Ascaso
Obećava
- Poruka
- 99
Posle suviše mnogo vremena ugrabio sam priliku da do kraja iščitam knjigu "Šverceri vlastitog života" čuvenog zagrebačkog praksisovca Milana Kangrge. I tako, listajući ovu svojevrsnu autobiografiju-biografiju Kangrge/Praxis-a naišao sam na nekoliko prelepih pasusa koji se dotiču, i u razmatranje uzimaju, patriotizam i nacionalizam pa sam ih prekucao da bi ih mogao podeliti s vama... Oni slede niže u pismu...
_______
Za početak citata Igora Primorca koji sam Kangrga navodi u svojoj knjizi:
"Patriotizam je, dakako, ljubav prema svojoj zemlji koja se očituje na djelu. U tom smislu može se ustvrditi da patriotizam podrazumjeva brigu za dobrobit svoje zemlje i zemljaka. Kako smo pak moralno obavezni, a možda i inače skloni osjećati i pokazivati stanoviti stupanj brige za dobrobit i drugih ljudi općenito, očito je da patriotizam karakterizira naročita briga za dobrobit vlastite zemlje i zemljaka. Patriotizam dakle nije isto što i čovjekoljubivstvo; patriot svoju zemlju voli više nego svaku drugu, njemu je do dobrobit njegove zemlje i zemljaka stalo više nego do dobrobiti drugih zemalja i njihovih stanovnika"
pa kaže Kangrga:
Patriotizam je - usprkos tome što "lijepo zvuči" na prvi pogled - ipak jedna bitno egocentrična pozicija. Zašto? Upravo zato što već u njegovu pojmu (bitnom određenju!) leži nepoštovanje čovjeka kao čovjeka, pa se poput nacionalizma svodi na puku biologijsku (da ne kažemo "zoologijsku"!) osnovu i bitnu orijentaciju.
...
Nacionalist i nacionalizam (pa kao što vidimo i patriotizam) ostaju i zastaju u predvorju ili na pragu povijsenog i ljudskoga, pa u sebi ne sadrže nikakvih istinskih humanih vrijednosti, nego su naprotiv antipod ljudskoga.
...
Zato ovdje treba još jednom naglasiti: nacionalist je primitivna, zaostala, nezrela, ljudski još-ne-oblikovana, u sebi još-ne-oplemenjena, neizgrađena, unutrašnje šuplja psiha i egzistencija.
...
Ako je dakle duh ono opće i zajedničko, onda je nacionalizam kao takav upravo - anti-duh, jer svoju (nacionalnu) posebnost, odnosno svoju partikularitet podiže na nivo principa (dakle: općosti). A to je prema klasičnoj njemačkoj filozofiji - koja je tragala za korijenom zla (tzv. radikalno zlo) prava bit - zla, koja i jeste to podizanje partikulariteta na nivo principa (to je ono: ja, pa ja, i nitko i ništa drugo!). Zato i utoliko nacionalizam i jeste to - zlo, koje ne spaja nego razdvaja ljude, jer ih negira u njihovoj pravoj biti - čovječnosti.
...
A tu leži sva strahota te neljudskosti koja nije dozrela do humanoga, pa u samoj sebi njeguje taj pakao razdiruće unutrašnjosti ili razdrte svijesti, koja nikako da prodre do svoje samosvijesti kao slobode u sebi samoj! Jer, sloboda počinje u vlastitoj oblikovanoj unutrašnjosti, da bi se mogla potvrditi i u objektivnom životu s drugima kao zreli plod rada na samome sebi. Bez toga i dalje raste i cvjeta - zverinjak u nama i oko nas! Sloboda je ostala pred vratima puke nereflektirane samovolje. Ona se ovdje zove - nacionalizam.
...
No, pri svemu tome, ipak mi "vrag nije dao mira", pa sam jednom svojem interviewu dao naslov "Biti samo Hrvat, znači još ne biti čovjek". A to bi se dakako odnosilo i na Nijemca, Francuza i Turčina... i... Jer, čovjek je rod, a svi Hrvat, Srbi, Englezi, Nijemci... jesu i ostaju sami po sebi na nivou - vrste: genus proximum i differentia specifica. Šteta je samo u tome, što svi nacionalsiti, bilo koje "fele" ne znaju logiku, pa se uvijek malo "zbunjuju" pritom, i gledaju oko sebe, koga da malo, je li... ovaj, jer nije "naš"!
...
