Jovan Dučić

NEDULE

Početnik
Poruka
11
Ducic je u svom delu "Blago cara radovana" izneo fantasticne misli!Neosporno je da je jedan do nasih najboljih stvaralaca svih vremena.Medjutim,ne slazem se sa njegovim stavom prema zenama.
Ovim putem ne zelim da isticem nikakav feministicki stav!Zanima me misljenje muskaraca,ali i zena o ovoj nepresusnoj temi za diskusiju!

Pozdrav svima :D
 
DA LI JE DUCICEVO ISKUSTVO DOVOLJNO ORPAVDAN POVOD ZA IZRAZITO NAPADANJE ZENSKOG RODA?
FANTASTICNE MISLI O SVIM ASPEKTIMA ZIVOTA-KRAJNJE DIPLOMATSKE!ALI DA LI I STAV O ZENAMA SMATRATE
" FINO ZAPAKOVANIM" ILI KRAJNJE OTVORENIM???
 
Па,ја на то гледам као на безопасно мишљење,које не боли никога.И жене о мушкарцима свашта пишу и мисле и сви су генерално у праву. На то гледам као на духовите опаске.И ако сам жена не могу да кажем да Дучић није у праву.
 
Ovo me je pitanje pogodilo u bolnu tačku!
Mislila sam isto kao i Slayer - to je samo mišljenje koje nikom ne smeta - ali kada sam pročitala malo više detalja iz Dučićeve biografije i shvatila da je on te svoje stavove primenjivao i u praksi, teško sam se razočarala. Da jedan takav intelektualac bude toliki primitivac u odnosu na suprotan pol - to sam jedva mogla da poverujem. Ali pošto su u pitanju bile činjenice iz njegovog dnevnika, morala sam na kraju da se pomirim sa tim da je moj (u to vreme) omiljeni pesnik ustvari jedan bednik, koji je zavodio žene pa ih ostavljao, zajedno sa svojom vanbračnom decom i tako dalje i tako dalje, ne mogu o tome više ni da pišem, takvo sam strašno razočaranje doživela.
 
Pretpostavio sam da ce sigurno biti ovakvih komentara, naravno bez zelje za njima, jer i ja neke stvari, pa dobro i ne samo neke koje se ticu njegovog odnosa prema zenama ne opravdavam. ALI !!!!! Nikako se na to ne sme gledati sa jednog aspekta, i nikako se ne sme ispustiti iz vida cinjenica da samo covek koji zaista voli zene i zeli samo ono naj bolje za njih je uglavnom i naj suroviji prema njima. Moje misljenje je da to toga dolazi kada muskarac, bez obzira na neosporne duhovne kvalitete koje poseduje ipak ne uspe da se oslobodi sujete i egoizma u dovoljnoj meri.
 
Da li si mozda mislio/la na Ducicev esej "O zeni" kada si postavio/la ovo pitanje?
Tu se zaista oseca velika doza mizoginije, esej je prepun nekakvih generalizacija koje jedan erudita nije smeo sebi da dozvoli. Esej vrvi od uvreda sto onih metaforickih sto onih krajnje direktnih ("zena je bice bolesno i zlo..."). On tu koristi podelu na LJUDE i ZENE, ne na muskarce i zene, sto samo po sebi govori gde smesta zenu, evolutivno i ontoloski. Smatra da zena ne moze da ima nikakvu dublju svest o moralu do samo estetsku. Jednom reci dozvoljava joj samo formu dok sustina pripada evolutivno visim bicima, "ljudima"...
Ducic je vodio prilicno promiskuitetan zivot, i kao playboy (da ne koristim neku tezu rec) i bonvivan bio poznat u krugovima ondasnje evropske diplomatije. Znajuci tu cinjenicu, ne zameram Ducicu, ipak trebalo se nositi sa svim tim zenama, a to mora da nije bilo nimalo lako :roll:.
 
Ovako, pitanje sam postavio iz dva razloga:
Prvi je taj sto je po meni jedno od merodavnijih merila poznavanja zena iskustvo, a Ducic tu nije bio bas neuk.
A drugi, i mnogo, mnogo bitniji razlog, je taj sto je sa njim pocelo da mi se desava nesto slicno kao i pre nekoliko godina sa Niceom.
Jednostavno ne mogu da se pomirim sa cinjenicom da "neka" licnost o kojoj imam izuzetno visoko misljenje moze biti toliko kontradiktorna i da toliko poljualja moje stavove koji su do skoro bili kranje jasni, i da kazem skoro stoprocentualno jednostrano orijentisani.
Plasim se da sam "nazalost" na putu da ga osudim slicno kao i slavdza?

p.s. Pitanje nisam striktno bazirao na eseju "o zeni",tj. "Blago cara Radovana", vise je dato u globalnijoj formi.
 
Сви сте у праву на неки начин,морам признати да ове детаље што је Славџа изнела нисам знала.Не осуђујем га и није ми пао у очима из пар разлога.Познајем много мушкараца који нису ''обични људи''што значи да имају високе функције.Сви су дивни очеви и мужеви и домаћини.И сви воде двоструки живот много первезан,у детаље нећу да идем али би се сигурно згрозили.Мени је Дучић јако драг,много га поштујем као писца,поготово због књиге ''Верујем у бога и српство''.Свако има тамну страну,својим коментарима мене као жену није угрозио,јер знам своје вредности и способности.Он сигурно никога није присиљавао да ради нешто што не жели.И мислим да га то не умањује као књижевника.Сигурно му се већина жена бацала у загрљај,јер не верујем да им је кришом сипао неки љубавни напитак.Ако је имао највише контакта са женама које је лако заварати и које немају чврст карактер или морал и не чуде ме његови коментари.Сигурно су му својим делима и понашањем дале повод за такве коментаре.
 
Iskreno receno,ja nisam ni imala pojma sta je posredi,gde mogu da procitam vise o tome?Evo jedne Duciceve i zove se Zena:


Ja snevam o zeni,vecoj no sve zene,
Cija ce lepota biti tajna svima,
Sto je kao bozji dah u prostorima'
Koji ne dotice nikog osim mene.

Njen car da je moje veliko otkrice;
Da mirno prisustvo te cudesne zene
Ne razume vise niko osim mene,
Osim moje vecno ocarano bice.

I pred cijom gordom lepotom od sviju
Samo ja otvorih oci ocarane,
I srce ko crni cvet iz gluhe strane,
Nevidljive kapi dok na njega liju.

I njena lepota,tako nedogledna,
Neobecascena hvalama glupaka,
Da obidje tiho,kao snoplje zraka,
Sve tamne puteve duse,samo jedne.

I ja kljucar cudne lepote,da s tajnom
Srecom vidim jasno da je ova zena
Od istoga svetlog tkiva nacinjena
Od koga i bolni moj san o beskrajnom.

Mozda covek nije bio okruzen pravim zenama,vec...
 
slayer:
Сви сте у праву на неки начин,морам признати да ове детаље што је Славџа изнела нисам знала.Не осуђујем га и није ми пао у очима из пар разлога.Познајем много мушкараца који нису ''обични људи''што значи да имају високе функције.Сви су дивни очеви и мужеви и домаћини.И сви воде двоструки живот много первезан,у детаље нећу да идем али би се сигурно згрозили.Мени је Дучић јако драг,много га поштујем као писца,поготово због књиге ''Верујем у бога и српство''.Свако има тамну страну,својим коментарима мене као жену није угрозио,јер знам своје вредности и способности.Он сигурно никога није присиљавао да ради нешто што не жели.И мислим да га то не умањује као књижевника.Сигурно му се већина жена бацала у загрљај,јер не верујем да им је кришом сипао неки љубавни напитак.Ако је имао највише контакта са женама које је лако заварати и које немају чврст карактер или морал и не чуде ме његови коментари.Сигурно су му својим делима и понашањем дале повод за такве коментаре.
Jako mi je drago sto je spomenuta knjiga "Verujem u boga i srpstvo", namerno je nisam spomenuo jer nisam zeleo da se udaljavam od teme. Tu zaista nema komentara. Medjutim, ovde se radi o tome da jedna takva licnost, koja toliko potencira pravoslavlje, veru, covek koji je dugo bio u diplomatskim krugovima kao "predstavnik" jednog naroda, nije smeo sebi dopustiti takve ispade. Jer, licni stav, merilo vrednosti coveka se ogleda u celokupnoj licnosti, a nepostovanje i podceninjavenje drugih ljudi je daleko od neke velicine.

p.s. Moram jos jednom da se vratim na "U boga i srpstvo verijem", vredelo pi otvoriti posebnu temu, ne vezano samo za Ducica.
 
Samo da se zahvalim svima koji su ucestvovali u ovoj diskusiji, jer zaista nisam ocekivao,"ne zbog teme", da ce sve dobiti ovako kvalitenu formu komentara.

p.s. Drago mi je sto sam razmenio po koje misljenje sa Vama.
 
