Isticanje Ega:
Pojačano osećanje svoga Ja, kult samog sebe, egocentričnost koju ranije epohe književnosti nisu poznavale. Romantičari su isticali svoje Ja i u svojoj melanholiji, u svom ''svetskom bolu'', i u svojim zanosima; u svom poverenju u umetnost, i u svojoj skepsi prema životu. Taj egoizam je imao i svoju vidljivu filozofsku dimenziju – Fihte, Šeling, ali i neku vrstu neumerenog, pozerskog individualizma.
Koliko god protivrečnih ideja doneo romantizam, sve su bile prožete duhom slobode. Romantičarsko Ja jeste bilo ono što je htelo da bude slobodno, ono je bilo supstrat zahteva za slobodom. I zato to Ja nije uvek bilo individualno. Naglašavanje jednog Ja je bilo opšta povišena samosvest romantičara, njihova stvaralačka, revolucionarna, buntovnička samosvest. To je bila oznaka želje za inicijativom i zbacivanjem ustaljenog reda koji je vodio shematizovanju života. Romantizam je pojačavao Ja-svest, ali to Ja je bilo i kolektivno i individualno, estetsko i erotsko, klasno i grupno, misaono i akciono.
Pesničko, filozofsko i metaforičko Ja za većinu romantičara nije bilo tačka najveće snage i afirmacije privatne ličnosti – to je često bio simbol najslabije tačke u svetu, mesto najvećeg elegijskog zgušnjavanja.
U Sturm und Drang periodu je bilo titanskih težnji Getea i Šilera, ali su one uvek imale prizvuk himne u slavu čoveka, kao što i i Blejkova prorokovanja nisu davala nikakvo posebno mesto samom Blejku u kosmogoniji koju je sam stvorio. Tek u drugoj polovini 19.v. nastaje programska afirmacija svog Ja kao ekspanzivne i razorne slie – Niče.
Veliki romantičari su odlazili u prošlost, ne da u njoj ostanu, već da nešto iz nje donesu, da ojačaju sebe. Odlazili su i u daleke zemlje, da donesu duhovna dobra, da prošire svet. Vraćanje u prošlost je neminovna posedica romaničarskog oslanjanja na maštu. Mašti su potrebni podsticaji, slutnje, koje se nalaze u davnim i nepristupačnim vremenima i sredinama. Takođe, to je bio odraz opšte tendencije prema istorizmu – tendencije koja je donela estetički eklektizam i nečiste stilove, ali je imala i veliki značaj u samosaznavanju čoveka. Istorizam je bio izraz nove, naslućene slobode čoveka : da bira sebe u istoriji, da saznaje svoju složenost i svoju plastičnost, da meditira o neverovatnoj raznovrsnosti fenomena ''čovek'', i da pravi projekte o samom sebi i za sebe. Zato ''bekstvo od stvarnosti'' nije najbitnija odlika romantizma – romantičari tu stvarnost prelamaju na jedan složen i višestruk način, i stešnjenom čoveku nude izbor svojih vizija i istorijskih slika, ne da bi ga opili i uspavali, već da bi mu ponudili lepote na izbor, i da bi vratili u život motiv vrednosti.
Romantičarska ljubav :
Naglašenost ljubavnog osećanja – jedno od opštih mesta romantizma. Po učestalosti i veličajnosti tog osećanja stekao se na kraju utisak romantičarskog preterivanja. To nije bila samo moda ili navika – romantičari su bili sposobni da rehabilituju ljubav. To je poslednja epoha u evropskoj kulturnoj istoriji koja je tu reč pisala velikim slovom. Termin romantičarska, odn. romantična ljubav i danas znači ljubav punu zanosa, sa mnogo mašte, nezainteresovanu, ne-građansku.
Romantičari su voleli i idealizovali ženu, voleli i idealizovali poeziju i jezik, umetnosti uopšte, voleli i idealizovali zemlju i narod ili narode. Ljubav romnatičara jeste sam intenzitet njihovog postojanja.
(Miodrag Pavlovic, Pesnistvo evropskog romantizma)