Socijalno perverzne emocije

Lutjena Tinuvjela

Primećen član
Poruka
530
Samoprezir, inferiornost i bezvrednost

Subjekt oseća samoprezir onda kada se distancira od samog sebe i kada sebe procenjuje kao biće koje ne poseduje neke minimalne ljudske kvalitete, dok subjekt koji oseća inferiornost, uveren je da je biće bez nekih nužno potrebnih ljudskih vrednosti.
Bezvrednost dakle, odsustvo svih ljudskih vrednosti..

Ova osećanja je teško razumeti i zbog toga što nisu univerzalna ljudska osećanja kao što su : strah, ljutnja, tuga, bes ili ljubav, pa čak ni onda kada je procenjivaču koji je u kontaktu sa takvom osobom, dobar deo toga već poznat kroz njegovo iskustvo. Razlog toga je što su ta doživljavanja izvan normalnog raspona ljudskog afektivnog iskustva.

samoprezir ~ kod samoprezira baš kao i kod ostalih osećanja koje subjekt može osećati postoje dva dela ličnosti ili dve psihičke strukture: deo koji prezire i deo koji je prezren, odnosno deo koji se oseća manje vredim ili bezvrednim. Osećanja samoprezira se javlja onda kada subjekt procenjuje sebe da je kao biće, po svojoj prirodi nedovoljno vredan ili bezvredan u odnosu na neke standarde koje bi želeo da ostvari. Deo ličnosti koji je subjekt prezira oseća prezir, a deo ličnosti koji je objekt prezira oseća osećanja nedovoljne vrednosti ili osećanje bezvrednosti. radi se o samoosećajnom sklopu samoprezir-inferiornost i samoprezir- bezvrednost.

Samopreyir i inferiornost se retko osećaju istovremeno : Subjekt obično oseća samo jedno od ova dva osećanja ili, ređe, subjekt ih oseća naizmenično u zavisnosti od toga koji je deo ličnosti aktivan u datom trenutku. Kada je self, doživljaj sebe, u onom delu ličnosti koji prezire, osoba je svesna svog osećanja samoprezira, ali ne i osećaja nevrednosti. Kada se self načazi u onom delu ličnosti koji je objekt samoprezira, osoba je svesna osećanja bezvrednosti bez osećanja samoprezira.

Veoma su bliska osećanja neprihvaćenosti ili odbačenosti, ali se ona bitno razlikuju od inferiornosti i bezvrednosti. Razlika je u tome što neprihvaćenosti i odbačenost nisu rezultati delovanja unutrašnjih psihičkih struktura. već su rezultat konflikta sa spoljašnjim figurama. Osoba koja poštuje i voli sebe takođe se može osetiti odbačeno i njena reakcija će biti ,drugi me ne ceni dovoljno, dok će inferiorna osoba najčešće reći , ne vredim dovoljno, ...

Kao što se prezir ispoljava zanemarivanjem, neprihvatanjem, odbacivanjem i ponižavanjem, tako se i samoprezir ispoljava samozanemarivanjem, neprihvatanjem sebe, samoodbacivanjem i samoponižavanjem.

Ovaj dosta komplikovan osećaj može postati još kompleksniji kada se u njegovom sklopu pojavljuju i osećanje krivice, stida..

Glavni deo su odbrambeni mehanizmi osobe kojima se ona prirodno štiti od ovakvih osećanja raznim kompenzacijama ili npr. eksternalizacijom samoprezira i inferiornosti.
Adler je baš pod pojmom kompenzacije podrazumevao mehanizam odbrane od osećaja inferiornosti koji se sastoji u tome da osoba koja smatra da je inferiorna u jednom aspektu sebe, investira ogromnu energiju kako bi razvila neki drugi aspekt sebe što bi trebalo da poništi postojeći ,manjak, i obezbedi da je drugi vole i poštuju. npr. osoba koja smatra da je glupa, mnogo investira u uslužnost prema drugim ljudima kako bi je oni doživeli dobrom i korisnom i prihvatili je. Pojam nadkompenzacija se odnosi kada osoba uporno razvija baš onaj aspekt sebe za koji smatra da je inferioran... osoba koja smatra da je slabe fizičke građe će da otrčkara u teretanu dok npr. osoba koja se oseća glupom, baviće se uporno logikom, filozofijom itd...