Ducic je ponekad prilicno iskljuciv. Mozda nije uvek "politicki korektan" ali zar knjizevnost to treba da bude?
Uostalom ovakvih primera ima sijaset pocev od Sokrata, preko Sopenhauera do eto naseg Ducica i nije to ono sto je ove ljude ucinilo velikim.
P.S. Kad cemo da otvorimo temu "Verujem u Boga i u srpstvo"
:wink:
 
Saliery_78:
slayer:
Сви сте у праву на неки начин,морам признати да ове детаље што је Славџа изнела нисам знала.Не осуђујем га и није ми пао у очима из пар разлога.Познајем много мушкараца који нису ''обични људи''што значи да имају високе функције.Сви су дивни очеви и мужеви и домаћини.И сви воде двоструки живот много первезан,у детаље нећу да идем али би се сигурно згрозили.Мени је Дучић јако драг,много га поштујем као писца,поготово због књиге ''Верујем у бога и српство''.Свако има тамну страну,својим коментарима мене као жену није угрозио,јер знам своје вредности и способности.Он сигурно никога није присиљавао да ради нешто што не жели.И мислим да га то не умањује као књижевника.Сигурно му се већина жена бацала у загрљај,јер не верујем да им је кришом сипао неки љубавни напитак.Ако је имао највише контакта са женама које је лако заварати и које немају чврст карактер или морал и не чуде ме његови коментари.Сигурно су му својим делима и понашањем дале повод за такве коментаре.
Jako mi je drago sto je spomenuta knjiga "Verujem u boga i srpstvo", namerno je nisam spomenuo jer nisam zeleo da se udaljavam od teme. Tu zaista nema komentara. Medjutim, ovde se radi o tome da jedna takva licnost, koja toliko potencira pravoslavlje, veru, covek koji je dugo bio u diplomatskim krugovima kao "predstavnik" jednog naroda, nije smeo sebi dopustiti takve ispade. Jer, licni stav, merilo vrednosti coveka se ogleda u celokupnoj licnosti, a nepostovanje i podceninjavenje drugih ljudi je daleko od neke velicine.

p.s. Moram jos jednom da se vratim na "U boga i srpstvo verijem", vredelo pi otvoriti posebnu temu, ne vezano samo za Ducica.
У потпуности си у праву.Ја само желим да дам блажи поглед на све то.Јер је он ипак значајан за нашу културу.Мислим да некада није добро износити прљав веш неких људи,из разлога:На пример да у некој емисији дође до расправе о Дучићу и сада неко прича како је он био велик и значајан човек.А онда се неко други ухвати за његове ексцесе са женама.Морамо признати да нам је већина становништва доста необразована.И мислим да би већини остао у памћењу као човек слабог морала,јер је занимљивије слушати такве ствари него књижевно достигнуће.Нисам ни рекла да је добро то што је радио,само не желим никога да оптужујем јер бих била превелика будала да тврдим за себе како сам без мана.А,то је једино што би ми дало подлогу да другима судим.Само желим да га оправдам.Јер и даље мислим да тиме како се понашао са женама није учинио ништа зло Српском народу,то нема везе са његовим књ. радом.Ја сам православка и верујем много у бога.Али пушим цигарете,пијем алкохол и нећу невина ући у брак.То су за данашње време ситнице и нормалне ствари док наша религија то строго осуђује.Али ме те ствари не чине лошом православком и верницом.Ваљда сте схватили шта желим да кажем.
 
Jekyll_doesnt_Hyde:
Ducic je ponekad prilicno iskljuciv. Mozda nije uvek "politicki korektan" ali zar knjizevnost to treba da bude?
Uostalom ovakvih primera ima sijaset pocev od Sokrata, preko Sopenhauera do eto naseg Ducica i nije to ono sto je ove ljude ucinilo velikim.
P.S. Kad cemo da otvorimo temu "Verujem u Boga i u srpstvo"
:wink:
Ево сада ћу да отворим ту тему.
 
Počelo je sa mišljenjem o ženama, a završili ste sa srpstvom i pravoslavljem. E pošto sad imate za to posebnu temu, da se vratimo na Dučićev odnos prema ženama. Možda je Slayer u pravu kad kaže da, kad su u pitanju značajni i ugledni ljudi, ne bi trebalo iznositi njihov prljav veš. I Duško Radović je rekao da se u ljubavnoj pesmi može uživati samo pod uslovom da ne poznaješ ni autora, ni osobu koja ga je inspirisala. Međutim, moj je princip da za bilo šta što pročitam pokušam da što više saznam o autoru, a pošto mi je Dučić bio stvarno omiljeni pesnik, tim pre sam o njemu čitala sve što mi je palo pod ruku. I tako sam saznala i ono što radije ne bih znala. Prema tome, odajem priznanje Dučiću i kao književniku (ako se ne insistira na iskrenosti), i kao diplomati, i kao patrioti, ali kao čovek on je, za moj pojam, stvarno jadan. To je moje mišljenje i nemam nameru da ga namećem bilo kome ko misli drugačije, ali isto tako ni mene niko ne može da ubedi da neko, samo zato što je značajna ličnost, može da se ponaša prema drugim ljudima kao da su niža bića. To nema veze ni sa Dučićem, ni sa odnosom muškarac-žena, nego sa osnovnim principima humanosti.
Ako još neko želi da se razočara, izvolite – "Jovan Dučić u znaku erosa" – Slobodan Vitanović, izd. "Filip Višnjić", Beograd, 1990. (V deo – Neobjavljeni i delimično objavljeni rukopisi, sa posebnim akcentom na strane 334-340). Slobodno me optužite za iznošenje prljavog veša, ako se samoubistvo odbačenog deteta može svesti na nivo "prljavog veša".
 
slavdza:
Počelo je sa mišljenjem o ženama, a završili ste sa srpstvom i pravoslavljem. E pošto sad imate za to posebnu temu, da se vratimo na Dučićev odnos prema ženama. Možda je Slayer u pravu kad kaže da, kad su u pitanju značajni i ugledni ljudi, ne bi trebalo iznositi njihov prljav veš. I Duško Radović je rekao da se u ljubavnoj pesmi može uživati samo pod uslovom da ne poznaješ ni autora, ni osobu koja ga je inspirisala. Međutim, moj je princip da za bilo šta što pročitam pokušam da što više saznam o autoru, a pošto mi je Dučić bio stvarno omiljeni pesnik, tim pre sam o njemu čitala sve što mi je palo pod ruku. I tako sam saznala i ono što radije ne bih znala. Prema tome, odajem priznanje Dučiću i kao književniku (ako se ne insistira na iskrenosti), i kao diplomati, i kao patrioti, ali kao čovek on je, za moj pojam, stvarno jadan. To je moje mišljenje i nemam nameru da ga namećem bilo kome ko misli drugačije, ali isto tako ni mene niko ne može da ubedi da neko, samo zato što je značajna ličnost, može da se ponaša prema drugim ljudima kao da su niža bića. To nema veze ni sa Dučićem, ni sa odnosom muškarac-žena, nego sa osnovnim principima humanosti.
Ako još neko želi da se razočara, izvolite – "Jovan Dučić u znaku erosa" – Slobodan Vitanović, izd. "Filip Višnjić", Beograd, 1990. (V deo – Neobjavljeni i delimično objavljeni rukopisi, sa posebnim akcentom na strane 334-340). Slobodno me optužite za iznošenje prljavog veša, ako se samoubistvo odbačenog deteta može svesti na nivo "prljavog veša".

..........

Dučić je i moj najomiljeniji pesnik, pored Djure Jakšića, ali stvarno nisam znala da je bio loša ličnost, da bi mogao da nekome nanese zlo...
Reci mi, nisam to pročitala, zar se neko ubio zbog Dučića, ili sam ja to nešto... :roll:
Inače, ni meni nije jasno kako neko može da piše onako predivne stihove, a da bude neko drugi, ili bolje reći..da bude dvojak...da li je on bio slab ...ili...književnost ne možemo povezivati sa crtama nečijeg karaktera..ili možda emotivne slabosti...nije mi jasno, mada svako od nas može naneti zlo..bar rečima...niko nije 100% moralan uvek...i sa svakim...svi smo ipak grešni, bar prema sebi...a možda i prema drugima...nemam pojma...valjda je to normalno...jer nema bezgrešnih..
 
Ubio se Dučićev vanbračni sin, koji je, verovatno zbog nesređene porodične situacije, izrastao u nervno labilnu ličnost. Ako te baš interesuju detalji, pročitaj u knjizi koju sam navela, mada bi možda bilo bolje da ne kopaš po čovekovom privatnom životu i da ostaneš i dalje njegov poštovalac. Veruj mi da je meni žao što sam to pročitala i što ne mogu da ostanem u ubeđenju da je Dučić bio VELIKI čovek u SVAKOM SMISLU te reči. Iako sam vrlo tolerantna prema većini ljudskih mana i slabosti.
 
Јован Дучић, српски песник и мислилац, остао је упамћен како по својим песмама, тако и по мудростима и истинама које је изрекао и сабрао у делу “Благо цара Радована”.

Посебно интересантно Дучић је писао о женама и женској ћуди.