Ipak, dobro je podsjetiti se jedne historijski relevantne činjenice tome u prilog: Već je starogrčki najveći filozof Starog vijeka Aristotel četri stoljeća prije naše ere, ujedno kao osnivač logike, ukazao na tu distinkciju. A ta se distinkcija opet posve logički pojavljuje i u njegovoj Nikomahovoj etici, u kojoj se već na samom početku postavlja ono bitno pitanje, na koje svaki "nacionalistički um" nema pravog odgovora, pa ga - ako ikada i ikako uopće misli - hotimice zaobilazi, bojeći ga se kao "vrag tamjana", naime pitanje o čovjeku.
Govoreći o tome kako je samo po sebi razumljivo da je cilj u djelovanju i radu jednog postolara pravljenje dobrih cipela, brodograditelja da napravi dobar brod, graditelja da napravi dobru kuću, gitaraša da dobro svira gitaru itd. ali se pritom ipak mora pitati: A šta je sa čovjekom?! Naime, može se biti dobar postolar, graditelj, lječnik, gitaraš..., a da još nismo postavili pitanje: Da li su dobri i kao ljudi time što su dobri u "svojoj struci"? Aristotelu je ovdje stalo do toga da pokaže, kako i čovjek kao takav ima i treba da ima "svoj cilj", to jest da bude dobar čovjek, pored svih onih navedenih i drugih posebnih dobrih atributa, koji ga ipak još ne moraju kvalificirati kao dobrog čovjeka, a dovoljno bi bilo reći: čovjeka!
Ako sada ovu "dobru stručnost" kao posebnu određenost u smislu određenja differentia specifica prenesemo na ono određenje koje se danas (ah, ne samo danas, nažalost!) svakodnevno izvikuje kao najviša kvaliteta u pojmu "dobar Hrvat", a da time još nikako nismo dospjeli do onog genus proximum u liku čovjeka, onda se već s Aristotelovim zahtjevom moralo upitati, da li je dovoljno biti samo "dobar Hrvat", da bi netko samim time bio i "dobar čovjek" (ili - kao što je rečeno - čovjek)? Raspon i moguća nepodudarnost, pa čak i suprotnost ili protivurječnost između ovako jasno aristotelovski iskazane razlike izmešu vrste i roda (Hrvat i čovjek) postaje odmah isuviše - očita!
Što bi onda u tom kontekstu značilo biti "dobar Hrvat"? U svakom slučaju isto kao i "dobar postolar"! Međutim, ipak tu postoje dvije razlike:
1. pojam "dobrog postolara" može se točno odrediti, jer je njime već točno određen sadržaj i smisalo: pravljenje dobrih cipela, i
2. pojam "dobrog postolara" nipošto ne potire "dobrog lječnika", "dobrog graditelja", "dobrog gitaraša" itd. Naprotiv, ako postolar pravi lječniku, graditelju, gitarašu dobre cipele, oni će njega dobro lječiti, graditi mu dobru kuću i lijepo mu svirati, pa će svi zajedno biti u potpunom i najboljem suglasju međusobno.
Pojam "dobroga Hrvata", međutim, za razliku od "dobroga postolara" posve je neodređen, jer se ne zna što bi to zapravo trebalo značiti. Može se samo naslućivati njegov sadržaj i smisao, na primjer, jedna mogućnost određenja: "dobar Hrvat" činit će dobro najpre sebi, zatim drugim Hrvatima, a onda Hrvatskoj u cjelini. Ništa drugo ne leži u tom pojmu "dobroga Hrvata"! Drugo pak, taj pojam svojim pravim smislom upravo potire svakog drugoga, na primjer "dobroga Srbina", "dobroga Mađara", "dobroga Slovenca", "dobroga Talijana" itd. Čak u svom posvemašnje neutralnom određenju, taj "dobri Hrvat" po svom pojmu ne treba i ne mora činiti dobro bilo kome od navedenih, pa u tom pojmu "dobrog Hrvata" može biti implicirano čak i to, da on čini zlo svima drugima, a da ipak ostane - "dobar Hrvat" (štoviše tek ona baš najbolji?). Tako bismo mogli doći do logičkog zaključka, kako je bolje biti "dobar postolar, lječnik, graditelj...", nego "dobar Hrvat"! A to je porazno! Porazno po Hrvata! Zato se po svemu sudeći ne bismo trebali baš puno hvaliti svojim "dobrim hrvatstvom", nego bismo se morali dobrano i svojski potruditi da što prije postanemo - dobri ljudi, ako nam to ikako uspije!