Drugi vid odbrambenog mehanizma je eskternalizacija samoprezira i inferiornosti kada se osećaj mržnje ili bezvrednosti, manje vrednosti reflektuje, odnosno projektuje na spoljašnje figure, ljude oko sebe. Eksternalizacija samoprezira bi bila kada bi se generalno sav taj osećaj samoprezira sada usmerio na tu osobu ili više njih, sa uverenjem da je taj prezir sada usmeren na njih, tj. da ga mrze. Dok je eksternalizacija inferiornosti kada sama osoba projektuje taj osećaj tako da ona više ne smatra sebe za inferiornu već takve upravo smatra ostale...

Misaone blokade... odvraćanje od ovog osećaja npr, jedna od alternativa..

Od ovakvih nazovimo socijalno perverznim emocijama imamo često prilike da se susrećemo u svakodnevnom kontaktu sa drugim osobama. Osećamo sujetu, zavist, ljubomoru i prekor... Zašto se ovakve emocije šire danas kao polno prenosive bolesti? Ima gomila ljudi koji sebe sputavaju u mnogim životnim situacijama
upravo zbog ovih osećaja i snovi ostaju neostvareni. Imajući sada u vidu neke od osnovnih prirodnih odbrambenih mehanizama, puštam na volju preispitivanje uzroka i ponovno vraćanje na cikličnost ovog problema... Bilo bi dobro prodiskutovati o drugim načinima kompenzacije ili sl . Naravno, primeri i sugestije za ostale socijalno perverzne emocije... (;
 
....izgleda si poslusala moj savet :wink: .....auh,iz vedra neba pa u rebra :lol: .....prvo sve lepo da procitam.....
Ja se ne bi slozio sa prvom definicijom samoprezira...samoprezir je po meni stanje nezadovoljstva dignuto do stepena kada neispunjenje ocekivanja od samoga sebe vodi agresiji ka unutra.
Sva osecanja su van raspona normalnog afektivnog iskustva,jer je svako osecanje svake individue jedinstveno....samo zbog nemogucnosti tolike komplikovanosti u izucavanju,uzima se neki pojmovni zajednicki imenilac.Slazem se sa principom dualnosti i uzajamnim odnosom.100% tacno i za percepciju "sebe"u odnosu na to koji deo "dualnosti"individue je aktivan......i sve ostalo......
Mozda je u pitanju banalna kombinatorika.Na svetu ima preko 7 milijardi individua.....mozda i previse....ne bi da zalazim u prirodnu selekciju i genetku jer se ne razumem previse.....mozda toliki veliki broj kombinacija genoma treba uzeti u obzir kao moguci indikator divijacije........mozda evolucija (ako prihvatimo stav Darvinista)jos uvek nije "uhvatila korak"sa posledicama koje drustvo kao nacin zivota namece na jedinku.....ali to sve je materijalisticki gledano.
Ne znam bas da li "divijacije"sputavaju.....npr.u umetnosti velika vecina ako ne i svi istinski veliki umetnici bilo koje sfere umetnosti patili su od nekog vida psihickog poremecaja,moguce da je emotivni bol nepohodan za stvaranje umetnickog dela jer bez ulaganja sopstvene krvi u delo(metaforicki)najvisi kvaitet nije moguce ostvariti-umetnici nisu sretni ljudi......
Ne postoji apsolutno zdrava osoba...svi patimo od nekog vida "socijalno perverznih emocija"kako si ih navela......kod nekih su samo skoro neprimetne a kod nekih do te mere izrazene da onemogucavaju normalno funkcionisanje.......zastupljenost i brojnost razlicitih divijacija takodje zavisi od osobe do osobe.....
Mislim da vako ponaosob SVESNO jos od detinjstva vrsi kompenzaciju....bio kao reakcija na neko negativno iskustvo(uticaj sredine) bilo kao neminovnost proistekla iz genetskog nasledja(nasledne sklonosti).Kombinacija ova dva u razvoju ne samo u detinjstvu nego kroz citav zivot usmerava pojedinca kao odrednica njegove licnosti,tako da mi se cini da su upravo "divijacije"ono sto najdublje odredjuje svkog coveka ponaosob-a ponajvise njegov zivotni potencijal i snagu.Osnovni pokretac iza svih divijacija je STRAH,a on je nesto neiskorenjivo iz psihe coveka sto vodi korene jos od nase iskonske animalne prirode.....vremenom pojavom drustva i civilizacije izgubio je primarni karakter i znacaj sistema upozorenja na opasnost-savremena civilizacija pati od PREVELIKE DOZE STRAHA,to je osnovni problem po meni,a osnovni strah svih strahova je strah od smrti.-Tako da svest o sopstvenoj smrtnosti radja strah,strah radja divijacije a divijacije oblikuju jedinku sto se opet oslikava na promenu stanja svesti,i tako u krug.Na koji nacin je nastala i sta je svest,pitanje je koje najverovatnije nikada necemo moci da otkrijemo jer za njegovo resavanje potrebno je da je na neki nacin prevazidjemo,dodjemo do viseg nivoa postojanja,otrgnemo se njenom zagrljaju i mozda konacno shvatimo sta je u mraku pecine.....da aludiram na jednog o najpoznatijih Antickih filozofa.
 