“Ако хоћете да вас жена воли, треба јој дати прилике да вас сто пута слаже, и да увек изгледа као да то не видите. Жена је толико гипка и прилагодљива, да, после два сусрета са неким човеком, тачно зна какву он жену воли. И већ од тог момента она престаје да буде онаква каква јесте, и каква ће и даље за себе остати; а даје себи све оне одлике по којима мисли да ће се највише допасти. Тако се она направи друкчијом него што је у ствари, да убрзо наличи већма на наш модел, него на своју природу. Она се толико брзо обрне у самој себи, да просечан човек не може ни да је прати у том невероватном њеном обрту. Она тим само постаје загонетнија за гломазни дух човеков, који не уме да је посматра у том њеном намештању како би од оне каква јесте, постала наједном онаква каква није. Жена је и иначе увек једно биће за себе и за цео свет, а друго за човека којег воли.”


„ Жена добро зна да је слаба само када воли. ”
„ За човека су божанства једна веза између њега и космоса, а за жену су божанства само једна веза између ње и човека. ”
„ Човек влада женом само кад влада собом; а ми владамо собом само кад више мислимо него што осећамо. ”
„ Као што гусенице имају боју листа на којем леже, или као што полип добије боју предмета за које се ухвати, и жена кад лаже даје себи изглед какав јој треба. ”
„ Има и код најзаљубљеније жене једно место у души које хоће да се свети оном којег воли: једна мрачна клица неверства и злоће, коју ни самој себи не би умела да призна. ”
„ Код жене је урођено да вара на мало и велико, свесно и несвесно, намерно и ненамерно, а врло често и без икакве зле намере, и чак сасвим често из најбоље намере. ”
„ Лепа је свака жена, осим оне која мисли да то није, и оне која мисли да то јесте. ”
„ Много пута жена не воли мушкарца ни чијој се лепоти највише диви, јер свака жена инстинктивно осећа да је физичка лепота женско оружје, а она то своје оружје не воли да види у рукама мужа или љубавника. ”
„ Нема несреће мушкарчеве коју жена није у стању да сасвим неутрализира, или веома ублажи. Величина жене је у великим моментима; у ситним догађајима, она је ситна. ”
„ Непомућена срећа у љубави, то је не тражити од жене верност. ”
„ Пронаћи добру жену, то је тешко као пронаћи у свом врту извор петролеума. ”
„ Ретко која жена виси о руци мушкарца који је био одиста човек њеног укуса. ”
„ Ретко која жена хоће да освоји духом, још мање душом, а најмање добротом. ”
„ Ретко се која жена, и после највеће поруге, одвоји од човека док се претходно није побринула да не остане сама. ”
„ Савремена жена, то је жена која је спремна да изгуби сваку врлину, и ону у којој је једино била виша од мушкарца, само да задобије право на оно због чега се и сам мушкарац увек сматрао нижим од жене. Она више није наша жена, ни мајка, ни другарица, ни сарадница. Сишла је на улицу, напустила кућу, оставила другима своју децу. ”
„ У браку жена тражи све што јој се допада и узме све што се може отети. ”
„ Више него мушкарац за себе, жена тврдо верује да без својих порока не би могла имати ни дана задовољства и да би је велики број врлина само осиромашио, као што алкохоличар верује да би умро без своје чаше, и коцкар без своје коцке. ”
„ Први знак да једна жена одиста љуби, то је кад се у њој јави неодољива и болна жеља да добије дете од човека којег воли. ”
„ Жена често лако даје, али се лако не заљубљује. ”
„ Жена ће о љубави говорити с Алкибијадом, о филозофији са лепим Лисидом, али са старим и ружним Сократом неће разговарати ни о љубави, ни о филозофији. ”
„ Жена ће опростити мушкарцу и најтеже пороке, али жена не прашта другој жени ни њене највеће врлине. ”
„ Жена изгледа или као наша велика срећа или као велика беда; зависи од огледала у којем смо је ухватили. ”
„ Жена може да се занесе за богаташем или артистом, за војником или спортистом, за лепим или умним, али се најзад дадне, често за цео живот, сасвим друкчијем човеку него каквог је замишљала или желела. ”
„ Жена не воли љубав коју увиђа, него коју нагађа. ”
„ Жена нема осећања одговорности као ни дете; и она се брани сузама, а не разуверавањем. Али и кад моли за опроштење, то не значи да признаје кривицу, него избегава грубе сцене. ”
„ Жена пада из разних узрока: из љубави, из досаде, из страсти физичке, из сујете, из слабости воље, из интереса материјалног, из романтике, из маније, из перверзије, из освете. ”
„ Жена се често брани од порока срчаније и поштеније него мушкарац, јер зна да је не контролише само једно лице, него цело друштво, и породица, и све остало што су људи подигли против жене. ”
„ Жена се не служи лажју да нападне, него да се одбрани. ”
„ Жена је добар слуга а лош господар. ”
„ Жена се никад не гади пропале жене, као што се ми гадимо пропалог мушкарца; напротив, тражи њено друштво. ”
„ Жена се претвара и лаже, и кад љуби, и кад не љуби. ”
„ Жена у коју смо заљубљени престаје бити за нас обично људско биће, него или постане бели анђео или црни сотона. ”
„ Жена увек мора да има неког кога ће мучити, било мужа или љубавника. ”
„ Жена вас највише воли кад има да она прашта вама, а не ви њој. ”
„ Жене имају сталну потребу да буду вољене, и кад оне саме не воле, и зато се често предају и људима који су им иначе физички немили. ”
„ Жене не знају да поштују, него да воле. Стога оне не траже ни да ви њих поштујете, него да их волите. ”
„ Жене не признају прошлост, а још мање жале; оне грабе од сваког момента све што могу уграбити. ”
„ Жене разнеже срца, изграде језик душевности, профине начине и дигну љубав и лепоту до религије и мудрости. ”
„ Жене су стварно верније него што ми верујемо и верније су кад им се то не тражи, него кад им се то изискује. ”
„ Жену велики мушкарац занима само у почетку, јер то ласка њеној сујети међу другим женама, а и због тога што жена воли све што блиста. ”
„ Жену треба узети за оно што јесте, и не покушавати да је изграђујемо боље него што је Бог направио; а ако се жена узме за онакву каква је одиста, онда може још донети мушкарцу неизмерно пуно радости. ”
„ Да мушкарац одиста воли постојано само једну једину жену, потребна је машта која иде у привиђење и прелази у лудило. ”
„ Једино што мушкарци не опраштају другом мушкарцу, то је кад има лепшу жену него што је њихова. ”
„ Нико о женама не мисли горе него баш мушкарац који већ неку жену безумно воли. ”
„ Између жене и великог мушкарца постоји природан антагонизам, због чега су велики људи или избегавали суперијорније жене, или имали с њима само несрећне доживљаје. ”
„ Ја памет мушкарца рачунам по оном што каже, а памет жене по оном што не каже. ”
„ Жена је, ипак и неоспорно, највећа илузија човекова. Не постоји ни једна срећа која је у стању да домаши радост љубави. Све друго може бити слава, успех и сатисфакција, али је жена једино пијанство срца. Ни све тамне стране женина карактера као да не постоје него зато да буде осветљен само један њен део, онај у којем она највише зрачи и који је увек божанствен. ”
„ Жена може да се занесе за богаташем или артистом, за војником или спортистом, за лепим или умним, али се најзад дадне, често за цели живот, сасвим дукчијем човеку него каквог је замишљала и желела. Она увек подлегне јачем, а не лепшем и умнијем, ни бољем и милијем.