Nacionalisti i populisti, međutim, tu toliko očitu razliku jednostavno ne žele priznati, jer ne mogu, budući da su još uvijek - rodovsko-plemenski mentalno konstituirani! I tu leži izvor, upravo historijski (ili: prehistorijski?) izvor svih naših nedaća i nesreća!
...
Nacionalizam je naime po svojoj bitnoj intenciji i po samoj svojoj srži (a to je suvremeni naci-fašizam ovog [XX} stoljeća doveo do poslednjih konsekvencija!) pokret, kojemu je najviša vrijednost i vrhovni cilj - ne čovjek pojedinac, nego upravo suprotno tome (nacionalni) kolektivitet!
...
Za razliku od rodovsko-plemenske (tzv. prvobitne, samonikle, u sebi još-ne-diferencirane, u sebe zatvorene i od strane pojedinaca posve neupitne) konstitucije zajednice (pri čemu je određenje HDZ-a, tj. Hrvatske demokratske zajednice protivurječno onim "demokratske", ali je posve pogođeno onim "zajednica", čemu su vjevoratno kumovali hercegovački članovi pokreta!), narod je, a time i nacija: kao u državu konstituirani narod, u samom sebi već raslojen, pa time već imamo posla s (klasno raslojenim) društvom, pri čemu pojam društva protivuriječi pojmu zajednice upravo svojim historijskim realnim procesom. Zajednica se tu pretvara u društvo, upravo suprotstavljajenih grupnih i pojedinačnih interesa. Inter - esse znači latinski doslovno biti između, tj. među nečim, među drugima ili jedan između drugih, dakle moj interes među isto takvim drugim interesima, pa to etimologijski po smislu znači: s nečim svojim vlastitim biti u odnosu na drugoga (druge), različite od mene, to jest upravo sa svojim vlastitim (različitim i drugačijim posevnim) interesom. Nema tu nikakva (narodnosnog ili nacionalnog) identiteta, a ni takvog interesa.
...
Kada bi nacionalisti rezonovali racionalno (što oni ne mogu baš kao takvi!), onda bi morali uvidjeti tu bitnu razliku, ali kada bi bili racionalni, prestali bi biti - nacionalisti (a to je tzv. circulus vitiosus), pa se tu krug nužno zatvara. Nacionalizam, naime, počiva, i to isključivo počiva na - sentimentu, blago rečeno, pa taj sentiment vjerojtno proizilazi iz genetski naslijeđene i naknadno u obitelji ili okolini odnjegovane, i tako duboko u podsvijesti sačuvane jezgre tog atavističkog sindroma.
...
_______
Za početak citata Igora Primorca koji sam Kangrga navodi u svojoj knjizi:
"Patriotizam je, dakako, ljubav prema svojoj zemlji koja se očituje na djelu. U tom smislu može se ustvrditi da patriotizam podrazumjeva brigu za dobrobit svoje zemlje i zemljaka. Kako smo pak moralno obavezni, a možda i inače skloni osjećati i pokazivati stanoviti stupanj brige za dobrobit i drugih ljudi općenito, očito je da patriotizam karakterizira naročita briga za dobrobit vlastite zemlje i zemljaka. Patriotizam dakle nije isto što i čovjekoljubivstvo; patriot svoju zemlju voli više nego svaku drugu, njemu je do dobrobit njegove zemlje i zemljaka stalo više nego do dobrobiti drugih zemalja i njihovih stanovnika"
pa kaže Kangrga:
Patriotizam je - usprkos tome što "lijepo zvuči" na prvi pogled - ipak jedna bitno egocentrična pozicija. Zašto? Upravo zato što već u njegovu pojmu (bitnom određenju!) leži nepoštovanje čovjeka kao čovjeka, pa se poput nacionalizma svodi na puku biologijsku (da ne kažemo "zoologijsku"!) osnovu i bitnu orijentaciju.
...
Nacionalist i nacionalizam (pa kao što vidimo i patriotizam) ostaju i zastaju u predvorju ili na pragu povijsenog i ljudskoga, pa u sebi ne sadrže nikakvih istinskih humanih vrijednosti, nego su naprotiv antipod ljudskoga.
...
Zato ovdje treba još jednom naglasiti: nacionalist je primitivna, zaostala, nezrela, ljudski još-ne-oblikovana, u sebi još-ne-oplemenjena, neizgrađena, unutrašnje šuplja psiha i egzistencija.
...