Evo sad cu...
a036.gif
 
Moguće je da je ta vrsta 'socijalno perverzne emocije' neka vrsta devijacije kao što kažeš, ali koja se stiče, što je najvažnije. Tako se oblikuju osobe u perfekcioniste, ekstremiste i sl. Da li se osobe rađaju kao takve, sa visokim idealima i pored toga uvek loše izgrađenom slikom o sebi je drugo pitanje. Pitanje neprihvatanja sebe, ali zašto, ako se osoba već ulaže, razvija se itd. Pitanje skromnosti, ne...
 
Lutjena Tinuvjela:
Moguće je da je ta vrsta 'socijalno perverzne emocije' neka vrsta devijacije kao što kažeš, ali koja se stiče, što je najvažnije. Tako se oblikuju osobe u perfekcioniste, ekstremiste i sl. Da li se osobe rađaju kao takve, sa visokim idealima i pored toga uvek loše izgrađenom slikom o sebi je drugo pitanje. Pitanje neprihvatanja sebe, ali zašto, ako se osoba već ulaže, razvija se itd. Pitanje skromnosti, ne...

Ideali su danas dizajnirani vrlo precizno: na imati i uspjeti. Ne bilo kako već sasvim odredjeno imati i uspjeti.
Gdje postoji mjera postoji i frustracija, zavist, ljubomora, vrednovanje po zadatim mjerama, neuspjeh, samoprezir.... Pritisak je golem, od najuže porodice do najšire zajednice.
Kada bi, nekim čudom, povjerovali da je uzgojiti zdravo stablo breskve jednak uspjeh kao i pojaviti se u udarnom terminu TV dnevnika, da je jednako važno odgojiti sretno dijete kao i dobiti godišnju nagradu za književnost.... možda bi, generalno, bili malo zdraviji.

Učimo uzimati gotove ideale sa police birajući najprodavaniji ili najbolje reklamirani, ne pitajući koliko će koštati ni hoće li nam pristajati. Kad ne pristaje, to naravno ne znači da je ideal loš nego da smo loši mi.
 
onde:
Ideali su danas dizajnirani vrlo precizno: na imati i uspjeti. Ne bilo kako već sasvim odredjeno imati i uspjeti.
Gdje postoji mjera postoji i frustracija, zavist, ljubomora, vrednovanje po zadatim mjerama, neuspjeh, samoprezir.... Pritisak je golem, od najuže porodice do najšire zajednice.
Kada bi, nekim čudom, povjerovali da je uzgojiti zdravo stablo breskve jednak uspjeh kao i pojaviti se u udarnom terminu TV dnevnika, da je jednako važno odgojiti sretno dijete kao i dobiti godišnju nagradu za književnost.... možda bi, generalno, bili malo zdraviji.