Википедија
 
O ŽENI

1.
Za čoveka su božanstva jedna veza između njega i kosmosa, a za ženu su božanstva samo jedna veza između nje i čoveka. Žena nikad nije drukčije smatrala svoju religiju, kao što ni religije nisu bile milosrdne za ženu. Čak su mnoge religije potpuno prezirale ženu: budizam, hrišćanstvo i muslimanstvo. Žena kad veruje u religiji, ona veruje, kao primitivan čovek, sa svim oznakama sujevere. Za nju je Bog jedino strašilo, obučeno u belo; i kad se moli, ona vrača. Žena ne razume hrišćanstvo, niti je ikad postala hrišćankom po uverenju i po razumevanju dogme, ni po inspiraciji za ljubav prema bližnjem i bednom. Žena je opak epikurejac, koji prezire sirotinju, i ima instinktivno gađenje za siromaha. Po celom svom smislu za život, žena je svagda bezverna koliko i neverna. Ona više veruje u magije nego u molitve. Ona ne razume da je Bog jedna ideja o dobrom i o svetom, jedno duševno osvedočenje, i da je Bog tvorac i regulator života, bez kojeg se ne daje razumeti ni svet ni život. Ona se Boga samo boji, i sva njena ridanja su izrazi praznoverja. Žena ne zna šta je to praktikovanje vere van kulta i molitve, šta je konkretna vera mimo verbalnu veru: milosrđe i dobročinstvo. Pored tolikih primera ženskog milosrđa, ona je ipak sebična i nedarežljiva. Koliko žena prođu ulicom pored prosjaka ne pruživši im milostinju, samo zato što ih mrzi da skinu rukavicu, i da otvore novčanik. I kad učine kakvo milosrđe, to je opet njihova vradžbina i računalje na neku zamišljenu nagradu ili uspeh. Najčešće milostinju daju na ulici mlade žene žureći na ljubavni sastanak. Pobožna žena je neizmerno skrušenija nego čovek, jer veruje da je progoni jedno oko od kojeg se ne daje ništa sakriti. Ali se manje boji i Boga nego zlih jezika. Žene počinju bivati duboko milosrdne tek kad su i same duboko nesrećne; u sreći su bezdušne i pustoglave, sasvim obratno od čoveka koji je dobar samo kad je srećan. Jedna je velika nesreća što žena ne zna šta je život. Šta je odista život prema ženskoj ideji? Žena je dobra samo kad voli; ali kad voli, ona je viša od čoveka. Svakako, žena nikad nije naivna, a ljudi čak i ženu frivolnu zovu naivnom. Kod žene je urođeno da vara na malo i na veliko, svesno i nesvesno, namerno i nenamerno, a vrlo često i bez ikakve zle namere, i čak sasvim često iz najbolje namere: u najviše slučajeva, samo da bi se većma dopala. Ali jedna žena samo onoliko vredi koliko voli, a ona vara i kad najvećma voli. Ima žena koje nikad ne kažu laž, ali nikad ne kažu celu istinu. Mlada žena ima sve iskustvo starije žene, i svu radoznalost i ležernost devojčice. U mladoj ženi od dvadeset i pet godina počinje najveća strast za uživanjem, koja se zatim ne smiruje do njene pune propasti. Pronaći dobru ženu, to je teško kao pronaći u svom vrtu izvor petroleuma. Ali lukavstvo ženino nije uvek zloća. Znam lukavih žena koje su bile dobre, a znam iskrenih koje su bile nevaljale. Lukavstvo je dokaz slabosti i straha, većma nego zloće i zlonamere. Žena voli čoveka dok joj veruje. I onda kad ga ne voli, ona traži da joj ipak veruje. Ne voli se braniti ni kad je kriva; i hoće da ima iluziju da je držite za dobru i kad to nije. Kad je ne držite za dobru, ona veruje da je više ne držite ni za lepu. A njoj nije dovoljno ni da izgleda lepa, nego hoće da bude jedina lepa. Kad žena treba da se počne braniti, ona se ne brani, nego prestane da voli i počinje da mrzi. Zato, ne objašnjavaj se, nego ili uzmi ili ostavi. Duboko je uvređena kad je prave krivom, a nije kriva; a još je više uvređena ako joj kažu da je kriva kada to odista jeste. Žena nema osećanja odgovornosti kao ni dete; i ona se brani suzama, a ne razuveravanjem. Ali i kad moli za oproštenje, to ne znači da priznaje krivicu, nego izbegava grube scene.


2.

Ako žena ima hrabrosti pred životom, koliko čovek ima pred smrću, to je što ima nepokolebivo veće pouzdanje u svoju gipkost, nego čovek u svoju snagu. Naročito veruje u svoju moć pretvaranja i laži. Laž je njeno obično oružje i obično utočište, čak i najboljih među ženama. Pretvaranje i laž su jedini izlaz iz nebrojenih njenih sukoba sa svim tiranima; roditeljima, mužem, svetom, idejama. Lažju ona prikriva svoje neznanje, koje je ogromno, i sebičnost, koja je neizmerna, i lenost, koja je besprimerna, i poroke, koji su često nezajažljivi. Zato ona prolazi kroz život trijumfalno, uvek praćena većma svojom legendom nego svojom istinom, nikad dovoljno poznata svom društvu, najmanje razumljiva onima koji joj stoje najbliže, a ostajući za čoveka koji je voli samo mit i nadrealnost. Ljudi nikad ne mogu da razlikuju ženinu laž od ženine istine. Ali ipak ljudi osećaju lažljivca, i kad ne mogu da se odbrane od laži. Brak se najčešće sastoji od jednog lažova i jednog nasilnika. Žene kad lažu, one uvek lažu na krupno i totalno; i kad imaju da sakriju sitnicu, žene negiraju i sve drugo što je s tom sitnicom u vezi, i to brzo, odlučno i konačno. Nije nigde bila, nije nikog videla, nije ništa čula; ne poznaje uopšte osobu za koju je vezuju zli jezici; nije bilo ničeg... A pošto tako poriče sve totalno i sve konačno, zato se lako i ne zapliće i ima uvek stav odvažan. A pošto ne laže uvek da naškodi, ona ne uzima laž za sredstvo kako bi drugim učinila zlo, nego samo da sebi učini dobro. Žena zna da ima nekih istina koje mogu da sve upropaste, ako se reknu samo iz ljubavi za istinom; i zato se ona služi lažju, ne prebacujući sebi da je lažov, verujući čak da dobar cilj uvek vredi koliko i dobar princip. Ona zna da je laž spasavala često i samu istinu u kritičkim momentima. Sveti Avgustin je rekao: "Lagati, lagati pošteno i pobožno..." Ali je to svetac rekao mnogo docnije nego što su tu ideju žene već bile usvojile za glavno načelo svog opstanka. Ako hoćete da vas žena voli, treba joj dati prilike da vas sto puta slaže, i da uvek izgleda kao da to ne vidite. Žena je toliko gipka i prilagodljiva, da, posle dva susreta sa nekim čovekom, tačno zna kakvu on ženu voli. I već od tog momenta ona prestaje da bude onakva kava jeste, i kakva će i dalje za sebe ostati; a daje sebi sve one odlike po kojima misli da će se najviše dopasti. Tako se ona napravi drukčijom nego što je u stvari, da ubrzo naliči većma na naš model, nego na svoju prirodu. Ona se toliko brzo obrne u samoj sebi, da prosečan čovek ne može ni da je prati u tom neverovatnom njenom obrtu. Ona tim samo postaje zagonetnija za glomazni duh čovekov, koji ne ume da je posmatra u tom njenom nameštanju kako bi od one kakva jeste, postala najednom onakva kakva nije. Žena je i inače uvek jedno biće za sebe i za ceo svet, a drugo za čoveka kojeg voli. Najčudnije je možda i to što se svakoj zaljubljenoj ženi čini da mora izgledati drukčija nego što jeste; i da bude okićena draguljima i vrlinama kakve nema, a ne samo onim kakve ima; i da sebi izmišlja čak i drugo poreklo, i drukčije društvene veze; a sve to uvek prema ukusu čoveka kojeg hoće da opseni. A ona hoće do opseni i iz prostodušnog i često najboljeg razloga: da bi zadobila čoveka kojeg voli. Taj put od istine, koja je u njenoj prirodi, do laži, koja je samo u njenoj pameti, ona prevali u nebrojnim sitnim prevarama. Jedan talijanski pisac kaže da i devojče koje ima najlepšu boju lica i usana, metne malo rumenila polazeći na kakav bal. Laž zbog dopadanja, to je glavna laž ženinog spola. Ta je laž međutim često nevinija nego sve iskrenosti čovekove. Žene ne mogu da ne varaju i kad su najzaljubljenije. Kad je žena izgovorila najveću laž, izgledala je sebi najveća. Laž daje ženi osećanje superiornosti nad čovekovim umom i talentom, i naročito, daje joj osećanje sigurnosti pred ursfenim brutalnostima čovekovim. Žena se ne služi lažju da napadne, nego da se odbrani. Nikad ne pitajte ženu da vam kaže nešto od svoje prošlosti. Nijedna ne voli da ima prošlost, niti joj daje kakvu cenu; a ako vam krije prošlost, to nije zato da nju sačuva za sebe, nego da vas ne izgubi. Ako hoće da prećuti prošlost, to je i zato što je žena prema prošlosti odista ravnodušna, jer žena po prirodi nije romantik. Žena ne podnosi spomen. Ona bezdušno sve krije jer ne želi da ima oči ni na čemu što nije u vezi sa čoekom kojeg voli u tom trenutku. Žena živi s dana na dan.


3.