Ako je dakle duh ono opće i zajedničko, onda je nacionalizam kao takav upravo - anti-duh, jer svoju (nacionalnu) posebnost, odnosno svoju partikularitet podiže na nivo principa (dakle: općosti). A to je prema klasičnoj njemačkoj filozofiji - koja je tragala za korijenom zla (tzv. radikalno zlo) prava bit - zla, koja i jeste to podizanje partikulariteta na nivo principa (to je ono: ja, pa ja, i nitko i ništa drugo!). Zato i utoliko nacionalizam i jeste to - zlo, koje ne spaja nego razdvaja ljude, jer ih negira u njihovoj pravoj biti - čovječnosti.
...
A tu leži sva strahota te neljudskosti koja nije dozrela do humanoga, pa u samoj sebi njeguje taj pakao razdiruće unutrašnjosti ili razdrte svijesti, koja nikako da prodre do svoje samosvijesti kao slobode u sebi samoj! Jer, sloboda počinje u vlastitoj oblikovanoj unutrašnjosti, da bi se mogla potvrditi i u objektivnom životu s drugima kao zreli plod rada na samome sebi. Bez toga i dalje raste i cvjeta - zverinjak u nama i oko nas! Sloboda je ostala pred vratima puke nereflektirane samovolje. Ona se ovdje zove - nacionalizam.
...
No, pri svemu tome, ipak mi "vrag nije dao mira", pa sam jednom svojem interviewu dao naslov "Biti samo Hrvat, znači još ne biti čovjek". A to bi se dakako odnosilo i na Nijemca, Francuza i Turčina... i... Jer, čovjek je rod, a svi Hrvat, Srbi, Englezi, Nijemci... jesu i ostaju sami po sebi na nivou - vrste: genus proximum i differentia specifica. Šteta je samo u tome, što svi nacionalsiti, bilo koje "fele" ne znaju logiku, pa se uvijek malo "zbunjuju" pritom, i gledaju oko sebe, koga da malo, je li... ovaj, jer nije "naš"!
...
Ipak, dobro je podsjetiti se jedne historijski relevantne činjenice tome u prilog: Već je starogrčki najveći filozof Starog vijeka Aristotel četri stoljeća prije naše ere, ujedno kao osnivač logike, ukazao na tu distinkciju. A ta se distinkcija opet posve logički pojavljuje i u njegovoj Nikomahovoj etici, u kojoj se već na samom početku postavlja ono bitno pitanje, na koje svaki "nacionalistički um" nema pravog odgovora, pa ga - ako ikada i ikako uopće misli - hotimice zaobilazi, bojeći ga se kao "vrag tamjana", naime pitanje o čovjeku.
Govoreći o tome kako je samo po sebi razumljivo da je cilj u djelovanju i radu jednog postolara pravljenje dobrih cipela, brodograditelja da napravi dobar brod, graditelja da napravi dobru kuću, gitaraša da dobro svira gitaru itd. ali se pritom ipak mora pitati: A šta je sa čovjekom?! Naime, može se biti dobar postolar, graditelj, lječnik, gitaraš..., a da još nismo postavili pitanje: Da li su dobri i kao ljudi time što su dobri u "svojoj struci"? Aristotelu je ovdje stalo do toga da pokaže, kako i čovjek kao takav ima i treba da ima "svoj cilj", to jest da bude dobar čovjek, pored svih onih navedenih i drugih posebnih dobrih atributa, koji ga ipak još ne moraju kvalificirati kao dobrog čovjeka, a dovoljno bi bilo reći: čovjeka!
Ako sada ovu "dobru stručnost" kao posebnu određenost u smislu određenja differentia specifica prenesemo na ono određenje koje se danas (ah, ne samo danas, nažalost!) svakodnevno izvikuje kao najviša kvaliteta u pojmu "dobar Hrvat", a da time još nikako nismo dospjeli do onog genus proximum u liku čovjeka, onda se već s Aristotelovim zahtjevom moralo upitati, da li je dovoljno biti samo "dobar Hrvat", da bi netko samim time bio i "dobar čovjek" (ili - kao što je rečeno - čovjek)? Raspon i moguća nepodudarnost, pa čak i suprotnost ili protivurječnost između ovako jasno aristotelovski iskazane razlike izmešu vrste i roda (Hrvat i čovjek) postaje odmah isuviše - očita!