Učimo uzimati gotove ideale sa police birajući najprodavaniji ili najbolje reklamirani, ne pitajući koliko će koštati ni hoće li nam pristajati. Kad ne pristaje, to naravno ne znači da je ideal loš nego da smo loši mi.

Ideali se nameću, propaganda je uznapredovala, a čovekom neko mora da upravlja pa makar to i bili ideali koji će mu ograničiti slobodu tako i toliko da on oseti da može biti slobodan. Kada nam ne pristaje ideal ne znači da smo mi loši, već da možda još nismo dorasli ni da ga svesni budemo, što ne znači opet da kasnije nećemo biti. Drugo je kočoperenje lažnim idealima
 
Ponos bez gordosti i rešena stvar....
Ovako tema više vuče ka zdravlju , jer tretira one koji su skloni očajanju , samokažnjavanju. I tu okolina vrlo malo utiče osim što im daje materijal....doduše oformljenje takvih ličnosti se dešava pod uticajem roditelja i okoline u detinjstvu , gde uticaj spoljnog okruženja ima mnogo veće dejstvo....

A znak pitanja je zato što je u odgovorima samo nalepljeno milion iskaza i po onoj staroj , da sve to ima veze, da sve je to kompleksno , da , da , da....i na kraju ništa neće biti rečeno , već se sve pretvorilo u tužakaljku. Ako se već navodi uzrok, onda se to radi po kategorijama dejstva, a ne sve što može da padne na tacnu....
I tema preti da se pretvori u svaštaru.....Mislim ako je već tvoja tema , vodi je....Znači , ako hoćeš o idealima , onda uvedi digresiju i kreni o idealima, ako hoćeš o patologiji htenja-mnjenja-umeća onda naglasi da to hoćeš.....Ovako ja vidim trač partiju prepunu patetike......
 
Kada nam ne pristaje ideal ne znači da smo mi loši,

Nisam li ja to isto rekla? Ironično ali isto.


već da možda još nismo dorasli ni da ga svesni budemo, što ne znači opet da kasnije nećemo biti.

Naravno, niti se treba bojati ideala niti snižavati kriterije. Prirodno je da čovjek teži višem, pa i najvišem. Najvišem u vlastitom, individualnom stremljenju.
Slažem se da se ideali, kao i štošta drugo - nameću. Ali bi ih čovjek, kao nitko drugi, trebao - birati.
 
Kako možeš da diskutuješ o problemu ako ga ne sagledaš u potpunosti, dakle i uzroke i posledice. Zašto ideal tu ne bi bio uzrok npr? .. Pitanje zdravlja može biti, jer sve kreće iz glave, kao mentalnog zdravlja ili bukvalne agresije, što je posledica, pa bi se i o tome moglo prodiskutovati ne gubeći vezu sa samim problemom.
Ne osećam patetiku, mada je tema 'teška' , pa Ti se možda čini, što ne znači da postoji opasnost da će preći u nju. Ako je tema za svaštaru, neka je premeste. Ako je neodgovarajuća, neka je zaključaju.. jednostavno, zar ne?
 
Vrednosti koje odredjeno drustvo ili trenutak favorizuje,po meni ne treba mesati sa idealima.....ako se danas vrednuje"uspesnost"za koju znamo da je pre svega-popularnost i pare,to ne znaci da su to ideali koima treba ili neko mora da stremi cak i ako ga drustvo,pa cak i bliza ili dalja okolina(u smislu porodice ili prijatelja)ocekivanjima na to pritiska.Covek sam odredjuje sta su ideali u njegovom zivotu kao sto i sam odredjuje da li ce teziti tim istim idealima ili krenuti putem konformizma svestan da se kroz njih nije lako ili moguce ostvariti na zeljeni nacin.Sve j u onovi stvar snage licnosti i integriteta.Svi ostali argumenti tipa"zna se kakvo je drustvo"samo su samoopravdanja za nezivjenje po vrednosnim kriterijumima koje smo sami sebi zacrtali i koje smatramo ispravnim.
 