Znam ljude koji veruju da je ljubav samo za besposlene i za mesečare; i druge koje su ostareli, a nikad nisu bili zaljubljeni, i treće koji su smatrali za nedovoljno poštovanja svoje muškosti da svoju ljubav kažu ili pokažu. Samo ljudi velike uglađenosti i artisti u životu naprave od ljubavi neiscrpni izvor svoje radosti ili svoje tuge. Lirski pesnik govori o svojoj ljubavi ozbiljno kao o stvorenju sveta. I danas je više na zemlji samoubistava zbog propale ljubavi, nego zbog propalog imanja ili propale časti. Prosečni čovek uvek voli više ženu nego ljubav. Kod žene je sasvim obratno: retko je kojoj ženi dovoljan samo čovek, i koja ne čezne da bude i voljena. Istina, mnogo se na svetu manje misli o ljubavi nego što izgleda. Ljubav na svetu održavaju samo žene i pesnici. Svakako, od svih vaših ljudi, ženama su pesnici najbliži, jer i oni žive u stalnom uzbuđenju i imaju puno ženskog i detinjastog. Sanjalice i mistici, pesnici svagda nalaze da realni život nije dovoljno velik ni dovoljno lep, i oni grade da bi ga dogradili, i stvaraju da bi ga dovršili. Njihove su ljubavi nestalne, ali raskošne. Žena je blagodarna čoveku i koji je ne voli, ali koji ima izgleda da je voli; ne traži u čoveku herojstvo nego pažnju; veruje i u laži ako su delikatne i nežne, i uživa i u maloj sreći, ako je ništa ne muti. Čovek voli ljubavbol, a žena voli ljubavradost. Za ženu je ljubav blistava sasvim dovoljna. Žena može otići i u ludilo i u samoubistvo, ako je stalno trujete rečima o dubini ljubavi i lepoti suza; ali po svom instinktu deteta i epikurejca, ona mrzi svaku dubinu i ima užas od velikih suza. Žene koje vole ljubavbol, to su obično žene koje su prirodom određene majke. One se ne boje bola; one nose mesecima dete pod pojasom, gotove da se nagrde noseći ga, i da mu žrtvuju život rađajući ga, i upropaste mladost odgajajući ga. Žene koje ne trepe nikakav bol u ljubavi, to su one koje ne vole ni decu, ni materinstvo. Zato devojka koja unapred pokazuje da ne želi decu, neće nikad biti ni dobra žena, ni dobra majka, ni dobra drugarka, nego buduća raspikuća i opasan poliandar, koja voli svet većma nego kuću, sebe nego ikakvog čoveka; to je pustolov kojoj će muž služiti samo za pratnju i podvođenje. Znao sam, naprotiv, devojaka koje su u petnaestoj godini želele da se udaju, samo da što pre postanu majkama, i koje su unapred imale u glavi plan da imadnu svoje desetoro dece, i već tako unapred odredile i imena za svih desetoro. Prvi znak da jedna žena odista ljubi, to je kad se u njoj javi neodoljiva i bolna želja da dobije dete od čoveka kojeg voli.


4.

Neko je rekao da čovek ne radi nego kad je radostan, i da mnogi insekti pevaju kad rade. Ali se i ne ljubi nego samo u radosti. Tužni duhovi i melanholici su često mislioci i heroji, ali retko ljubavnici. Žene vole samo veseljake koje ih zasmejavaju i iznenađuju. Žena mrzi čoveka koji je smešan, ali uživa u čoveku koji joj sve drugo napravi smešnim. Žena je nosilac radosti, i ne ceni nego ono što zrači i razdragava. Više za ženu vredi jedan dobar kalambur nego najdublja Njutnova istina. Za nju više vredi čovek duhovit nego dubok, a više blistav nego duhovit. Žena voli ležerne ljude jer joj oni praštaju njene ležernosti i radoznalosti; i voli poročne, jer se žene daju za porok a ne za vrlinu. Njih plaši vrlina koliko i um, jer um čovekov žena smatra za lukavstvo i za svirepo oružje prema ženi. Voli beznačajna ćeretala, jer je zadovoljna s malim brojem ideja; obožava anegdote, luduje za varoškim spletkama, uživa u uličnim hronikama. Ima ljudi koji su po salonima primani s najvećim urnebesom, jer su nosioci vesti koje se kazuju na uho, i koje drugi ne znaju ili ne vole. Ne samo religija, nego je i poezija oduvek bila opak sudija za žene. Pesnici su o ženama uvek rđavo govorili. Pevali su samo onoj koju su voleli, ili za kojom su ludovali. Pesnik ima za ženu dvoje; ima jedno mišljenje i ima jedno osećanje, a to mišljenje i osećanje retko kad naliče jedno na drugo. Kad pesnik nije ženu voleo ili mrzeo, on je se uvek bojao. Šta su za pesnika principi ljubavi? To su najčešće kaprici mašte kao i njegove pesme. Gete u sedamdesetoj godini voleo je devojku od sedamnaest godina, i prosio je najzad za ženu. Bodler je živeo sa ženom mulatkinjom, u kojoj nije bilo više od osamdeset centimetara visine. Žena pesnika Miltona, koji je pevao raj i anđele, napustila ga je zbog njegove ružne ćudi prema njoj. Nema skoro nijednog velikog pesnika kojeg žena nije ili prevarila ili zlostavljala: od Šekspira do Igoa, i od Molijera do Puškina. Latinski pesnik Lukrecije, koji nije manji od Vergilija, i koji je izvesno dublji, ima užas od žene. Za njega postoji samo fizička ljubav, kao i za mnoge rimske pesnike. Ali je, kaže, i ta ljubav skupo plaćena novcem, gubitkom snage i samoljublja; i zato je, po njegovom mišljenju, jedino spasenje pobeći do ljubavi. A može se, kaže, pobeći od ljubavi ako se ne izmišljaju svojoj ljubavnici vrline koje opa stvarno nema. Međutim, veli Lukrecije, nesreća je što zaljubljeni smatraju za zlato sve što je žuto. Oni i razroku ženu smatraju za suparnicu plavooke Minerve; i mutavu ženu smatraju samo kao ženu oprezku na rečima; i preterano mršavu, smatraju za vitku srnu; i ženu oštrokonfu, drže samo za ženu temperamentnu; i ženu pijanicu, smatraju za boginju Cereru, ljubavnicu Bahusovu. Sve žene nisu stvorene za ljubav. Za ljubav je žena koja ima duha da sve razume, i frivolnosti da sve želi da sazna. Žena je perverzna duhovno, a čovek telesno. Ima žena koje dožive duhovno veći broj poročnih stvari, nego što ih ijedan potpuno raskalašaan čovek doživi materijalno. Čovekje nemoralan dok ne počne da ljubi, a žena prestaje biti moralno nevinom od časa kad joj ode pamet za nekim čovekom. Platonska ljubav je samo ljubav čovekova. Svaka je žena dosadna osim one koju volimo. Međutim, ženi nije dosadan nego samo onaj čovek koji joj se ne divi, ili koji je ne želi, ili koji se ne divi makar njenom ukusu, ili se ne interesuje bar njenim psetom. Žena je azijski satrap kod kojeg uspevaju najplodnija laskanja samo ako su prikladno izrečena; ona tu pazi na reči, a ne na misli. I kad zna da joj lažu ona voli te lepe reči laži većma nego divljenje koje joj se prećutkuje. Mnogi veruju u intuiciju žene, a ta intuicija izvesno i postoji. Svakako, za mene, intuicija žene nije isto što i intuicija umetnika: jer je intuicija žene sterilna, a intuicija umetnikova je tvoračka. Intuicija žene je bolesna vidovitost, a ne konstruktivna sila.


5.

Fizička lepota čovekova je jedina velika sreća njegova, i među ljudima, a ne samo među ženama. Između četiri velika svojstva koja jedan Antinjanin mora da ima, Platon na provo mesto stavlja telesnu lepotu. Herodot kaže da su stanovnici Hegeste kao boga proslavili Filipa iz Krotone, jer je bio božanski lep; a Pausanija kaže da su u Egi, u Ahaji, postavljali najlepšeg mladića za sveštenika u Zevsovom hramu. Biti ružan, to je odista biti nečovečan, i od prirode obeležen i isključen. Ružnoća poražava, seje obeshrabrenje, ubija radost, nosi nesreću. Vekovima se misli da je Sokrat bio ružan; međutim, Epiktet kaže da su bili lepi i Sokrat i Diogen, i da su obojica bili čak čuveni po svojoj lepoti. Ksenofont je bio lep kao Apoleon. Stendal, koji je jedne večeri sedeo u pozorišnoj loži u Milanu sa Bajronom, kaže da je bio zaluđen fizičkom lepotom tog engleskog pesnika. Međutim, zna se da je Horacije bio čovečuljak sa velikim trbuhom. Maleni stasom su bili Bajron, Tolstoj, Kits, Balzak, a SentBev i Stendal su bili i ružni. Lepotice ne čeznu za lepim ljudima, kao ni bogate za bogatašima. Lepe ljude vole žene koje nisu lepe, kao što za bogatim čezne fukara. Istina je da lepota čovekova osvaja odjednom, a karakter i duh čovekov osvajaju polagano, jer se karakter i duh ne obraćaju ženinom životu fizičkom nego moralnom. Veliki čovek, to je za ženu veličina koja zamara, dubina koja plaši, , pedantnost koja odbija, princip koji gađa u glavu. Za ženu više vrede dve radosti, nego jedna sreća, a više vredi sreća nego slava. Najlepše žene pođu obično za ljude bez lepote, a često čak vole i ružne ljubavnike. Mnogo puta žena ne voli čoveka ni čijoj se lepoti najviše divi; jer svaka žena instinktivno oseća da je fizič ka lepota žensko oružje, a ona to svoje oružje ne voli da vidi u rukama muža ili ljubavnika. Žena ne ide ni za čovekom koji ju je zaneo svojom lepotom ili svojom duhovitošću, nego za čovekom koji ima nešto što ona naročito traži. U najviše slučajeva žena traži osećanje sigurnosti. Žena nikad ne vidi jednog čoveka u celini, nego uvek u detalju; da lepo peva, ili lepo igra, ili lepo svira, ili se lepo oblači, ili se lepo ponaša; ili najzad, da ima uspeha u društvu ili uspeha kod žena. Salonska dama broji čoveku klase, godine službe, pare i zube; intelektualka mu broji misli i dela; cerebralna žena ne broji mu ni podvige ni trijumfe. Cerebralne žene su obično poročne i to na hladno. To je muškobanja koja nema ni ženske nežnosti, ni muške dobrote, i sasvim je nesposobna za ljubav. Viša inteligencija žene je uvek zlodejna za čoveka od srca. Takva žena je naoružana do zuba. Ako je čovek duhovno manji od nje, ona seče; ako je čovek silniji, ona se mačuje. Nikad se kod žene sa većom inteligencijom nisu uspele da razviju više osobine srca. Lepe žene su manje sklone poroku nego ružne. Lepotica se zadovoljava divljenjem i obožavanjem svoje okoline, a ružna traži utočište u prvom ljubavniku koji je bude smatrao da nije ružna. Zato su ružne žene većma zauzete naporom da se dopadnu, nego lepe, kojima to uspeva i bez napora. Prvi čovek koji takvu ružnu ženu nađe da je lepa, i koji joj to pokaže postaje njen neodoljiv gospodar. Da bi se dopale ljudima, ružne žene postaju muzičarke, spisateljice, slikarke, filantropi, a sada čak i parlamentarci. Žena voli većma lepotu nego vrlinu; ali žena voli samo svoju lepotu. Tuđa lepota joj izaziva zlu krv, kao tuđ novac i tuđ nakit. Ljudi su, naprotiv, u tom pogledu viši od žena, jer su u stanju da se dive i čoveku lepšem i umnijem i bogatijem od sebe. Jedino što ljudi ne opraštaju drugom čoveku, to je kad ima lepšu ženu nego što je njihova. Jedan čovek uvek izgleda drugom čoveku nedostojan lepe žene; i ljudi često jurišaju na lepoticu samo da je otmu čoveku kojeg redovno smatraju smešnim pored nje, i onda kada taj čovek nije nimalo smešan. Lepotice imaju skoro uvek ružne glasove, kao labudovi i paunovi, koji su najlepše ali i najgluplje i najsujetnije ptice. Naročito žene nemaju nikad lepo uho kao čovek. Lepa školjka uha je privilegija čoveka i veliki nakit čovekove glave, a ništa čoveka ne može da napravi vulgarnim i smešnim kao ružne uši. Oči pokazuju pamet, a usne pokazuju duševnost; zato oči znaju da lažu, a samo usne pokazuju iskrenost. Video sam u jednoj rimskoj galeriji kako sve biste slavnih besednika sa foruma imaju usta živa kao u deteta ili sočna kao u devojke; vidi se da je lepota prebivala nad tim pregibima i da je sjaj uzvišene reči ostavio na njima trag za sva vremena. Svi ljudi koji lepo govore, imaju lepa usta. Osetljivost i osećajnost čovekova leži samo na usnama i oko usana, a ne u očima, pošto se uvek čovek pazi da očima ne prokaže svoju pravu misao. Začudo, ljudi su najmanje u istoriji proslavljali lepotu ženine ruke. Margarita de Valoa, čijoj su se kraljevskoj ruci jednog dana divili, rekla je skromno i zbunjeno kako ima već četrnaest dana da je nije oprala.


