubrovački pisari od kraja 15. stoljeća sporadično bilježe da su napisani „in lingua serviana“. Oni u istu svrhu u 16.
stoljeću rabe i izraz „lingua rasciana“ (rašanski, od Raška, Rascia), čime također označavaju ćirilicu. Isključeno je da bi se time označavao „rašanski“ nacionalno-jezični identitet Dubrovnika jer je za Dubrovčane u 16. stoljeću postati Rašanin ili Srbin značilo postati pripadnikom „srpske crkve“. I sam Milan Rešetar, koji je dubrovačku baštinu u nekoliko navrata određivao kao „srpsku“ pokušavajući tako svojoj srbokatoličkoj orijentaciji podariti povijesni legitimitet, u svojim je radovima jasno dao do znanja da se izrazi tipa „lingua serviana“ odnose na ćirilicu i da nisu odraz jezično-etničke samoidentifikacije u starom Dubrovniku. Unatoč jednoj možebitnoj potvrdi iz 1638. u kojoj se u Dubrovačkoj kancelariji izraz lingua serviana barem na prvi pogled ne odnosi na ćirilicom pisani tekst, učestalost toga izraza opada recipročno nestajanju ćirilice na prostoru Dubrovačke Republike i ne ostavlja nikakva traga ni utjecaja u etnogenezi Dubrovnika. To je tako jer se Dubrovčani i nositelji slavenske dubrovačke kulture nisu identificirali sa srpstvom i jer nisu komunicirali s njegovim predstavnicima.

Ćirilično pismo ne označava srpski jezik

Za razumijevanje uporabe izraza „lingua serviana“ kao oznake za ćirilicu i ćirilicom pisanih tekstova, treba uzeti u obzir da je u prvoj polovici 16. stoljeća u Europi bilo uobičajeno pojedine „egzotične“ jezike mehanički titulirati prema imenima njihovih pisama. Bitan poticaj širenju toga dao je francuski polihistor Guillaume Postel knjigom Linguarum duodecim characteribus differentium alphabetum iz 1538. U njoj je usvojio legendu hrvatskih glagoljaša o Sv. Jeronimu kao tvorcu glagoljice pa glagoljicu zove „jeronimskim pismom“ („Alphabetum Hieronymianum“). Jezik koji se piše tim pismom Postel zove „jeronimskim jezikom“ („De lingua Hieronymiana“). Ćirilicu zove „srpskim pismom“, a iz imena pisma izvodi ime jezika koji se piše tim pismom. Ćirilicom pisani jezik mu je stoga „srpski jezik“ („Lingua Tzerviana“), isto onako kao što mu je glagoljicom pisan jezik „jeronimski jezik“. Postel fantazira da je „srpski jezik“ nastao iz „jeronimskoga jezika“ tijekom crkvene shizme u kojoj su se pripadnici „grčke crkve“ počeli orijentirati prema grčkomu pismu svojih susjeda Grka. Kao „srpsko pismo“ Postel donosi bosančicu za koju su i Milan Rešetar i povjesničar i filolog Petar Kolendić, također srbokatolik, u više navrata naglasili da se njome nisu služili pravoslavci, već samo katolici i muslimani. Postel je svoje informacije o glagoljičnim i ćiriličnim slovima očigledno dobio od hrvatskih svećenika koji su se služili glagoljicom i ćirilicom. Budući da je glagoljica slovila kao ekskluzivno „hrvatsko pismo“, vrlo je vjerojatno da su Postelovi informatori svoju ćirilicu zvali njima neproblematičnim nazivom „srpsko pismo“, prema imenu susjeda Srba u kojih je ćirilica bila jedino pismo, ne sluteći da će ih jednoga dana netko zbog toga izdvajati iz cjeline kojoj pripadaju i posrbljivati. U Dubrovniku se za ćirilicu proširio naziv „srpsko pismo“ i zato što se ondje naziv „ćirilica“ u 14/15. stoljeću rabio kao oznaka za glagoljicu. Dodatni čimbenici bit će opisani u proširenoj inačici ovoga članka, koji je nastao na temelju predavanja Značenje izraza lingua serviana... održana 2012. na skupu Hrvatska ćirilična baština u Zagrebu.

http://www.matica.hr/vijenac/516 - ...smislu nije sastavni dio srpske književnosti/

Грчевић је мој омиљени кроатиста. Годинама ради нешто што ме силно забавља. Воли да загризе значајну тему, да јој приступи као да ће он ријешити нешто што многи прије њега нису... а онда се тако запетља да то постане врхунска сатира. Сатра човјек чега се год дохвати.
Ево, у овом примјеру „јасно доказује” да lingua serviana никако није српски језик него „само” ћирилично писмо. Језик је, наравно, био хрватски. Дакле, Дубровчани су писали хрватски језик ћириличним писмом. Ајде нека буде, одавно сам огуглао на то да је „тисућљетни суверени народ” бројности пола Београда одвајкада говорио трима различитим матерњим језицима и писао трима различитим писмима (латиснки, мађарски и њемачки да и не помињем), није то ништа ново што би Грчевића издвојило од осталих кроатиста, али начин на који он то „објашњава” је оно што текст претвара у врхунску спрдњу:

„Za razumijevanje uporabe izraza ,lingua serviana’ kao oznake za ćirilicu i ćirilicom pisanih tekstova, treba uzeti u obzir da je u prvoj polovici 16. stoljeća u Europi bilo uobičajeno pojedine ,egzotične’ jezike mehanički titulirati prema imenima njihovih pisama.”
Ето, час посла човјек доказа да је хрватски језик у Дубровнику био – чиста егзотика! :hvala:
 

Back
Top