Upravo.. puno je trutova u smislu da smo lenji za akciju i pokret da se menjamo ili preduzimamo bilo kakva ulaganja generalno i konkretno. Kada se aktiviramo i preduzmemo, onda to već dosta lakše ide, kao po inerciji... Samo je problem kada se susrećemo sa nekim svojim devijacijama i ako nismo u stanju da ih prihvatimo kao takve da napredujemo ...
 
Ovo tvoje iznošenje, a stvarno ne želim da budem grub, već analitičan....liči na pitanje koje ljudi sebi postavljaju pre nego što uzmu psihoterapeuta....

U vezi ideala, čovek ne odredjuje sam šta su mu ideali, inače ne bi bilo toliko medijskog napumpavanja.....čovek uvek odredjije ideale na osnovu mnogo stvari , a i hijararhijsko je jedno od njih....na osnovu društvenog vrednovanja, ličnih ciljeva u životu, uslovljenosti , ograničenja.....

Samo se kod nekoga pre primi , a kod nekoga posle.....
 
Moram da dodam , iako već nije fer....

Meni godi pokretanje teme, jer radi sa samoobmanama i projekcijama i dublje ih proučava.
Doduše smeta mi perverzija u naslovu , i sam naslov. Ali dobro...."prihvaćene degeneracije", verovatno u tom smislu.

Oni znaci pitanja su ustvari za onde-a i njegov post.

I ok je o tome pričati...psihološkim pristupom....pozdravljam...ali vidiš kako se odziv deformiše nekako uvek na drugu stranu , a ne ka tome što si pokrenula....

Mora li da se otudjenost osobe od svoje realnosti uvek tumačiti dualnom ličnošću u njemu?
Meni se neke ličnosti koje su svoju "realnost" prilično udaljile od stvarno realnog čine prilično integrisane....
Ili je dualnost vezana u upotrebu ,kad subjekt počinje unutrašnji sukob da lakše razjasni i predoči snage koje se sukobljavaju u njemu samom....
A snage mi se čini da su samo misli.
Red misli i stresova, a ne dve odvojene ličnosti. Mada psihologija to odavno tako tumači , verovatno na osnovu prakse, ali pitanje koje mogu da postavim , da li vredi prenositi model bolesnih osoba na zdrave primerke?
Postoji li mogućnost sugestije da su svi manje ili više iščašeni i sugerisanje stvaranja dualne ličnosti u osobi koja to inače ne bi stvarala....
Ja se zato često ustručavam da objašnjavam decentraciju , kao izdvajanje analitične ličnosti iz svoje ličnosti , radi objektivnijeg i posmatranja stvari iz drugih uglova.....da ne bi bila pogrešno protumačena kao dualizam ličnosti , a ustvari je samo metoda uništenja poriva EGO supstancije...
 
Kada smo aktivniji, zauzetiji, onda nam često obaveze nameću da ne mislimo previše o stvarima koje nas sputavaju, kao neke koji imaju višak slobodnog vremena pa znaju da muče sebe i svojom napornošću ostale ugrožavaju. Banalan primer. Mediji nameću ali te niko ne uslovljava da sam istražuješ osim slobode i uma. To za dualnost se slažem, ali svakako je da to možeš posmatrati kroz više perspektiva ne uzimajući ni jednu kao stalnu i konačnu. Verovatno sam pogrešila kada nisam dala smernice za temu u vidu konkretnih pitanja, ali moja subjektivnost je nadvladala u pokušaju neograničavanja narednih postova
time... Izbegavam patetiku, tema u opšte nije imala cilj za takav krajnji produkt.
 

Back
Top