6.

Lepota fizička, to je neosporno jedna plemenita čovekova vrlina. Uostalom, telesna lepota je samo spoljni izraz viših unutrašnjih čovekovih lepota, jer lepota nije nikad bila osobina zlikovaca i nevaljalih žena; i, neosporno, uvek pored fizičkih lepota u istom čoveku boravi još nekoliko bilo duševnih ili duhovnih kvaliteta prvog reda. Priroda je uvek izgrađivala svoje pravo majstorsko delo s punom ljubavlju i izdašnošću, i nikad nije bila tvrdica ni u pogledu drugih osobina tog privilegovanog lica. Bilo je, istina, i bezumnih žena među lepoticama, kao i lepih ljudi među glupacima. Ali je to bio svagda redak slučaj; jer su uvek imali pored lepote ili blagorodno srce bez puno pameti, ili veću pamet bez mnogo srca. Ako lepotice obično svrše život u katastrofama i skandalima, često i ružnim ili glupim, to je zato što postanu žrtve tuđih strasti i tuđih sujeta. Ako su lepotice često neobrazovane, to je što je negovanje njine lepote bilo za njih važnije od nege njihovog duha. Svakako, lepota nije nigde usamljena. Ahil je bio najlepši mladić u Grčkoj, ali i najveći heroj; a Sofokle je bio najlepši mladić, ali i najveći pesnik. Hipatija iz Aleksandrije je bila lepotica koja je imala trostruku oreolu: lepote, vrline, i učenosti; ona je bila i veliki astronom i filozof svog vremena. Pompadur je bila najlepša žena, ali i veliki diplomat i državnik. Lepota je plemstvo i blagodet koju je Bog spustio na naročito izabrape među ljudima; lepota je i blagos lovena, jer ona kao sunce izaziva život, nosi zdravlje, i inspiriše religiozno osećanje. Kao što su antički Grci sva svoja božanstva pravili lepim, i hrišćani su najzad slikali lepim sve najveće ličnosti svoje crkve: Bogorodicu, Hrista, svetog Đorđa i sve arhangele. Uostalom, stari Grci su verovali da ružan čovek ne može biti ni dobar. Najlepša je žena u ljubavi ona za koju kažemo da je lepa a ne znamo zašto. Ljubavnice Luja XIV, najvećeg ljubavnika među svim kraljevima, nisu bile lepe, nego samo žene od duha i od srca. Gospođica Lavalijer je bila čak vrlo malenog stasa, bogknjava, smeđih očiju, velikih usta, zuba ne baš najlepših; a koračala je ružno, jer je bila hroma. Takvu je opisuje njen poznanik Bisi Rabiten, rođak slavne gospođe de Sevinje. Ali Rgbiten zatim dodaje da je Lavalijer imala pogled strastan i uman, reči pune duha i bleska, i da je bila iskrena i duševna, vrlo verna i sva predana, i, najzad, da je bila učena. I Mekole u svojoj istoriji govori da su ljubavnice engleskog kralja Džemsa II, savremenika Luja XIV, bile veoma ružne, skoro rugobe: Ana Hajt, a još nakaradnije Arabela Čerčil i Katarina Sidle. Bilo je sličnih ukusa i među filozofima. Dekart je prvi put voleo jednu razroku devojku, i otad je za ceo život imao slabost i simpatiju za razroke žene. Pesnik Bodler je bio zaljubljen u nakaze. Ima odista najlepših očiju koje ne umeju pogledati i najlepših usana koje se ne znaju osmehnuti. Obe ove velike i neopredeljive lepote su nematerijalne, jer su isključivo duševne. Lep pogled i lep osmeh nemaju čak ništa zajedničkog sa bojom očiju ili formom usta. Špa njolka ume da pogleda, a Francuskinja ume da se osmehne. Osmeh, to je zora i svitanje tela, najveći događaj i najlepši izraz duševnog u materiji. Ima očiju koje se smeju, i očiju koje govore, i očiju koje ćute; a ima očiju koje izgledaju da uvek nešto osluškuju i čekaju. Najlepše oči ima slovenska žena, jer uvek izgledaju začuđene.


7.