Što bi onda u tom kontekstu značilo biti "dobar Hrvat"? U svakom slučaju isto kao i "dobar postolar"! Međutim, ipak tu postoje dvije razlike:
1. pojam "dobrog postolara" može se točno odrediti, jer je njime već točno određen sadržaj i smisalo: pravljenje dobrih cipela, i
2. pojam "dobrog postolara" nipošto ne potire "dobrog lječnika", "dobrog graditelja", "dobrog gitaraša" itd. Naprotiv, ako postolar pravi lječniku, graditelju, gitarašu dobre cipele, oni će njega dobro lječiti, graditi mu dobru kuću i lijepo mu svirati, pa će svi zajedno biti u potpunom i najboljem suglasju međusobno.
Pojam "dobroga Hrvata", međutim, za razliku od "dobroga postolara" posve je neodređen, jer se ne zna što bi to zapravo trebalo značiti. Može se samo naslućivati njegov sadržaj i smisao, na primjer, jedna mogućnost određenja: "dobar Hrvat" činit će dobro najpre sebi, zatim drugim Hrvatima, a onda Hrvatskoj u cjelini. Ništa drugo ne leži u tom pojmu "dobroga Hrvata"! Drugo pak, taj pojam svojim pravim smislom upravo potire svakog drugoga, na primjer "dobroga Srbina", "dobroga Mađara", "dobroga Slovenca", "dobroga Talijana" itd. Čak u svom posvemašnje neutralnom određenju, taj "dobri Hrvat" po svom pojmu ne treba i ne mora činiti dobro bilo kome od navedenih, pa u tom pojmu "dobrog Hrvata" može biti implicirano čak i to, da on čini zlo svima drugima, a da ipak ostane - "dobar Hrvat" (štoviše tek ona baš najbolji?). Tako bismo mogli doći do logičkog zaključka, kako je bolje biti "dobar postolar, lječnik, graditelj...", nego "dobar Hrvat"! A to je porazno! Porazno po Hrvata! Zato se po svemu sudeći ne bismo trebali baš puno hvaliti svojim "dobrim hrvatstvom", nego bismo se morali dobrano i svojski potruditi da što prije postanemo - dobri ljudi, ako nam to ikako uspije!
Nacionalisti i populisti, međutim, tu toliko očitu razliku jednostavno ne žele priznati, jer ne mogu, budući da su još uvijek - rodovsko-plemenski mentalno konstituirani! I tu leži izvor, upravo historijski (ili: prehistorijski?) izvor svih naših nedaća i nesreća!
...
Nacionalizam je naime po svojoj bitnoj intenciji i po samoj svojoj srži (a to je suvremeni naci-fašizam ovog [XX} stoljeća doveo do poslednjih konsekvencija!) pokret, kojemu je najviša vrijednost i vrhovni cilj - ne čovjek pojedinac, nego upravo suprotno tome (nacionalni) kolektivitet!
...
Za razliku od rodovsko-plemenske (tzv. prvobitne, samonikle, u sebi još-ne-diferencirane, u sebe zatvorene i od strane pojedinaca posve neupitne) konstitucije zajednice (pri čemu je određenje HDZ-a, tj. Hrvatske demokratske zajednice protivurječno onim "demokratske", ali je posve pogođeno onim "zajednica", čemu su vjevoratno kumovali hercegovački članovi pokreta!), narod je, a time i nacija: kao u državu konstituirani narod, u samom sebi već raslojen, pa time već imamo posla s (klasno raslojenim) društvom, pri čemu pojam društva protivuriječi pojmu zajednice upravo svojim historijskim realnim procesom. Zajednica se tu pretvara u društvo, upravo suprotstavljajenih grupnih i pojedinačnih interesa. Inter - esse znači latinski doslovno biti između, tj. među nečim, među drugima ili jedan između drugih, dakle moj interes među isto takvim drugim interesima, pa to etimologijski po smislu znači: s nečim svojim vlastitim biti u odnosu na drugoga (druge), različite od mene, to jest upravo sa svojim vlastitim (različitim i drugačijim posevnim) interesom. Nema tu nikakva (narodnosnog ili nacionalnog) identiteta, a ni takvog interesa.
...
Kada bi nacionalisti rezonovali racionalno (što oni ne mogu baš kao takvi!), onda bi morali uvidjeti tu bitnu razliku, ali kada bi bili racionalni, prestali bi biti - nacionalisti (a to je tzv. circulus vitiosus), pa se tu krug nužno zatvara. Nacionalizam, naime, počiva, i to isključivo počiva na - sentimentu, blago rečeno, pa taj sentiment vjerojtno proizilazi iz genetski naslijeđene i naknadno u obitelji ili okolini odnjegovane, i tako duboko u podsvijesti sačuvane jezgre tog atavističkog sindroma.
...
