Pretpostavljam da si pronašao onu definiciju: Esej je opit, pokušaj...
Definicije obično više štete nego što koriste, jer, prvo, znaju da budu mutne podrazumevajući stvari i znanja koja se, u stvari, uopšte ne podrazumevaju.
Drugo, ali i najvažnije, definicije su destruktivne, jer sužavaju prostor.
Putopis, naravno, da može da bude esej. Ali tada ne opisuješ samo lepote pejzaža, ne opisuješ samo tradicionalnu nošnju, folklor, cene piva u kafićima i kvalitet peškira u hotelima. Ukoliko je to tvoj putopis, da bi od toga nastao esej, moraš da se poigraš sa svojim zabeleškama, sa svojim sećanjima, prosto, da napraviš eksperiment. U eseju je najmanje važno da li će se ostali složiti sa tobom, jer esej i nije tu da bude tačan. Esej je tu da otvori nove vidike, dimenzije, mogućnosti, bez obzira da li su oni realno mogući i ostvarljivi. Da i ja ne upadnem u zamku definisanja.
Fenomenu, umetničkom delu ili turističkoj destinaciji, naučnik pristupa ozbiljno i strogo, komičar komično, a istoričar istorično. I sva dela će imati istu manu, suženu perspektivu.
Tu nastupa esej. Definicija kaže eksperiment, ja bih rekao - igra.
Primer: Matematičar se upušta u proučavanje Mocartovog dela, ali se pritom fokusira na razvoj notnog sistema kroz istoriju, pa tako stigne do Rusoa koji je jedan od pristalica matematičkog prikaza muzike...
Čoveče, kako sam se zapetljao, već peti put brišem.
Romani su (uglavnom) fikcija, a naučna dela su pretendenti na konkretno dokazljivu istinu. Esej stoji između njih. On je na pola puta od oba. Esej shvatamo ozbiljno, kao pretendenta na istinu, ali bez konkretnih dokaza, već samo kao mogućnost, novi prostor koji će nas možda, ukoliko ga otvorimo, odvesti i do konkretnih argumenata.
Ne znam da li sam uspeo da ti pomognem. Možda da ti meni pomogneš pitanjima.