Platonska ljubav je samo ljubav čovekova, a ne ženina. Uostalom, idealna ljubav i nije u instinktu, nego samo ljubav fizička. Ljubav idealna je produkt vere i kulture, i održava se nasiljem nad sobom. Žena nema osećanja požrtvovanja za druge nego samo za sebe, jer se ne ume osloboditi sebe, kao ni dete ni divljak, ni izići iz hiljadu malih sreća i nesreća od kojih je napravila svoj šaren i smešan život. Ona je vernija svojim prohtevima nego vašim najsjajnijim idejama. Poći će za vama, ali ne za vašim principom. Žena nije uzela ništa od naše civilizacije i religije; povila se samo za našim namerama, i pošla za jakim čovekom.Ona se nikad ne gadi propale žene kao što se mi gadimo propalog čoveka; naprotiv, traži njeno društvo; i kad joj ne zavidi, ona je izvinjuje. Žena u Egiptu i na Levantu i danas je onakva kava je bila otkad tamo postoji. Neznanje ženino ide do gluposti. One nisu u stanju da sačekaju ni odgovor na pitanje koje vam same postave. Nemaju ni za što pravog interesa, a najmanje za umetnost. Sve žena uzima za zabavu, i sve meri po svojim nervima. Ali ako žena nema dovoljno volje za učenost, ona to nadoknađuje spontanošću svojih prohteva, i prirodnošću svojih suđenja; a kad žena ima ukusa, on je uvek urođen i otmen. Ima jedan izvesni ukus koji je često stvar njenog spola. Žena ima većma ukusa za stvari nego za ideje, ali njen ukus nadmašuje u mnogom pogledu srednju kulturu čovekovu. Žena nije tvorac, ali je veliki asimilator. Uvek je u istoriji žena postala uglađena pre nego čovek, a ona je to i danas. Čednost nije u prirodi, i zato je nema ni u ljubavi; jer je ljubav samo čista i prekaljena priroda. Gde je mnogo ljubavi, tu je malo čednosti; a možda i obratno: mnogo čednosti znači malo ljubavi. U Parizu se mnogo luduje od ljubavi, i malo govori o čednosti. Ljubav i moral nisu rsfeni zajedno, niti se voze istim kolima: jedno je stvar božja, a drugo je pronalazak čovekov. Čednost su propagirali hrišćanski apostoli da bi njom siromašnim ženama dali načina da postanu bolje od bogatih, i da tako čedna devojka postane dostojnom svakog bogataša. Moral je nasilje, naročito moral seksualni; a kad nije, onda je hipokrizija. Treba imati navike morala kao navike izvesnih jela i pića. Žene su moralne više po svome temperamentu nego po svom uverenju. Ima žena koje ne mogu podneti pokvarene reči, kao što ne mogu podneti rđavi vazduh, ili ukvareno jelo. One su tad čedne i bez naročite volje, ili bez naročite namere, ili često čak i protivno svojoj volji. Ima zatim takvih žena koje bi se ponekad osvetile mužu, ili ljubavniku, za kakvu uvredu, crnim izdajstvom, ali, i pored svoje volje, ovakve žene ne ni zamisliti drugog čoveka na njegovom mestu. Moral je kod mnogih žena stvar urođenog ukusa, a ne vaspitanja; stvar fizička, kao što je kod drugih nemoral; jer moral nije u glavi, nego u krvi i u stomaku, kao stvar organska. Oni koji su moralni drukčije, slabi su ili lažni. Zato je rečeno: Svetac koji nije potpuno svetac, onda je đavo; a đavo, koji nije sasvim đavo, on je svetac. Ima žena moralno korektnih, ne iz ljubavi za čoveka i za moral, nego samo zato što su po karakteru pasivne, ili što ljubavi ne daju nikakvu cenu. Druge su opet moralne iz udobnosti za sebe, ili iz odvratnosti za javnu bruku. A treće su moralne iz krajnjeg nepoznavanja poroka. Svakako, fizički moral obično nije u prirodi ni u ukusu ženinom koliko je u ukusu čovekovom; dokaz, što je žena u stanju da se celom svetu pokaže gola, kad bi znala da bi je ceo svet j našao lepom kao boginjom. Uostalom, one ne pristaju da razgolićuju sebe, i da nose svoje gole grudi kao na poslužavniku. S vremenom je žena postala i deteubica. Vrlina je za mnoge žene nakit da se većma dopadnu; one koketiraju vrlinom pred ljudima, i polemišu vrlinom pred drugim ženama. Mnoge su mlade žene ponosne na svoju vrlinu, ali je vrlo malo ostarelih žena koje se svoje vrline sećaju s preteranim ponosom.


8.

Moralna kontrola žene nad samom sobom, vrlo je promenljiva. Drukčije se žena oseća moralno snažnom pre večere, nego posle večere; pod maskom i u dominu, nego u običnom odelu; drukčije i nedeljom, nego u redovne dane; drukčije u mraku, nego u svetlosti; drukčije u gužvi, nego u mirnom salonu; drukčije u inostranstvu, nego u otadžbini; i najzad, drukčije na vodi, nego na kopnu; na severu, nego na jugu; pre podne, nego posle podne. Žena se teško odupre jednoj prilici, i kad bi se oduprla jednom čoveku, mada i najčistija žena ima svog fatalnog čoveka, koji treba samo da se pojavi pa da pobedi. Telesni porok je prirodna posledica društva, a ne prirode, jer je seljak čedniji od građanina. U mnogim zemljama seljak spava u kući zajedno sa svom ostalom čeljadi, i čak sa svojim životinjama, i nikad se on i njegova žena ne svuku potpuno goli. On do smrti ne vidi svoju ženu drukčije nego obučenu, a možda bi ga bio strah ili stid da je vidi bez odela. Porok se razvija u ljubavnoj dokolici i golotinji; porok je umnogom stvar mašte koliko i temperamenta. Svakako, porokje stvar bogatih i besposlenih. Moral je za čoveka stvar idejna, a za ženu estetička. Odista, na moralnim zakonima je sarađivalo osećanje lepote i osećanje harmonije više nego osećanje dobrote. Svet je moralan iz mnogih razloga, a nemoralan je samo iz jednog uzroka. Moral je često jedna ukorenjena navika duhovna, osobina fizička, sujeta porodična, račun lični. Ali svakako je moral fizička osobi na koliko i nemoral. Niko nije uspeo da izmeni ženu kako bi je od rđave napravio dobrom, ali retko ko nije uspeo da ženu izmeni ako je hteo da od dobre napravi rđavu. Žena nije ni bolja, ni gora, a možda ni drukčija nego čovek. Pogrešno je samo verovati da je žena po prirodi čedna, i zato po krvi staloženija i otpornija, ili po prirodi plašljivija nego ljudi. Ona je verovatno moralno inferiornija, a duhovno samo različnija. Žena je za nas jedno pijanstvo krvi kad smo mladi, ili bolest degeneracije kad smo stari. Žena je jedna divljač u kući. Ona ostaje uvek vernija sebi nego vama ili moralnom principu; živi uvek po svojoj prirodi većma nego po tuđim propisima, znači sasvim obratno od čoveka. Ženu treba uzeti za ono što jeste, i ne pokušavati da je izgrađujemo bolje nego što je Bog napravio; a ako se žena uzme za onakvu kakva je odista, onda može još doneti čoveku neizmerno puno radosti. Ima žena koje su verne i kad ne vole; a ima žena koje su jednom čoveku neverne i kad su u njega istiiski zaljubljene. To su anomalije ali koje su ipak istine, čak vrlo obične. Žene koje su verne i kad ne vole, verne su čoveku zato što nisu po prirodi sklone poroku. A druge su žene neverne čoveku, samo zato što su odveć verne sebi samima. Čovek odista mora izneveriti sebe, ako je, protivno prirodi, veran nekom drugom. Žena postaje neverna najčešće kad je to najmanje mislila, a često i kad to nije ni želela. Ne padaju samo poročne i pokvarene, nego često i savršeno čiste, i po prirodi verne. Žena pada iz raznih uzroka; iz ljubavi, iz dosade, iz strasti fizičke, iz sujete, iz slabosti volje, iz interesa materijalnog, iz romantike, iz manije, iz perverzije, iz osvete. Znači, najmanje deset različitih povoda, koji se nikako ne daju nazvati samo pokvarenošću fizičkom, kako se neverna žena obično okrivljuje. Žena koja padne u porok, uopšte nije toliko razvratna koliko je slaba. Kad ljudi ovo uvide, smatraće takvu ženu više za nesrećnu nego za rđavu. Ali na deset žena ima možda samo jedna koja nije sklona da padne bar zbog jednog od deset pomenutih motiva. Žena se često brani od poroka srčanije i poštenije nego čovek, jer zna da je ne kontroliše samo jedno lice nego celo društvo, i porodica, i religija, i istorija, i sve ostalo što su ljudi podigli protiv žene. Ima među ženama više heroja nego što ih ima među ljudima, ali su ljudi celu istoriju prigrabili za sebe, i za priče o sebi. Međutim, mi smo heroji u bojnoj vatri, a žene u hladnoj svakidašnjici; mi smo hrabri pred smrću, a one pred životom; mi pred drugim čovekom, a one pred celom sudbinom. Žena koja je lepa, ima za ceo dugi niz godina svoje mladosti da se očajnički brani od ljudi lepih, snažnih, bogatih, titulisanih, uplivnih, moćnih, slavnih; i čak, što je najteže, da se brani i od ljudi iskreno u njih zaljubljenih. Da se brani i od onog kojeg i sama voli!... Niko ne zna koliko treba imati moralne snage, ili koliku ljubav za drugog čoveka, pa odoleti svima zamkama koje mi ljudi bacamo pred žene. Žena voli svoje dete i kad je rđavo i ružno; i ona ljubi usta muža, i kad je po ceo dan na ta usta govorio laži i pogrde. Ona ide za čovekom i kad je razvratnik, i pomaže ga i kad je raspikuća. Ona prima u naručja i čoveka koga niko više ne že li da primi u kuću; i pruža mu svoja usta, i kad mu niko ne bi pružio svoju ruku. Ženu ne može da preinači nikakav čovek, ali može da je menja sredina. Žene u Andaluziji, sa očima koje izgleda da piju krv kao pijavice, samo su spol i ništa drugo. Žene u staroj Kastilji su mistici. Francuskinja je u svemu žena Francuzova; smela, pozitivna, duhovita, kaćiperka, s puno svile i pudera, i perja, i karmina. Francuskinja se daje najduhovitijem; Talijanka traži sentimentalnost i pare; Ruskinja se daje za paradoks i ludost; Engleskinja se daje džentlmenu koji je diskretan i perverzan, i koji se puno smeje; Srpkinja se daje onome ko je prevari; Nemica se daje muzikantu i konjaniku; Španjolka se daje i sad svome ispovedniku. Platon kaže da žene imaju iste sposobnosti kao i čovek, ali samo u manjem broju. Uostalom, Platon nije voleo žene, ni onda kad je lepo govorio o Ksantipi. On u jednom svom delu ne zna da li treba ženu staviti među ljude ili među životinje, zbog preterane razdražljivosti njenog spola. Istina, ženu su voleli i oni ljudi koji su o njoj i najgore mislili. Da je Dante mislio na svoju sopstvenu ženu, ne bi ispevao Beatriču; i da je Šekspir mislio na svoju ženu, ne bi napravio Dezdemonu onako plavom, ni Otela onako crnim. Čovekova beda nije samo u tom što ženu meri po sebi, mesto da je meri prema drugim ženama, nego što joj iziskuje samo vrline kakve ima najbolji čovek; ne dozvoljava joj ni poroke koje ima i čovek najmanje poročan. Čovek u ženi nikad ne vidi čovekove veličine, nego samo čovekove pogreške. Ženu je retko ko ispitivao prema onom šta ona vredi sama za sebe, nego uvek šta vredi u odnosu prema čoveku. Zato je žena i u literaturi dugo stajala u drugom planu.


9.

Ništa ne upropasti ljubav koliko čovekova preterana dobrota. Da vas žena voli ženski, morate s njom postupati muški. Treba biti tiranin, ali dobar, onakav kakvog je Renan tražio za gospodara države. Žena treba da vidi jači spol od svog, jer ne voli mučenika u ljubavi, čak ni dobrotvora, nego zaverenika i razbojnika. Žena vas najviše voli kad ima da ona prašta vama, a ne vi njoj. Pred velikom dobrotom čoveka, žena gubi spolni osećaj na kojem je kod nje mnogo sazidano; a samo snaga čovekove volje, izaziva snagu njenog spola. Ne varaju nesrećne žene, one čiji su ljudi pijanice, grubijani, raspikuće. Najvećma varaju one žene koje bi trebale biti najvećma srećne i najvećma blagodarne. Jure za drugim ljudima baš one žene kojima je muž dao sve raskoši u kući, i sve počasti na ulici; i verujući da je sreća u suficitu, one taj suficit traže u drugom čoveku. Žene istinski nesrećne s mužem, zbog njegovih mana karaktera, ili njegove bolesti, ili siromaštva, obično ne traže drugde ni minimum sreće, ni da se negde naplate, ili negde osvete. Bol i beda naprave sve puteve maglovitim i noge teškim. Najsrećnije žene su odista najgore. Žena je u sreći raskalašna, koliko je u nesreći velika. Nikad ne bi trebalo potpuno usrećiti ženu, koja je svagda dete ili divljak, jer hoće da se prejede i prepije, i da porazbija sama svoje igračke. Zato žene najgorih ljudi nisu brakolomnice, i često prolaze pod dobre. Ali žene lepih ljudi, bogatih, radosnih, i srećnih, naprotiv, jure za maksimumom, i nemaju drugo u glavi nego radost i vratolomije. Čudno je da baš biraju obično ljubavnike i manje lepe, i manje umne, i manje mlade, i manje ugledne nego muž. Najmanje neverstava urade iz prave nužde, a najviše od obesti i od pijanstva sreće. Žena je po prirodi stvorenje zlo, sujetno i bolesno. Jedino što žena ima veliko, to je moć da nam ponekad dadne iluziju kako je sasvim drukčija nego što jeste. Ženin smisao o moralu i čovekoljublju, to je ono što u paleografiji zovu jevrejskom interpretacijom tekstova. Često ste mogli videti ženu pored sarkofaga njenog čoveka kojeg nije volela, ili kojeg je i varala. Ona tuda pokazuje bol koji naliči na jedno nemo besnilo. Ne treba zaboraviti da su ljudi komedijaši u radosti i u svečanim momentima, a žena je komedijaš u momentima tuge. Samo što žena ima i toliko ursfenog duha da se ne prikaže, i da izdrži tu glumu do kraja. Ne može postojati intimnost i iskrenost među čovekom i ženom, jer nisu istovetni po prirodi, ni jednaki u pravima pred prirodom. Žena po instinktu nema onoliku potrebu za intimnost, kao čovek. Mora se donekle izneveriti svoja sopstvena duša i priroda, pak da se bude veran drugom. Žena zato, po svojoj prirodi, nije prijatelj drugoj ženi. One se združe, samo kad je u pitanju neki čovek, ili mržnja prema nekoj trećoj ženi. Mi nemamo ni u mitologiji, ni u istoriji, ni u antičkoj drami, primera ljubavi drugarke za drugarku, a imamo opevanu ljubav Ahila za Patrokla, Polideuka za Kastora, Oresta za Pilada. Mnogi su veliki ljudi postupali prema ženi tako različno kao da nisu bili ljudi iste rase, čak ni istog vremena. Ciceron se razvenčao sa Terencijom što ga nije volela, a Julije Cezar sa svojom ženom Pompejom, samo zato što se o njoj rđavo govorilo; ali za mudrog i velikog Katona kažu da je svoju ženu Marciju pozajmio svom prijatelju Hortenziju, kao što je čuveni Mecena smatrao za čast jednog dobrog kurtizana, što je Avgust živeo s njegovom ženom. A međutim, ovo su sve bili ljudi istog doba i istog društva. Ima i kod najzaljubljenije žene jedno mesto u duši, koje hoće da se sveti onom kojeg voli: jedna mračna klica neverstva i zloće koju ni samoj sebi ne bi umela ni smela da prizna. Čovek zaljubljen odmah misli kako svoju sreću da podeli, a žena misli kako da svoju sreću udvostruči. Ženi nije dovoljno da dobije najviše od čovekove sreće, nego da što više otme od čovekove slobode. Jer joj je snošljivija njena beda nego čovekova sloboda, pošto je čovekova sloboda, odista, izvor svih ženinih nepravda i nesreća. Po nesporazumu koji izlazi iz spolnih razlika, i po nejednakosti koja dolazi iz socijalnih suprotnosti, čovek i žena su nepomirljivi jedno prema drugom. To ide često neprijateljstvo nesvesno, u mržnje prekrivene, u sukobe usitnjene ali postojane. U braku žena traži sve što joj se dopada, i uzme sve što može oteti. Čovek isto tako grabi za sebe sve ženino. Nigde egoizam ljudski nije tako opor kao u odnosu čoveka i žene, koji ratuju jedno protiv drugog ni sami ne znajući dokle ide to ogorčenje. Ljudi se bore sa ženama u ljućoj borbi nego s vetrovima, životinjama i morem.


10.

Žena je ipak po svojoj prirodi uvek nečija žena. I žena, odista, ima samo jednog muža: a to je uvek onaj prvi. Andromaha je imala s prvim mužem Hektorom jednog sina, sa drugim mužem Pirom tri sina, i sa trećim mužem Helenom još jednog sina; ali je Andromaha samo žena Hektorova, i kao takva je inspirisala i Homera i Euripida i Vergilija. Uvek je za ženu prvi čovek jedini njen pravi čovek, čak i kad prestane da ga voli. Često je on njen gospodar i docnije, i kad god on htedne. U njenom karakteru ima trećinu njega; hiljadu stvari ona već vidi njegovim očima; a ima slučajeva kad i fizički sliče jedno na drugo. Niko ne zna koliko onaj koji hoće da voli, mora da pregori čak i od svog častoljublja. Najsrećniji su u ljubavi oni koji su izgubili smisao o sebi i svojoj ceni. Ljudi od najvećeg uspeha kod žene, to su oni koji trpe najviše uniženja. Ništa ne degradira čoveka koliko žepa, čak i kad je zaljubljena. Žena ne pravi razliku među ljudima, niti se razume u muškim odlikama. To mnogi ljudi dobro znaju. Ima stoga ljudi za koje je ljubav, čak i ljubav višeg roda, jedna perverzija: ljubav kockara za kocku, pijanice za punu čašu, pušača za duvap ili opijum. To je potreba da se živi polupiJan, da čovek pravi planove za koje se docnije kaje, i da se govore bezumne reči kojih je čoveka posle stid kad se otrezni. Za mnoge ljude nijedna žena na svetu ne vredi taj gubitak prisebnosti. Kad su pitali Pitagoru kad treba čovek da se oda zadovoljstvu ljubavi, mudrac je odgovorio: "Kad god hoćeš da se umanjiš". Pitagora je verovao da je fizička ljubav štetna za čoveka, jer ga zamara i skraćuje mu život. Pitagora je živeo osamdeset godina. Čednu ženu su smatrali višim bićem samo hrišćani. Opisuju se s naročitim ushićenjem neporočne devojke koje su umirale po tamnicama, katakombama, pećinama i amfiteatrima, žrtvujući se za hrišćanstvo kojem su najpre zaveštavale svoju telesnu neporočnost kao svoje najveće blago. U Toledu sam video ostatke kuće svete Levkadije, devojke iz prvog hrišćanskog veka, na kojima je neki kralj podigao crkvu, a drugi su kraljevi toj crkvi davali ogromne privilegije, i za kult svetiteljke skupljali naročite priloge. Kažu da je od te crkve i počela prava slava grada Toleda, jer su se tu docnije držali svešteni sabori, kraljevi krunisavali ili ekskomunicirali, i pravljeni državni zakoni. Duboko se veruje da je svetiteljska neporočnost ove devojke Levkadije spasavala Toledo od raznih nesreća. Svi su varvarski narodi prolazili pored njenog groba, ali ga niko nije uznemirio. Uopšte, hrišćanska svetiteljka je, po pravilu, bila čedna, prema uzoru majke Hristove, u kojoj je naročito isticana telesna neporočnost.
 

Back
Top